BARJAK

BARJAK

            Još malo pa je i zima te 1992. godine na izmaku. Ali, kako to obično biva, vratila se ona. Vratila se, ali ne onom žestinom i hladnoćom kao prije mjesec dana. Vratila se, ili samo svratila, da nam dokaže svoju upornost i tvrdoglavost. Prije toga bilo je i nekoliko toplijih dana pa su i visibabe provirile iz zemlje svojim bijelim glavicama provjeravajući je li stvarno stiglo proljeće. Ponovo je zalepršao sniježak, povremeno sitan, na mahove, a onda onaj krupniji nošen vjetrom, ali onim nešto toplijim, jugozapadnim. Na zemlji ga ima, a na mjestima i nema.

            Već par dana nas nekoliko planiramo odnijeti hrvatski barjak preko Kupe da pokažemo četnicima da je i ona strana rijeke hrvatska. Okupirali su je još u listopadu 1991. godine smatrajući da je tom okupacijom Banovina postala njihova.

            Incijator svega toga je moj suborac Zdenko. Ja ću mu pomagati u tome. Prije samo mjesec i pol Zdenku je pogođena kuća sa dvije tenkovske granate. Razbijena su ulazna vrata i sva stakla na kući, i to usred zime. Samo nekoliko dana kasnije minobacačkim granatama gađano je selo. Tom je prilikom teško ranjen Zdenkov otac. Zdenko i naš suborac i prijatelj Joža, zvan Čepulja, oca su ranjenog vozili automobilom u Veliku Goricu. Vozili su ga pod velikom paljbom s druge strane Kupe. Cesta do Pokupskog u dužini od 5 km bila je kao na dlanu onima preko. Vozili su ranjenika neviđenim slalomom po zaleđenoj cesti i uspjeli preživjeti četničku paljbu iz svih vrsta oružja. Drugoga puta do Pokupskog nije bilo. Takve situacije teško je preživjeti bez posljedica. Zar je onda čudno što puno branitelja ima različite zdravstvene tegobe. Od posljedica teškog ranjavanja, a bio je civil, otac se nikada nije oporavio. Umro je od srpsko-četničkog divljanja i gelera kojeg je dobio u svom dvorištu, u svom selu. U svojoj Hrvatskoj. Nije stradao u napadu na Požarevac, tamo negdje u Srbiji.

            Nabavili smo barjak, a za koplje izabrali palac debelu željeznu šipku. Barjak moramo učvrstiti na puno mjesta, i to žicom, da ga ne mogu uništiti pucanjem iz pušaka. Bušimo to tvrdo željezo ručnom bušilicom jer struje odavno nema. Donji dio šest metara dugačke šipke kovanjem smo zaoštrili da je lakše utisnemo u zemlju. Još od jeseni čamci su duž obale namjerno potopljeni, ali zavezani i spremni za vađenje i prelazak Kupe ako dođe do velike akcije hrvatske vojske.

            Noću smo izvadili potopljeni čamac, izbacili iz njega vodu i spremni smo Zdenko i ja za akciju. Odnijet ćemo hrvatski barjak preko Kupe i zabosti ga u hrvatsku zemlju da im pokažemo da su na tuđem. Ponio je Zdenko jedno manje sidro koje će pomoću konopa bacati ispred sebe ne bi li aktivirao moguće mine, one potezne. Prešli smo Kupu stalno strahujući da su četnici u zasjedi baš tu negdje blizu našeg izlaza na drugu obalu. Dodatni problem bila je i mjesečina jer je pun mjesec čas izlazio, a čas zalazio za rijetke oblake. Nosimo to veliko i teško koplje sa zamotanim i privezanim barjakom naoružani kalašnjikovima. Izašavši na drugu obalu uzbuđenje raste do neba. Ležimo na pola visine obale. Zdenko baca sidro i do dvadesetak metara daleko. Onda ga konpom lagano povlači prema sebi ne bi li zakvačio moguću žicu kojom se aktivira potezna mina. Ako je aktivira sada dok smo pod obalom ne može nas ubiti. Baca ga Zdenko opet. I opet ništa. Baca i treći, pa i četvrti put. I opet ništa. Tada se ohrabrimo. Prijeđemo tih dvadesetak kako-tako provjerenih koraka. Ponovo Zdenko ležeći baca sidro, ali sada u kukuruze i to između redova. I opet minama ni traga. Tada se uputimo kroz gustiš kukuruza još dobrih 150 metara. Ja ću ići naprijed, a njemu kažem da zaostane bar dvadesetak koraka. Ako stradam, da stradam sam, pa će me možda ranjenog odvući do čamca. Zdenko neće ni čuti.

„Ne dolazi u obzir! Idemo zajedno“, kaže, „pa što bude.“

            Samo mi je ostalo reći: „Bože pomozi!“

            Prošli smo i kukuruze. Iza njih je livada, prostrana i ravna, a bogme i pregledna. Čekamo da bar mjesec zađe za oblak, a oblaka ni za lijek. Kad bi njihovi stražari ovoga trenutka gledali u našem pravcu sigurno bi nas ugledali jer smo od njih udaljeni manje od 150 metara. Idemo zabosti zastavu pa što bude. Zabodemo je, a u velikom uzbuđenju nismo je razvezali. Vadimo je iz zemlje, razvežemo i ponovo zabodemo. Zajedno smo je svojom težinom utisnuli u zemlju. Nismo bili ni sasvim gotovi, a barjak se razvije na vjetru i mjesečini. Ne samo da vijori nego i veselo pucketa. A zašto i ne bi!?! Pa na hrvatskom je tlu! Ta ludost je bila krajnje opasna, ali osjećali smo se i ponosno i prkosno, a i radosno.

            Još je netko davno rekao da je glupo izlaganje riziku ono što život čini vrijednim življenja.

            Dva dana nisu četnici opalili ni metka. Usrali se od straha. Slijedeće jutro išao sam u bazu. Došao sam gore u selo, a neki naši vojnici pokazuju mi barjak i tvrde da su naši noćas prešli Kupu. Pogledam dalekozorom i vidim da barjak veselo vijori i sigurno pucketa samo ga mi odavde ne možemo čuti. Neka, neka! Čuli smo ga Zdenko i ja četnicima pod nosom. Zaista, onako prkositi jest glupo, ali je vrijedilo svega toga. Treće jutro opali njihov top jednom, pa još jednom, pa opet. Poslije četvrtog hica više nije pucao. Pogodio je, ne barjak, niti šipku, nego zemlju blizu nje. Od siline eksplozije nije pala na zemlju, nego je ostala naslonjena na jednu mladu lipu, svega metar i pol visoku. Ma vidi ti što uradi to, od pamtivijeka hrvatsko drvo. Onako malena i možda jedina na cijelom ilovačkom polju poduprla ga je da ne padne na zemlju.

            Uskoro će, ako Bog da, u Hrvatskoj biti sve više uspravnih barjaka, tako da ih svi četnički topovi neće moći porušiti. Ovaj naš je bio izraz prkosa i inata, a možda i više od toga.