utorak, 11. ožujka 2014.

UNIŠTENJE TENKA


UNIŠTENJE TENKA

Sredina je mjeseca studenog 1991. godine. Konačno je i nama, tu na Kupu u Auguštanovec, stigla pomoć. Do tada smo mi, uglavnom domaći stanovnici, iako malobrojni, stražarili bez odmora više od dva mjeseca i svi smo bili totalno premoreni.
Pomoć je stigla iz Velike Gorice. Bila je to minobacačka posada sa četiri minobacača, onih najvećih, od 120 mm. Ti su ljudi sa svojim zapovjednikom odradili velik posao i to vrhunski. Po prvi put žestoko je odgovoreno četnicima preko Kupe na svako njihovo granatiranje, pljačku i palež po našim selima. Stigao je s njima i jedan bestrzajni top, a s topom došla i njegova posada. Bio je to jedan jedini čovjek nadimkom Cico.
Bilo je to prvo teže oružje kakvo smo dosad samo priželjkivali. Od toga trenutka Cico i ja postali smo topnici. Ispalo je da sam od domaćih samo ja imao koliko-toliko pojma o topu, a to znači malo. Dobili smo nas dvojica i ciljeve koje je trebalo uništiti. Bila su to dva tenka „pedesetpetice“. Oni su često pucali po našim mjestima uz Kupu. Po Štefankima, Cerju, Pokupskom i po našem selu.
Veselimo se mi tome topu, a on raskliman od starosti i česte uporabe. Od čavala smo iskovali tanke klinove i njima učvrstili njegovu rasklimanost. Za pravo čudo, izgledalo je da smo uspjeli. S veseljem smo ga očistili, podmazali, a i nišane podesili. Po mraku smo ga odvukli na mjesto otkud ćemo gađati. Sutra zorom bili smo kao spremni za akciju. Vatru, i to žestoku, najprije su otvorili naši teški minobacači. Uzbuđenje raste, a istini za volju raste i strah.
„Možemo“, kaže Cico, a on to zna, „ispaliti jednu, najviše dvije rakete, a onda hitno u zaklon. Oni nas“, nastavi Cico govoriti, „mogu vrlo brzo otkriti, a onda će biti gadno.“
Grme i nebo i zemlja od naših teških minobacača. Zapovjednik minobacača primio je u svoju ekipu i jednog domaćeg branitelja, Zdenka. On zna za položaj svakog četničkog bunkera, teške strojnicu ili minobacača koji nam već dugo zagorčavaju život. Kroz artiljerijski periskop pratili su pogotke, a ciljevi su bili oko pravoslavnog groblja iznad sela Trepče. Zdenko je inzistirao da se gađa nekoliko ciljeva 500 do 600 metara lijevo od Trepče. Ciljevi su bili pokraj ceste, jer je znao da se u nekima od kuća zadržavaju posade njihovog težeg naoružanja. Do sada nismo imali ni top ni minobacače kojima bi ih tamo mogli gađati, pa se nisu bojali tamo boraviti.
Tijekom akcije Zdenko je putem poljskog telefona navodio vatru naše nove artiljerije. Govorio je topnicima kamo im padaju ispaljene granate i u kom smijeru i za koju udaljenost da pomiču nišanske sprave. Vatio im je Zdenko s kamatama za njegovu pogođenu kuću, za ranjenog oca, za ubijene civile i svu štetu koju su napravili njemu i drugim ljudima duž Kupe.
Praše naši žestoko, a miris baruta podsjeti na jednu staru hrvatsku pjesmu. Ta pjesma je u meni tko zna od kada, a mora da mi je u srcu još od doba kad sam bio mali. Sada sam je čuo u glavi kako mi se ispreplela s paljbom našeg topništva i to mi je ugrijalo srce:

„Puška puca, a top riče,
barut miriše,
mladi Hrvat na bojištu,
ranjen uzdiše!
Oj Hrvatska zemljo mila,
razvij barjak svoj,
to hrvatska hrabra vojska,
za te bije boj!“

Ima naš top mehanički, a i optički nišan. Optički je zamagljen i kroz njega se slabo vidi. Moramo se dobrano pomučiti kako bi kroz njega naciljali metu. Mehanički je neprecizan. Snalazimo se kako možemo.

Najveći nam je problem par tenkova. Nalaze se na brdu i prilično su zaklonjeni. Vidimo pola kupole i cijev topa jednog od njih. Onog drugog vidimo još slabije. Dogovor je da gađamo onaj prvi. Izvadio Cico raketu iz njene kutije, a ona dugačka gotovo metar.
Nišani Cico, gleda kroz nišan. Onda ja, pa opet on, a sve zato da budemo što precizniji odmah s prvom raketom. Pao je dogovor da ću prvu opaliti ja, a drugu on.
Okinem. Top opali! Ma što opali!?! Bila je to takva gromovita tutnjava da su mi umalo oči iz glave poispadale! Prije pucanja Cico mi je rekao da pri ispaljivanju rakete treba imati otvorena usta. Time bi, kaže on, izjednačili pritisak na bubnjiće u ušima. Ništa to nije pomoglo. Leti naša raketa, a iza nje šišti vatra i tjera je velikom brzinom prema cilju. Za 3-4 sekunde preletjela je tih 1200 metara. Promašaj! Preletjela je iznad tenka dobra dva metra, a isto toliko i lijevo od njega. Razočarani smo, ali žurimo s punjenjem kako bismo ponovili gađanje.
Cico mi nešto govori, a ja ništa ne čujem. Vidim da otvara usta, ali iz njih ni glasa. Tada sam se jako prepao da sam oglušio i to zauvijek. Govorim mu da moramo gađati dolje desno, a ni sebe ne čujem.
Izbacio Cico ispucanu čahuru pomoću dva odvijača, jer izvlakač na topu ne radi. Opet nešto viče prišavši mi blizu. Tada mi, hvala Bogu, prestalo bubnjati u glavi i ušima pa ponovno čujem, ali slabo. Kaže da moramo u uši staviti tampone, a pruža mi i neke krpice. I sebi ih stavlja u uši.
Stavio je Cico u top novu raketu pa ponovo obojica nišanimo, s korekcijom od dva metra niže i desno. Izmaknem se u stranu da bih mogao dalekozorom pratiti let rakete.
Cico je ispali. Ona leti u blagom luku, a ja pomislim, opet će preletjeti metu. Ali ne! Počne ona ponirati i... Pogodak! Eksplodira raketa kao grom, a kupola se na tenku jako pomaknula ulijevo zajedno s topom.
Izvadim tampone iz ušiju da bolje čujem. „Moramo bježati“, viče Cico, „jer to je sveto vojničko pravilo.“ „Ne!“, vičem ja. Hoću ispaliti još jednu raketu, jer oni sada misle da smo pobjegli. Cico ode.
Izvadim ispaljeni dio, stavim u top novu raketu i ponovo nanišanim. Ispalim je i čujem eksploziju pogotka. Pogledam kroz dalekozor i vidim da se tenk još više nakrivio, ali sada na drugu stranu. 
Opet mi Cico viče i maše da bježim, a ja kao omamljen, vadim još jednu raketu iz kutije. Obuzet adrenalinom i željom za osvetom i konačno osjetivši kako je to kada i mi njih možemo pošteno udariti, htio sam uništiti i jednu drvenu zgradu za koju sam znao da u njoj  noće posade tenkova.
Toga trenutka oko mene po zemlji počnu tući teška zrna strojnice. Pucaju dugim rafalima, pršti zemlja oko mene, zvižde zrna po zraku. Gadno! Nije više za tu biti. Ostavivši raketu na zemlji, napuštam položaj i pognut trčim do Cice. Imao je pravo. Sad su ovi preko ljuti i željni osvete. Bolje mi je sada sačuvati glavu.
Držeći se zaklona zbrisali smo u selo. Ovi od preko su cijelo vrijeme žestoko, ali jalovo prašili po mjestu s kojeg su tako nenadano dobili pošteni udarac. Nije im se svidjelo kada smo mi njima napravili ono što oni nama rade već mjesecima. Tuku oni, ali mi smo već  daleko, a osmjehe s lica nismo skinuli cijelim putem do sela.

Uništenje tenka ušlo je u službeni zapisnik, a saznao je to i glavni zapovjednik Goršeta za što smo dobili pohvalu. Čak je i Turopoljski glasnik izvijestio javnost o tome. Bio je to prvi uništeni tenk na našem području. I dan-danas smo obojica jako ponosni na to što smo učinili.

Nema komentara:

Objavi komentar