utorak, 11. ožujka 2014.

BREZA


BREZA

            Druga je polovica mjeseca prosinca 1991. godine. Bliži se Božić. Nakon kraćeg zatišja, opet su počeli su borbeni okršaji duž Kupe, pa tako i tu kod nas u Pokupskom. Došla je k nama u to vrijeme jedna manja ekipa stručnjaka iz 153. brigade. Dopremili sa sobom laserski aparat za precizno određivanje daljine. Imate li točnu daljinu do cilja lakše čete nanišaniti i pogoditi cilj. Postajemo mi hrvatski branitelji, pa i tu u Pokuplju, sve ozbiljnija i bolje opremljena vojska. 
Izmjerili su nam daljinu do sedam ciljeva koje bi trebao uništiti naš bestrzajni top. Uglavnom su to neprijateljski bunkeri i nešto težeg oružja. Svoj bestrzajni top smo premjestili na navi položaj, na zapadni dio sela, gotovo do šume Suvače. Odande smo imali bolji pogled na njihovu stranu.
            Dana 22. prosinca, na Dan armije u toj propaloj Jugoslaviji, čuli smo pjesme od prijeko, srpske i crnogorske. Slave oni tu armiju koja se pokazala svakakvom samo ne narodnom i poštenom. Sebe sokole i hrabre, a nas provociraju i izazivaju. No, tada je počela pjesma i s naše strane - oglasili su se naši teški minobacači
Prvo se začula ubitačna grmljavina dok su naši u brzom nizu ispaljivali teške granate preko Kupe na njihovu stranu, a onda još jača kad su počele padati po brijegu odakle se čula njihova pjesma. Ona je sad prestala, a započelo je bježanje i skrivanje, vika i panika.
Priključili smo se našim topnicima i Cico i ja sa svojim bestrzajcem. A i pogodci su zahvaljujući laserskom mjerenju bili precizniji. Dobro smo ih opalili. Uzvratili su četnici, ali slabo, najslabije do sada. Ovaj put nitko od nas nije stradao.

             Sutradan došao k nama glavni zapovjednik Damir Goršeta da nas pohvali i ohrabri. Taj dan trebalo je uništiti još jedan cilj. Bila je to kuća odvojena od drugih. Da paradoks bude veći, ona je hrvatska kuća u hrvatskom selu, privremeno okupirana. Na njenom balkonu je teška protuavionska strojnica koja nam odavno zagorčava život. Daljina je bila, zapamtio sam, 988 metara. Nije to prevelika daljina za naš top pa smo bili sigurni da ćemo je uništiti.
Smjestili smo se na rub šume i za njih smo bili nevidljivi. Prije samog pucanja samo je trebalo maknuti grane kojima smo se maskirali. Kao i prije, obojica na smjenu nišanimo. Ovaj put ja sam na redu za pucanje. Dopremili smo četiri rakete, pa i onu jednuonu koju nisam prošli put ispalio jer su me spriječili njihovi rafali. Baš tu, onda neispaljenu raketu stavio sam prvu u top. Opalim. Raketa nekako traljavo leti i na pola puta do cilja padne na livadu i eksplodira. Ne samo da je pala na pola puta, već je otišla i lijevo od zamišljenog pravca dobrih desetak metara. Čudno, ali i šteta, premalo imamo tih raketa da bi ih samo tako ispucavali po livadama. Nikako ne možemo shvatiti što se dogodilo. Cico je prvi rekao da je sigurno netko čačkao po topu ili po nišanskoj spravi.
Padao je mrak pa danas više nećemo pucati, ali sutra po danu moramo sve provjeriti. Moramo top ponovo učvrstiti ako se rasklimao. Sutradan ustanovimo da je s topom sve u redu, a onda se sjetim što je uzrok onom jadnom gađanju. Ležeći cijelu noć na zemlji raketa je povukla vlagu kroz rupice na stjenkama. Rekao sam to Cici, a Goršeti smo isto prešutjeli.
            Dva dana kasnije mi domaći opet smo ostali sami. Topnici 153. brigade su s teškim minobacačima otišli u ispomoć nekoj drugoj postrojbi. Ostavili su nam dva minobacača od 82 milimetra. Nisu veliki kao njihovi, ali i ovi su ubojiti ako njima znaš gađati.

            Badnjak je. Po povratku iz šume Suvače gdje smo smjestili minobacače čujem u selu da mi je vikendica pogođena iz tenka. Kvragu! Pitam je li izgorjela? Kažu da nije, ali kada je pogođena iz nje je letjela nekakva crvena prašina. Kakva sad crvena prašina?
            Još je dan pa ne mogu do svoje vikendice jer je blizu Kupe, gotovo na samoj obali. Vrbe su sada zimi bez lišća pa me s druge obale mogu i vidjeti. Mi vojnici smo smješteni uglavnom na uzvisini, malo dalje od Kupe. Noću naše patrole prolaze po samoj obali, ali danju se povučemo gore u selo. S uzvisine imamo bolji pregled, a i da nismo četnicima baš kao na dlanu.
Odlučim da ću obići kuću noćas. Po mraku joj mogu prići s manje rizika. Još sam čuo da su mi kuću gađali iz nekog čudnog tenka. Pucali su četiri puta i četvrtom je granatom pogodili. Onda su se brzo povukli iza šumarka gore u Ilovačku.
To je, pomislim, osveta za onaj njihov uništeni tenk kojeg smo suborac Cico i ja nedavno uništili pogotcima iz bestrzajnog topa. Nemoguće da su slučajno gađali baš moju kuću. Ali kako su znali čiju kuću gađati i koja je to kuća? Možda im je to netko i dojavio? Opet, ne vjerujem da bi itko u selu takvo što napravio. Mota mi se ta sumnja po glavi i ne mogu je se osloboditi. 
Mjesec je pun puncat, a mjesečina kao dan. Prikradam se svojoj kući i sve se pribojavam što ću zateći. A i ona crvena prašina me brine. Da nisu neki bojni otrovi? Od onih prijeko svašta možemo doživjeti.
Prilazim kući s dozom straha i napetosti i prvo što ugledah je da su svi prozori porazbijani, a ni jedno polupano staklo od jačine eksplozije nije veće od nokta na malom prstu. Ulazna vrata su jako oštećena i širom otvorena. Uđem očekujući da je u kući mrak, a mraka nema. Rupa na zidu je velika i unutra je mjesečina kao i vani. Gledaom naokolo i nešto na tlu malo dalje od ulaza mi privuče pažnju; nešto jako bijelo, kao da bijelo janje leži na podu prostorije. Ništa takvo bijelo tu ne bi trebalo biti. Prođe me jeza. Tada osjetim kako nešto jako lijepo miriše nekim meni poznatim mirisom, ali nikako se sjetiti koji je to miris. Napravila granata velike rupe na krovu kuće, pa i na stropu i kroz te dvije velike rupe pun mjesec svijetli baš u onu bjelinu. Nekako se ohrabrim, priđem toj bjelini, čučnem i dotaknem je prstom. Onda je i pomirišem. Pa to je pijena za brijanje! Geler, jedan od mnogih koji su izrešetali sve što im je bilo na putu: stol, stolice, televizor, knjige, slike na zidu, kauč, luster, zidove, parket... pogodio je bocu pjene za brijanje i ona je eksplodirala. Lakne mi jer sad barem znam što je to tako nestvarno bijelo.

U kući je veliki nered, a šteta je poprilična. Hvata me bijes: kako bi bilo njima da mi dođemo k njima u Srbiju i to isto napravimo njima? Ne bi im se svidjelo. Ali, dobro je, tješim se, barem nije izgorjela. Ovaj put.
Prašina, ona crvena, nastala je, izgleda, od crijepa pri eksploziji granate. Krov je raznesen, crepovi polomljeni, ali to se da popraviti. Nekako ću kuću već pokriti. Zima je, snjegovi će. Biti će posla i teškog i opasnog, ali možda mi kuća ipak preživi ovaj rat iako je teško ranjena. Moglo je biti i gore.

Kad sam izašao iz kuće vidim da je jedna granata pogodila i moju brezu. Slomila je na pola, rastrgala grane. Bilo je to prekrasno stabalce koje mi je uljepšavalo dvorište, odmah ispred prozora vikendice. Ljepotom i skladom se izdvajala od drugog drveća u dvorištu. Jednom je rekao moj šogor da je "ravna kao igla, lijepa kao djevojka" i mislim da ju je dobro opisao. A sada je raznesena granatom, sasječena. To me pogodilo jače nego šteta na kući! Čudno je to kako se čovjek veže za nešto bezvrijedno, ali lijepo.
Kuću sam privremeno sanirao, a nakon rata i potpuno popravio. Nikada nisam saznao da li je to što su četnici taj put gađali samo moju kuću bila slučajnost ili nešto drugo.
Moja breza se osušila i više je nema. E, pa braćo Srbi, ovo s kućom bih vam još i oprostio, ali brezu ne mogu ni neću nikada!


Nema komentara:

Objavi komentar