STARA GODINA 1991. NOVA GODINA 1992.

STARA GODINA 1991.

NOVA GODINA 1992.

            Božić će za dva dana, a ja ne mogu kući u Zagreb malo obići obitelj, okupati se i presvući. Moram ostati s dečkima i nekako pogoditi jedan jako važan cilj. Preko Kupe iznad sela Trepče je brdo koje dominira cijelim krajem. Često pucaju po nama baš s toga brijega strojnicama, minobacačima pa i protuavionskim topom. Naša dva minobacača imaju i nišanske sprave, ali što nam to vrijedi kad ih ne znamo koristiti.

Naši su minobacači smješteni u udolinu pa iz nje i ne vidimo to brdo pa smo poslali dvojicu da odu do mjesta od kuda mogu vidjeti cilj pa će nam kod gađanja tj. poslije ispaljivanja dojaviti gdje su granate pale.

Dogovoreno je pa počinjemo s gađanjem. Svrha toga je da minobacače dobro naciljamo pa kada počnu odatle pucati po nama da im uzvratimo.

Ispalismo prvu granatu i sada čekamo da nam jave gdje je pala. Dotrči naš čovjek kao bez duše i javi da je preletjela brdo i da je negdje iza njega eksplodirala. Podignemo cijev onako otprilike, a i kako bi kada drukčije ne znamo. Ispalimo drugu granatu. Opet nam jave da je pala odmah iza brda i da su vidjeli dim. Ponovo, ovaj put samo malo uspravimo cijev i treća granata ode put brijega. Naš trčeći dojavljivač javi da je pala nasred čistine s koje često pucaju po nama. „Bravo“, kaže on, ali kaže to sa dozom ironije u glasu. „Konačno ste pogodili brdo.“

Kakvu muku mi imamo. Moramo se braniti, a ne znamo baratati minobacačima pa sada u trku učimo. Postali smo samouki artiljerci. Kosinu cijevi drugog minobacača usporedili smo s kosinom prvog i već drugom granatom pogodili cilj. Vrijeme je vedro pa je sunce otopilo ono malo snijega koji je prošle noći napadao. Zemlja se danju odmrznula, ali samo onaj gornji sloj. Utopila se podloga bacača u tu omekšanu zemlju što će mu dati stabilnost kada se zemlja smrzne.

            Prošao Božić. Prošlo i Stjepanje, pa i Ivanje, a sve u podrumima da bi preživjeli. Zebemo gotovo stalno. Posebno straže. Smjene traju i po četiri sata. Danju ne smijemo ložiti peći. Vidio bi se dim, a onda stižu granate, i to obilato. Za tri dana će Nova godina, a ratu se ne vidi kraja. Ponekad mi izgleda da će četnici zauvijek ostati tamo preko Kupe. Volio bih otići kući bar za Novu godinu, a stalno mi je na pameti da bi se već sutra moglo dogoditi nešto veliko, a da ja ne budem tu. I tako iz dana u dan.

Sutra je Nova godina. Dečki priredili bolju hranu i piće, ali nitko se ne raduje toj Novoj godini. Sa četničke strane sve više pucaju. Pucaju svjetlećim streljivom i kao da nam se rugaju. Slavi gamad u našoj zemlji misleći da je SAO Krajina gotova stvar. Misle da će ta tvorevina postati dio Srbije. Ma što dio!?! Misle oni da će Krajina postati Srbija.

            Među nama, tu iz sela, ima branitelja s djecom. Nisu ih uspjeli poslati negdje na sigurno. Spavaju djeca, ne u sobama, ne u krevetima, jer i tamo dolijeću metci, nego u podrumima na podu da bi ostali živi. Eto što nam rade u našoj zemlji.

Za dva sata će ponoć i Nova godina, a nitko, ama baš nitko se tome ne veseli. Pitam hoće li netko sa mnom do minobacača, a nitko se ne javlja. Jedni su na straži, a ovi drugi će ih zamijeniti za sat vremena. A i malobrojni smo. Nagovaram jednog od njih, Paveka, da mi pomogne i uvjeravam ga kako nema neke opasnosti za nas. On će mi samo dodavati granate i ovaj put ćemo mi njih gađati. Odgovorio mi je da se on ne boji kaj mi po njima bumo pucali nego onoga kaj nam oni buju vrnuli.

Nema mi druge, nego otići na položaj potpuno sam. Noć je. A i nije ona prava noć. Toliko pucaju svjetlećim streljivom da to sve više nalikuje na polarnu noć koju smo nekada mogli gledati u filmovima. Za deset minuta sam pokraj svoja dva minobacača, pokraj dva željezna prijatelja. Najprije pripremam granate, a one hladne poput smrti. Sam sebi sugeriram da ostanem sabran i da u strahu nešto ne zabrljam. Slažem ih na zemlju vadeći osigurače i strogo pazeći da se ne sudare, jer tada bi sve odletjelo u zrak. Imam ja i mali rov u koji se mogu skloniti ako njihove granate počnu padati tu oko mene.

Najednom naleti avion. Leti noću, a iz njega je izbačen padobran koji nosi nekakvo jarko svjetlo. Polako, polako pada to svjetlo prema zemlji, a uz njega bi i novine mogao čitati. Kad evo i drugog padobrana s istom svjetlošću. Za 15 minuta će ponoć, a oni od prijeko poludjeli. Pucaju iz svega što imaju, a sve leti na nas. Najviše s onog brda kojeg sam jedva sa trećom granatom pogodio. Padaju granate i prema meni, ali ne jako blizu.

U rovu sam i mislim, pucat ću po njima čim oni malo smanje pucnjavu. Ali oni je ne smanjuju, nego je još pojačavaju. Sve je oko mene osvijetljeno i sve izgleda gotovo nestvarno. Tada me na jednom preplavi bijes. Takvu ljutnju nikada nisam osjetio. Čudna neka ljutnja. Ali sabran sam ja. Pa i mislim sabrano. Ljut sam na četnike da bih ih sve pobio samo da mogu.   Stavljam prvu granatu u bacač. Ona odleti, a ja stavljam drugu, pa treću. Tada, uza svu njihovu pucnjavu, čujem detonacije na brdu. Zvuče mi nekako ljutito i resko. Četvrta granata je u zraku i odlazi dovršiti ono što su započele prethodne tri. Prilazim drugom bacaču da se pobrinem da i njegove granate završe gore među četnicima. Sačekam tri-četiri minute, a onda pošaljem sve četiri ako da su istovremeno bile u zraku. Sada sam još bolje mogao čuti kako eksplodiraju jedna za drugom jer su komšije s brda, već poslije prve moje granate prestali pucali. Kao da se nisunadali da bi netko s ove strane mogao njima vratiti za sve ono što su oni ispalili na nas.

            Svih osam granata odnijele su novogodišnje čestitke bagri četničkoj. Ako je netko od njih ostao samo ranjen pamtit će Novu 1992. godinu dok god je živ. Granata više nemam i sada bježim odavde. Trčim udolinom prema selu, a četničke granate sad ponovo padaju, tražeći onoga tko im je pokvario doček nove godine. Padaju jedna po jedna i čini mi se da me  prate me u stopu.

Kako me samo vidi, majku mu. Noć je. Trčim dubokim jarkom. On me i dalje prati, a nikako me ne može vidjeti. Tek kod jednog bunara kod kojeg sam se zaklonio granate su me preletjele i tu me prestao gađati.

            Kasnije mi je netko objasnio da su oni gađali dolinu po vojnoj karti, a ja sam se baš tamo našao u to vrijeme. Izbauljam s poljskog puta na glavnu cestu. Toga trenutka jedan moj suborac izlazi iz svoga dvorišta i ide na stražu. Jesi li ti, pita me, pucao minobacačem na brdo? Kada sam to potvrdio kaže da je sve gledao iz zaklona i da su granate padale baš tamo gdje treba. Drago mi je to čuti.

            Dvadesetak dana kasnije nas nekoliko se uputilo u Cvetnić brdo na autobus za Veliku Goricu. Idemo pješice šumom. Ne možemo cestom jer je stalno pod četničkom paljbom. Autobus koji inače vozi do Pokupskog sada ne može iz istih razloga. Cvetnić Brdo je dva tri kilometra udaljeno od Pokupskog prema Zagrebu. Krenuli smo rano, još za mraka. Bauljamo šumskom stazom koja je u uporabi samo sada kada su četnici tamo preko Kupe. Mrak je i blato, a i dosta je hladno. Nismo baš jako veseli iako idemo svojim obiteljima. Sa mnom je i nekoliko prijatelja i suboraca iz Ilovačka. I oni idu svojima koji su u progonstvu tu oko Velike Gorice. Autobus je već stigao i mi ulazimo. Putnici pristižu s više strana. Stiglo je tako i nekoliko putnika iz Pokupskog. Kako to obično biva, između nas šutljivih nađe se uvijek i neko manje šutljiv pa misli da nas treba zabaviti.

„Što je Auguštanovčani? Što ste se ovako ušutjeli?“

 „Ovaj je“, šapne mi jedan suborac, „ovako rano pri piću.“

“ Što bi vi“, govori on, „da vam u selu nije onoga Ante. To je“, nastavi on, „ljudina i ratnik. Visok je blizu dva metra. A zgodan! Četnike tuče iz minobacača. Pa čak ne vadi osigurače iz granata. Gađa četnike u leđa. Kada ga vide, sve ostavljaju i bježe. Poznat je i po tome što na ramenu ima jedan osigurač s minobacačke granate. To je borac! A gle kako ste se vi tu stisnuli, kao pokisle kokoši.“ Ja sve slušam i ne vjerujem. Što je sad ovo, kakve su to bajke?

            Moj suborac se smije i nagovara me da se javim da sam ja taj Ante. Neću. Ne bih ga htio razočarati jer sam visok svega 173 centimetra, a i ono veliko brdo jedva samo pogodili. Sve to moji suborci znaju. Otkud to ovome brbljavcu tko će ga znati.

Dugo su me moji suborci zezali kako sam za života postao legenda. Pitaju me kada ću četnike gađati u leđa pa da i oni to dođu gledati. Ne smeta mi to, znam da su ljudima u kriznim i opasnim vremenima potrebni junaci pa makar i izmišljeni. Sve u svemu, on nam je ipak osvježio to tmurno još nesvanulo zimsko jutro.