Obavijest

Knjiga "Mrtvi se ne vraćaju" Antuna Jozinga se od nedavno može nabaviti i pouzećem. Informacije i narudžbe na 01/6266-190.

U tijeku je i pisanje nastavka knjige, a njezino objavljivanje se očekuje do ljeta 2017.

STARA GODINA 1991. NOVA GODINA 1992.

STARA GODINA 1991.

NOVA GODINA 1992.

            Božić će za dva dana, a ja ne mogu kući u Zagreb malo obići obitelj, okupati se i presvući. Moram ostati s dečkima i nekako pogoditi jedan jako važan cilj. Preko Kupe iznad sela Trepče je brdo koje dominira cijelim krajem. Često pucaju po nama baš s toga brijega strojnicama, minobacačima pa i protuavionskim topom. Naša dva minobacača imaju i nišanske sprave, ali što nam to vrijedi kad ih ne znamo koristiti.

Naši su minobacači smješteni u udolinu pa iz nje i ne vidimo to brdo pa smo poslali dvojicu da odu do mjesta od kuda mogu vidjeti cilj pa će nam kod gađanja tj. poslije ispaljivanja dojaviti gdje su granate pale.

Dogovoreno je pa počinjemo s gađanjem. Svrha toga je da minobacače dobro naciljamo pa kada počnu odatle pucati po nama da im uzvratimo.

Ispalismo prvu granatu i sada čekamo da nam jave gdje je pala. Dotrči naš čovjek kao bez duše i javi da je preletjela brdo i da je negdje iza njega eksplodirala. Podignemo cijev onako otprilike, a i kako bi kada drukčije ne znamo. Ispalimo drugu granatu. Opet nam jave da je pala odmah iza brda i da su vidjeli dim. Ponovo, ovaj put samo malo uspravimo cijev i treća granata ode put brijega. Naš trčeći dojavljivač javi da je pala nasred čistine s koje često pucaju po nama. „Bravo“, kaže on, ali kaže to sa dozom ironije u glasu. „Konačno ste pogodili brdo.“

Kakvu muku mi imamo. Moramo se braniti, a ne znamo baratati minobacačima pa sada u trku učimo. Postali smo samouki artiljerci. Kosinu cijevi drugog minobacača usporedili smo s kosinom prvog i već drugom granatom pogodili cilj. Vrijeme je vedro pa je sunce otopilo ono malo snijega koji je prošle noći napadao. Zemlja se danju odmrznula, ali samo onaj gornji sloj. Utopila se podloga bacača u tu omekšanu zemlju što će mu dati stabilnost kada se zemlja smrzne.

            Prošao Božić. Prošlo i Stjepanje, pa i Ivanje, a sve u podrumima da bi preživjeli. Zebemo gotovo stalno. Posebno straže. Smjene traju i po četiri sata. Danju ne smijemo ložiti peći. Vidio bi se dim, a onda stižu granate, i to obilato. Za tri dana će Nova godina, a ratu se ne vidi kraja. Ponekad mi izgleda da će četnici zauvijek ostati tamo preko Kupe. Volio bih otići kući bar za Novu godinu, a stalno mi je na pameti da bi se već sutra moglo dogoditi nešto veliko, a da ja ne budem tu. I tako iz dana u dan.

Sutra je Nova godina. Dečki priredili bolju hranu i piće, ali nitko se ne raduje toj Novoj godini. Sa četničke strane sve više pucaju. Pucaju svjetlećim streljivom i kao da nam se rugaju. Slavi gamad u našoj zemlji misleći da je SAO Krajina gotova stvar. Misle da će ta tvorevina postati dio Srbije. Ma što dio!?! Misle oni da će Krajina postati Srbija.

            Među nama, tu iz sela, ima branitelja s djecom. Nisu ih uspjeli poslati negdje na sigurno. Spavaju djeca, ne u sobama, ne u krevetima, jer i tamo dolijeću metci, nego u podrumima na podu da bi ostali živi. Eto što nam rade u našoj zemlji.

Za dva sata će ponoć i Nova godina, a nitko, ama baš nitko se tome ne veseli. Pitam hoće li netko sa mnom do minobacača, a nitko se ne javlja. Jedni su na straži, a ovi drugi će ih zamijeniti za sat vremena. A i malobrojni smo. Nagovaram jednog od njih, Paveka, da mi pomogne i uvjeravam ga kako nema neke opasnosti za nas. On će mi samo dodavati granate i ovaj put ćemo mi njih gađati. Odgovorio mi je da se on ne boji kaj mi po njima bumo pucali nego onoga kaj nam oni buju vrnuli.

Nema mi druge, nego otići na položaj potpuno sam. Noć je. A i nije ona prava noć. Toliko pucaju svjetlećim streljivom da to sve više nalikuje na polarnu noć koju smo nekada mogli gledati u filmovima. Za deset minuta sam pokraj svoja dva minobacača, pokraj dva željezna prijatelja. Najprije pripremam granate, a one hladne poput smrti. Sam sebi sugeriram da ostanem sabran i da u strahu nešto ne zabrljam. Slažem ih na zemlju vadeći osigurače i strogo pazeći da se ne sudare, jer tada bi sve odletjelo u zrak. Imam ja i mali rov u koji se mogu skloniti ako njihove granate počnu padati tu oko mene.

Najednom naleti avion. Leti noću, a iz njega je izbačen padobran koji nosi nekakvo jarko svjetlo. Polako, polako pada to svjetlo prema zemlji, a uz njega bi i novine mogao čitati. Kad evo i drugog padobrana s istom svjetlošću. Za 15 minuta će ponoć, a oni od prijeko poludjeli. Pucaju iz svega što imaju, a sve leti na nas. Najviše s onog brda kojeg sam jedva sa trećom granatom pogodio. Padaju granate i prema meni, ali ne jako blizu.

U rovu sam i mislim, pucat ću po njima čim oni malo smanje pucnjavu. Ali oni je ne smanjuju, nego je još pojačavaju. Sve je oko mene osvijetljeno i sve izgleda gotovo nestvarno. Tada me na jednom preplavi bijes. Takvu ljutnju nikada nisam osjetio. Čudna neka ljutnja. Ali sabran sam ja. Pa i mislim sabrano. Ljut sam na četnike da bih ih sve pobio samo da mogu.   Stavljam prvu granatu u bacač. Ona odleti, a ja stavljam drugu, pa treću. Tada, uza svu njihovu pucnjavu, čujem detonacije na brdu. Zvuče mi nekako ljutito i resko. Četvrta granata je u zraku i odlazi dovršiti ono što su započele prethodne tri. Prilazim drugom bacaču da se pobrinem da i njegove granate završe gore među četnicima. Sačekam tri-četiri minute, a onda pošaljem sve četiri ako da su istovremeno bile u zraku. Sada sam još bolje mogao čuti kako eksplodiraju jedna za drugom jer su komšije s brda, već poslije prve moje granate prestali pucali. Kao da se nisunadali da bi netko s ove strane mogao njima vratiti za sve ono što su oni ispalili na nas.

            Svih osam granata odnijele su novogodišnje čestitke bagri četničkoj. Ako je netko od njih ostao samo ranjen pamtit će Novu 1992. godinu dok god je živ. Granata više nemam i sada bježim odavde. Trčim udolinom prema selu, a četničke granate sad ponovo padaju, tražeći onoga tko im je pokvario doček nove godine. Padaju jedna po jedna i čini mi se da me  prate me u stopu.

Kako me samo vidi, majku mu. Noć je. Trčim dubokim jarkom. On me i dalje prati, a nikako me ne može vidjeti. Tek kod jednog bunara kod kojeg sam se zaklonio granate su me preletjele i tu me prestao gađati.

            Kasnije mi je netko objasnio da su oni gađali dolinu po vojnoj karti, a ja sam se baš tamo našao u to vrijeme. Izbauljam s poljskog puta na glavnu cestu. Toga trenutka jedan moj suborac izlazi iz svoga dvorišta i ide na stražu. Jesi li ti, pita me, pucao minobacačem na brdo? Kada sam to potvrdio kaže da je sve gledao iz zaklona i da su granate padale baš tamo gdje treba. Drago mi je to čuti.

            Dvadesetak dana kasnije nas nekoliko se uputilo u Cvetnić brdo na autobus za Veliku Goricu. Idemo pješice šumom. Ne možemo cestom jer je stalno pod četničkom paljbom. Autobus koji inače vozi do Pokupskog sada ne može iz istih razloga. Cvetnić Brdo je dva tri kilometra udaljeno od Pokupskog prema Zagrebu. Krenuli smo rano, još za mraka. Bauljamo šumskom stazom koja je u uporabi samo sada kada su četnici tamo preko Kupe. Mrak je i blato, a i dosta je hladno. Nismo baš jako veseli iako idemo svojim obiteljima. Sa mnom je i nekoliko prijatelja i suboraca iz Ilovačka. I oni idu svojima koji su u progonstvu tu oko Velike Gorice. Autobus je već stigao i mi ulazimo. Putnici pristižu s više strana. Stiglo je tako i nekoliko putnika iz Pokupskog. Kako to obično biva, između nas šutljivih nađe se uvijek i neko manje šutljiv pa misli da nas treba zabaviti.

„Što je Auguštanovčani? Što ste se ovako ušutjeli?“

 „Ovaj je“, šapne mi jedan suborac, „ovako rano pri piću.“

“ Što bi vi“, govori on, „da vam u selu nije onoga Ante. To je“, nastavi on, „ljudina i ratnik. Visok je blizu dva metra. A zgodan! Četnike tuče iz minobacača. Pa čak ne vadi osigurače iz granata. Gađa četnike u leđa. Kada ga vide, sve ostavljaju i bježe. Poznat je i po tome što na ramenu ima jedan osigurač s minobacačke granate. To je borac! A gle kako ste se vi tu stisnuli, kao pokisle kokoši.“ Ja sve slušam i ne vjerujem. Što je sad ovo, kakve su to bajke?

            Moj suborac se smije i nagovara me da se javim da sam ja taj Ante. Neću. Ne bih ga htio razočarati jer sam visok svega 173 centimetra, a i ono veliko brdo jedva samo pogodili. Sve to moji suborci znaju. Otkud to ovome brbljavcu tko će ga znati.

Dugo su me moji suborci zezali kako sam za života postao legenda. Pitaju me kada ću četnike gađati u leđa pa da i oni to dođu gledati. Ne smeta mi to, znam da su ljudima u kriznim i opasnim vremenima potrebni junaci pa makar i izmišljeni. Sve u svemu, on nam je ipak osvježio to tmurno još nesvanulo zimsko jutro.

KATA

KATA

                                                                                                    

Došla je nova godina 1992. Prošao je i siječanj, a s njim i najveća hladnoća. I veljača je pri kraju. Zatoplilo je kao da je već proljeće, a pored svega toga, oko srca nam nije ni malo toplije jer su četnici još uvijek tamo preko Kupe. Nama domaćim braniteljima u pomoć dolaze postrojbe iz Zagreba i drugih mjesta. Oni se mijenjaju odlazeći na predah, a mi predaha nemamo.

Naši političari malo-malo potpisuju primirja, a naše "komšije" niti jedno jedino nisu ispoštovali. Stalno se prema nama puca. Sad manje, sad više. Vraćaju se u selo pojedini stariji civili koji su otišli zbog granatiranja. Budući da je sklopljeno još jedno „kao“ primirje povjerovali su da se mogu vratiti. Ali od primirja ni "p". 

Ostalo je u selu nekoliko ljudi pa su zajedno s braniteljima trpjeli i granate i ranjavanja, a i veliku studen. Nisu htjeli ostaviti svoju kuću, a ni stoku. Tako je i moja susjeda Kata ostala tu u selu. Cijelu zimu hranila je krave, svinje, guske i kokoši. Obitelj je nastojala svim silama skloniti je odavde, ali ni govora, neće ona sve to ostaviti i gotovo. 

Kako se vrijeme proljepšalo, a ponestalo joj kukuruza, odlučila je otići i nabrati ga u polju. Njiva s kukuruzom nije daleko, a ostala je neobrana zbog stalne i žestoke pucnjave cijelu Božju jesen. Nije mogla podnijeti da joj stoka gladuje, a i primirje je sklopljeno. 

Jutros zarana nekoliko pucnjeva vojnog snajpera s druge strane proparali su jutarnji mir. Ništa neobično, to je svakodnevna pojava, bilo primirje ili ne bilo primirje.  Pazimo već automatski da se držimo zaklona i puno ne obraćamo pažnju.

Sat vremena kasnije krenuo sam u selo i  prolazeći mimo Katine kuće bacim oko na njezino dvorište i livadu iza kuće. Možda je vidim, pa da joj kažem dobar dan. Nema je oko kuće, no tada primijetim nešto na livadi – pa to Kata leži na zemlji, uz rub njive, pored nje tačke pune nabranog kukuruza. Nije sama, kraj nje leži njezina stara kujica Đina.

Prođe me jeza i nevjerica. Shvatim što se dogodilo: žena je očito otišla brala kukuruze i kad je napunila tačke krenula ih je gurati preko livade prema kući, a onda ju je na toj čistini pogodio „junak“ četnički. To su bili oni pucnji koje sam ranije čuo. Pucao je zlotvor u četiri ili pet puta dok ju nije pogodio. 

Žena je  udaljena od mene dvjestotinjak metara daleko, a zaklona nigdje. I da nisam u uniformi ne bih smio na čistinu, a ovako sam tek prava meta. Žao mi je žene, a teško mi je jer ne znam je li ranjena ili mrtva. Gledao sam prema njoj razmišljajući što da radim, a onda mi se učini da se malo pomaknula, ali nisam u to sasvim siguran. Naišlo je još par branitelja i krenula je rasprava o tome što da radimo. Ako odemo do nje sigurno ćemo stradati, ovi od preko pucaju čim vide neki pokret na našoj strani. Da čekamo noć, predugo je, a izaći na nišan četnicima nitko ne želi.

Uto naiđe i mještanin Toma i pita me što se dogodilo? Kažem „Žena je pogođena, čini se da je živa, ali mi ne smijemo k njoj jer je na čistini.“

„Idem ja“ kaže Toma. Stariji je to čovjek, šezdesetu je odavno prošao, sijede glave i umornog koraka.

„Čekaj Toma, polako. Ubit' će te!“ „Nek me ubiju, ali ja idem.“ ne da se Toma. I ode.

Ide Toma k njoj preko livade, žurnim korakom ali bez saginjanja ili kretanja u cik-cak koje otežava gađanje neprijatelju. Mi smo svi ostali „paf!“. Skupilo se nas desetak branitelja i svi smo pripremili oružje da odgovorimo vatrom ako počnu pucati na njega. Ne pucaju. Još ne pucaju. Samo da ne počnu, nadamo se, a opet mislimo kako će svaki čas.

Vidimo da je Toma stigao do žene, sagnuo se do nje i kao da razgovaraju. Trajalo je to tek par sekundi i evo ga nazad, opet preko cijele livade. „Ranjena je u bedro, krvari“ kaže. „Ne može ustati, a ja je sam ne bih mogao nositi.“ Vidimo to svi i sami, čovjek je star, sitan i mršav kao prut, a žena je punašna.

„Što nisi istresao kukuruz iz tačaka, stavio ju u njih i dovezao ovamo?“ reče netko. „Idem ponovo“ odgovori on i krene. „Stani Toma, imamo ideju.“ Predloži netko da je ne vozi ovamo k nama preko cijele livade, nego na drugu stranu u kukuruze pa onda prema cesti. Tako će prije biti u kakvom takvom zaklonu. Ondje će ih dočekati par naših i preuzeti je od Tome.

Ide Toma opet preko čistine, treći put, i opet onako, normalnim korakom, a mi zauzeli položaje u zaklonu. S otkočenim oružjem spremni smo otvoriti vatru ako oni od preko počnu pucati. Mislimo da je prvi put imao Toma puno sreće, ali da li će je imati opet? Gledamo malo preko prema njihovim položajima, a malo Tomu kako smjelo korača preko livade.

Stigao Toma do Kate. Prevrnu tačke, prosu kukuruzne klipove, a onda Katu uz popriličan napor posjedne u tačke. Vidim da je morao predahnuti od napora, a zatim ju uz dosta muke odgura u kukuruze. Za njima ode i njezina kujica Đina.

            Svi mi očekujemo pucnjavu, a pucnjave nema. Čudo.

Katu su brzo dogurali u tačkama u centar sela. Rana je ružna, a Kata je tek napola pri svijesti. Netko joj je malo podvezao ranu, a ubrzo je stigla i Hitna pomoć pa je  otpremljena u bolnicu. Nadamo se da će je doktori u Velikoj Gorici spasiti. Đina je htjela uskočiti u kombi, ali smo je spriječili. Tužno je cvilila.

Kad je Hitna odjurila, naša grupica je sjela pred dućan da popijemo koje pivo i malo razglabamo o događaju. Popili smo u Katino zdravlje, ali nazdravili i Tominoj hrabrosti. On se pokazao istinski junak. Išao je tamo gdje se nitko od nas nije usudio.

Pitao sam ga kako to da je toliko riskirao, ali Toma mi nije ništa odgovorio, samo je slegnuo ramenima. Tek kasnije sam dočuo od jednog od mještana, vršnjaka Katinog i Tominog da je Toma Katu još kao curu volio. Onako potajno, i da nikada među njima ništa nije bilo, ona se udala, on oženio, život ih je razdvojio, godine prošle.

Nisam dalje Tomu ništa pitao.

            Zašto ovi od preko nisu više pucali? Tko to može znati? Možda je njihov zapovjednik bio jedan od rijetkih sa savješću, a možda ga je bilo stid što njegovi „junaci“ pucaju u žene. Ne znam.

            Moja susjeda Kata nikada se nije do kraja oporavila. Rana nikada nije sasvim zacijelila jer je bedrena kost bila jako oštećena. Od posljedica ranjavanja je uskoro i umrla.

Počivala u miru.

           

ČEŠNJAK

                                                                         
                                                              ČEŠNJAK

            Ne pušim više od 6 mjeseci, a još ponekad imam potrebu za nikotinom i svim ostalim otrovima iz duhana. Nedavno sam primijetio da sve češće imam potrebu za češnjakom. Nikad prije to nisam osjetio. Štoviše nisam ga ni volio, osim u kobasicama. Sada jedem sirovi češnjak svaki dan i usudio bih se reći da mi paše pa mi i cigarete rjeđe padaju napamet. Društvo mi je moj karabinom, a njemu ne smrdim po češnjaku. Bar se do sada nije žalio.

Rano ujutro, još za mraka ili magle, odem tamo naprijed u svoj rov. Iza leđa mi ostane brisani prostor i do noći nema nazad. Vratim se u selo tek kada padne mrak. Rano je proljeće 1992. godine. Ustvari još i nije baš ono pravo proljeće. Ni sunovrati ni narcisi nisu još dobro propupali. Jedino nailazim na visibabe, a one najbolje znaju da je proljeće blizu.

            Ima meni usput jedna napuštena kuća. Dosta je isturena od ostalih u selu i prva je na udaru neprijatelja. Vlasnica je starija žena. Morala je otići jer su četnici vježbali gađanje, a meta im je bio trokrilni prozor na njezinoj kući. Baš ispod toga prozora uza sam zid procvale su plave ljubičice. Ima i bijelih, ali samo nekoliko. U malom vrtiću imala je ta starica posađen češnjak. E baš taj u jesen neizvađen češnjak proklijao je, a iz svake glavice izraslo je po pet ili šest strukova mladog luka. Baš taj mladi češnjak najviše mi je prijao. Svako jutro, prolazeći pored toga vrtića, svratim u njega i izvadim iz zemlje po rukohvat mladoga češnjaka. Postala mi je to ne navika, ne toliko rutina, koliko potreba. Više mi ni konzerva mesnog nareska ne bi prijala bez njega. Vadio sam ga i nosio sobom možda i desetak dana. Negdje oko 10 ili 11 sati sjedeći u rovu izvadim kruh, otvorim konzervu, očistim mladi češnjak i počne vojnička ˝gozba˝. Imam sa sobom i vodu pa do noći i ne trebam ništa drugo, a i nemam.

            Toga jutra sve je išlo svojim tokom. Sve do one uobičajene gozbe. Taj dan imao sam čak dvije konzerve, pola svježeg kruha, rukohvat češnjaka, a umjesto obične vode ponio sam bocu Fante. Više se ne sjećam zašto sam bio ovako bogato počašćen. Možda je opet bilo potpisano novo primirje koje oni od prijeko i tako nikada nisu poštovali. Konzerva je  otvorena, kruh narezan, luk očišćen. E da, i sol je uvijek bila tu sa mnom. Prvi zalogaj i sve je u redu. Čak niti četnici ne pucaju, valjda zbog „primirja“.

Zagrizem luk, a on bljutav. Gledam ga u čudu. Probam ga ponovo, a on i dalje bljutav. Pogledam ga bolje. Pa to i nije mladi češnjak, nego mladi narcis. Slični su i izgledaju mi gotovo jednako. Valjda sam već sav češnjak povadio, a u nastavku gredice bio je posađen taj cvijet. Jutros rano, još u polumraku, nisam primijetio razliku.

             Moram imati češnjak i gotovo. Neće me valjda četnici natjerati da jedem bljutave narcise. Do vrtića je brisani prostor. Istina, ima nešto suhe prošlogodišnje trave, ali snijeg od zimus ju je povalio i nije Bog zna kakav zaklon. Idem po češnjak, možda ga ima tamo na početku gredice, mora da sam ipak koji struk preskočio. Gledam otvorenu konzervu, kruh, fantu i sol i nemam što posoliti ako nema luka. Krenem po češnjak, a želudac mi se stisnuo u kvrgu od treme, da ne kažem straha. Kada i ako stignem iza kuće bit ću u dobrom zaklonu. Moram ponijeti i snajper jer se možda neću moći vratiti na ˝gozbu˝ u rov.

            Pužem najprije polako, a kada sam prešao više od pola puta požurim. To što sam požurio, privuklo je pažnju nekoga od njih. Tuče rafalom, a zrna udaraju po zemlji oko mene, a i po zidu kuće. Sada potrčim tih zadnjih desetak metara stalno očekujući metak. Stigao sam iza zida i sada sam u dobrom zaklonu. Ležim zadihan iza zida i gledam češnjak koji je od mene sada udaljen oko tri metra, ali je on, mislim češnjak, na otvorenom.

            Pregledavam se da negdje ne krvarim, možda me ipak dohvatilo. Prošao sam bez ogrebotine, ali možda samo ovaj put. Kada sam znao upitati ranjene suborce kako su doživjeli ranjavanje, odgovori su bili različiti. Netko je osjetio udarac kao drvenom palicom, a netko ni to. Neki od njih nisu odmah osjetili bol, ali su i jedni i drugi krvarili.

            Sada treba zgrabiti češnjak, a onaj od preko možda baš to čeka. Idem pokušati pa što bude. Pa ne zna četnik za češnjak, a i nisam valjda lud da napustim zaklon i izađem mu na nišan. To se ja kao stavljam u njegov položaj.

           S drugog kuta kuće, a iz relativno dobrog zaklona, pogledam kroz optiku na karabinu ne bih li ga vidio. Ne vidim ama baš nikoga od njih. Idem sada na brzinu izvaditi češnjak pa što Bog da. Ne može me on tako brzo nanišaniti i pogoditi. Pa nije on snajperist. Iskočim iz zaklona i nabrzinu izvadim ne jedan, nego čak dva struka. Lagano se vadi jer je još sinoć padala obilna kiša. Izvadio sam ga u trenu i ponovo sam u zaklonu iza zida.

           Što sada? Moram natrag u svoj rov pa što bude. Vučem vraga za rep, a valjda tako mora biti. Riskiram život radi dva struka češnjaka. Provjerim još jednom jeli to češnjak, ili ne daj Bože bljutavi narcis. 'Ajde dobro, češnjak je. Sada riješim da ću ići trčeći do svoga rova, a onda neka on samo puca. Trčim što brže mogu. U lijevoj ruci mi je češnjak, a u desnoj snajper. Kada sam bio svega tri-četiri metra od rova rafal od preko doda mi brzinu i u rovu sam. Dišem ubrzano kao da sam pretrčao dobar kilometar.

          Čuo sam da u ovoj ratnoj ludnici i ratnoj groznici ljudi znaju raditi nelogične stvari prkoseći, a ne znajući ni kome ni zašto. Ni danas mi nije jasno zašto smo činili takve ludosti. Možda zato što smo već tada, kako bi se danas reklo, prolupali.

Antun Jozing

Istinite ratne priče s obale Kupe

BARJAK

BARJAK

            Još malo pa je i zima te 1992. godine na izmaku. Ali, kako to obično biva, vratila se ona. Vratila se, ali ne onom žestinom i hladnoćom kao prije mjesec dana. Vratila se, ili samo svratila, da nam dokaže svoju upornost i tvrdoglavost. Prije toga bilo je i nekoliko toplijih dana pa su i visibabe provirile iz zemlje svojim bijelim glavicama provjeravajući je li stvarno stiglo proljeće. Ponovo je zalepršao sniježak, povremeno sitan, na mahove, a onda onaj krupniji nošen vjetrom, ali onim nešto toplijim, jugozapadnim. Na zemlji ga ima, a na mjestima i nema.

            Već par dana nas nekoliko planiramo odnijeti hrvatski barjak preko Kupe da pokažemo četnicima da je i ona strana rijeke hrvatska. Okupirali su je još u listopadu 1991. godine smatrajući da je tom okupacijom Banovina postala njihova.

            Incijator svega toga je moj suborac Zdenko. Ja ću mu pomagati u tome. Prije samo mjesec i pol Zdenku je pogođena kuća sa dvije tenkovske granate. Razbijena su ulazna vrata i sva stakla na kući, i to usred zime. Samo nekoliko dana kasnije minobacačkim granatama gađano je selo. Tom je prilikom teško ranjen Zdenkov otac. Zdenko i naš suborac i prijatelj Joža, zvan Čepulja, oca su ranjenog vozili automobilom u Veliku Goricu. Vozili su ga pod velikom paljbom s druge strane Kupe. Cesta do Pokupskog u dužini od 5 km bila je kao na dlanu onima preko. Vozili su ranjenika neviđenim slalomom po zaleđenoj cesti i uspjeli preživjeti četničku paljbu iz svih vrsta oružja. Drugoga puta do Pokupskog nije bilo. Takve situacije teško je preživjeti bez posljedica. Zar je onda čudno što puno branitelja ima različite zdravstvene tegobe. Od posljedica teškog ranjavanja, a bio je civil, otac se nikada nije oporavio. Umro je od srpsko-četničkog divljanja i gelera kojeg je dobio u svom dvorištu, u svom selu. U svojoj Hrvatskoj. Nije stradao u napadu na Požarevac, tamo negdje u Srbiji.

            Nabavili smo barjak, a za koplje izabrali palac debelu željeznu šipku. Barjak moramo učvrstiti na puno mjesta, i to žicom, da ga ne mogu uništiti pucanjem iz pušaka. Bušimo to tvrdo željezo ručnom bušilicom jer struje odavno nema. Donji dio šest metara dugačke šipke kovanjem smo zaoštrili da je lakše utisnemo u zemlju. Još od jeseni čamci su duž obale namjerno potopljeni, ali zavezani i spremni za vađenje i prelazak Kupe ako dođe do velike akcije hrvatske vojske.

            Noću smo izvadili potopljeni čamac, izbacili iz njega vodu i spremni smo Zdenko i ja za akciju. Odnijet ćemo hrvatski barjak preko Kupe i zabosti ga u hrvatsku zemlju da im pokažemo da su na tuđem. Ponio je Zdenko jedno manje sidro koje će pomoću konopa bacati ispred sebe ne bi li aktivirao moguće mine, one potezne. Prešli smo Kupu stalno strahujući da su četnici u zasjedi baš tu negdje blizu našeg izlaza na drugu obalu. Dodatni problem bila je i mjesečina jer je pun mjesec čas izlazio, a čas zalazio za rijetke oblake. Nosimo to veliko i teško koplje sa zamotanim i privezanim barjakom naoružani kalašnjikovima. Izašavši na drugu obalu uzbuđenje raste do neba. Ležimo na pola visine obale. Zdenko baca sidro i do dvadesetak metara daleko. Onda ga konpom lagano povlači prema sebi ne bi li zakvačio moguću žicu kojom se aktivira potezna mina. Ako je aktivira sada dok smo pod obalom ne može nas ubiti. Baca ga Zdenko opet. I opet ništa. Baca i treći, pa i četvrti put. I opet ništa. Tada se ohrabrimo. Prijeđemo tih dvadesetak kako-tako provjerenih koraka. Ponovo Zdenko ležeći baca sidro, ali sada u kukuruze i to između redova. I opet minama ni traga. Tada se uputimo kroz gustiš kukuruza još dobrih 150 metara. Ja ću ići naprijed, a njemu kažem da zaostane bar dvadesetak koraka. Ako stradam, da stradam sam, pa će me možda ranjenog odvući do čamca. Zdenko neće ni čuti.

„Ne dolazi u obzir! Idemo zajedno“, kaže, „pa što bude.“

            Samo mi je ostalo reći: „Bože pomozi!“

            Prošli smo i kukuruze. Iza njih je livada, prostrana i ravna, a bogme i pregledna. Čekamo da bar mjesec zađe za oblak, a oblaka ni za lijek. Kad bi njihovi stražari ovoga trenutka gledali u našem pravcu sigurno bi nas ugledali jer smo od njih udaljeni manje od 150 metara. Idemo zabosti zastavu pa što bude. Zabodemo je, a u velikom uzbuđenju nismo je razvezali. Vadimo je iz zemlje, razvežemo i ponovo zabodemo. Zajedno smo je svojom težinom utisnuli u zemlju. Nismo bili ni sasvim gotovi, a barjak se razvije na vjetru i mjesečini. Ne samo da vijori nego i veselo pucketa. A zašto i ne bi!?! Pa na hrvatskom je tlu! Ta ludost je bila krajnje opasna, ali osjećali smo se i ponosno i prkosno, a i radosno.

            Još je netko davno rekao da je glupo izlaganje riziku ono što život čini vrijednim življenja.

            Dva dana nisu četnici opalili ni metka. Usrali se od straha. Slijedeće jutro išao sam u bazu. Došao sam gore u selo, a neki naši vojnici pokazuju mi barjak i tvrde da su naši noćas prešli Kupu. Pogledam dalekozorom i vidim da barjak veselo vijori i sigurno pucketa samo ga mi odavde ne možemo čuti. Neka, neka! Čuli smo ga Zdenko i ja četnicima pod nosom. Zaista, onako prkositi jest glupo, ali je vrijedilo svega toga. Treće jutro opali njihov top jednom, pa još jednom, pa opet. Poslije četvrtog hica više nije pucao. Pogodio je, ne barjak, niti šipku, nego zemlju blizu nje. Od siline eksplozije nije pala na zemlju, nego je ostala naslonjena na jednu mladu lipu, svega metar i pol visoku. Ma vidi ti što uradi to, od pamtivijeka hrvatsko drvo. Onako malena i možda jedina na cijelom ilovačkom polju poduprla ga je da ne padne na zemlju.

            Uskoro će, ako Bog da, u Hrvatskoj biti sve više uspravnih barjaka, tako da ih svi četnički topovi neće moći porušiti. Ovaj naš je bio izraz prkosa i inata, a možda i više od toga.

BREZA

BREZA

            Druga je polovica mjeseca prosinca 1991. godine. Bliži se Božić. Nakon kraćeg zatišja, opet su počeli su borbeni okršaji duž Kupe, pa tako i tu kod nas u Pokupskom. Došla je k nama u to vrijeme jedna manja ekipa stručnjaka iz 153. brigade. Dopremili sa sobom laserski aparat za precizno određivanje daljine. Imate li točnu daljinu do cilja lakše čete nanišaniti i pogoditi cilj. Postajemo mi hrvatski branitelji, pa i tu u Pokuplju, sve ozbiljnija i bolje opremljena vojska. 

Izmjerili su nam daljinu do sedam ciljeva koje bi trebao uništiti naš bestrzajni top. Uglavnom su to neprijateljski bunkeri i nešto težeg oružja. Svoj bestrzajni top smo premjestili na navi položaj, na zapadni dio sela, gotovo do šume Suvače. Odande smo imali bolji pogled na njihovu stranu.

            Dana 22. prosinca, na Dan armije u toj propaloj Jugoslaviji, čuli smo pjesme od prijeko, srpske i crnogorske. Slave oni tu armiju koja se pokazala svakakvom samo ne narodnom i poštenom. Sebe sokole i hrabre, a nas provociraju i izazivaju. No, tada je počela pjesma i s naše strane - oglasili su se naši teški minobacači

Prvo se začula ubitačna grmljavina dok su naši u brzom nizu ispaljivali teške granate preko Kupe na njihovu stranu, a onda još jača kad su počele padati po brijegu odakle se čula njihova pjesma. Ona je sad prestala, a započelo je bježanje i skrivanje, vika i panika.

Priključili smo se našim topnicima i Cico i ja sa svojim bestrzajcem. A i pogodci su zahvaljujući laserskom mjerenju bili precizniji. Dobro smo ih opalili. Uzvratili su četnici, ali slabo, najslabije do sada. Ovaj put nitko od nas nije stradao.

             Sutradan došao k nama glavni zapovjednik Damir Goršeta da nas pohvali i ohrabri. Taj dan trebalo je uništiti još jedan cilj. Bila je to kuća odvojena od drugih. Da paradoks bude veći, ona je hrvatska kuća u hrvatskom selu, privremeno okupirana. Na njenom balkonu je teška protuavionska strojnica koja nam odavno zagorčava život. Daljina je bila, zapamtio sam, 988 metara. Nije to prevelika daljina za naš top pa smo bili sigurni da ćemo je uništiti.

Smjestili smo se na rub šume i za njih smo bili nevidljivi. Prije samog pucanja samo je trebalo maknuti grane kojima smo se maskirali. Kao i prije, obojica na smjenu nišanimo. Ovaj put ja sam na redu za pucanje. Dopremili smo četiri rakete, pa i onu jednuonu koju nisam prošli put ispalio jer su me spriječili njihovi rafali. Baš tu, onda neispaljenu raketu stavio sam prvu u top. Opalim. Raketa nekako traljavo leti i na pola puta do cilja padne na livadu i eksplodira. Ne samo da je pala na pola puta, već je otišla i lijevo od zamišljenog pravca dobrih desetak metara. Čudno, ali i šteta, premalo imamo tih raketa da bi ih samo tako ispucavali po livadama. Nikako ne možemo shvatiti što se dogodilo. Cico je prvi rekao da je sigurno netko čačkao po topu ili po nišanskoj spravi.

Padao je mrak pa danas više nećemo pucati, ali sutra po danu moramo sve provjeriti. Moramo top ponovo učvrstiti ako se rasklimao. Sutradan ustanovimo da je s topom sve u redu, a onda se sjetim što je uzrok onom jadnom gađanju. Ležeći cijelu noć na zemlji raketa je povukla vlagu kroz rupice na stjenkama. Rekao sam to Cici, a Goršeti smo isto prešutjeli.

            Dva dana kasnije mi domaći opet smo ostali sami. Topnici 153. brigade su s teškim minobacačima otišli u ispomoć nekoj drugoj postrojbi. Ostavili su nam dva minobacača od 82 milimetra. Nisu veliki kao njihovi, ali i ovi su ubojiti ako njima znaš gađati.

            Badnjak je. Po povratku iz šume Suvače gdje smo smjestili minobacače čujem u selu da mi je vikendica pogođena iz tenka. Kvragu! Pitam je li izgorjela? Kažu da nije, ali kada je pogođena iz nje je letjela nekakva crvena prašina. Kakva sad crvena prašina?

            Još je dan pa ne mogu do svoje vikendice jer je blizu Kupe, gotovo na samoj obali. Vrbe su sada zimi bez lišća pa me s druge obale mogu i vidjeti. Mi vojnici smo smješteni uglavnom na uzvisini, malo dalje od Kupe. Noću naše patrole prolaze po samoj obali, ali danju se povučemo gore u selo. S uzvisine imamo bolji pregled, a i da nismo četnicima baš kao na dlanu.

Odlučim da ću obići kuću noćas. Po mraku joj mogu prići s manje rizika. Još sam čuo da su mi kuću gađali iz nekog čudnog tenka. Pucali su četiri puta i četvrtom je granatom pogodili. Onda su se brzo povukli iza šumarka gore u Ilovačku.

To je, pomislim, osveta za onaj njihov uništeni tenk kojeg smo suborac Cico i ja nedavno uništili pogotcima iz bestrzajnog topa. Nemoguće da su slučajno gađali baš moju kuću. Ali kako su znali čiju kuću gađati i koja je to kuća? Možda im je to netko i dojavio? Opet, ne vjerujem da bi itko u selu takvo što napravio. Mota mi se ta sumnja po glavi i ne mogu je se osloboditi. 

Mjesec je pun puncat, a mjesečina kao dan. Prikradam se svojoj kući i sve se pribojavam što ću zateći. A i ona crvena prašina me brine. Da nisu neki bojni otrovi? Od onih prijeko svašta možemo doživjeti.

Prilazim kući s dozom straha i napetosti i prvo što ugledah je da su svi prozori porazbijani, a ni jedno polupano staklo od jačine eksplozije nije veće od nokta na malom prstu. Ulazna vrata su jako oštećena i širom otvorena. Uđem očekujući da je u kući mrak, a mraka nema. Rupa na zidu je velika i unutra je mjesečina kao i vani. Gledaom naokolo i nešto na tlu malo dalje od ulaza mi privuče pažnju; nešto jako bijelo, kao da bijelo janje leži na podu prostorije. Ništa takvo bijelo tu ne bi trebalo biti. Prođe me jeza. Tada osjetim kako nešto jako lijepo miriše nekim meni poznatim mirisom, ali nikako se sjetiti koji je to miris. Napravila granata velike rupe na krovu kuće, pa i na stropu i kroz te dvije velike rupe pun mjesec svijetli baš u onu bjelinu. Nekako se ohrabrim, priđem toj bjelini, čučnem i dotaknem je prstom. Onda je i pomirišem. Pa to je pijena za brijanje! Geler, jedan od mnogih koji su izrešetali sve što im je bilo na putu: stol, stolice, televizor, knjige, slike na zidu, kauč, luster, zidove, parket... pogodio je bocu pjene za brijanje i ona je eksplodirala. Lakne mi jer sad barem znam što je to tako nestvarno bijelo.

U kući je veliki nered, a šteta je poprilična. Hvata me bijes: kako bi bilo njima da mi dođemo k njima u Srbiju i to isto napravimo njima? Ne bi im se svidjelo. Ali, dobro je, tješim se, barem nije izgorjela. Ovaj put.

Prašina, ona crvena, nastala je, izgleda, od crijepa pri eksploziji granate. Krov je raznesen, crepovi polomljeni, ali to se da popraviti. Nekako ću kuću već pokriti. Zima je, snjegovi će. Biti će posla i teškog i opasnog, ali možda mi kuća ipak preživi ovaj rat iako je teško ranjena. Moglo je biti i gore.

Kad sam izašao iz kuće vidim da je jedna granata pogodila i moju brezu. Slomila je na pola, rastrgala grane. Bilo je to prekrasno stabalce koje mi je uljepšavalo dvorište, odmah ispred prozora vikendice. Ljepotom i skladom se izdvajala od drugog drveća u dvorištu. Jednom je rekao moj šogor da je "ravna kao igla, lijepa kao djevojka" i mislim da ju je dobro opisao. A sada je raznesena granatom, sasječena. To me pogodilo jače nego šteta na kući! Čudno je to kako se čovjek veže za nešto bezvrijedno, ali lijepo.

Kuću sam privremeno sanirao, a nakon rata i potpuno popravio. Nikada nisam saznao da li je to što su četnici taj put gađali samo moju kuću bila slučajnost ili nešto drugo.
Moja breza se osušila i više je nema. E, pa braćo Srbi, ovo s kućom bih vam još i oprostio, ali brezu ne mogu ni neću nikada!

UNIŠTENJE TENKA

UNIŠTENJE TENKA

Sredina je mjeseca studenog 1991. godine. Konačno je i nama, tu na Kupu u Auguštanovec, stigla pomoć. Do tada smo mi, uglavnom domaći stanovnici, iako malobrojni, stražarili bez odmora više od dva mjeseca i svi smo bili totalno premoreni.

Pomoć je stigla iz Velike Gorice. Bila je to minobacačka posada sa četiri minobacača, onih najvećih, od 120 mm. Ti su ljudi sa svojim zapovjednikom odradili velik posao i to vrhunski. Po prvi put žestoko je odgovoreno četnicima preko Kupe na svako njihovo granatiranje, pljačku i palež po našim selima. Stigao je s njima i jedan bestrzajni top, a s topom došla i njegova posada. Bio je to jedan jedini čovjek nadimkom Cico.

Bilo je to prvo teže oružje kakvo smo dosad samo priželjkivali. Od toga trenutka Cico i ja postali smo topnici. Ispalo je da sam od domaćih samo ja imao koliko-toliko pojma o topu, a to znači malo. Dobili smo nas dvojica i ciljeve koje je trebalo uništiti. Bila su to dva tenka „pedesetpetice“. Oni su često pucali po našim mjestima uz Kupu. Po Štefankima, Cerju, Pokupskom i po našem selu.

Veselimo se mi tome topu, a on raskliman od starosti i česte uporabe. Od čavala smo iskovali tanke klinove i njima učvrstili njegovu rasklimanost. Za pravo čudo, izgledalo je da smo uspjeli. S veseljem smo ga očistili, podmazali, a i nišane podesili. Po mraku smo ga odvukli na mjesto otkud ćemo gađati. Sutra zorom bili smo kao spremni za akciju. Vatru, i to žestoku, najprije su otvorili naši teški minobacači. Uzbuđenje raste, a istini za volju raste i strah.

„Možemo“, kaže Cico, a on to zna, „ispaliti jednu, najviše dvije rakete, a onda hitno u zaklon. Oni nas“, nastavi Cico govoriti, „mogu vrlo brzo otkriti, a onda će biti gadno.“

Grme i nebo i zemlja od naših teških minobacača. Zapovjednik minobacača primio je u svoju ekipu i jednog domaćeg branitelja, Zdenka. On zna za položaj svakog četničkog bunkera, teške strojnicu ili minobacača koji nam već dugo zagorčavaju život. Kroz artiljerijski periskop pratili su pogotke, a ciljevi su bili oko pravoslavnog groblja iznad sela Trepče. Zdenko je inzistirao da se gađa nekoliko ciljeva 500 do 600 metara lijevo od Trepče. Ciljevi su bili pokraj ceste, jer je znao da se u nekima od kuća zadržavaju posade njihovog težeg naoružanja. Do sada nismo imali ni top ni minobacače kojima bi ih tamo mogli gađati, pa se nisu bojali tamo boraviti.

Tijekom akcije Zdenko je putem poljskog telefona navodio vatru naše nove artiljerije. Govorio je topnicima kamo im padaju ispaljene granate i u kom smijeru i za koju udaljenost da pomiču nišanske sprave. Vatio im je Zdenko s kamatama za njegovu pogođenu kuću, za ranjenog oca, za ubijene civile i svu štetu koju su napravili njemu i drugim ljudima duž Kupe.

Praše naši žestoko, a miris baruta podsjeti na jednu staru hrvatsku pjesmu. Ta pjesma je u meni tko zna od kada, a mora da mi je u srcu još od doba kad sam bio mali. Sada sam je čuo u glavi kako mi se ispreplela s paljbom našeg topništva i to mi je ugrijalo srce:

„Puška puca, a top riče,
barut miriše,

mladi Hrvat na bojištu,

ranjen uzdiše!
Oj Hrvatska zemljo mila,
razvij barjak svoj,
to hrvatska hrabra vojska,
za te bije boj!“

Ima naš top mehanički, a i optički nišan. Optički je zamagljen i kroz njega se slabo vidi. Moramo se dobrano pomučiti kako bi kroz njega naciljali metu. Mehanički je neprecizan. Snalazimo se kako možemo.

Najveći nam je problem par tenkova. Nalaze se na brdu i prilično su zaklonjeni. Vidimo pola kupole i cijev topa jednog od njih. Onog drugog vidimo još slabije. Dogovor je da gađamo onaj prvi. Izvadio Cico raketu iz njene kutije, a ona dugačka gotovo metar.

Nišani Cico, gleda kroz nišan. Onda ja, pa opet on, a sve zato da budemo što precizniji odmah s prvom raketom. Pao je dogovor da ću prvu opaliti ja, a drugu on.

Okinem. Top opali! Ma što opali!?! Bila je to takva gromovita tutnjava da su mi umalo oči iz glave poispadale! Prije pucanja Cico mi je rekao da pri ispaljivanju rakete treba imati otvorena usta. Time bi, kaže on, izjednačili pritisak na bubnjiće u ušima. Ništa to nije pomoglo. Leti naša raketa, a iza nje šišti vatra i tjera je velikom brzinom prema cilju. Za 3-4 sekunde preletjela je tih 1200 metara. Promašaj! Preletjela je iznad tenka dobra dva metra, a isto toliko i lijevo od njega. Razočarani smo, ali žurimo s punjenjem kako bismo ponovili gađanje.

Cico mi nešto govori, a ja ništa ne čujem. Vidim da otvara usta, ali iz njih ni glasa. Tada sam se jako prepao da sam oglušio i to zauvijek. Govorim mu da moramo gađati dolje desno, a ni sebe ne čujem.

Izbacio Cico ispucanu čahuru pomoću dva odvijača, jer izvlakač na topu ne radi. Opet nešto viče prišavši mi blizu. Tada mi, hvala Bogu, prestalo bubnjati u glavi i ušima pa ponovno čujem, ali slabo. Kaže da moramo u uši staviti tampone, a pruža mi i neke krpice. I sebi ih stavlja u uši.

Stavio je Cico u top novu raketu pa ponovo obojica nišanimo, s korekcijom od dva metra niže i desno. Izmaknem se u stranu da bih mogao dalekozorom pratiti let rakete.

Cico je ispali. Ona leti u blagom luku, a ja pomislim, opet će preletjeti metu. Ali ne! Počne ona ponirati i... Pogodak! Eksplodira raketa kao grom, a kupola se na tenku jako pomaknula ulijevo zajedno s topom.

Izvadim tampone iz ušiju da bolje čujem. „Moramo bježati“, viče Cico, „jer to je sveto vojničko pravilo.“ „Ne!“, vičem ja. Hoću ispaliti još jednu raketu, jer oni sada misle da smo pobjegli. Cico ode.

Izvadim ispaljeni dio, stavim u top novu raketu i ponovo nanišanim. Ispalim je i čujem eksploziju pogotka. Pogledam kroz dalekozor i vidim da se tenk još više nakrivio, ali sada na drugu stranu. 

Opet mi Cico viče i maše da bježim, a ja kao omamljen, vadim još jednu raketu iz kutije. Obuzet adrenalinom i željom za osvetom i konačno osjetivši kako je to kada i mi njih možemo pošteno udariti, htio sam uništiti i jednu drvenu zgradu za koju sam znao da u njoj  noće posade tenkova.

Toga trenutka oko mene po zemlji počnu tući teška zrna strojnice. Pucaju dugim rafalima, pršti zemlja oko mene, zvižde zrna po zraku. Gadno! Nije više za tu biti. Ostavivši raketu na zemlji, napuštam položaj i pognut trčim do Cice. Imao je pravo. Sad su ovi preko ljuti i željni osvete. Bolje mi je sada sačuvati glavu.

Držeći se zaklona zbrisali smo u selo. Ovi od preko su cijelo vrijeme žestoko, ali jalovo prašili po mjestu s kojeg su tako nenadano dobili pošteni udarac. Nije im se svidjelo kada smo mi njima napravili ono što oni nama rade već mjesecima. Tuku oni, ali mi smo već  daleko, a osmjehe s lica nismo skinuli cijelim putem do sela.

Uništenje tenka ušlo je u službeni zapisnik, a saznao je to i glavni zapovjednik Goršeta za što smo dobili pohvalu. Čak je i Turopoljski glasnik izvijestio javnost o tome. Bio je to prvi uništeni tenk na našem području. I dan-danas smo obojica jako ponosni na to što smo učinili.