UNIŠTENJE TENKA
Sredina je mjeseca studenog 1991. godine. Konačno je i nama, tu na Kupu
u Auguštanovec, stigla pomoć. Do tada smo mi, uglavnom domaći stanovnici, iako
malobrojni, stražarili bez odmora više od dva mjeseca i svi smo bili totalno
premoreni.
Pomoć je stigla iz Velike Gorice. Bila je to minobacačka posada sa
četiri minobacača, onih najvećih, od 120 mm. Ti su ljudi sa svojim
zapovjednikom odradili velik posao i to vrhunski. Po prvi put žestoko je
odgovoreno četnicima preko Kupe na svako njihovo granatiranje, pljačku i palež
po našim selima. Stigao je s njima i jedan bestrzajni top, a s topom došla i
njegova posada. Bio je to jedan jedini čovjek nadimkom Cico.
Bilo je to
prvo teže oružje kakvo smo dosad samo priželjkivali. Od toga trenutka Cico i ja
postali smo topnici. Ispalo je da sam od domaćih samo ja imao koliko-toliko
pojma o topu, a to znači malo. Dobili smo nas dvojica i ciljeve koje je trebalo
uništiti. Bila su to dva tenka „pedesetpetice“. Oni su često pucali po našim
mjestima uz Kupu. Po Štefankima, Cerju, Pokupskom i po našem selu.
Veselimo se mi
tome topu, a on raskliman od starosti i česte uporabe. Od čavala smo iskovali
tanke klinove i njima učvrstili njegovu rasklimanost. Za pravo čudo, izgledalo
je da smo uspjeli. S veseljem smo ga očistili, podmazali, a i nišane podesili.
Po mraku smo ga odvukli na mjesto otkud ćemo gađati. Sutra zorom bili smo kao
spremni za akciju. Vatru, i to žestoku, najprije su otvorili naši teški
minobacači. Uzbuđenje raste, a istini za volju raste i strah.
„Možemo“, kaže
Cico, a on to zna, „ispaliti jednu, najviše dvije rakete, a onda hitno u
zaklon. Oni nas“, nastavi Cico govoriti, „mogu vrlo brzo otkriti, a onda će
biti gadno.“
Grme i nebo i
zemlja od naših teških minobacača. Zapovjednik minobacača primio je u svoju
ekipu i jednog domaćeg branitelja, Zdenka. On zna za položaj svakog četničkog
bunkera, teške strojnicu ili minobacača koji nam već dugo zagorčavaju život.
Kroz artiljerijski periskop pratili su pogotke, a ciljevi su bili oko
pravoslavnog groblja iznad sela Trepče. Zdenko je inzistirao da se gađa
nekoliko ciljeva 500 do 600 metara lijevo od Trepče. Ciljevi su bili pokraj
ceste, jer je znao da se u nekima od kuća zadržavaju posade njihovog težeg
naoružanja. Do sada nismo imali ni top ni minobacače kojima bi ih tamo mogli
gađati, pa se nisu bojali tamo boraviti.
Tijekom akcije
Zdenko je putem poljskog telefona navodio vatru naše nove artiljerije. Govorio
je topnicima kamo im padaju ispaljene granate i u kom smijeru i za koju
udaljenost da pomiču nišanske sprave. Vatio im je Zdenko s kamatama za njegovu
pogođenu kuću, za ranjenog oca, za ubijene civile i svu štetu koju su napravili
njemu i drugim ljudima duž Kupe.
Praše naši
žestoko, a miris baruta podsjeti na jednu staru hrvatsku pjesmu. Ta pjesma je u
meni tko zna od kada, a mora da mi je u srcu još od doba kad sam bio mali. Sada
sam je čuo u glavi kako mi se ispreplela s paljbom našeg topništva i to mi je
ugrijalo srce:
„Puška puca, a top
riče,
barut miriše,
barut miriše,
mladi Hrvat na
bojištu,
ranjen uzdiše!
Oj Hrvatska zemljo mila,
razvij barjak svoj,
to hrvatska hrabra vojska,
za te bije boj!“
Oj Hrvatska zemljo mila,
razvij barjak svoj,
to hrvatska hrabra vojska,
za te bije boj!“
Ima naš top
mehanički, a i optički nišan. Optički je zamagljen i kroz njega se slabo vidi.
Moramo se dobrano pomučiti kako bi kroz njega naciljali metu. Mehanički je
neprecizan. Snalazimo se kako možemo.
Najveći nam je
problem par tenkova. Nalaze se na brdu i prilično su zaklonjeni. Vidimo pola
kupole i cijev topa jednog od njih. Onog drugog vidimo još slabije. Dogovor je
da gađamo onaj prvi. Izvadio Cico raketu iz njene kutije, a ona dugačka gotovo
metar.
Nišani Cico,
gleda kroz nišan. Onda ja, pa opet on, a sve zato da budemo što precizniji
odmah s prvom raketom. Pao je dogovor da ću prvu opaliti ja, a drugu on.
Okinem. Top
opali! Ma što opali!?! Bila je to takva gromovita tutnjava da su mi umalo oči
iz glave poispadale! Prije pucanja Cico mi je rekao da pri ispaljivanju rakete
treba imati otvorena usta. Time bi, kaže on, izjednačili pritisak na bubnjiće u
ušima. Ništa to nije pomoglo. Leti naša raketa, a iza nje šišti vatra i tjera
je velikom brzinom prema cilju. Za 3-4 sekunde preletjela je tih 1200 metara.
Promašaj! Preletjela je iznad tenka dobra dva metra, a isto toliko i lijevo od
njega. Razočarani smo, ali žurimo s punjenjem kako bismo ponovili gađanje.
Cico mi nešto
govori, a ja ništa ne čujem. Vidim da otvara usta, ali iz njih ni glasa. Tada
sam se jako prepao da sam oglušio i to zauvijek. Govorim mu da moramo gađati
dolje desno, a ni sebe ne čujem.
Izbacio Cico
ispucanu čahuru pomoću dva odvijača, jer izvlakač na topu ne radi. Opet nešto
viče prišavši mi blizu. Tada mi, hvala Bogu, prestalo bubnjati u glavi i ušima
pa ponovno čujem, ali slabo. Kaže da moramo u uši staviti tampone, a pruža mi i
neke krpice. I sebi ih stavlja u uši.
Stavio je Cico
u top novu raketu pa ponovo obojica nišanimo, s korekcijom od dva metra niže i
desno. Izmaknem se u stranu da bih mogao dalekozorom pratiti let rakete.
Cico je
ispali. Ona leti u blagom luku, a ja pomislim, opet će preletjeti metu. Ali ne!
Počne ona ponirati i... Pogodak! Eksplodira raketa kao grom, a kupola se na
tenku jako pomaknula ulijevo zajedno s topom.
Izvadim
tampone iz ušiju da bolje čujem. „Moramo bježati“, viče Cico, „jer to je sveto
vojničko pravilo.“ „Ne!“, vičem ja. Hoću ispaliti još jednu raketu, jer oni
sada misle da smo pobjegli. Cico ode.
Izvadim
ispaljeni dio, stavim u top novu raketu i ponovo nanišanim. Ispalim je i čujem
eksploziju pogotka. Pogledam kroz dalekozor i vidim da se tenk još više
nakrivio, ali sada na drugu stranu.
Opet mi Cico viče
i maše da bježim, a ja kao omamljen, vadim još jednu raketu iz kutije. Obuzet
adrenalinom i željom za osvetom i konačno osjetivši kako je to kada i mi njih
možemo pošteno udariti, htio sam uništiti i jednu drvenu zgradu za koju sam
znao da u njoj noće posade tenkova.
Toga trenutka
oko mene po zemlji počnu tući teška zrna strojnice. Pucaju dugim rafalima,
pršti zemlja oko mene, zvižde zrna po zraku. Gadno! Nije više za tu biti.
Ostavivši raketu na zemlji, napuštam položaj i pognut trčim do Cice. Imao je
pravo. Sad su ovi preko ljuti i željni osvete. Bolje mi je sada sačuvati glavu.
Držeći se
zaklona zbrisali smo u selo. Ovi od preko su cijelo vrijeme žestoko, ali jalovo
prašili po mjestu s kojeg su tako nenadano dobili pošteni udarac. Nije im se
svidjelo kada smo mi njima napravili ono što oni nama rade već mjesecima. Tuku
oni, ali mi smo već daleko, a osmjehe s
lica nismo skinuli cijelim putem do sela.
Uništenje
tenka ušlo je u službeni zapisnik, a saznao je to i glavni zapovjednik Goršeta
za što smo dobili pohvalu. Čak je i Turopoljski glasnik izvijestio javnost o
tome. Bio je to prvi uništeni tenk na našem području. I dan-danas smo obojica
jako ponosni na to što smo učinili.
Nema komentara:
Objavi komentar