KATA

KATA

                                                                                                    

Došla je nova godina 1992. Prošao je i siječanj, a s njim i najveća hladnoća. I veljača je pri kraju. Zatoplilo je kao da je već proljeće, a pored svega toga, oko srca nam nije ni malo toplije jer su četnici još uvijek tamo preko Kupe. Nama domaćim braniteljima u pomoć dolaze postrojbe iz Zagreba i drugih mjesta. Oni se mijenjaju odlazeći na predah, a mi predaha nemamo.

Naši političari malo-malo potpisuju primirja, a naše "komšije" niti jedno jedino nisu ispoštovali. Stalno se prema nama puca. Sad manje, sad više. Vraćaju se u selo pojedini stariji civili koji su otišli zbog granatiranja. Budući da je sklopljeno još jedno „kao“ primirje povjerovali su da se mogu vratiti. Ali od primirja ni "p". 

Ostalo je u selu nekoliko ljudi pa su zajedno s braniteljima trpjeli i granate i ranjavanja, a i veliku studen. Nisu htjeli ostaviti svoju kuću, a ni stoku. Tako je i moja susjeda Kata ostala tu u selu. Cijelu zimu hranila je krave, svinje, guske i kokoši. Obitelj je nastojala svim silama skloniti je odavde, ali ni govora, neće ona sve to ostaviti i gotovo. 

Kako se vrijeme proljepšalo, a ponestalo joj kukuruza, odlučila je otići i nabrati ga u polju. Njiva s kukuruzom nije daleko, a ostala je neobrana zbog stalne i žestoke pucnjave cijelu Božju jesen. Nije mogla podnijeti da joj stoka gladuje, a i primirje je sklopljeno. 

Jutros zarana nekoliko pucnjeva vojnog snajpera s druge strane proparali su jutarnji mir. Ništa neobično, to je svakodnevna pojava, bilo primirje ili ne bilo primirje.  Pazimo već automatski da se držimo zaklona i puno ne obraćamo pažnju.

Sat vremena kasnije krenuo sam u selo i  prolazeći mimo Katine kuće bacim oko na njezino dvorište i livadu iza kuće. Možda je vidim, pa da joj kažem dobar dan. Nema je oko kuće, no tada primijetim nešto na livadi – pa to Kata leži na zemlji, uz rub njive, pored nje tačke pune nabranog kukuruza. Nije sama, kraj nje leži njezina stara kujica Đina.

Prođe me jeza i nevjerica. Shvatim što se dogodilo: žena je očito otišla brala kukuruze i kad je napunila tačke krenula ih je gurati preko livade prema kući, a onda ju je na toj čistini pogodio „junak“ četnički. To su bili oni pucnji koje sam ranije čuo. Pucao je zlotvor u četiri ili pet puta dok ju nije pogodio. 

Žena je  udaljena od mene dvjestotinjak metara daleko, a zaklona nigdje. I da nisam u uniformi ne bih smio na čistinu, a ovako sam tek prava meta. Žao mi je žene, a teško mi je jer ne znam je li ranjena ili mrtva. Gledao sam prema njoj razmišljajući što da radim, a onda mi se učini da se malo pomaknula, ali nisam u to sasvim siguran. Naišlo je još par branitelja i krenula je rasprava o tome što da radimo. Ako odemo do nje sigurno ćemo stradati, ovi od preko pucaju čim vide neki pokret na našoj strani. Da čekamo noć, predugo je, a izaći na nišan četnicima nitko ne želi.

Uto naiđe i mještanin Toma i pita me što se dogodilo? Kažem „Žena je pogođena, čini se da je živa, ali mi ne smijemo k njoj jer je na čistini.“

„Idem ja“ kaže Toma. Stariji je to čovjek, šezdesetu je odavno prošao, sijede glave i umornog koraka.

„Čekaj Toma, polako. Ubit' će te!“ „Nek me ubiju, ali ja idem.“ ne da se Toma. I ode.

Ide Toma k njoj preko livade, žurnim korakom ali bez saginjanja ili kretanja u cik-cak koje otežava gađanje neprijatelju. Mi smo svi ostali „paf!“. Skupilo se nas desetak branitelja i svi smo pripremili oružje da odgovorimo vatrom ako počnu pucati na njega. Ne pucaju. Još ne pucaju. Samo da ne počnu, nadamo se, a opet mislimo kako će svaki čas.

Vidimo da je Toma stigao do žene, sagnuo se do nje i kao da razgovaraju. Trajalo je to tek par sekundi i evo ga nazad, opet preko cijele livade. „Ranjena je u bedro, krvari“ kaže. „Ne može ustati, a ja je sam ne bih mogao nositi.“ Vidimo to svi i sami, čovjek je star, sitan i mršav kao prut, a žena je punašna.

„Što nisi istresao kukuruz iz tačaka, stavio ju u njih i dovezao ovamo?“ reče netko. „Idem ponovo“ odgovori on i krene. „Stani Toma, imamo ideju.“ Predloži netko da je ne vozi ovamo k nama preko cijele livade, nego na drugu stranu u kukuruze pa onda prema cesti. Tako će prije biti u kakvom takvom zaklonu. Ondje će ih dočekati par naših i preuzeti je od Tome.

Ide Toma opet preko čistine, treći put, i opet onako, normalnim korakom, a mi zauzeli položaje u zaklonu. S otkočenim oružjem spremni smo otvoriti vatru ako oni od preko počnu pucati. Mislimo da je prvi put imao Toma puno sreće, ali da li će je imati opet? Gledamo malo preko prema njihovim položajima, a malo Tomu kako smjelo korača preko livade.

Stigao Toma do Kate. Prevrnu tačke, prosu kukuruzne klipove, a onda Katu uz popriličan napor posjedne u tačke. Vidim da je morao predahnuti od napora, a zatim ju uz dosta muke odgura u kukuruze. Za njima ode i njezina kujica Đina.

            Svi mi očekujemo pucnjavu, a pucnjave nema. Čudo.

Katu su brzo dogurali u tačkama u centar sela. Rana je ružna, a Kata je tek napola pri svijesti. Netko joj je malo podvezao ranu, a ubrzo je stigla i Hitna pomoć pa je  otpremljena u bolnicu. Nadamo se da će je doktori u Velikoj Gorici spasiti. Đina je htjela uskočiti u kombi, ali smo je spriječili. Tužno je cvilila.

Kad je Hitna odjurila, naša grupica je sjela pred dućan da popijemo koje pivo i malo razglabamo o događaju. Popili smo u Katino zdravlje, ali nazdravili i Tominoj hrabrosti. On se pokazao istinski junak. Išao je tamo gdje se nitko od nas nije usudio.

Pitao sam ga kako to da je toliko riskirao, ali Toma mi nije ništa odgovorio, samo je slegnuo ramenima. Tek kasnije sam dočuo od jednog od mještana, vršnjaka Katinog i Tominog da je Toma Katu još kao curu volio. Onako potajno, i da nikada među njima ništa nije bilo, ona se udala, on oženio, život ih je razdvojio, godine prošle.

Nisam dalje Tomu ništa pitao.

            Zašto ovi od preko nisu više pucali? Tko to može znati? Možda je njihov zapovjednik bio jedan od rijetkih sa savješću, a možda ga je bilo stid što njegovi „junaci“ pucaju u žene. Ne znam.

            Moja susjeda Kata nikada se nije do kraja oporavila. Rana nikada nije sasvim zacijelila jer je bedrena kost bila jako oštećena. Od posljedica ranjavanja je uskoro i umrla.

Počivala u miru.