ČEŠNJAK

                                                                         
                                                              ČEŠNJAK

            Ne pušim više od 6 mjeseci, a još ponekad imam potrebu za nikotinom i svim ostalim otrovima iz duhana. Nedavno sam primijetio da sve češće imam potrebu za češnjakom. Nikad prije to nisam osjetio. Štoviše nisam ga ni volio, osim u kobasicama. Sada jedem sirovi češnjak svaki dan i usudio bih se reći da mi paše pa mi i cigarete rjeđe padaju napamet. Društvo mi je moj karabinom, a njemu ne smrdim po češnjaku. Bar se do sada nije žalio.

Rano ujutro, još za mraka ili magle, odem tamo naprijed u svoj rov. Iza leđa mi ostane brisani prostor i do noći nema nazad. Vratim se u selo tek kada padne mrak. Rano je proljeće 1992. godine. Ustvari još i nije baš ono pravo proljeće. Ni sunovrati ni narcisi nisu još dobro propupali. Jedino nailazim na visibabe, a one najbolje znaju da je proljeće blizu.

            Ima meni usput jedna napuštena kuća. Dosta je isturena od ostalih u selu i prva je na udaru neprijatelja. Vlasnica je starija žena. Morala je otići jer su četnici vježbali gađanje, a meta im je bio trokrilni prozor na njezinoj kući. Baš ispod toga prozora uza sam zid procvale su plave ljubičice. Ima i bijelih, ali samo nekoliko. U malom vrtiću imala je ta starica posađen češnjak. E baš taj u jesen neizvađen češnjak proklijao je, a iz svake glavice izraslo je po pet ili šest strukova mladog luka. Baš taj mladi češnjak najviše mi je prijao. Svako jutro, prolazeći pored toga vrtića, svratim u njega i izvadim iz zemlje po rukohvat mladoga češnjaka. Postala mi je to ne navika, ne toliko rutina, koliko potreba. Više mi ni konzerva mesnog nareska ne bi prijala bez njega. Vadio sam ga i nosio sobom možda i desetak dana. Negdje oko 10 ili 11 sati sjedeći u rovu izvadim kruh, otvorim konzervu, očistim mladi češnjak i počne vojnička ˝gozba˝. Imam sa sobom i vodu pa do noći i ne trebam ništa drugo, a i nemam.

            Toga jutra sve je išlo svojim tokom. Sve do one uobičajene gozbe. Taj dan imao sam čak dvije konzerve, pola svježeg kruha, rukohvat češnjaka, a umjesto obične vode ponio sam bocu Fante. Više se ne sjećam zašto sam bio ovako bogato počašćen. Možda je opet bilo potpisano novo primirje koje oni od prijeko i tako nikada nisu poštovali. Konzerva je  otvorena, kruh narezan, luk očišćen. E da, i sol je uvijek bila tu sa mnom. Prvi zalogaj i sve je u redu. Čak niti četnici ne pucaju, valjda zbog „primirja“.

Zagrizem luk, a on bljutav. Gledam ga u čudu. Probam ga ponovo, a on i dalje bljutav. Pogledam ga bolje. Pa to i nije mladi češnjak, nego mladi narcis. Slični su i izgledaju mi gotovo jednako. Valjda sam već sav češnjak povadio, a u nastavku gredice bio je posađen taj cvijet. Jutros rano, još u polumraku, nisam primijetio razliku.

             Moram imati češnjak i gotovo. Neće me valjda četnici natjerati da jedem bljutave narcise. Do vrtića je brisani prostor. Istina, ima nešto suhe prošlogodišnje trave, ali snijeg od zimus ju je povalio i nije Bog zna kakav zaklon. Idem po češnjak, možda ga ima tamo na početku gredice, mora da sam ipak koji struk preskočio. Gledam otvorenu konzervu, kruh, fantu i sol i nemam što posoliti ako nema luka. Krenem po češnjak, a želudac mi se stisnuo u kvrgu od treme, da ne kažem straha. Kada i ako stignem iza kuće bit ću u dobrom zaklonu. Moram ponijeti i snajper jer se možda neću moći vratiti na ˝gozbu˝ u rov.

            Pužem najprije polako, a kada sam prešao više od pola puta požurim. To što sam požurio, privuklo je pažnju nekoga od njih. Tuče rafalom, a zrna udaraju po zemlji oko mene, a i po zidu kuće. Sada potrčim tih zadnjih desetak metara stalno očekujući metak. Stigao sam iza zida i sada sam u dobrom zaklonu. Ležim zadihan iza zida i gledam češnjak koji je od mene sada udaljen oko tri metra, ali je on, mislim češnjak, na otvorenom.

            Pregledavam se da negdje ne krvarim, možda me ipak dohvatilo. Prošao sam bez ogrebotine, ali možda samo ovaj put. Kada sam znao upitati ranjene suborce kako su doživjeli ranjavanje, odgovori su bili različiti. Netko je osjetio udarac kao drvenom palicom, a netko ni to. Neki od njih nisu odmah osjetili bol, ali su i jedni i drugi krvarili.

            Sada treba zgrabiti češnjak, a onaj od preko možda baš to čeka. Idem pokušati pa što bude. Pa ne zna četnik za češnjak, a i nisam valjda lud da napustim zaklon i izađem mu na nišan. To se ja kao stavljam u njegov položaj.

           S drugog kuta kuće, a iz relativno dobrog zaklona, pogledam kroz optiku na karabinu ne bih li ga vidio. Ne vidim ama baš nikoga od njih. Idem sada na brzinu izvaditi češnjak pa što Bog da. Ne može me on tako brzo nanišaniti i pogoditi. Pa nije on snajperist. Iskočim iz zaklona i nabrzinu izvadim ne jedan, nego čak dva struka. Lagano se vadi jer je još sinoć padala obilna kiša. Izvadio sam ga u trenu i ponovo sam u zaklonu iza zida.

           Što sada? Moram natrag u svoj rov pa što bude. Vučem vraga za rep, a valjda tako mora biti. Riskiram život radi dva struka češnjaka. Provjerim još jednom jeli to češnjak, ili ne daj Bože bljutavi narcis. 'Ajde dobro, češnjak je. Sada riješim da ću ići trčeći do svoga rova, a onda neka on samo puca. Trčim što brže mogu. U lijevoj ruci mi je češnjak, a u desnoj snajper. Kada sam bio svega tri-četiri metra od rova rafal od preko doda mi brzinu i u rovu sam. Dišem ubrzano kao da sam pretrčao dobar kilometar.

          Čuo sam da u ovoj ratnoj ludnici i ratnoj groznici ljudi znaju raditi nelogične stvari prkoseći, a ne znajući ni kome ni zašto. Ni danas mi nije jasno zašto smo činili takve ludosti. Možda zato što smo već tada, kako bi se danas reklo, prolupali.

Antun Jozing

Istinite ratne priče s obale Kupe