MOJ SRBIN

MOJ SRBIN

Ima u selu Trepči odmah preko puta mog položaja, jedan Srbin koji nije kao ostali. Taj Srbin iz Trepče nije pljačkao po hrvatskim selima, ni u selu Karasima ni u Ilovačku. Tijekom rata, kad je tjerao krave na pojilo, tamo na rječicu, i dalje ih ima samo četiri, kao i prije.

Danju sam stalno na položaju i promatram gotovo cijelu crtu bojišnice. Najčešće sam u vrbiku uz samu Kupu pa mogu dosta toga vidjeti. Prije nekoliko dana, kada sam mislio da je iz Ilovačka već sve opljačkano, vidio sam da nije tako. Tjeraju dvojica četnika jednu bijelu krmaču prema svom selu Trepči. Oko krmače trči desetak praščića, a nisu teži od pet-šest kilograma. Nisu svi oni ni bijeli poput njihove matere. Tjeraju njih dvojica te svinje dosta uspješno, ali kada su došli do rječice Trepče krmača neće preko vode iako je ona na tom mjestu vrlo plitka. Okrenula se svinja prema Ilovačku, a ona dvojica nikako je ne mogu usmjeriti prema svome selu. Praščići, oni bijeli i šareni, jure za svojom materom, pa su i oni neuhvatljivi. Sve to promatra i onaj Srbin kojega niti jednom nisam vidio u pljački, ali ne pomaže im. Trude se ona dvojica ponovno je pritjerati nazad, ali ne uspijevaju. Vidim da mašu rukama neka im i on pomogne, a on to energično odbija. U novom pokušaju tjeranja svinja spriječio sam ih sa dva pucnja iz karabina. Najprije su zalegli na tlo jer im je tanad zujala blizu glave, a onda otpuzali u šikaru. Civil, onaj što im nije htio pomagati, nije se uplašio, nije zalegao. Stoji on mirno naslonjen na jedno drvo kao da zna da mu se, iako je dobra meta, neće ništa dogoditi. Otišla krmača preko polja prema svome selu. Ovaj je put spasila, ali vjerojatno samo nakratko, svoju prasad. Pratio sam toga civila duže vrijeme i nikada ga nisam vidio u nekom lopovluku.

            Pljačkali su četnici po hrvatskim kućama i garažama i šupama i skupljali naftu u jednu veću cisternu. Skupilo ih se desetak, razmilili po selu, dovikuju se i cerekaju, prave buku, raznose stvari. On ni tada nije bio s njima.

Uspostavila se nekakva tajanstvena veza između njega i mene, a nikada se osobno nismo upoznali. Točno je znao da sam ga mogao više puta pogoditi, a nisam. Bio je nekoliko puta u situaciji kada sam u blizini njega pucao po četnicima, a niti jednom nije skakao u zaklon kao ostali. Jednostavno se nije bojao.

           

Sjećam se jednoga dana kada je sa mnom na položaju bio jedan suborac iz Ilovačka. Onaj “moj” Srbin rušio je drva u dometu moga karabina. Promatramo ga, a onda začujemo da dolazi motor. Na motoru je, kako mi je rekao suborac, sin “moga” Srbina. Na sebi ima uniformu i vojničke čizme. Ostavio je motor i stazom prilazi ocu. Nisam ni trepnuo, a moj suborac razvukao dugim rafalom iz lake strojnice prema njemu. „Ne pucaj!“ vičem. Vidim da se taj mladi četnik bacio na zemlju i otpuzao u šumarak. Ne sluša me moj suborac, nego promjeni okvir i puca, ali sada po šumarku ne vidjevši metu. Po svemu sudeći nije ga pogodio. „To je“, govori mi suborac, „najgori čovjek u cijelom kraju. Prije rata bio je neradnik i izazivao je svađu puno puta. I uvijek je to bilo na nacionalnoj osnovi. Stari mu nije loš čovjek, ali sin je zlo od malena.“ Njegov otac se nije sakrio ni ovj put iako je i sam je bio u opasnosti znajući da to nisam pucao ja. Da mu je moj suborac pogodio sina, meni bi bilo žao staroga. To je ipak poseban neki čovjek.

            Jednom je to pokazao i njihovim oficirima. Vidim dalekozorom da razgovaraju on i njih nekoliko. Boje se snajpera pa nikada ne prilaze Kupi bliže od kilometra. Imao sam dojam da im hoće dokazati da njega, budući da je pošten, neću upucati. Krene prema Kupi, a ona grupa oficira prati ga pogledom i dalekozorima. Ide prema meni, a u ruci ima samo jednu kratku šibu, kraću od metra. Tom šibom se kucka po nozi i prilazi obali Kupe. Sigurno zna da ga vidim i pratim. Podignem pušku i pogledam kroz optiku preko vode. U dometu mi je i mogao bih ga pogoditi bez problema, a i dalje prilazi bez straha. Dođe do same vode i nasmiješi se prema meni. Tu je Kupa široka samo osamdesetak metara. Prije nego se okrenuo prema svojima kao da mi je uz onaj smiješak kimnuo glavom na pozdrav. Ode nazad prema oficirima, dokazavši im, da i među protivnicima može biti, ako ne prijateljstva, a ono bar neke vrste poštovanja.

Volio bih da sam tog poštenog čovjeka osobno upoznao. Poslije Oluje sam saznao da je umro negdje u Srbiji.