Ova vrućina nikako da odumine,
Čuju se topovi tamo od Gline,Čuvaj se zlato, vrati se sine.
Piščev predgovor
Volio bih da s ovom knjigom, bar djelomično dočarati atmosferu koja je vladala na ratištu Banije 1991.godine. Pišem samo o jednom dijelu bojišnice, o postrojbi kojoj sam bio dodijeljen, bojišnice koju sam osobno upoznao.
Želim upoznati čitatelje s anonimnim junacima domovinskog rata, a koje na ulici ne prepoznajemo i ne vidimo. Veliki dio tih izuzetnih ljudi ostao je samozatajan i gotovo neprimjetan, a tamo na ratištu, bili su veliki, veliki do neba. Prva bojna, II. gardijske brigade, nazvana “Mambe”, s našim zapovjednikom Franjom, sa svim dečkima koje sam upoznao , bila je moj dosanjani san...
Ponosim se time, iako sam samo kratko vrijeme bio djelić te junačke postrojbe.Govorim o prvoj bojni, a takve su bile i druga i treća. Poveći broj tih junaka, više nije među nama.
Još veći dio njih postali su teški invalidi, a oni drugi, lakše ranjeni imaju ovakve ili onakve posljedice.
Hvala Bogu !
Što je dio njih sve preživio, a gotovo ih nitko nikada ne spominje !?
Da nije bilo dragovoljaca iz 1990 / 91. godinu, ne bi bilo ni “Bljeska”, ni “Oluje”, pa tako niti ostalih velikih pobjeda. Te pobjede dovršile su ono, što su ti isti dragovoljci na svim frontovima Republike Hrvatske s velikom mukom i velikim žrtvama i pripremili, a i omogućili svojim sudjelovanjem.
Oni su podnijeli najveći teret Domovinskog rata, hvala im !
Ovu knjigu sam napisao zato što knjige, o Domovinskom ratu poznati pisci nisu napisali.
O Domovinskom ratu ne pišu, kao da se toga srame. Ni filmovi se ne snimaju, osim tu i tamo poneki, a i to su dobrim dijelom trebali biti šaljivi, a po meni su posprdni. Morao je Amerikanac snimiti film o Vukovaru, a naši poznati redatelji snimaju filmove s tematikom iz Drugog svjetskog rata, ili o Titu... !!
Ne razumijem što pisci čekaju s pisanjem, a redatelji sa snimanjem filmova – samo da ne pomru prije nego što nešto čestito urade.
Napisao sam ovu knjigu, ne samo da se , kako se danas kaže, ne zaboravi, napisao sam je zato da se Domovinski rat pamti, zapamti i upamti ...
Antun Jozing
VIDUŠEVAC
 |
| Crkva sv. Franje Ksaverskog u Viduševcu |
Uputio sam se hrvatskim braniteljima, tamo blizu Gline, nadajući se da će me prihvatiti, jer sam došao s vlastitim oružjem. Pokušao sam i u Zagrebu, ali me nisu prihvatili – kažu da sam prestar. Oružja nije bilo dovoljno ni za mlađe od mene. Nikad do sada nisam imao prilike doći tu, u Baniju, iako imam vikendicu s lijeve strane Kupe, pobliže okolice Pokupskog. Ni vijesti s fronta više nisam mogao slušati sjedeći kod kuće. Uputio sam se sa svojim starim “fordom” preko rijeke Kupe, kroz Taborište i Solnu. Kako sam se približavao Viduševcu pucnjava je bila sve češća i jača.
Na samom ulazu u mjesto uzdiže se zidana katolička crkva. Po izgledu sigurno je stara preko stotinu godina. Lijevo od crkve, nalazi se nekoliko niskih zgrada, valjda je to Župni dvor. Malo, po strani od njega nalaze se gospodarske zgrade.
Iza tih zgrada uza same zidove leže besposleni vojnici, razgovaraju i zezaju se kao da se ne puca.
Pijuckaju pivo i odmaraju.
Što je Deda? Prišao mi je jedan od njih, da nisi došao vidjeti sina. Nisam, rekoh, sin mi je u Sunji i tamo je već dva mjeseca. Nije ti tu sigurno, bolje da odeš odavde, tu se može poginuti. Malo, malo, pa i po crkvi pucaju. Na crkvi možeš vidjeti i srpski rukopis, ne poštuju oni ni svetinje.
Vidiš, ono u dolini je Glina, nema kilometar i po, tamo im je sjedište.
Što je, veli on, za jug Hrvatske Knin, to je za nas ovdje Glina.
Trebam zapovjednika, je li tu, upitam ?
Sad će on i mi ga čekamo.
Promatra on mene, a ja njega, od prilike su mu trideset jedna ili trideset dvije godine, po govoru bih rekao da je Bosanac.
Što ti je u toj futroli?
“Stroj”, velim ja !
Kakav stroj čovječe, da vidim ?!
Uto stiže kamion, i iz kojeg iskoči čovjek od tridesetak godina, učini mi se poznat ! Visok, plav, zgodan, ulizane kose, a nikako se ne mogu sjetiti odakle ga znam ?
Uredan je, na njemu maskirna majica, maskirne hlače i kratki maskirni prsluk, a za pojasom pištolj. Sve na njemu izgleda kao saliveno, valjda i njegovo držanje pridonosi tome. Moglo bi se reći časnik od glave do pete.
Ozbiljna je lica, rekao bih čak zabrinuta izgleda. Oko njega su se sjatili dečki.
Njofra, čujem, zove ga onaj isti moj znatiželjnik.
- Kako je u Gređanima ?
- Vatreno, odgovori on!
To je zapovjednik kojeg čekamo, kaže mi jedan nizak plav dečko, obrijane glave, vrlo slikovit. Preko ruke drži kalašnjikov, a u njemu dupli okviri. Preko svakog ramena još po jedna torbica s po pet okvira, i nehotice računam - to je mislim si tristo šezdeset komada metaka, bogme se ovaj dobro opskrbio. Oko glave ima traku, a na njoj hrvatski grb. Zovu me Đinks, kaže mi, i pruži ruku; Toni odgovorim ja i rukujem se s njim.
Deda Toni, znači (!) , onaj što te nazvao Deda, svima nam je dao nadimke, a mi zauzvrat njega zovemo Bosanac iako znamo da je Hercegovac.
Ne voli da ga tako zovemo, a mi smo uporni, kaže da ne razlikujemo Bosnu od Hercegovine.
Franjo, ovo je Deda Toni, treba te ! Prišao nam je i rukovao se sa mnom , i odmah pogledao futrolu s puškom.
Pokaži, upre prstom na futrolu !
Došao sam da vam se pridružim, oglušim se o nalog !
A on opet, ponovi, pokaži... !
Izvadim pušku iz futrole i pružim mu je – “karabin”. Ovo je prava ljepotica kaže Franjo. Kakva ljepotica, Deda kaže da je to “stroj” – ispravi ga Đinks. Jest, pravi stroj, ali samo u pravim rukama.
Koji je kalibar, upita, “remington magnum, 7mm”; bogami, ne mogu se je nagledati, a znaš li ti Deda raditi s tom ljepoticom?
Prešutio sam odgovor.
Jesam li primljen u Hrvatsku vojsku ?
Naravno, odgovori on, izvadi notes i upiše ime, prezime, adresa, telefon, zaklopi ga i spremi u džep, i veli, gotovo.
Ulazite u kamion, krećemo za minutu kaže vozač. Kad dođeš do onog mjesta na cesti skreni s ceste i šibaj kroz kukuruze, imat češ kakav takav zaklon od onog nasipa – čujem zadnje naputke vozaču. U 20:00 sati krenuli smo nekim sporednim putem od Viduševca, malo šuma pa malo čistina, pa opet neki šumarak. Nas desetak u kamionu sa žutom ceradom. Nismo odmakli ni dva - tri kilometra kad nastane pucnjava. Najprije pojedinačna pa onda rafalna.
Lezi Deda, viču dečki !
Pogledam, a oni svi leže na podu kamiona, samo ja i dalje sjedim na klupi. Legnem i ja na leđa, ne vidim ništa osim te žute cerade, a na njoj sve više rupa od metaka. Mislio sam da to cerada o granje zapinje. Želudac mi se stisnuo u kvrgu od straha. Prije samo dva sata bio sam u Zagrebu na sigurnom, a već sada usred rata. Toga časa skrenuli smo, s kakve- takve ceste, u kukuruze. Leti kamion kao lud, a Bosanac viče , držite gaće !
Deda Toni , zovne me Đinks, imamo dobrog vozača, ne brini bit će sve u redu ! – valjda je vidio da sam uplašen. Ne volim bit bespomoćan, ali tih proteklih dvadeset minuta baš sam bio sav jadan.
Gređani ! – viče netko i silazimo. Izašli smo iz kamiona u neko selsko dvorište, a meni se i dalje noge tresu od straha. Tu ćete noćas spavati(!), govori jedan naš vojnik. Evo vam kruha i konzerve za večeru, a sutra idemo na položaje. Otvorio sam konzervu, a ne mogu gutati, cijeli dan nisam ništa pojeo. Gledam dečke, jedu kao da se maločas nije ništa značajno događalo. Polijegali mi na slamu u tom podrumu i nikako ne možemo zaspati. Đinks je blizu mene – reci mi molim te – upitam ga; Franjo mi se čini poznat a ne mogu se sjetiti odakle ga znam. Vjerojatno si ga vidio na televiziji u emisiji Banijska praskozorja. To je ona emisija od Lederera.
Točno, to je to, a da li se on ikad smije ?
Možda, veli Đinks, ali ja ga još do sada nisam vidio. Jedan je od časnika s vojnom akademijom, a ovako mlad ima veliku odgovornost za sve nas, a nas ima svakakvih. Najvažnije je to što među nama nema maminih maza. Ujutro ću ti potražiti nešto, neki komad uniforme, nemamo baš neki izbor, ali obećali su da ćemo uskoro imati.
Smirili se mi, neki dečki već hrču, a vani pucnjava ne jenjava.
Pucaju na nas iz tri pravca.
Pitam Đinksa, kako to?
A on veli : “ ovdje blizu rijeka Glina čini veliki zavoj prema jugu, a mi smo baš u tom džepu”. Deda, ne brini to oni pucaju jer se noću boje.!
A tko puca odavde od nas?
To naša straža ponekad zapuca da četnici znaju da smo tu. Svanulo je, a mi poustajali još mamurni, jedan starački glas zove da je kava gotova. Donio on lonac od dvije litre skuhane kave.
Deda, ovo je Marko vlasnik kuće; upoznao me Bosanac s njim.
Ajde dečki pijte, sad će Franjo ! I evo njega ! Marko mu bez riječi da šalicu s kavom. Svi znate kamo će tko, idete na svoje stare položaje, a ponesite i dodatno streljivo.
Deda je novi i nema raspored – ako mogu ,rekoh , volio bih ići na neki položaj odakle bi ih mogao dohvatiti pa pokažem rukom na karabin. U Cerjake s nama, javi se Bosanac, mi smo najbliže rijeci Glini, a preko vode je naše Hrvatsko selo Skela.
Tamo su četnici i napravili veliki zločin pobili su gotovo sve civile, tamo su se ugnijezdili , pljačkaju i pale. Sve mi je to ispričao Bosanac u jednom dahu.
Slažem se kaže Franjo, odi s dečkima koji idu u Cerjake. Dečki, čuvajte se, ne izlažite se bez potrebe, obići ću vas čim stignem. Idemo pješice prema Cerjakima, a usput zaseoci spaljeni, smrad paljevine i mrtve stoke -–disati se ne da. Četvorica smo, Bosanac, Đinks, Međimurac i ja.
Ubrzo stižemo u Miljeviće, a na cesti stoji oštećen naš oklopnjak, napravljen od kamiona.
Velike su tu borbe bile dok nismo četnike pretjerali na drugu obalu Gline, priča Bosanac.
Selo je pusto, uglavnom porušeno i izgoreno. Ostao je stajati neporušen jedan zid, jedne mesnice, na zidu bijele pločice, a na njima mesarske kuke na kojima visi nekakvo suho meso.
Kuće nema, a zid stoji !
Očuvaj te Bože takvih slika kao da ih je Hičkok osmislio i postavio za neki film strave.
Nigdje žive duše, jedino se stoka i perad kreću dvorištima kao da rata nema. Na jednom ugledamo ženu, staricu, kako na bunaru grabi vodu.Nestane, pa se vrati. Poji ona stoku koja slobodno luta naokolo žedna.
Vrućina je užasna, zrak je nepomičan , ni daška vjetra !
Mokri smo od znoja, sve je na nama zalijepljeno od vrućine....
Toga časa započeo je minobacački napad. Padaju granate na sve strane. Jurnemo mi u nekakav podrum, a ona žena i dalje grabi vodu i lijeva je u pojilo kao da granate i ne padaju. Ni stoka se ne obazire na granate koje padaju tu u blizini, poginut će žena sigurno, velim ja. Ne će, kaže Bosanac nju sam Bog čuva. Pravoslavka je, ali je njeni četnici nisu poveli sa sobom. Bolesna je psihički, znali su da joj nećemo ništa, veliki su to lopovi, a ona svaki dan poji stoku kao da joj je to naredio sam svevišnji.
Prestalo je granatiranje iznenada kako je i počelo. Jedna od granata je pala između jata kokoši, neke su mrtve, a neke još otresaju krilima ranjene.
Hoćemo li ih pokopati, pitam, da ne smrde?
Ni govora, ni stoku, ni svinje ne zakapamo. Ništa drugo ne bi mogli raditi- toliko toga ima- a od tuda taj silni smrad.?!?
Ništa od žive stoke, peradi ne diramo, da se ne potrujemo - svašta jedu, poginulo i usmrđeno !
Gotovu hranu dobivamo svaki dan i u tome ne oskudijevamo. Ubrzo stižemo do Cerjaka, tu je taj naš položaj !
Lijevo od nas, priča mi Štef, drugi je položaj, manje je od kilometra do njega. Isto je tako i desno, tu su Miljevići koje smo malo prije prošli. Njima je položaj na putu za most koji vodi preko rijeke u selo Skelu.
Cerjaki su zaselak : vlasništvo dva brata i njihovih obitelji. Oba sina su pravi ljudi i u rezervnom su sastavu “mupa”. Imanje se sastoji od dvije velike, odvojene kuće – ona prema rijeci pogođena je iz tenka – kažu dečki. Nestao jedan cijeli zid dnevnog boravka, a na suprotnom zidu veliki regal s televizorom i kazetofonom i svim ostalim namještajem. Dečki su tu veliku rupu u zidu prekrili nekim daskama, da nas ne vide četnici kad prolazimo kroz kuću.
Puno je dvorište staja, svinjaca i nadstrešnica, čak i nekakva radionica za popravak strojeva i alata. Sve je to izrešetano, a za pravo čudo nije izgorjelo. Sredina je osmog mjeseca, vruće je kao u paklu, a ni noću nema osvježenja. Sreća je što imamo dobar bunar, a i voda je izvrsna.
Đinks me upoznaje s dečkima koje smo tu zatekli. Ovaj ovdje zove se Luka, zadužen je za šarac. Onaj tamo je Branko, naš miner - inženjerac.
Gledam ga , a on premješta nekakve kante – dobili smo mine u rinfuzi, kaže – rukujemo se !
– Kako u rinfuzi?
– Ovi komadići željeza su otpad od neke štance.To su željezne pločice, a sve jednake. Upaljače za aktiviranje imamo na kordu i nešto na struju, tj. na baterije.
Eksploziv je uglavnom privredni dinamit, a imamo nešto i “plastičnog” eksploziva.
Pa kako od toga postaje mina pitam Branka?
Slažem ih u kantu od krastavaca ili cikle, snažne su i djelotvorne pogotovo ove s upaljačima na struju. Međimurac Štef došao je s nama iz Viduševca. To je sitan dečko, mlad, dvadeset i dvije su mu godine.
Pobjegao iz JNA-e i od pravog dana je u gardi. Deda nemoj ići vršiti nuždu u kukuruze, Branko ih je sve minirao!
Sve je iskrižao ribičkim flaksom i bombama, na kojima su olabavljeni osigurači.
Branko je čovjek tridesetih godina, visok skoro dva metra, izrazito je mršav a jedini nosi bradu. Od prvog trenutka osjetio sam njegov autoritet i osobnost.
– A tko je onaj u crnom pitam Đinksa?
– On je najčešće sam, ne govori puno, čak se i ne druži s nama, kao da ima neku veliku muku. Čuje Branko ovaj razgovor pa mi kaže: od dečaka sam uzeo po bombu i minirao kukuruzište, ono prema rijeci, a on noću ode i svoju uzme natrag !
Što ne skine tu crnu uniformu ? – na toj vrućini će se skuhati u njoj !
On je iz HOS-a, a mogu ti reći da se pokazao kao hrabar, možda i previše. Bosanac ga je nazvao “HOS” i svi ga sada tako zovemo.
Branko!
A te mine, što sada s njima?
Ima jedna vikendica tu na dvjesto pedeset metara odavde. Noću četnici dolaze do nje i s tavana pucaju po nama. Teren uz rijeku je nešto niži pa se popnu na tu vikendicu i pucaju.
Prije tri dana ranili su Jožu i sad je u bolnici. Moramo ih spriječiti, jer bi ponovno netko od nas mogao stradati.
Deda, vidiš li ti što kroz taj dalekozor?
Eto ti i pogledaj sam.
Oni namještaju dva minobacača gore na brdu !
Daj da ih i ja vidim, zatraži Branko !
Promatra ih on i govori : jedan oficir JNA- e i šestorica domaćih četnika donose sanduke bliže k onim minobacačima. Kako ih dobro vidim, a ne možemo im ništa, nemamo ih sa čim tući !
Opet će biti vraga s Baltić brda. Da nije to onaj ... – bit će da je baš onaj Baltić iz CK Hrvatske, jer je ono seoce gore, Baltić selo. Pogledaj Đinksa, pokaže ga Branko, onako s bradom djeluje opasno; puni rezervne okvire a nećeš ga vidjeti bez deset okvira u torbicama i dva u automatu. Kladio bih se da negdje u pričuvi ima još toliko. Kad zagusti on vrijedi za trojicu. Brz je kao lasica pa sam ga zadužio i za onu papovku s kojom ispaljujemo tromblone. Tako ispada da je naš Đinks i artiljerac ako zatreba.
Večeras ću, kažem ja, otići tamo prema obali u izviđanje, a ići ću u sumrak – i sutra ću tamo biti cijeli dan – tek navečer se vraćam. Dogovorit ćemo i signal prepoznavanja da me naši ne ubiju, kad noću dolazim nazad.
Još mi pokaži tvoje minsko polje da ga zaobiđem.
Može, kaže Branko, ali tek kad se smrači.
Četnici imaju u Skeli bunker, na samoj obali pod jednom velikom lipom, pa malo-malo pucaju rafalima prema nama.
Jesi li bio skoro kod kuće pitam Branka?
Bio sam prije petnaest dana vidjeti ženu i djecu i temeljito se okupati. Pravo da ti kažem muka mi je kad vidim pune kafiće mladih ljudi kako se zabavljaju kao da rata i nema. Dio njih već je u Beču ili Frankfurtu –roditelji su ih sklonili– da tatine i mamine maze ne bi slučajno stradale !
A pogledaj ove dečke tu, ovo je cvijet hrvatske mladeži. Sve su to dragovoljci, jer mobilizacije još nije ni bilo. Možda je ovako i bolje, u ove dečke možeš se pouzdati, ali samo da nam je više oružja....
Trpimo udarce a nemamo sa čime uzvratiti, što je još gore oni prijeko to znaju. Pucajući se iživljavaju – kao ovo sada.
Sjedimo mi zaklonjeni od metaka i razgovaramo, a četnici pucaju li pucaju.
Luka je rastavio šarac, i na šatorsko krilo poslagao dijelove , pregledava ih i psuje kao kočijaš.
Ljudi moji kakvo ja to jebeno oružje imam ?
Staro je preko četrdeset godina, ni tri metka ne može opaliti, a da se ne zaglavi !
Pa ti sad ratuj!
Ajde Deda, vidi možeš li pomoći, to je tvoja generacija, javio se, Bosanac;
pravi je muzejski primjerak – pa se smije kao da oni od prijeko i ne pucaju.
Kad si rekao muzejski, jesi li to mislio na mene ili na šarac?
Na oba !
Odgovor izazove i kod mene smijeh.
Ja sam pedesedevete godine bio u JNA-i i imao sam takav šarac.
Jesi, Deda, ali je onda bio nov !
Što reći Bosancu na to kad ima smisla za šalu. Daj Luka da ga ja pogledam.
E moj Luka, sad imaš dva oldtajmera. Opet smijeh tako glasan, da su i četnici prestali pucati pa i oni slušaju. Pogledam udarnu iglu, a ona istrošena, pogledam oprugu, a ona oslabila, pogledam streljivo, a ono staro.... !
Deda !
Što ću s tim?
Očisti(!),velim, podmaži, oprugu istegni, a ostalo kako Bog da.
Spušta se večer. Branko i ja krenemo prema rijeci Glini. Dođemo i do vikendice s koje ponekad i noću pucaju, nju će Branko uskoro minirati. Stali smo iza nekog grma i Branko mi pokazuje rukom dolje prema Skeli. Oni bagremi tamo – skoro su na samoj obali.
Ima li, pitam ga, u toj vikendici kakvoga alata?
U podrumu ga ima koliko hoćeš, uzmi što ti treba, jer već sutra leti u zrak. Uzmem jednu štihaču i odlazim prema onim bagremima.
Od naših položaja udaljeni su oko tristo metara, a od rijeke oko dvjesto pedeset metara.
Branko je ostao razgledati podrum, tražeći dobro mjesto za polaganje mine.
Prvi put u životu spremam se ubiti, ma što ubiti, ubijati. Mater im lopovsku što su napravili od mene, ma što od mene, od nas i naših mladih. Svojim divljaštvom natjerali su i našu djecu da ubijaju.
Po prirodi nisam agresivan, a po svemu sudeći to će se promijeniti.
U mladosti sam bio takmičar, natjecatelj u gađanju s puškom. Kod mene u Slavoniji imali smo streljačke družine, pa sam bio dosta uspješan. U JNA-i postao sam odličan strijelac. Kao takav s još trojicom u puku, izdvojeni smo kao najbolji u gađanju. Jedan kapetan, Srbin, obučavao nas je za snajperiste. On je odmah poslije Drugog svjetskog rata bio u Rusiji dvije godine. Kad se vratio sa sobom je donio ruski snajper.
Bio je to karabin nešto manjeg kalibra, a sjećam se da je u njega išao samo po jedan metak. Imao je taj karabin i osjetno dužu cijev od standardnog oružja. Optika je bila debljine palca, a dužine petnaestak centimetara. Bila je to puška izuzetne preciznosti. Taj kapetan učio nas je snajperskom gađanju, ali i vještinama skrivanja, ponašanja i maskiranja u ratnim uvjetima. I on sam, iako je manijački volio snajperske vještine i znao puno o tome, bio je dosta slab strijelac.
U ono doba uz puno natjecanja, vježbanja, a i puno ispucanog streljiva postao sam dobar strijelac. Na vojnim natjecanjima više puta sam doprinesao pobjedi svoga puka. Učili su me kako ubijati neprijatelja, a sad su sa svojom agresijom, svojim divljaštvom tu kod nas u Hrvatskoj izazvali reakciju da im uzvratimo svom žestinom. Izazvali su još nešto, gotovo da sam im zahvalan za to – ujedinili su nas , to je bila tolika sloga i zajedništvo svih nas, pa i tu na ratištu da takve sloge ljudi, valjda, dosada nije ni bilo.
Moram biti bistre glave i koristiti sve ono što sam od njih naučio, a sve to gotovo i zaboravio. Došao sam s onom lopatom i naravno s oružjem do mjesta odakle bih mogao uspješno gađati.
Sjećam se pouke onoga moga kapetana. Zaklon mora biti neprimjetan !
Kopam ja taj moj zaklon u zemlji i prisjećam se kako je on govorio :
(...) niti jedan grumen iskopane zemlje ne smije se vidjeti s neprijateljske strane. Niti jedna grančica ne smije biti slomljena, jer već sutra će uvenuti, a s protivničke strane iskusni promatrač to može primijetiti (...) .
Moram naše dečke upozoriti da i među našim neprijateljima ima izuzetno sposobnih i opasnih ljudi. Puno njih vičniji su oružju od nas, i nisu svi oni pijani četnici, kako mnogi među nama govore. Takvo mišljenje može biti jako opasno. Moram dio svoga znanja prenijeti našima, a posebno kako se čuvati snajperista. Sve mi se to vrti u mislima, dok kopam svoj prvi ratni zaklon. Pucaju sporadično, sad manje - sad više, ali ne na mene već negdje preko mene. Siguran sam da i ne očekuju da se netko usudi prići tako blizu. Svo ono silno oružje koje imaju uljuljuškalo ih je u sigurnost, a s tim postaju neoprezniji.
Sutra ujutro počinjem s najopasnijom akcijom u svom životu. Iskopao sam rov u kojem mogu sjediti, a u slučaju minobacačke vatre, mogu se spustiti i ispod razine povrsine zemlje. Umoran od kopanja te suhe zemlje, legnem na leđa, a nebo vedro i tako puno zvijezda.
Takvo zvjezdano nebo u Zagrebu nikad ne možeš vidjeti. Opet mi padne na pamet misao koja me je često pratila – eto, tako počinju dani za umiranje ! I sam ću morati ubiti – stalno me to muči.
Razmišljaj logički, sam sebi govorim.
Dobar si strijelac, ne tako dobar kao nekad, ali još uvijek dobar. Puška je izuzetna, srbijanski karabin, magnum punjenje.
To je jedna od najboljih pušaka tog tipa, optika je “helova” plava, a moj dalekozor približne optike i gotovo da su idealno usklađene.
Tako snatreći u zvijezdanom nebu, odlutao sam u sijećanju do prijatelja Marka s kojim sam išao u nabavu oružja....
ZAGREB
Moj susjed Marko i ja isposlovali smo u Mupu dozvole za oružje, ali što nam to vrijedi, ti oružni listovi, kad u Zagrebu i okolici nigdje ne možeš nabaviti gotovo nikakvo oružje. Sve su prodavaonice lovačkog oružja ispražnjene. Čuli smo da se priča kako bi se u Sloveniji moglo nešto nabaviti. Tamo je ratovanje prestalo pa je i to nudilo nekakvu mogućnost. Idemo i to pokušati pa što bude. Pri ulazu u Novo Mesto pitamo za puškara i to prvog čovjeka kojeg smo sreli.
Vi pitate za puškara Emila?
Da, kažem ja –on nas uputi u prodavaonicu koju smo našli bez problema. Uđemo u prodavaonicu i odmah ugledamo na policama tri obična karabina i puno sačmarica. Malo po strani, u vitrini stoji samo jedan karabin s optikom i to skromnijom. Moj susjed Marko ga pokaže i veli : onaj je moj!
Tada se pojavi i gazda, došao je trenutak poslije zvona koje je zazvonilo kad se otvore vrata.
Poslije uobičajenog pozdrava, zamolimo ga da nam pokaže onaj karabin s optikom.
Dok ga je Marko razgledavao priđem bliže vlasniku i kažem da trebam posebno dobar karabin. Ja sam snajperist jedva sam to prevalio preko jezika, ali sam znao da će odmah znati što mi treba.
Tada su mi bile točno pedeset dvije godine.
Nemam ništa takvo, odgovori i nastavi razmišljati. Znam za jedan – ja sam ga upucao i montirao optiku.
Ima ga jedan lovac u Gornjoj Vasi. Možda bi ga on prodao. Do njega je sedam kilometara, a ja ne mogu zatvoriti dućan.
Kakav je to karabin, upitam ga?
Takav kakav vi trebate !
Tog časa naišla su djeca iz škole i čekaju Bus tu ispred trgovine. Pozove on jednog od njih iz one G.Vasi i kaže mu neka tom i tom preda ceduljicu i da je jako važno.
Ode Bus, a vas dvojica idite u gostionicu tu nedaleko, pozvat ću vas ako Iztok dođe.
To Iztok, ime je lovca. Marko jede, baš ga briga, on je već nabavio pušku. Ja sam tako sjeo da kroz izlog imam na oku ulaz trgovine . Stalno mislim ´oće li ga onaj dječak naći, hoće li htjeti prodati – a ako neće kupit ću jedan od onih karabina, kupit ću i jednu od onih rabljenih optika, ali bez puške se ne vraćam u Zagreb.
Prošlo je i više od jednog sata i nade da će doći, ima sve manje. Tog časa pred trgovinom stane auto i iz njega izađe čovjek s futrolom za pušku i uđe u trgovinu.
To je on, ti pojedi i plati!
Kad sam došao puškar Emil vadi pušku iz futrole – ugledavsi je odmah sam znao da je to ono što želim i da mora biti moja. Planula ljubav na prvi pogled.
Upozna me Emil s tim Iztokom, a ja odmah koliko?
Znate ja sam ju kupil u Austriji, platio nju i pušku s municijom.
Počeo je otezati, a ja ponovim koliko?
Tritisuć mark skup s municijom. Izvadim novac i istog časa isplatim. Da je zatražio i više i to bih platio.
Za Emilov trud i ispunjen račun i njemu sam dao sto maraka iako nije tražio ništa. Pregledao je i oružne listove, a pošto smo u to doba još bili u istoj državi bili su važeći. Dugo vremena nisam bio tako sretan i uzbuđen – kupio sam izuzetno oružje!
Vozeći se prema Zagrebu Marko me pita : zašto ta tvoja puška ima dva okidača – a samo jednu cijev?!
Zato što s ovim zadnjim ubrzavaš okidanje onog prvog !
Otići ćemo na streljanu pa ćemo ih isprobati.
Dolazimo Marko i ja iz Slovenije, a na ulasku u Zagreb, sviraju sirene za uzbunu. Sirene pobješnjele, zavijaju kao vukovi, mrak je kao da to i nije Zagreb.
Vidiš li što nam rade mater im j…m. djeca i žena po tri puta na dan jure dolje u sklonište, psuje Marko. Ugasio on svijetla na automobilu i vozi oprezno, samo s “pozicijom”.
Ona moja najmlađa plače u skloništu cijelo vrijeme, ni mati je ne može smiriti. Za sve to morat će mi platiti. Ulazimo u Novi Zagreb, tamo, blizu velesajma.
Naše naselje je ujedno naselje oficira i oficiruša. Znaš li ti da je jedino u našem naselju Hadeze izgubio na izborima, a pobijedila je Račanova Ezdepe ? Bio sam u izbornom stožeru pa znam. Bilo ih je više nego nas.
Ali nas je sad ipak više, velim ja. Sele se oficiri i njihove oficiruše čoporativno, a kažu da odlaze na more i na godišnji odmor. Tovare na kamione sve što se može odvesti. Što će vam ormari na godišnjem odmoru, pita naša čistačica? Pita ona jednu od oficiruša, onu što na kiosku za novine traži “Ilustrovanu beogradsku politiku”, a tako glasno da je se može čuti do Velesajma. Nestaju oni iz naših zgrada, najviše noću.
Zvonko naš novi predsjednik Mjesne zajednice veli da prije nego odu porazbijaju kade, wc školjke, lavaboe i ogledala. Neka porazbijaju sve samo neka odu i to za sva vremena. Prije nego što smo se rastali dogovorimo se da sutra u deset sati odemo na strelište isprobati puške. Toga časa oglasi se sirena – ali sad za prestanak opasnosti.
Morao sam mlađem sinu pokazati pušku i streljivo.
Ti tata misliš ratovati, a imaš samo dvije kutije streljiva. To je, velim ja, prilično streljiva ako ne budem promašivao. Sinovima nikada nisam govorio da sam bio učeni snajperist, a nikad nisam ni mislio da se s tim treba hvaliti. Sutra ujutro opet uzbuna. Supruga već u skloništu ima deke, nešto konzervi i vode, kao i svi drugi. Tog časa iznenadne vijesti na televiziji javljaju da iz “maršalke “ tu kod nas u Novom Zagrebu izlaze tenkovi. Zvonko, predsjednik MZ od susjeda Marka je saznao da smo nabavili oružje, i predlaže da odmah odemo na most mladosti kao civilna zaštita u pomoć našoj policiji. Kad smo došli tamo, naši su već postavili cisterne kao prepreke tenkovima. Propuštamo mi civile preko mosta koji žure na posao, a onog tko nam je kao sumnjiv, Marko traži osobnu kartu. Ako se tko od njih buni ja samo podignem kao slučajno cijev puške prema njemu i odmah se smiri. U pušku nisam stavljao streljivo, ali to oni nisu znali.
Razgovaramo... što ako dođu tenkovi ?
Pobjeći ćemo pod most pa što bude. Hvala Bogu nisu došli, a poslije smo čuli da su ih napali civili i djeca. Jedan je civil bacio na tenk molotovljev koktel. Tenkovi su se nakon kratkog vremena vratili u vojarnu, jer jednostavno nisu znali što uraditi. Njih je šokirala žestina kojom su ih napali civili. Da su tenkovi otvorili vatru strojnicama, masa ljudi bi izginula. Vjerujem da i njihova komanda nije očekivala takvu žestoku reakciju. Prvi put su i oni imali prilike vidjeti kako ih Hrvati ne trpe. Već tad im je trebalo biti jasno da neće lako ostvariti ciljeve svojih bolesnih vođa. Od tog časa vojarna “maršalka” bila je opkoljena od naših snaga. Tog dana nismo otišli na streljanu isprobati puške, jer smo do kasno u noć imali razne dogovore.
U Civilnoj zaštiti govorilo se o tome kako prihvaćati i otpremati vojnike koji bježe iz JNA-e. Bilo je tu vojnika iz Makedonije, Slovenije, Bosne i s Kosova. Naši su im pripremili civilnu odjeću i pomagali im da otputuju svojim kućama. Vidio sam da to oni mogu raditi bez mene.
Moram otići gdje se ratuje, jer sjediti doma više nisam mogao. Imam vikendicu na Kupi, a tamo svaki dan prelijeću vojni helikopteri. Lete iz vojarni iz Zagreba i Bune, nose oružje na Baniju, u srpska sela preko Kupe. Mjesecima već naoružavaju “goloruki” srpski narod. Kad lete tamo čuje se i vidi da su helikopteri opterećeni, a kad se vraćaju lete prazni. Spuštaju se nisko i plaše naše ljude po selu, iživljavaju se. Vraćaju se sporo i nisko, ni vrata ne zatvaraju, valjda od obijesti. Sve si mislim možda bih im mogao nauditi ovom svojom puškom. Nisam otišao na strelište pa ću pušku isprobati tamo na Kupi.
S Markom sam se dogovorio da ću mu javiti ako bude nešto novo, vezano uz na naš odlazak u postrojbu .
Posao i novac postali su nevažni – sada imamo druge prioritete.
Otac moje supruge u Lici je u četničkom okruženju više od dva mjeseca.Bratića su joj ubili i izmasakrirali s još šestero ljudi. Uradili su to, njima poznati domaći Srbi.
Kod mene u Slavoniji isto , Četekovac i Voćin –ubojstva i masakri na sve strane, kao i rušenje crkava.
Ne mogu se načuditi pravoslavnim popovima da ih nisu htjeli spriječiti u tim barbarskim pohodima.
Često čujem da nisu svi Srbi isti, ali vidi se po svemu da onih drugih ima malo, jer ne čujemo ništa za njih.Tome zlu treba stati na kraj jer ovo njihovo divljanje uzelo je previše maha.
Znam da ima ljudi koji ne misle kao ja, neki su uplašeni pa nisu za ratovanje – no, zar nije uvijek tako bilo !
CERJAKI
Istim putem vratio sam se u bazu, uz dogovoreni signal raspoznavanja. Ajde Deda stigla je večera , veli Bosanac. Vozač koji dostavlja hranu treba te odvest u Gređane, a pošto te nije bilo otišao je sam.
Jedi Deda dok se nije ohladilo. Da nam je dostava oružja i streljiva, kao dostava hrane, gdje bi nam bio kraj. Ratovali bi mi već tamo negdje prema Bosni, ili mojoj Hercegovini. Ima tu i čokolade i Coca - Cole, čuo sam da to djeca i starci vole, pa neka izvole i pokaže rukom prema stolu.
Hvala Bosanac !
Nisam Bosanac, rođen sam u Livnu, a živio sam u Mostaru cijeli život.
Livno-Duvno-govno velim ja u šali, da ga malo pecnem. Sve ti je to isto moj Bosanac. Prihvatio je šalu i sam se nasmijao.
Ovo ti nije trebalo Bosanac, tj. Hercegovac usprtljao se Štef međimurac. Ispričaj nam Deda kakva je situacija tamo naprijed, pita Štef !
Našao sam dosta dobro mjesto i ukopao se. Htio bi vam nešto reći u vezi snajperista i kako se čuvati od njih. Nemojte nikad za živu glavu stajati ni trenutak u okviru prozora ili vrata, a da vas ovi od preko mogu vidjeti. Nemojte da vas zavara trenutačni prekid vatre. Ni za živu glavu nemojte stajati ili sjediti prema njima, a da bar malo niste zaklonjeni nekim grmljem ili granjem. Ako se već morate prebacivati preko brisanog prostora, neka to bude brzo i nikako u ravnoj crti. Kako sam ja prišao njima tako i njihov snajperist može prići i nama. Od skele do nas ima petstotina metara pa ako još i priđe za pravog snajperista to nije predaleko, naravno uz dobro oružje, a oni ga vjerujte mi imaju. Ako niste nepomični i krećete se niste dobra meta, pa pravi snajperist neće pucati da se ne oda.
Deda da li ti možeš pogoditi s te udaljenosti? Prije sam mogao, pa čak iz stojećeg stava. Sada mogu, ali pušku ću nasloniti na ovu vrećicu pijeska. Dok sam vadio vrećicu Štef je ugledao moj pištolj za pojasom. Pokaži kakav je! Bogami, veli Bosanac Deda se dobro naoružao. To je Češka zbrojovka 7,65 nije ništa posebno, ali zadovoljava.
Snajperist strahuje od tri stvari: prvo, od neprijateljskog, njihovog pravog snajperista, drugo zarobljavanja i treće – najviše strahuje da ga ne ubiju vlastiti vojnici, kad se noću vraća u bazu. Znam zašto se ti bojiš zarobljavanja opet se javio Bosanac. Imaš pušku koja ima zatvarač kao “reno4” menjač. Dok ti prebaciš u drugu brzinu četnici te zarobe. Svi se smiju pa i ja, doživljavam ih kao svoju vlastitu djecu. Za sve to vrijeme sjedimo pod nekom propucanom nadstrešnicom, a četnici pucaju li pucaju, i samo oni znaju u što. Gdje ću leći, pitam Branka, kad se on vrati s obilaska straže. Uzmi slame tu iz sjenika odnesi je u onaj podrumak kraj hidrofora, tamo ćeš bit siguran od metaka, lezi i spavaj bez brige. Donio ja slamu, razmještam je po podu , a u kutu leži Hosovac, onaj u crnom. Posvijetlio mi nekom slabom baterijskom lampom, da se lakše smjestim.
Legao ja i pitam ga, kako si Hos? Ime mi je Antun.
Pa kako si Antune? Upitam ponovo, a on šuti.
Ne voliš li da te zovemo Hos?
Volim – pa i dalje šuti. Čujem da si ludo hrabar, to dečki govore. A reci mi koliko ti je godina?
Dvadeset i četiri. Jesi li oženjen? Nisam, a neću ni biti !
Hoćeš, hoćeš, imam i ja sina tvojih godina, sad je u Sunji. U Mupu je i tamo je već dva mjeseca.
Brinem za njega kao i tvoji za tebe. Pričam ja sve to s ciljem da se otvori i progovori. Prije mi je Branko spomenuo da sigurno ima neku muku. Imam sina, a izgleda da ga nisam kao otac dobro poznavao. Završio je fakultet u roku – prvi u našoj užoj obitelji. Uvijek sam govorio da je on pametan i fin na mamu, a da je onaj mlađi na mene. Nije mi palo na pamet da bi on i mene pretekao i prijavio se prije mene kao dragovoljac.
Bio je kod kuće dva dana i ode nazad, a čuo sam da je tamo u Sunji jako gadno. Kad je čuo da ja idem ostavio mi je bombu i ode. Šutljiv je poput tebe i ne govori puno, a možda se baš zato za njega bojim, kad tako šuti. Dobro je svoju muku i brigu podijeliti s nekim. Spavaj imenjače tko zna što nas sutra čeka. Smirili se mi i ne govorimo više, kad čujem – on plače.... !
Sad sam siguran da je u pitanju neka velika muka kad muškarac plače, nešto veliko je u pitanju. Pustim ga da se isplače, a kad je jecanje jenjalo, stavim ruku na njega kao na svoga sina.
Hos, slobodno mi reci što je u pitanju bit će ti lakše.
– Imam rak, kaže !
– Kakav rak, pobogu?
– Imam rak grla!
– Imaš li bolove, pitam?
– Baš i ne, ali kao da me neka ruka stalno drži za grlo.
– Tko ti je rekao da imaš rak? Liječnik, veli!
Bio sam na pregledu u jednoj ordinaciji, tamo ispod Vinogradske bolnice. To je privatna ordinacija, a radilo je u njoj tri ili četiri liječnika. Pregledao mi je grlo jedan od njih, a zvali su ga doktor Sveto. Pogledao mi je grlo baterijskom lampicom i onom drvenom žličicom. Kad mi je vidio grlo pozvao je jednog svog kolegu, a onda su me odveli u jednu drugu prostoriju i odmah me obadvojica pregledali. Samo su se pogledavali, a onda mi je onaj Sveto rekao, dobro je to što je početak, ako odmah počnemo s liječenjem imamo šanse, inače neće biti dobro. Onda su me ispitivali, tko sam, odakle sam, da li je tko u mojoj obitelji imao rak grla, gdje radim i što mi radi otac. Rekao sam da radim na pošti.Otac mi je radio u Njemačkoj petnaest godina, a sada je doma. Imamo, kaže onaj drugi doktor, specijalne injekcije iz Švicarske!
S njima bi to riješili, ali svaka košta dvijetisuće njemačkh maraka; razgovaraj doma pa se javi ako pristaješ.
Ne znam Deda ni kako sam stigao doma, a nisam spavao cijelu noć. Sutradan otac i ja odemo ponovo tamo i otac uplati četiri injekcije, plus nekakve kortikosteroide. Jednu, tu injekciju, dobio sam odmah, a da za tri dana dođem po drugu.
Deda, cijeli svijet mi se srušio, više nisam mogao ni jesti ni spavati. Slušam ja tu gorku ispovijest bez riječi, a on se ne zaustavlja. Više ni djevojci nisam išao. Tada mi se život sveo na čekanje sljedeće injekcije.
Kad zaspim ružno sanjam, a budim se sav mokar od znoja. Primio sam i drugu injekciju kad me je doktor upitao kako sam, nisam mogao odgovoriti da mi je bolje, a on veli vidjet ćeš da će biti. Na sljedeću injekciju dođi za šest dana. Zaboravio sam ti reći da su mi uzeli krv i mokraću za analizu, a nalazi će biti gotovi do sljedeće injekcije i kontrole. Došao je dan za treću injekciju i kontrolu, a meni nije ništa bolje.
Steglo me grlo, gutati ne mogu, a temperatura porasla na 39,5C° – otac me dovezao na kontrolu, kad tamo nema više ordinacije, kao da je nikada nije ni bilo. Pitamo neke susjede, a nitko ništa ne zna.
S druge strane ulice jedna žena pita, da li tražimo doktore, da – kaže otac. Puno ljudi ih tražilo u ova tri dana, a kao da su u zemlju propali. Bila je tu, veli žena, i policija. Sve je ispražnjeno, a policija je došla i otišla nista ne ustanovivši. Sad me tek spopala muka, sjetio sam se jednog starijeg susjeda, koji je imao rak grla. Išao je na operaciju i zračenje, a ugradili su mu i onaj pisak. Umro je te godine u jesen, a bome se i namučio. Ja na operaciju i zračenje ne idem tako sam odlučio, rađe da poginem od metka !
Otišao sam i prijavio se u Hos, Paragi , tamo na Zrinjevcu. Nakon priprema od osam dana na Sljemenu poslan sam u Trstenik u Drugu gardijsku brigadu.
To ti je, Deda, ta moja muka. Prevrćem ja po torbici u onom mraku i ne mogu naći ono što tražim.
Daj upali tu tvoju bateriju na trenutak, hoću nešto vidjeti.
Zapali on baterijsku lampu, a ja mu na grlo stavim ruku i pogledam u visak – ti nemaš rak, kažem !
Kako, pita on? Nemaš nikakav rak, da imam bolje svijetlo pogledao bih ti i grlo, to ćemo uraditi sutra po danu.
Kako ti Deda znaš, jesi li ti doktor?
Nisam, al svejedno znam da nemaš rak. Bavim se i radieestenzijom i visak u mojim rukama pokazao bi da je u pitanju nešto tako loše.
Idem ja odmah po baterijski uložak, ima Branko nove, za mine. Skoči on, i evo ga za minutu nazad. Onako usput u mraku promijenio je baterijski uložak i pruži mi svjetiljku.
´Ajde da vidimo kažem ja, zini, reci – aaa....., on to uradi.
Mandule su ti do pola strunule, a na obe strane su žuti gnojni čepići.
Imaš upalu grla, tj. Gnojnu Anginu!
Nemaš nikakav rak. Ti si Hos žrtva bijele mafije i velike prijevare. Odnijeli ti marke, a dobivao si vjerojatno injekcije B vitamina. J…š marke samo da nemam rak, kaže Hos.
Častit ću te kad budemo naišli na prvi kafić ili nekakvu trgovinu, veli on. Pristajem ali da to bude kad pobijedimo u ovom ratu. Razgovarat ću s Franjom kad dođe, otići ćeš u Zagreb na pregled, dat ću ti adresu od pravog čovjeka i doktora.
Trebamo njegovo mišljenje o ovome. Poslije toga odmah idi roditeljima, jer oni najviše brinu za tebe i pate. Meni osobno još nije jasno, što mu ti nazovi liječnici nisu dali bar neke antibiotike, nego ništa. Valjda su i antibiotici bili skupi.
Gutni sad iz ove pljoske, a to će biti i dezinfekcija grla – pružim mu konjak!
Sigurno će te jako zapeći grlo, ali potrpi.
Najprije izgrgljaj i pljuni, a onda dva, tri gutljaja gutni.
Ovaj konjak čuvam za slučaj ranjavanja !? Poslije toga razgovora sam zaspao....
POKUPSKO
Studeni 1991.g.
Stižem kolima na Kupu, a u Pokupskom velika gužva; naši policajci useljavaju u školske prostorije.
Stanem u blizini i gledam svu tu gužvu. U isto vrijeme stižu prognanici s Banije – kolone traktora, ljudi , žena, djece pa i stoke. Policajci nose u školske prostorije krevete, oružje i ostalu vojnu opremu. Uđem unutra i pitam za zapovjednika, eno ga tamo razgovara s nekim od domaćih ljudi. Mlad je to čovjek nema ni trideset.
Predstavim se i upoznam s njim, kaže on : Ivica mi je ime. Po govoru sigurno je moj Slavonac.
Trebate li što?
Ništa, velim, sve imamo. Volio bih vas počastiti, jer ste vi prvi vojnici koje vidim tu kod nas.
Ni za Boga nemojte donositi hranu imamo je dosta. Ovi, vaši ljudi donijeli su pečene odojke, eno ih hlade se u kuhinji.
Smiju li dečki popiti pivo ?
To može, ali bolje bi bilo neke sokove.
Trgovina je još radila pa sam donio i pivo i sokove. Dečki su odmah te gajbe odnijeli u kuhinju.
Pitam ga : odakle je , iz Našica, kaže !?
Ima li ribe u Kupi?
Ima, rekoh, ali sad nije vrijeme za ribolov ! Smije se on i veli : pa i nije, ali ću se otići okupati, dečki kažu da je prekrasna!
Dok mi tako razgovaramo, kraj nas prođe kamion s gardistima, ode u pravcu mosta pa preko Kupe.
Istog časa dvoja kola hitne pomoći uz sirene dojure iz toga pravca. Opet naši ranjenici, kaže on.
Na Baniji oko Gline vode se žestoki okršaji. Zovu ga da dođe na telefon da je nešto hitno.
Slušam razgovore prognanika koji stižu u velikom broju. Čujem samo fragmente razgovora dok prolazim mimo njih.
U mome selu ubili su dvoje ljudi, Jožu i njegovu ženu Macu! Svake noći pucaju i pale sve redom, jedva smo sačuvali živu glavu. Nikad u Pokupskom nije bilo toliko ljudi čak ni na sajmeni dan. Ljudi su očajni ne znaju ni kuda će ni kod koga otići. Stoku ostavljaju organizirano, veterinari ju preuzimaju. Najjadnije izgledaju oni nemoćni i stari, vidi se da su izgubljeni.
Pogledi su im prazni, ne izlaze iz traktorskih prikolica i automobila! Istjerani su iz svojih kuća od jučerašnjih komšija, a koji sad hoće uzeti njihovu kuću, a i zemlju.
U Pokupskom i okolici ljudi kod sebe smještaju cijele obitelji, pa i stoku. Drugi odlaze prema Zagrebu valjda svojoj rodbini ili prijateljima. U Kriznom štabu ostavio sam svoju adresu, da u slučaju potrebe usele neku obitelj u moju vikendicu. Odem konačno i sam tamo da se naspavam, a pod dojmom svega što sam vidio i čuo. Tjeraju ljude iz svojih domova, ubijaju ih i to oni koji su pridošlice u Hrvatskoj.
Cilj im je stvoriti veliku Srbiju, j….a ih ona. Dobro je rekao onaj ludi Rašković, da su Srbi lud narod.
Rano ujutro uzimam pušku i odlazim uz vodu do šume i prvih bregova – cilj mi je provjeriti pušku, jer iz nje još nisam ispalio ni metka. Ponio sam sa sobom komad lesonita, veličine 50×50 centimetara; preko njega sam vapnom nacrtao križ. Bit će to dobra meta za upucavanje puške. Kasnije ću probati dočekati helikopter, pa mi se možda i posreći!
Stavio sam taj lesonit na jedno drvo i udaljio se od njega oko dvjesta pedeset metara. Ako je upucam na tu udaljenost moći ću gađati i do četristo metara, pa i dalje.
U nju stanu četiri metka, ali to je manje važno, onaj prvi uvijek je najvažniji. Poslije njega obično se protivnici poskrivaju pa imaš vremena i za drugi hitac. Iz ležećeg stava najlakše je gađati, pa ću je upucati na taj način. Pripremio sam i drvene rašlje visine četrdeset centimetara; kad na njih još stavim vrećicu s pijeskom i naslonim pušku na nju, moći ću je precizno upucati. Važno mi je da budem siguran u njenu preciznost.
Iskušat ću i onaj brzi okidač.
Nakon puno godina ponovno pucanje, ono prije nikad nije bilo toliko važno, a ovo je neizmjerno opasno. Moram se s ovom puškom saživjeti, od sada pa nadalje i spavat ću uz nju.
Ljepotice, tepam joj , ako budeš tako dobra kao što si skladna i lijepa bit ćemo nerazdvojni.
Skinem poklopce s optike i pogledam u metu. Izoštrim je po svom oku i nanišanim u onaj križ. Meta mi izgleda kao da je udaljena svega pedesetak metara. Sad ću vidjeti da li ju je Slovenac dobro upucao•.
Opalim prvi metak, jest da je glasna i nekako ljutita, a trzaj je dosta blag. Odem do mete i pogledam gdje je udarilo zrno, nešto takvo sam i očekivao !?
Pogodak je točno ispod sredine križa, ali jedno petnaest centimetara niže. Podbačaj je zato što ju je Slovenac upucao na sto metara. Odvijem poklopac s vijka za podešavanje i okrenem ga za dva zupca ili klika, da dobijem strogu sredinu. Kod drugog hica isprobat ću i ubrzavajuće okidanje. Najprije ću ga iskušati bez metka da vidim koliko je to okidanja nevjerojatno ubrzano. Sad ću vidjeti kakvo su oružje Srbi napravili. Stavim metak u cijev nategnem kokot za ubrzavanje, legnem, nanišanim i opalim.
Pogledam ponovo, a pogodak točno u sred onog bijelog križa.
Bio sam oduševljen!
Ti ljepotice ne da si samo lijepa, ti si točna, brza i blaga. Jest da su gadovi ali moram priznati oružje znaju napraviti. Nadam se i želim da im se to obije o glavu, a vjerujem da hoće. Sada sam siguran da imam vrhunsko oružje, ubitačno. Iz prospekta tog oružja vidi se da je brzina zrna 1600 metara u sekundi. Takvu brzinu zrna ima samo magnum punjenje. Izračunao sam, zrno je skoro pet puta brže od zvuka. Vojno oružje to nema, ono se oslanja na automatsku paljbu. Osam je sati i trideset minuta, a već je jako vruće.
Nema ni jutarnje rose, sunce ju je otjeralo. Ležim na travi i osjećam se zadovoljno, a samo trenutak kasnije postanem svjestan onoga što nas čeka i kroz kakvo zlo moramo proći. Znam ja da je ova puška ustvari praćka u usporedbi sa svim onim čudom od oružja što ga oni imaju. Znam da ćemo stradavati i ginuti, ali srce me tjera da pomognem koliko mogu. Sve to moje maštanje prekine zvuk helikoptera, a leti opet preko Kupe.
Do sada sam ih gledao samo dalekozorom, a sada ću ih pokušat gađati. Čekam da naiđe bliže, zvuk je sve jači eto ga leti brže nego inače i niže. Udaljen je od mene oko četristo metara. Nisam uspio ni nanišaniti, a on zamakne za neku uzvisinu. I sam se pitam da li bih mu mogao nauditi !?
Zrno iz mog karabina ima veliku brzinu pa bi možda mogao probiti pleksiglas, a u tom slučaju bi mogao i pilot nastradati. Još ću čekati dva dana pa što bude. Ustvrdio sam da od toga neće biti ništa. Poslije sam saznao da oni sad imaju ratni raspored pa zato ovako lete.
CERJAKI
Svanjiva, još je mrak, ali s istoka nebo je nešto svjetlije. Probudili su me pijetli, i oni nekako otužno kukuriču; nema im gazdarice kojoj su se svako jutro veselili. Ustao je i Hos, proteže se. Iz one naše primitivne kuhinje čuje se tihi razgovor.
´Ajde Deda, kava miriše, šapće netko, kad je skuha naš Desetar i prave kuharice bi zastidio; zove nas to potiho Štef Međimurec. Ustao sam i ja, umivamo se na bunaru i pitam Hosa – hoće li ovako rano granate?
Valjda neće, dosad nisu granatirali tako rano.
Prišli mi dečkima a Hos pita, ima li kave i za nas dvojicu?
Branko me pogleda s podignutom bradom prema Hosu, kao da me pita, što se to dogodilo da on govori !? Samo sam slegnuo ramenima, misleći reći ću mu nasamo.
Ma čuješ Hos, veli Bosanac, ja ti se “izvinjavam” što sam ti dao taj nadimak. Vidim da sam pogriješio, a Hos na to veli, ništa, ništa.
Više bi ti pristajao nadimak Kos, crne si puti, kosa ti je crna, odora isto, sav si crn , a i stalno si bos.
Bos sam zato što sam dobio cipele za broj manje i prvi put se i sam Hos nasmijao. Branko i ja žurimo prema rijeci , ubrzo će svanuti iako ima nešto tanke maglice iznad vode. Noćas iz ove vikendice nisu pucali, ali se mi maksimalno oprezno krećemo prema njoj. Branko u rancu nosi onu veliku minu, žice i upaljače, a u rukama spreman kalašnjikov. Kad smo ustanovili da je prazna stanemo na trenutak i ja mu ispričam za Hosa.
Branko veli: on je jutros drugi čovjek. Kad dođe Franjo nasamo mu sve reci i neka ga hitno pošalje u Zagreb. Vratit će se mali brzo vidjet ćeš. Nisam znao da i kod nas toga ima. Znači uvjere čovjeka da ima tešku bolest, a onda ga izliječe, a prije svega uzmu mu veliku lovu. Tako je rekoh, lako ga izliječe kad i nije bio bolestan, a nazivaju ih bijela mafija.
Idem postaviti ovo čudo od mine pa ako dođu letjeti će u nebo; nikad više neće pucati po nama.
Čuo sam da su u Glinu stigli “Beli orlovi” iz Srbije, pa ih možda naučim letjeti. Jesi li ti čuo za njih ?
Nisam, odgovorim, ali znam da puno ološa odande dolazi ovamo pljačkati i ubijati.
Rastanemo se, on ode u podrum, a ja prema svom snajperskom mjestu. Ponio sam sa sobom dvije konzerve, komad kruha, tablu čokolade i dvije boce vode. Do noći nema ni micanja ni vraćanja. Kad sam na mjestu iza mene je čisti brisani prostor kojeg ne možeš prijeći , a da ne nastradaš. Sada još za mraka i magle, svejedno sam pognut požurio da ga prođem što prije. Stigavši do rova odložim vodu dolje na dno da se što manje ugrije.
Iskopat ću i jednu nišu pri dnu u koju ću staviti vodu da mi ne smeta pod nogama. Zadovoljan sam s ovim rovom, samo da još sve pregledam od njihove strane. Osmotrim ga na brzinu i vratim se u rov. Bio sam zadovoljan, ništa, ama baš ništa neće im privući pozornost na taj obični kupinov grm. Lijevo od mene su bagremi njih šest, desno livada, išarana tim kupinovim grmljem. Neupadljivo kako me je naučio moj kapetan iz Smedrevske Palanke. Prorijedim grm nožem, ali sasvim pri zemlji tako da mogu promatrati, a da mi grm pravi sjenu na optiku. Četnici su južno od mene, pa sunce oko podnena jarko sije u mom pravcu.
Magla se povlači dosta brzo i vidljivost je sve bolja.
Snajperist treba pucati samo na oficire - časnike, a može ih prepoznati po ponašanju i gestikulaciji, jer za vrijeme rata kriju činove. Prisjećam se svega toga, samo, moj kapetane nisi ti to isto naučio svoje Srbe. Ubijaju oni ne samo obične vojnike nego i civile pa i žene i djecu. Još je Atila bič Božji svojim vojnicima zabranio ubijati starce, bolesnike, žene i djecu. Zabranio je on rušiti i paliti bogomolje svih vrsta, ubijati ranjene i zarobljene.
Nisu smjeli paliti usjeve i sjeći stabla voćaka. Stoku su mogli uzeti samo za hranu.
Ova Srpska vojska svega toga se ne drži, a gori su od divljih Atilinih ratnika.
Promatram dalekozorom, a posada bunkera ima smjenu. Ispred bunkera sastali se njih četvorica – piju rakiju, onako iz boce. Dvojica su došla zamijeniti noćnu smjenu.
Bunker je napravljen po propisu JNA-e. Na dominantnom je mjestu. Pod jednom je velikom lipom, a ukopan i prekriven debelim drvenim trupcima. Sve to je prekriveno najlonom, koji mjestimice izviruje, a onda je sve to prekriveno debelim slojem zemlje. Prema nama je otvor za strojnicu i promatranje.
Do bunkera nije iskopana tranšea, dolaze do njega stazom. Nije im ni na kraj pameti da su mi na nišanu.
Od šale bih mogao pogoditi barem jednog od njih, ali ne pucam. Moram “snimiti” sve što mogu zapamtiti, hoću znati gdje spavaju, gdje jedu, pišaju i seru. Hoću znati koliko ih je i kuda se kreću. Sigurno imaju još nešto osim ovog bunkera. Dvojica iz noćne smjene odoše prema kućama vjerojatno na spavanje, a druga dvojica ostala su sjediti na nekim trupcima pomalo dovršavajući onu bocu rakije.
Pozorno promatram cijeli prizor, detalj po detalj. Sve moram dobro upamtiti. Iza jedne šupe vidim samo dio nekog vojnog vozila.
Na maloj uzvisini iznad bunkera, otprilike oko osamdeset metara desno postavljen je bestrzajni top.
Nije ukopan, vidim i navlaku na cijevi - onu kratku da ne hrđa. Malo dalje, desno, iznad sela je šuma kroz koju vodi cesta i od nje više ništa ne vidim. Sada pogledam lijevo, od bunkera nešto više uz cestu vidi se nekakva raskopana zemlja. Pogledam bolje, a na tu iskopanu zemlju smješten je protuavionski top onaj sa dvije cijevi - 20/2 milimetra. Ne vidim najbolje jer je prekriven maskirnom mrežom, a još mi i neko granje zaklanja vidik.
Tim topom rado pale sjenike, stogove i kuće, a i što će drugo s njima kad mi nemamo avione. Toga časa posada topa ide prema njemu. Dvojica nose velike bubnjeve sa streljivom za top, a treći na ramenu ima torbicu, a u ruci kalašnjikov. Stigli su do topa skinuli maskirnu mrežu, montiraju one bubnjeve sa streljivom na top i po svemu sudeći uskoro će biti pucnjave. Onaj s torbicom sjeo je na sjedište topa i okreće se na postolju; taj top može pucati u svim pravcima.
AUGUŠTANOVEC
Svi se nadaju da rat neće ovamo k nama; ipak su tih dana počeli pucati Srbi iz sela Trepče po našim kućama. Pucali su zapaljivim streljivom najprije na sjenike i stogove u selu Ilovačak. Uspjeli su zapaliti jedan stog sjena. A kad su Ilovačani krenuli gasiti, pucali su po njima tako da su morali pobjeći od vatre pa je izgorio i jedan sjenik i jedna staja. Poslije im je to postala praksa. Nakon par dana doletjele su i prve minobacačke granate na selo. Prva je ranila jedno od djece koja su se kupala na rijeci Kupi, a sljedeća je u gornjem selu, na brdu ranila čovjeka i ženu dok su pekli rakiju u svom dvorištu.
Ovo što se događa ovdje isto se kao preslikano događa i u Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Baniji.
Počeli su zločini na sve strane, a bio je to ustvari njihov plan. Paliti i ubijati sve redom, Hrvati će se uplašiti i predati , a onda će Hrvatska postati dijelom Velike Srbije. Od ovih primitivaca ništa se drugo nije moglo očekivati, sirovine su, a puni oružja. Dogodio se apsurd, umjesto da se Hrvati uplaše oni su se razljutili, a što je još ljepše postali su složni.
Više nas se javilo u policiju i gardu nego što ima oružja. Dogodio se suprotan efekt od onoga što su takozvane njihove pametne glave smislile i očekivale. Ne treba našim Hrvatima političke nastave, svega smo duboko svjesni. U Borovom selu pobili su iz zasjede naše policajce, a među njima i sina moga školskoga kolege iz Bukovice. Obećao sam, sam sebi da ću i to nadoknaditi. Imat ću puno posla dok namirim i osvetim sve poubijane, ponižene i osakaćene. Ubili su i novinara Lederera, tim činom posebno su razbjesnili neke od nas, pa će i to morati posebno platiti.
Uz Božju pomoć krećem sutra zorom u Viduševac.
ČETNIČKE PRIPREME
Počelo je, ne ovdje kod nas nego desno od našeg položaja, a njega drže naši ljudi iz Trnja. Imaju položaje na putu koji vodi preko mosta u Skelu. Čuo sam da su jako odvažni i za naše prilike dobro naoružani.
Počelo je pojedinačnom paljbom, i već prelazi na rafalno pucanje. Tada od jednom čujem zvuk šarca.
Prepoznajem njegov zvuk, to njegovo rzanje. On je vjerojatno naš, jer oni preko nemaju tako staro oružje. Nestala su ona dva četnika skupa s onom bocom, ušli su u bunker. Pogledam dalekozorom na Baltić brdo i vidim da se i oni spremaju za pucnjavu. Minobacači su im na jednoj čistini i vidim kako njih šestorica prilaze minobacačima i nose sanduke s granatama. Na brdu su i mogu nas vidjeti kao na dlanu, vide gdje je granata pala i onda mogu napraviti korekciju. Svi objekti u kojima smo mi već su maksimalno izrešetani.
Okrenem ponovo dalekozor na selo Skelu, a dvojica u “smb” uniformama prišli su onom vojnom vozilu i nešto naređuju vojnicima. Jedan od njih neprestano govori u motorolu, izgleda da je nekakav zapovjednik. Trojica kod topa još ne pucaju, ali se vidi da su spremni za pucanje. Toga časa zapuca strojnica iz bunkera prema našim položajima. Ja sam u zaklonu i ništa mi ne može. Rafali iz te strojnice su čudni nikad nisam čuo takvo pucanje, može pucati brzo i sporo. Sigurno je to neko novo oružje, barem za mene novo.
Otvaraju tako žestoku vatru kao da smo mi njih napali, a počeo je i tutnjati protuavionac. Ona dvojica s motorolama sklonila su se iza nekog drveća pa ih ne vidim. Jedina mi je kakva - takva meta onaj na topu.
Ostavim dalekozor i prihvatim pušku. Puca top iz obje cijevi prema našim položajima kao lud. Nanišanim i dobijem ga u križ snajpera. Sjedi on na sjedištu topa i puca li puca, kao da je na vojnoj vježbi i kao da mu
nitko ništa ne može. Gotovo je nepomična meta i siguran pogodak. Toga časa bljesne mi ideja, : u noge pucaj.!
Ponovno nanišanim, opalim i osjetim pogodak.
Prvi pogodak, a nisam ubio, nego ranio. Od sad ću pokušati tako pucati kad god bude moguće.
Moj pucanj nisu ni čuli, od one silne vlastite pucnjave. Protuavionac istog časa zanijemio, a ona dvojica koja su s njim ,vidim da su u panici. Jure oko njega lijevo, desno, ne znaju ni gdje su ostavili oružje.
Pogođeni je i dalje u sjedalu, ali u neprirodnom položaju. Jedan od njih u panici otrči u selo javiti što se dogodilo.
Drugi je s pogođenim, zvijera na sve strane očekujući metak. Mogu pucati i u njega, ali neću, običan je vojnik, koji bi možda radije bio doma nego tu.
Pucaju minobacači s Baltić brda.Čujem, eksplozije granata po našim položajima. Strojnica iz bunkera ne prestaje pucati, čas brže, čas sporije, kao da se onaj na njoj zabavlja. Iz jedne od kuća istrče dvojica s nosilima, ne kriju se, a iza njih ide onaj s motorolom. Ide, ali oprezno, izgleda da je naslutio opasnost. Zaustavio se iza nekog drveta, i izviruje. Čekam da mi dođe na nišan, a neću pucati dok pogodak ne bude siguran. Valjda su ga oni pored topa zvali, i ipak se odlučio otići onamo.
Pretrčao je 20-30 metara u cik-cak crti i došao do topa; zastao je da vidi šta se dogodilo.
Nanišanim opet u noge, a toga časa prolomi se pucanj s naše strane; učinilo mi se da je opalila papovka.
Bogme se moj čedo prevrne preko ruba one iskopane zemlje i ostane nepokretno ležati.
Što je sad to ?
Netko me pretekao za sekundu !
Dvojica u trku nose ranjenog u nosilima, a ja neću pucati, neka ga samo nose. Pogledam dalekozorom na našu stranu tko je i odakle pucao i ugledam ga u grmlju od mene jedno osamdeset metara leži iza nekog ne baš debelog hrastića i ponovo nišani. Oglasi se njegova papovka ponovno i još jedan, da ne kažem četnik, padne.
Što je sad ovo, dobio ja konkurenciju i to u pozitivnom smislu. Gledam bolje, i detaljnije , a on nema ni rova, ni odstupnicu, a ni dobar zaklon.
Ako se počne micati ili povlačiti sigurno će poginuti. Iza njega je čist, brisani prostor, kao i iza mene.
Bilo bi najbolje da sad šuti i ne miče se sve do noći. Oborio je on dvojicu i to izgleda na mrtvo, a ja jednog ranio. Gledam opet prijeko i ne vidim nigdje nikoga, ali čujem ono vozilo kako turira i odjuri cestom u šumu.
Sigurno je odvezao onog ranjenog. Kod Miljevića pucnjava ne jenjava, a onaj šarac rže li rže, čak mislim da nije samo jedan. S mjesta gdje se sada nalazim ne mogu vidjeti Miljeviće, jer mi vidik zaklanja neko drveće. Ponovno kontroliram selo i vidim da jedan od njih trči brzo u cik-cak liniji , te pognut utrči u bunker.
Istog časa prestala je strojnica s paljbom. Sad su i oni čuli da imaju dva mrtva i jednog ranjenog.
Pucaju samo još minobacači, a i oni nešto manje. Sve te njihove granate lete preko mene i mog nepoznatog suborca.
Bogami on nema obzira ni samilosti, ubija na mrtvo! Ona dvojica pogođena od mog kolege leže i dalje, nitko im nije ni prišao. Da ne pucaju minobacači i da nema paljbe iz Miljevića tu kod nas bila bi mrtva tišina. Prestala je pucnjava i s trećeg položaja, koji je nama lijevo kilometar i po. Ispalili četnici hrpu streljiva, a mi samo tri metka i samo se nadam da nitko od naših nije stradao od tog silnog pucanja. Gledam opet prema mom suborcu, vidim ga samo djelomično, uvukao se u grm u hlad onog hrasta i ne miče se !
Hajde, mislim, bar to. Vrućina je nesnosna, kasno je poslijepodne oko šesnaest sati, tek sam sad osjetio žeđ, proletjelo je vrijeme u trenu. Voda se ugrijala, mlaka je, ali prija. Javila se i glad. Onaj moj suborac možda i ne zna za mene, jer kad sam ja pucao bila je silna pucnjava s druge strane. Moji u Cerjakima morali bi ga znati, ali se čudim da mi nitko ništa nije rekao.
Mislio sam da ću se radovati kad pogodim neprijatelja, a sad vidim da se ni malo ne radujem. Odbijam misliti o pogođenom koji će sigurno ostati invalid. Bolje je to za njega i obitelj nego da je mrtav, a i meni je lakše jer nisam ubio. Prijeko je totalna tišina, čekamo noć i mi i oni, mi da se povučemo, a oni da mogu maknuti mrtve. Nadam se da će im splasnuti drskost, a ako ne poslije ovoga mi ćemo to ponavljati dok god se ne opamete. Ležim nepomično, hlad je slab a vrućina je velika. Od te vrućine i tišine i drijemež me obuzeo.
Razmišljam kako bi sad bila prilika otići prijeko i domoći se one nove strojnice.
Ovog časa ih je malo, a i uplašeni su. Kada ih zbrojim, četvorica su posada bunkera, trojica su na topu, još dvojica negdje u selu, sve ukupno ih je devet.
Možda je u kuhinji jedan, to je deset. Tri su pogođena ostalo je sedam. S ranjenima su otišla dvojica ili trojica. Ostalo ih je pet ili četiri. Sada su u bunkeru troje, a u selu jedan ili dva.
Ovo bi bila prilika otići prijeko svladati ih. Bilo bi to moguće , ali za sada nema nikoga tko bi to mogao. Ne poznajemo ni rijeku ni teren, a ni za mine ne znamo. Prenijet ću tu ideju Franji, pa ako bude još ovakvih prilika možda od toga i nešto bude. Valjda sam i zadrijemao, jer kad sam se trgnuo, već se počelo smračivati. Pogledam dalekozorom preko vode, a ona dvojica mrtvih još se naziru.
Mog suborca ne vidim ili se jače uvukao u grm, ili je otišao. Pokupim oružje, sačekam još desetak minuta i onda pođem.
Svi me željno iščekaju da čuju kako je bilo.
Onda Deda, veli Bosanac : jesu li ti pune gaće? Žestoko se pucalo, sad vidiš kako je tu kod nas.
Odmah sam se prihvatio čišćenja oružja, a i mirniji sam kad su mi rekli da nitko od njih nije stradao.
Dečki, stari čisti pušku – pucao je!
´Ajde Deda pričaj kako je bilo. Sve ću vam ispričati malo kasnije.
Bar nam ispričaj kako ono ide tvoj zatvarač na karabinu. Kao mjenjač na renaultu četvorki, rekoh. Najprije lijevo onda k sebi, pa nazad gore i desno dolje. Svi se smijemo šali, a samo nešto ranije smo mogli izginuti.
Upitam Branka, jesi li govorio Franji za Hosa?
Nisam imao prilike odjurio je na onaj položaj lijevo od nas da vidi je li tamo sve u redu, a svaki čas bi mogao doći. Mrtva je tišina pa idemo odmah večerati da iskoristimo ovo zatišje. Obično u ovo doba pucaju po nama kao ludi.
Večeras neće, a Branko me pogleda i upita : kako to? Čut ćeš kasnije, kada dođe Franjo.
Večeras je Desetar, to mu je nadimak, složio stol, prekrio ga šatorskim krilom, izvadio tanjure iz kuhinjskog elementa, one što su ostali cijeli kad je kuća pogođena. Iznad toga stola objesio dva fenjera, pa je za promjenu ovo lijepo izgledalo. Stigao je Franjo i kaže nam : tamo nije nitko stradao, a u Miljevićima je jedan Trnjanin istegnuo gležanj, dok je u trku donosio streljivo za šarac. To je jedini ranjenik na našoj strani.
Kad je vidio stol i fenjere iznenadio se i veli vidi, vidi ovdje kao da se nešto slavi. Postavljeni stol, stolnjaci, svijeće, hoću reći fenjeri, izgleda kao prava gozba. Ne bi Desetar to servirao da nije znao da će nam na večeru doći “general” Njofra.
Bogami Bosanac ti mene dobro unaprijedi. Kad smo završili s večerom zamolim ga da mu nešto nasamo kažem. Najprije sam mu ispričao za Hosa, on veli nema problema, može odmah sa mnom do Gređana, a možda i noćas ode u Zagreb. Sad bi htio dati izvještaj o događanjima tamo uz rijeku.
Stani, veli Franjo , to ćemo pred svima, mi ništa ne tajimo pred našim dečkima; pa nismo mi JNA-a. Hoću da svi sve čuju i znaju. Desetar kaže nije dobro da smo svi na okupu, mogla bi granata, a nismo u zaklonu.
Neće večeras, velim, a svi me pogledaju. Tada im ispričam točno kako je bilo. Pogodio sam onog na topu i to u noge, a par minuta kasnije imao sam na nišanu i njihova zapovjednika. Toga časa, sekundu prije mene netko drugi ga je ubio.
Kako to i tko, upita Branko? Ne znam, ja ga nisam, ali sam ga potražio dalekozorom i primijetio sam da je netko od naših u šikari. U tom trenutku opali on ponovno i ubije još jednog i to izgleda papovkom.
Pogodio ga je s daljinom od prilike dvjesta metara. Jesi li ga dobro vidio? Ma nisam , ležao je u nekom grmu iza jednog hrastića, a vidio sam ga djelomično kroz granje.
To nije nitko od naših, svi smo bili tu cijelo vrijeme. Možda je netko sa susjednog položaja kaže Franjo, a ako je i tako morao bi vam se javiti. Ne smije nitko samo tako doći ispred nas mogli bi ga i mi sami ubiti. Zato oni večeras ne pucaju. Dobili su po repu. Neka, neka veli Luka i vrijeme je. Sutra budite posebno oprezni – sigurno će se htjeti osvetiti za svoje nastradale. Čuvajte se dečki nemojte dozvoliti da vas ti primitivci nadmudre kaže Franjo, doći ću opet čim budem mogao.
Streljivo će vam sutra dovesti Lauda, skupa sa ručkom i večerom. Raspitat ću se za toga anonimnog strijelca, a vi pripazite ako netko nepoznat dođe k vama. Morate znati i to točno, što se događa na vašem području.
Hos spremi se, krećemo za 10 minuta !
Kupi mi molim te osam komada baterijskih uložaka za kazetofon – ovakvih i pokažem mu uzorak. Kupi mi i kazetu s domoljubnim pjesmama onu najnoviju :” Moja Domovina” , i onu drugu ,“Bože čuvaj Hrvatsku”.
Što će ti to, Deda? Samo ti to donesi i vidjet ćeš. Kad dođeš u Zagreb nazovi ovaj broj reci mojima da ih pozdravljam i da sam dobro.
Sjedimo mi tako i pijuckamo preostalo piće poslije večere, kad ih upitam : zar nikoga niste vidjeli, nekog od naših gardista ili civila; bilo koga, muško, žensko !?
Nikoga kažu dečki – jedino je prije par dana bila ovdje vlasnica kuće pohvatala nešto kokoši i pilića i odnijela ih sa sobom, jer im je sve meso ostalo tu u zamrzivaču i pokvarilo se – nema struje već mjesec dana. Pokupila je i neke stvari; slike i dokumente!
Kad su odlazili u panici i pod granatama gotovo ništa nisu uspjeli ponijeti. Ljudi se boje dolaziti pa rijetki dođu. Tu noć spavali smo mirno, nisu pucali – jedino se s drugih položaja čuje povremena pucnjava. Branko je rekao: na straži si cijeli dan i po noći, pa ne trebaš ići na redovitu stražu, slobodno se naspavaj. Nije za vjerovati kako se može dobro naspavati na slami u podrumu, a još čudnije tako dobro spavati u neprijateljskom okruženju.
Svako jutro čeka nas kava; hvala Bogu i na tome. Ostavio sam se cigareta, jedno vrijeme mi nisu prijale, ali sad već pomalo tinja želja, rado bih zapalio !
Vidi Deda imamo gosta !
Prišao nam je neki dječak od četrnaest godina, sitan, žgoljav, nema više od četrdeset pet kilograma.
A izgleda kao da je iz zatvora pobjegao.
Odakle si se ti stvorio?
Došao sam s tetkom Cerjake a spavao sam gore na katu; sad čekam da dođu po mene i da krenemo natrag za Kravarsko. Svi skupa smo tamo u izbjeglištvu. Htio sam uzeti neke svoje stvari i ponijeti ih sa sobom.
Iz kojeg si mjesta ? – upita Branko.
Iz Hrvatskog Sela. Branko te pita kako ti se zove selo, znamo da nije srpsko kad je u Hrvatskoj. Selo mi se zove “Hrvatsko Selo” prkosno odgovori mali. Nikad nisam čuo za to selo. Svi gledaju u mene a ni sam za njega nisam čuo. Bogami mladiću selo ti ima pravo ime, kaže Bosanac, a kad znamo da Glina nije daleko pa i vaši ljudi su izgleda pravi.
Daj Desetaru malo čokolade i kole ili već nešto....
– Jesi li gladan ? - pita Bosanac.
– Jesam!
A kako ti je ime? – Petar, odgovori mali. Jede mali Petar kao vuk.
Desetar otišao još po nešto, mali se ogleda pa kad je mislio da ga nitko ne gleda u vrećicu u koju mu je Štef već stavio nekoliko konzervi mali kradom stavi još dvije - tri. Ne bih ni ja to primijetio, ali sam otišao pustit vodu tamo u grmlje pa nije vidio da ga gledam. Bože moj mislim si ovako sitan, izgladnio i prljav izgledao kao neka skitnica. U očima sam mu vidio da je uplašen i tužan. Odnio on onu vrećicu u nekakvu šupu tamo u dvorištu, pa se vratio pojesti onu već otvorenu konzervu mesnog doručka.
Pozovem ja Đinksa u stranu, jer sam primijetio da ga mali gleda netremice, a jest slikovit!
Mi bez oružja, Đinks s kalašnjikovom preko ruke, s rezervnim streljivom preko ramena, a oko glave ima traku crven, bijeli, plavi s Hrvatskim grbom nasred čela.
Sijedi ! – kažem Đinksu, tamo na stranu i čisti oružje, mali te gleda, možda se hoće s tobom upoznati i razgovarati.
Što da ga čistim, oružje mi je čisto. Čisti ga opet, rekoh, daj malome šansu da te upozna.
Pogledaj kako te gleda. Ode Đinks u stranu odloži torbu sa streljivom izvadi pribor za čišćenje, a onda kao da nema gdje zavezati konop za čišćenje oružja , prstom pozove maloga da mu drži špagu.
Drži ovaj kraj moraš zaraditi doručak. Skupa oni čiste oružje, a ja se primaknuo da čujem razgovor.
Okrenut sam im leđima kao da nisam zainteresiran za njihov razgovor. Pita mali Đinksa, treba li često čistiti oružje. Naravno, ako je iz njega opaljen samo jedan metak treba ga očistiti i lagano podmazati; jer će inače barutni plinovi nagristi cijev a onda ni puška neće biti precizna.
Što to sad radiš pita mali?
Stavljam ulje na krpicu pa ćemo je provući kroz cijev, a onda je spremna za pucanje.
Pogledaj! – ovako mora izgledat kad je čista. Pogleda je najprije Đinks, a onda je da malome da i on pogleda kroz cijev.
Sva blista veli Petar! Eto vidiš sad je prava. Tako mora biti ako hoću da mi je oružje pouzdano.
Kako bi ti čistio pušku da ti ja ne držim konop? Zavezao bih ga za nešto i to oba kraja, a onda bih ovako vukao pušku da se cijev očisti.
– Kakvo je ovo streljivo?
– To je kalibar sedamšezdesetdva (7-62) milimetra, ide u kalašnjikov i papovku.
– Što je to “papovka”? – to je, veli Đinks, poluautomatska puška. Meni nije čudno što se zanima za oružje, dječak je, a i rat mu je došao u dvorište.
– Prljava ti je ta majica na tebi, hoćeš li da ti dam jednu moju maskirnu?
Čujem kako ga pita Đinks. Imam jednu viška samo što će ti biti povelika. Mali se ,vidim ,oduševio.
Dok ti donesem majicu ti se operi tu na bunaru u ovom koritu, a sapun ti je tamo ! Skinuo se on i pere se do pojasa, a zbilja je sitan i mršav kao da je danima gladovao.
Oprao se na brzinu i obrisao, a Đinks mu doda svoju majicu. Naravno da mu je prevelika skoro mu je do koljena.
Svi ga gledamo i smijemo se, a Bosanac veli: bogami dobili mi pojačanje i to kakvo pojačanje. Glavom i bradom Petra velikog.
Šuti Bosanac uplašit ćeš malog, Đinks ga kao brani. Sjede borci i šale se s dečkom, a Đinks me pokretom glave pozove na stranu.
Deda, malome je rame plavo, netko ga je onako sitnog izudarao, a i na prsima ima modrice. Tada mi sine misao, sjetio sam se da sam i sam kao dječak bio pun modrica, kad sam kao četrnaesto godišnjak postao član streljačke družine. Imali smo u družini vojničke puške M48, a danas ih zovemo tanđare. Pri pucanju imale su jak trzaj i udarale u rame kao mazga kopitom. Ni Đinksu nisam ništa rekao što mi je palo na pamet.
Deda, danas nisi išao tamo naprijed na položaj?
Nisam Bosanac , nisam , rekoh, a ne bi mogao ništa napraviti, jer su sada uplašeni i kriju se. Izvadim pušku iz futrole i brišem je nauljenom krpicom, sa ciljem da vidim kako će mali reagirati kada je ugleda. Ugledao ju je istog časa i ne odvaja pogled od nje. Nije se približio, drži se nezainteresirano, ali je svaki čas pogledava. Pozovem Đinksa i kažem mu uzmi oružje i odi sa mnom, a rap ostavi tu gdje je sad.
Odemo nas dvojica u podrum, a Đinks pita što je Deda? Šuti i gledaj ! – rekoh.
Imao sam neki predosjećaj. Gledamo mi Petra iz podruma, kroz prljavo staklo na vratima i znamo da nas ne može vidjeti jer smo u polumraku. Mali pogleda uokolo i ne gubeći vrijeme iz Đinksove torbice izvadi vrećicu s priborom za čišćenje oružja i spremi je u džep od hlača i sve prekrije onom povelikom majicom. Opet pogleda uokolo izvadi na brzinu desetak komada streljiva što ih Đinks ima rasute na dnu torbice, zlu ne trebalo. Trpa on to streljivo u džepove od hlača, a jedan mu metak padne na zemlju, on ga brzo pokrije nogom, sačeka da se Desetar okrene na drugu stranu i njega strpa u džep. Đinks pođe van, a ja ga zaustavim rukom, pusti da vidimo što će sad uraditi. Uzeo on praznu bocu fante na bunaru je napunio vodom, pa onako nakrcan ode do šupe u dubini dvorišta.
Mali mi ukrade i pribor i metke, a ti ga pustio!
Slušaj Đinks! – mislim da je mali ubio one četnike – ma Deda, to nije moguće ! Moguće je moguće, sve je rekoh uradio kako bih i sam da sam na njegovom mjestu. Vjerojatno nema streljiva, a ti si ga uvjerio da oružje mora biti čisto. Uzeo je kradom konzerve i natočio vodu. Samo da ne ode po danu tamo naprijed, mogli bi ga ubiti; ne smijemo dozvoliti da se mota ovuda. Doći će tetka pa će otići s njom. Tetka mu je već sigurno u Kravarskom ako mu je uopće tetka. U toj kući na tavanu mogao se kriti danima, a da ga ni mi ni ta tetka ne vidimo. Trebamo ga poslati roditeljima samo da saznamo gdje su. Spomenuo je Kravarsko a valjda su tamo. Samo mi nije jasno kako su roditelji dozvolili da dolazi ovamo u ratnu zonu ovako malen. Idemo vidjeti u onu šupu -–tamo je otišao – pregledali mi i tu šupu i staju koja je u blizini, a od Petra ni traga.
Pogledaj Deda kukuruzi su na sve strane, pružaju se skoro do rijeke. Mogao je otići kud god je htio, a da ga mi ne vidimo. Idemo sad u bazu doći će ili večeras ili sutra, ako ne prije, a ono kad ogladni. Vraćamo se Đinks i ja u bazu i vidimo da dečki nešto rade oko đubra. Branko nekakvom drvenom kukom nešto traži u gnojnici. Koga vraga radite u toj gnojnici ? – pita Đinks.
Jedna je granata pala unutra i nije eksplodirala, pa bih je ja iskoristio kao minu. Evo je, napipao sam je, i zaista za par minuta izvadio ju je pomoću konopa i omče.
To je osamdesetdvojka, smrdi kao sam vrag, namrštio se Desetar. Smrdi, smrdi dakako kad je četnička, jer sve njihovo smrdi, a posebno granate kad blizu eksplodiraju.
Daj Štef kantu vode da je okupamo ! I Zaista za par minuta već je visila na grani duda, zavezana je za ona svoja pera. Što ćeš sa njom zaboga, nije li to opasno dirati pitam Branka.
Pa i nije, a puna je eksploziva iskoristit ću je kao minu. Stavit ću je tamo u onaj prolaz kojim četnici idu u onu vikendicu. Jesi li ti stručnjak za mine i eksplozije? U JNA-i sam ponešto naučio, a i nije to teško znati. Kad se granata osušila on je donese u naramku, sjeo na jednu klupicu, stavio granatu u krilo i na nju stavlja vojni eksploziv, a učvršćujući ga širokom, ljepljivom trakom. U rupicu eksploziva zvanog sapun, jer ima takav oblik uvuče upaljač. Taj se upaljač, kaže , aktivira pomoću baterije. Svi smo se okupili oko njega i gledamo što radi. Taj prizor zaista je nesvakidašnji. Obavi to Branko i tako uređenu odnio ju je u onaj suhi potok. Za deset minuta evo ga nazad i odmotava žice pomoću koje se aktivira mina. Kroz prozorčić podruma provukao je žicu, a onda nas je pozvao i pokazao kako se mina aktivira. Ovdje su dva para žica, jedne su od one minirane vikendice, one su na hidroforu,a druge dvije su od te granate. Gole krajeve žica spojit će te ako čujemo i primijetimo da su četnici tamo. Eksplozija će biti gromovita. Svi mi izađemo iz podrumka, a toga časa nastane takva eksplozija da smo svi popadali na zemlju. Bosanac onako sa zemlje veli : Branko ova tvoja mina fakat je gromovita. Nikad nisam čuo ovako što, a što bi bilo da je eksplodirala dok si je držao u krilu. Lako si mogao ostati bez jaja.
A što bi tvoja žena bez njih ?
Ma Bosanac bogati kako ti je u ovoj situaciji do zajebancije. Ne bi Branko ostao bez njih, nego smo svi mogli izginuti. Imaš pravo Luka, mora da je granata imala neku grešku kad je sama od sebe eksplodirala.
E moj Branko, opet će Bosanac, nije plastični aktivirao minu, nego je neki drugi vrag u njoj tinjao.
Pa kad je eksplodirala aktivirala je i onaj tvoj plastični. Ti Boga u životu nisam čuo takav tutanj. Mora da su se i četnici usrali misleći da imamo nekakvo novo tajno oružje.
Daj Deda onaj konjak da dođemo k sebi ! – jer tu fanta ne pomaže.
Kad smo se Branko i ja udaljili malo od ostalih, on veli : ovako mi se u životu nisu tresle noge ...!
Došao je Lauda, dovezao ručak, a nikome nije do jela.
Lauda mi je rekao, veli Štef, kad se vrati sa slijedećeg položaja da ideš s njim u Gređane, a zapovjednik je naredio da dođeš s oružjem. Dok čekam vozača spremim svoju torbicu s potrebnim stvarima i gledam što dečki rade. Luka i Bosanac skupljaju neke krpe, komade terpapira i sve to trpaju u jutenu vreću.
Što oni to rade, pitam Đinksa, koga će im vraga to smeće? Nismo ti stigli ispričati, a nismo se ni sjetili. Ima odavde veli on do starih zidina oko četiri stotine metara. Odu njih dvojica više puta tamo, pripreme prije toga smeća što dobro dimi, a ujutro rano kad svanjuje zapale to i pobjegnu ovamo. Kad naše komšije vide dim, onako rano, pucaju i granatiraju one ruševine ponekada i cijelo do podne; misle da ustaše i piju kavu. Potrošili su na te zidine gomile streljiva i granata.
Evo ti dolazi Lauda ! – pa zašto ga zovete tako – vidjet ćeš i sam veli Bosanac.
Ukrcao sam se do vozača i krenemo. Vozilo je citroen s malim furgonom, ustvari to je dostavno vozilo.
Kad smo izašli iz dvorišta i došli na put za Gređane započne minobacački napad s Baltić brda.
Evo ih opet, kad god me vide polude. Ja im dođem kao biku crvena krpa, izgleda da ću morati dolaziti noću. Ma uspori čovječe poginut ćemo, ako ovako nastaviš juriti. Sigurno ćemo udariti u nešto ili se izvrnuti.
Sad vidim zašto te zovu Lauda, jer jurimo kao bez glave, a možda i ne pucaju po nama. Voziš kao oni američki vojni vozači u njihovim ratnim filmovima. Tog časa padne granata iza nas na udaljenosti od oko pedeset metara. Pala je na sam put gdje smo bili maločas. Lauda još ubrza, a sljedeća padne još bliže nama od one prve. Dreknem ja koliko sam god mogao – gas ! – okrenem se , a treća padne točno na put na sve bliže k nama, ovaj nas prati, rekoh, u stopu, a bogme i dobro gađa.
Ispred nas ugledam nekakav šumarak, pa predložim da stanemo tamo. Ni govora, veli Lauda. Kad izađemo iz ovoga zavoja, neće nas više vidjeti, a i put skreće i spušta se pa će nas izgubiti iz vida.
Jedan kilometar dalje zaustavimo auto da predahnemo, vidimo , granate šibaju po onom šumarku; tuku četnici misleći da smo tamo. Ako ćemo skupa nazad, ići ćemo noću ili ću sam ići pješke.
Tako mi je govorio i Bosanac kad sam ga vozio i od onda me zovu Lauda. Ne bi ti smio ići sam, netko bi uvijek trebao biti s tobom.
Ne daj Bože da ti se što dogodi, a nema nikoga da ti priskoči u pomoć.
Vidiš Deda ! – valjda su mu rekli kako me zovu.
Prvo : nemamo dosta ljudi;
Drugo : gdje ti sjediš vozim hranu ili streljivo, a i oružje ako ga imam, otraga je prostor mali, a ja sam i malo putujuće skladište;
Treće: vozilo je malo i za sad nemamo drugo,veće.
Četvrto : kako si vidio ide citroen kao sam vrag, jer mu je motor pojačan.
Nego, Deda, od kada si ti s nama?
Tri sam dana tu, a deset sam puta mogao poginuti.
Smije se on ! – vjeruj mi svima nam je tako.
A ti?
U brigadi sam od svibnja mjeseca, nas trojica smo se skupa javili, a iz Zapruđa smo. Vlado, jedan od nas je ranjen, ali srećom lakše, a Ivan je u drugoj bojni i vidimo se samo povremeno. Možda smo se i nekad vidjeli, jer ja sam iz Središća. Ti voziš hranu po svim našim položajima, sigurno znaš gdje je najopasnije za naše dečke. Koliko znam najopasnije je kod vas u Cerjakima, pa Miljevići, a onda još jedan položaj, ali to će ti objasniti Franjo, mislim da te radi toga i zove. Navodno su četnički snajperisti ubili jednog našeg vozača, ranili još dvojicu gardista. Naši nikako ne mogu otkriti odakle pucaju.
Stižemo u Gređane u dvorište starog Marka – jer je u jednoj njegovoj sobi Zapovjedno mjesto.
Uđosmo mi unutra, pozdravimo se i Franjo mi odmah veli, sjedni Deda! Sjednem ja, a on Laudu isprati van, sačekaj me tamo bit ću gotov za deset minuta. Gledam ja to naše Zapovjedno mjesto, a ono kao za vrijeme partizana. Nema ni telefona ni motorole, na zidu visi zemljopisna karta, nije čak ni vojna valjda donesena iz neke škole. Na vješalici njegova maskirna jakna, a kraj nje neka nepoznata puška.
Odmah smo prešli na ono bitno. Imamo problem na jednom našem položaju. Njihovi snajperisti prave nam velike probleme, pa ako bi htio pogledati.... znam da je opasno, ali moramo to što prije riješiti.
Sada je već kasno, ali jutro prije dana neka me netko odvede tamo.
U redu, dogovoreno.
Nego, kakva je ovo puška? To je jurišna automatska puška, argentinka. Dobio sam je na poklon, nju i dvadeset okvira streljiva. Ne znam kakva je, ali je crna kao sam vrag. Najviše bi pristajala našem Hosu.
S bojom bi mu pristajala, voli jurišati, a sada ima papovku. Noćas češ spavati u onom podrumu, tamo si već spavao, a ujutro će te probuditi stražar i odvesti na onaj položaj; ima do tamo oko dva kilometra i morate ići pješice. O Petru nisam ništa govorio jer i sam nisam bio sto posto siguran u onu svoju teoriju.
Nadam se da će još biti prilike i za taj razgovor.
Otišao sam u kuhinju kod Marka da mu se javim i zamolim za nekakvu lopatu,vjerojatno će mi trebati.
Sjedi Marko sam i čeka da zakipi voda za kavu, loži štednjak i na njemu je kuha. Sjedni ,kaže , sad će kava !
– pa nije li kasno za kavu. Franji nije, ovo mu je sigurno danas peta. Deda Marko od kud vam ta kava kad znam da nema ni jedne trgovine do Pokupskog. Dečki mi je donesu kad se vraćaju iz Zagreba. Pitam ga za obitelj, a on kaže - imam kćer i zeta i dvije male unučice. Otišli su k njegovima u Sesvete i mene su zvali ali sam ja odlučio ostati, pa što bude.
Dok to govori u glasu mu se osjeća tuga, jer zna da ovo stanje neće potrajati, a i sam vidi da smo preslabi da bi se mogli dugo održati.
Prošao je Marko i onaj rat, pa zna sigurno s kim imamo posla, ali u ljudskoj je prirodi nadati se.
Nastoji on skriti svoja strahovanja, sigurno mu nije lako biti sam u četničkoj blizini.
Kažem, gotovo sam jer od seljana nema skoro nikoga.
Hoćemo li nas dvojica nešto popiti? – nemam s kim (!), a Franjo ne pije pa ni dečkima neda.
Imam pravi konjak, zet mi ga je ostavio još za Božić. Izvadio Marko iz vitrine bocu, a ono pravi konjak i to Martel.
Bome Marko, što jest jest, ali ovo je fakat najbolji konjak na svijetu. Popili smo po čašicu, a ja izvadio pljosku i pitam mogu li pritočiti, jer mi treba u slučaju ranjavanja ! Dečki su mi je ispraznili, jer je bila takva prilika. Natoči ! - a ako treba uzmi i cijelu bocu. U dvorištu iz jedne šupe izabrao mi je lopatu, ne pitajući me što će mi. Valjda dečki stalno nešto trebaju i uzimaju ..
Umorio sam se od te trke cijeli božji dan – legnem na slamu u podrumu, a kraj mene sanduci sa streljivom. Gledam, čudno neko streljivo kratko i debelo kao pištoljsko a debljine prsta.
Za kakvo je oružje ovo streljivo? – za Thompson veli mi jedan od naših nazovi skladištara.
A imamo li mi taj Thompson? – za sada ga nemamo ali ćemo ga možda imati. Sad si mislim – imamo streljivo, a nemamo oružje. Znam da je Thompson oružje iz Drugog svjetskog rata, samo ne znam je li englesko ili američko. Pabirčimo sa svih strana, pa smo čak i muzeje ispraznili. Kupujemo sve do čega možemo doći , na sve moguće načine. Na zidu vidim i sačmarice ima i onih zvane “pumparice”.
Bože mili, mislim ja, samo da one budaletine preko ne saznaju kako smo slabo naoružani. Da to saznaju i krenu za dva dana eto ih pred Zagrebom. Noć je, a oni od prijeko stalno pucaju. Znaju da su na tuđem pa se noću boje. Boje se svakog sušnja, pa bio to i šušanj ježa dok ide kroz travu i lišće.
Drma me netko za rame i govori: probudi se deda, eto dana. Ustanem u trenu i vidim još je mrak.
Probaj ove čizme, jer tvoje cipele nisu dobre. Ma dobre su i po nozi su mi. Uzmi ovo su gardijske, najbolje na svijetu, probaj ih i vidjet ćeš da sam u pravu. Dok si spavao usporedio sam veličinu i mislim da će ti odgovarati. Obujem ih a one meke i savitljive, kao da su mi srasle uz nogu i udobne su mi, a on još doda i nepromočive. Onda, deda što veliš, sad si pravi gardist, a za četnike “Zenga”.
Radi ovakvih čizama četnici ubijaju, a ubili bi oni i tebe i mene i sve nas da i nemamo ovakve čizme.
Uostalom i zato su nas napali.
Kako ti je ime pitam ga? -– Anto, veli on. A da nisi i ti iz Livna, kao naš zapovjednik Željko.
Nisam, ali sam iz okolice.
Koliko vas je iz tog kraja u drugoj gardijskoj brigadi? – za sada nas je oko četrdeset, ali još pristižu.
Reci mi Anto, je li istina da svako vaše dijete već od desete godine zna Hrvatsku povijest?!
Da zna točno koliko je kilometara od vašega sela do spomenika bana Jelačića. Vidim da o nama znaš, a već se govori da smo mi veći h....Hrvati od vas u Hrvatskoj, pa se smije. Vodi on mene nekom poljskom stazom, a cijelo vrijeme razgovaramo. Deda, nego, i ti govoriš kao da si iz naših krajeva ili iz srednje Bosne. Ja sam iz Slavonije točnije iz Voćina, a tamo govorimo, dosta, štokavski. Uostalom vi Hercegovci govorite najčišći štokavski govor.. ..
Ugovorio sam signal za raspoznavanje s dečkima na ovom položaju pa budi bez brige. S Laudom sam dostavljao streljivo i hranu pa me poznaju.
Jesi li bio tu kad su oni dečki bili pogođeni ?
Ne, ali sam čuo o tome.
Ispričaj mi sve sto znaš o tome, – sve mi je jako važno !
Naši su se dečki, navodno, prebacivali na jedan istureniji položaj, kao izviđači; a tamo su ih dočekali njihovi snajperisti i pogodili dvojicu.
Pričaj mi o pucnjavi, jesu li ih pogodili ispucavši dva metka ili više ?
Navodno su pojedinačnom paljbom ispalili preko desetak metaka, a ako ne i više. Prvi naš pogođeni dobio je zrno u bedro, a priča se da je rana prostrelna i da kost nije povrijeđena. Drugi je, da oprostiš, pogođen u guzicu i to ne teško. Sve u svemu dobru su i prošli, jedino je vozač kamiona nekoliko dana ranije ubijen u vozilu. Pogođen je u prsa i na mjestu je bio mrtav.
Stižemo do tog položaja, a Anto signalizira – dobio je odgovor da možemo prići.
Ovo je deda, predstavi me Anto, a stražar kaže znam, javljeno nam je.
Daj Anto lopatu, dalje idem sam.Stražar mi kaže : čekaj deda, evo mi ide smjena, pa ću te odvesti dio puta prema rijeci da ne lutaš. Još je mrak, ali vidim na istoku je puno svjetlije, moramo se požuriti.
Navečer se vraćam istim putem i vodi brigu o tome, a signal neka bude isti. Bez brige deda samo nas riješi toga zla. Uzmem ja tu svoju lopatu od njega i požurim prema vodi. Teren gotovo identičan onom u Cerjakima, jedino sam na nešto uzvišenijem terenu. Pregledam okoliš i od tri drveta tu u blizini odaberem ono najtanje da mi bude zaklon. To je opet po nauku onog mog kapetana iz Srbije. Brzo kopam, iako je zemlja suha i tvrda ko beton. Grm uz ono najtanje stablo će me zakloniti od njihovih pogleda. Moram iskopati zaklon bar za ležeći stav, a ako bude trebalo navečer ću iskopati i dublje.
Svanjiva brzo ! – za mene i prebrzo. Koliko sam iskopao, iskopao, moram završiti. Koliko mogu procijeniti do obale nema više od 150-180 metara. Preko rijeke je neki zaselak od desetak kuća, a sve su cijele ni jedna nije zapaljena ni oštećena; vjerojatno je to selo s njihovim stanovništvom. Vodu sam stavio u taj plitki iskopani rov i pokrio ga jaknom. Vruće mi je od kopanja i pijem vodu već ovako rano. Imat ću kakav takav hlad, a dan preda mnom može biti jako dug i tko zna što me danas čeka. Tješi me jedna dobra stvar, jer sam shvatio da su ti njihovi snajperisti pucali pojedinačnom paljbom i ispucali desetak metaka. Rane su bile prostrijelne, što govori da su to bili vojni snajperi, a to opet znači da to i nisu bili pravi snajperisti. Pravi učeni snajperisti obavezno koriste karabine poput moga. Od pravog snajperiste se je teško čuvati, pravoga ni ja ne želim sresti. Svejedno moram se čuvati i biti izuzetno strpljiv, jer u ovoj igri ulog je život.
Napravio sam rašlje za pušku a nanj stavio vrećicu s pijeskom od koje se ne rastajem. Promatrat ću, mislim si, ona mjesta koja bih i sam odabrao da sam na njihovoj strani, a i to sam naučio tamo u Smederevskoj Palanci.
Osladilo se četnicima ubijati pa će sigurno pokušati ponovno, čak možda i s istoga mjesta. Ne ću žuriti čekat ću tu dvojicu snajperista pa makar i nekoliko dana, ali moraju platiti za naše pogođene. Rano je, još se ništa bitno ne događa. Iz jedne se kuće dimi, lože štednjak na drva, sigurno kuhaju kavu jer cijela Banija nema struje. Noću je takav mrak da ni sova ne vidi dobro. Noću je nebo svijetlo samo tamo iznad Zagreba pa iznad Karlovca kad nemaju uzbunu. Vidimo svijetlo nebo iznad Siska ali samo ponekad. Promatram pozorno cijelu panoramu na njihovoj strani rijeke, kako bih otkrio mjesta odakle su pucali ili odakle bih i sam pucao.
Dalekozor mi puno pomaže i zaista se pokazao korisnim. Naravno i druge detalje moram uočiti.
Najprije ugledam bunker sličan onome u Skeli. Na povišenom je mjestu tako da može kontrolirati veliko područje na našoj strani. Tranšeja – prokopa do bunkera nema – do njega dolaze stazom što i nije po propisima JNA-e.; ulijenili su se kopati, a možda misle da i nema opasnosti, slično onima u Skeli.
Promatram dalje i pamtim sve detalje. Druga teška oružja ne vidim, jer su možda minobacače smjestili iza kakvoga brijega ili kuće. Toga časa začujem zvuk kamiona koji dolazi putem iz šume. Stao je ispred jedne poveće kuće u selu, u trenutku nastade galama; ustrčali se oko kamiona još ne obučeni i tada ugledam onog što galami. Oficir je to JNA-e. Iskrcavaju vojnici iz kamiona neke sanduke – valjda streljivo i granate!
A tada ugledam i sanduke duže od metra. Prepoznao sam da su unutra granate za bestrzajni top; najčešće su to reaktivne granate tj. raketne. Imaju veći domet nego obične, a imao sam ih prilike nositi na vojnoj vježbi na Slunju. To oružje se koristi za uništavanje oklopnih vozila, a pošto mi tenkove nemamo s njima će gađati naše položaje i kuće u kojima su naši vojnici. Kad su završili s istovarom, iznijeli su iz kamiona i sam top i to u dijelovima. Naš položaj gore na brdu time je ugrožen, a kuća u kojoj su naši laka je meta tom topu.
Budu li pucali nadam se da ću ih spriječiti .Onaj oficir pokazuje rukom na neko drveće iza njih, a minutu kasnije čujem motornu bili i rušenje drveća koje im smeta. Kad je oficir otišao u onu istu kuću bit će na kavu i rakiju, a oni što su nešto radili sjednu na one iste sanduke i boca počne kružiti od jednog do drugog.
Čim oficir JNA-e ode teritorijalci kolo vode. Kažem teritorijalci, tj. domaći četnici, a iz daleka se vidi da su neuredni i svaki treći pustio veliku bradurinu. Od mojih snajperista još ništa. Pozorno tražim mjesto od kud bi bilo dobro pucati na nas. Na jednoj od manjih kuća, a koja je malo izdvojena i na uzvisini je, a nedostaju neki crjepovi uz sam dimnjak. To bih mjesto ja izabrao, jer bi mi taj dimnjak na tavanu poslužio kao zaklon.
Prilaz kući je pregledan, a vodi stazom od ceste malo uz brijeg i nitko joj ne može prići a da ga ne vidim.
Slijedeće mjesto za snajperistu koje sam zapazio je jedan sjenik. Najbliže je rijeci gotovo na samoj obali. Dobro je mjesto za snajperistu skoro bolje od one kuće. Na tom sjeniku ne vidim nikakav otvor. Na ovo mjesto moram pozorno paziti. Cesta koja ide kroz selo prolazi pored tog sjenika a odlazi i gubi se u nekom šumarku. Nakon nešto više od jednog sata izašao iz kuće onaj galamdžija i sprema se na odlazak. Pregledao on ono porušeno drveće oko topa, pokazuje rukom što još treba maknuti.
Nakon toga sijeda u kamion i odlazi, a nije još ni izašao iz sela – oni ponovo ništa ne rade. Pucnjava teškog oružja čuje se iz daleka kao da dolazi tamo od Gline i Viduševca. Ovdje je sve mirno i tiho. Ponovo tu tišinu prekine zvuk kamiona, a za minutu ili dvije opet u selu uđu dva kamiona JNA-e. Opet istovar sanduka sa streljivom i ostalim sranjem kao što bi rekao Bosanac. Gomilaju toga u velikim količinama, a naš Lauda dijeli streljivo iz onog svog citroenčića i to svakom po malo. Nitko osim možda Đinksa nema cijeli ratni komplet, a to je onda nedostatno za neku veću i dužu akciju. Večeras moram iskopati ovaj moj rov dublje, jer izgleda da će biti velike frke. Ovog časa mogao bi skinuti ponekog od njih, ali neću. Pucat ću samo kad oni budu pucali, jer u tim trenucima opet neće čuti moju pušku. A što je još najbolje neće znati odakle pucam. Izgledat će im kao da ih je pogodio grom iz vedra neba. Ona dvojica nazovi snajperista ne smiju proći nekažnjeno. Uostalom nisam ovdje da gađam neke beznačajne tipove. Kad sredim snajperiste i drugi će shvatiti da su kažnjeni za ono što su uradili i čime su se hvalili.
Ležim na leđima, promatram oblake kako putuju nebom i ne sjećam se kad sam ovako ležao i uživao – možda jedino u djetinjstvu. Mi odrasli nikada nemamo vremena za ovakvo nešto pa i ne znamo koliko toga lijepog prolazi mimo nas. Ležim i uživam, a oko mene sve miriše i ovdje se još ne osjeti onaj karakterističan smrad rata gdje se miješa miris paljevine i baruta i smrad uginule stoke ali i najgori smrad ljudske lešine; jer ništa na svijetu ne smrdi kao to. Zuje pčele, a ima ih na svakom cvijetu. Rade vrijedno i neumorno i neće ti ništa, al ako im samo takneš kuću stradao si. Svoju košnicu brane tako žestoko da to zaprepašćuje. One su kao kamikaze. Ubost će te i time izgubit život, a neće dozvoliti da im kuću pljačkaš a ni da je rasturaš. E pa lijepe moje, naše kuće ne samo da su dotakli nego ih pljačkaju, pale i ruše. Ležim ja tako i razmišljam i dolazim do zaključka da je ustvari to nesretan narod. Uvuklo se u njih nekakvo zlo pa ga se ne znaju i ne mogu riješiti a mnogi i neće. Zamislim ja da mi Hrvati dođemo na primjer u Šumadiju i radimo Srbima ono što oni rade nama.
Mi ne bi bili za drugo nego da nas tamo sve pobiju. Siguran sam da će i ovdje vrijediti ona stara izreka uradi dobro i možda će ti se vratiti dobrim, uradi loše i sigurno će ti se vratiti. Kod mene u Slavoniji još kao dijete čuo sam i zapamtio izreku koja glasi: Sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli. Možda negdje u Srbiji ili Šumadiji nisu svi za ovo što njihov ološ skupa s našim prečanima ovdje čini pa mi je krivo i žao što nikako nisam uspio čuti koji glas iz Srbije protiv ovoga što nam rade. Miloševićevo huškanje na rat palo je na plodno tlo.
Njegove slike nose češće nego ikone svetog Save, a kad se sveti Savo na to naljuti neće im biti lako.
Od Miloševića su stvorili spasitelja Srbije, a Srbiju nitko od nas ne napada.
Mi Hrvati hoćemo biti samo samostalni i ništa više. Česi i Slovaci razišli su se mirno i kulturno pa napreduju i ekonomski i svakako, a mi moramo ginuti za nešto što je odavno mrtvo, mislim na pokojnu Jugoslaviju. Dolazi na vidjelo da to nije žal kao žaljenje za Jugoslavijom, nego Milošević pretendira da veliki dio Hrvatske osvoji i priključi Srbiji. Osvajači ma kako bili jaki na početku, nisu od osvajanja imali sreće pa i povijest nas to uči.
Vrućina i sparina pritisla cijeli kraj nema ni daška vjetra, a i zrak je nepomičan.
Titra onako užaren, i kuće one preko rijeke izgledaju kao da preko njih neki bistri potok teče. Stalno hodaju bez oružja valjda još nitko po njima nije pucao. Naši dečki ne će pucati bez opravdanog razloga, a ni streljiva nemamo za bacanje. Iz onog bunkera još nitko nije izašao ni ušao. Mora da je prazan i bez posade.
Nigdje ne vidim ni stražare, dobro je to za nas jer im disciplina nije na visini. Koristim to zatišje da i sam nešto pojedem. A poslije konzerve imam i čokoladu jer od kako sam prestao pušiti stalno mi prija.
Izvadim je, a ona sva mekana razlila se u omotu od vrućine pa da je sad Bosanac vidi bi rekao: to si deda namjerno napravio da je lakše grizeš. Da mi je netko prije desetak dana rekao da je ta obična konzerva tako fina ne bih mu vjerovao. Čak mi i ova mlaka voda prija, a dobio sam nadimak Deda, a i nije mi krivo ali volio bih da jednog dana zaista i to budem. Naša djeca su nam to i dužna. Tko zna hoću li to ikad dočekati mogu poginuti pa se to nikad neće ostvariti. Stariji sin mi je na ratištu pa tko zna kako ćemo proći i što nas još čeka.
Oni preko se ponašaju kao da nisu saznali za svoje gubitke u Skeli, da jesu ne bi bili ovako komotni.
Njihova komanda im je to zatajila da ne naprave paniku u svojim redovima. Nama to može samo koristiti jer će tako biti manje oprezni. Ne dam snu da me svlada i sada bi mi kava pomogla; jer kada sam pušio znao sam ih popiti desetak dnevno, a sad su mi i dvije dovoljne. Netko je nekad rekao da se kava i cigarete potajno vole i imali su pravo. Valjda zato što oboje najprije stvaraju naviku a onda i ovisnost. Uspijevam evo već tri mjeseca biti bez cigareta zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti.
Još noću ponekad sanjam da sam zapalio pola metra dugačku i palac debelu cigaru i da je držim s obje ruke.
Uporan sam u svemu i tvrdoglav a po horoskopu Jarac. Za njih kažu da su tvrdoglavi – osobno puno u to ne vjerujem ali eto u mom slučaju su pogodili. Uspijevam hvala Bogu oduprijeti se toj napasti, ali jedva !
Oni prijeko lijeno se razilaze poslije ručka – a tada ih ugledam!
To su oni !
Idu njih dvojica s puškama u rukama pogledam bolje kroz dalekozor i prepoznam vojne snajpere. Idu dio puta zajedno nešto se dogovaraju pogledavajući na našu stranu.
Čuli su sigurno buku nekog vozila pa se nadaju dobrom lovu. Blizu kućice na kojoj nedostaju crepovi rastanu se. Bio sam u pravu, ali ne, nije ušao u nju, ulaz dobro vidim. Prošao je pored nje i ušao u neki voćnjak.
U tom je voćnjaku nekakva građevina poput pušnice za dimljenje mesa. Gledam pozorno i uspjevam prepoznati trafostanicu.
Tako znači, pošto nema struje poslužit će za druge svrhe. Brzo pogledam kud će onaj drugi, a on lijepo uđe u onaj sjenik na obali.Eto polovično sam pogodio. Vratim pogled na onu trafostanicu i vidim kako on lomi neke grane ili siječe one što mu smetaju da bi imao nesmetan pogled na našu stranu. Ugledam tada i rupu u zidu i to gotovo pri samom vrhu te građevine. Izbio je iz zida dva betonska kvadra, jer je rupa otprilike te veličine. Ta trafostanica je na nešto višem položaju od one kučice u koju sam mislio da će ući. Ponovno vratim pogled na sjenik i tražim pogledom neki otvor prema nama odakle bi on mogao pucati. Ne mogu vidjeti ništa slično. Mora ipak negdje biti. Crijep nije pomaknut, a čelo zgrade gleda k nama, a obijeno je daskama.
Pažljivo motrim i tog časa pomakne se jedna daska na tavanu tog sjenika. Pomaknula se samo svojim donjim dijelom.
Ovaj protivnik je mudar. Poslije pucanja dasku samo vrati u stari položaj i teško je otkriti odakle puca.
Ovoga je netko podučio, pa mora da je dobar i u gađanju. On leži na sijenu lijevo od otvora, pa daske neće biti prepreka mome metku koji će probiti te stare daske kao od šale. Otvor je prema našem položaju, a meni nešto ukoso. Ovaj put neću moći birati i gađati u noge jer ga ne vidim. Toga časa s trafostanice čujem dva pojedinačna pucnja. Pažljivo nanišanim u onaj otvor, a on kao da je nešto naslutio više ne puca. Pošto je u mraku te trafostanice ne vidim ga. Napnem onaj ubrzavajući okidač i čekam da opet opali. Tada ću pucati i sam.
Možda nije slučajno da ni jednog ne vidim, a u paru mogu biti jako opasni. Sreća je jedino što ne znaju da sam tu. Opali onaj iz sjenika samo jedan metak, a ja okrenem pušku k njemu i vidim da je daska i dalje pomaknuta. Znači leži uz pušku i vreba. Nanišanim kako sam planirao i opalim samo jedan metak i znam da sam pogodio. Daska je ostala odmaknuta, a vratio bi je on da može. Od uvijek sam poslije ispaljenog metka znao jesam li pogodio čak i prije nego se u to konkretno uvjerim. Prijeko nema nikakve aktivnosti, kao da i nisu čuli moj pucanj, iako moja puška ima specifičan zvuk. Tri pucnja bljesnu s trafostanice, tada mirno nanišanim nešto meni desno od onih bljeskova i opalim istim onim ubrzavajućim okidačem. Preplavi me isti onaj osjećaj da sam pogodio. Zavladala je toga časa nekakva mukla tišina. Nigdje nikoga više ne vidim. Ovaj moj drugi hitac su ipak čuli. Primim se dalekozora i promatram što će se sad dogoditi. U bunkeru nema nikoga i do njega ne mogu prići a da ih ne vidim. To su shvatili pa to i ne pokušavaju. Sad bih i sam volio da je noć što prije i da mogu otići. Opet se od Viduševca čuje topovska pucnjava. Svu će onu stoljetnu crkvu ispogađati.
Nikako ne mogu shvatiti što im smeta crkva, jer ja nikada ne bih niti jedan vjerski objekt bilo koje vere na svijetu oštetio, pa tako i pravoslavne.
Toga časa jedan od vojnika dobio naređenje da vidi što je s njihovim snajperistima. Pratim ga dalekozorom i vidim da je uplašen. U desnoj ruci nosi kalašnjikov i šulja se kroz neku šikaru. Mjestimično puže, pa onda pretrčava u skokovima od drveta do drveta. Pogledava prema meni i vidi se da očekuje metak. Ne, neću pucati u njega, neka im samo javi što će vidjeti. Do trafostanice je došao zaobilazno i ušao unutra. Istog časa izletio je van u panici i otrčao kroz onu šikaru nazad. Padne pa se podigne a puška mu ostade na zemlji; pogleda u mom pravcu, jer zna da je bio nepokretan par sekundi, a onda ponovno jurne i zamakne iza prvih kuća.
Do sjenika sigurno neće nitko jer je do njega brisani prostor. Da netko ide tamo ja ne bih pucao, ali oni to naravno ne znaju. Da bi došli do tamo moraju čekati noć, čekam je i ja, da i sam odem. Ostao sam za njih nevidljiv, a to mi je i bio cilj. To će kod njih izazvati i dodatni strah. Snajperiste se svi boje, jer pred njim nitko nije siguran. Dovoljno je dobrom snajperisti da vidi samo ruku, nogu ili djelić tijela i uz ovakvo oružje kakvo ja imam pogodak je gotovo siguran.
Noćas planiram prespavati kod starog Marka, a već sutra ponovno sam u Cerjakima. Moram biti još malo strpljiv s povlačenjem k našima, a jedan dio puta moram ići uz brijeg. Sačekat ću još par minuta da se sasvim smrači, jer ako bih požurio to bi moglo biti kobno. Strpljenje je za mene jako važno, gotovo presudno.
Nisam htio pucati u obične vojnike, jer to su možda ročnici, a možda i ne mogu pobjeći kao oni u Zagrebu koje su naši članovi Mjesne zajednice dočekivali i pomagali im da se presvuku u civilnu odjeću.
Kupovali su im čak i karte za vlak da mogu otići svojim obiteljima. Bilo je među njima Hrvata, Bosanaca, Kosovara, Slovenaca, Makedonaca, pa i nekoliko Srba. Pucat ću samo u one koji se ističu u namjeri da nam naude. Ostat ću pri odluci da ih ranjavam kad god to budem mogao. Neću to raditi zato da im otežam, jer s mrtvima nemaju puno posla, a s ranjenima puno više. Glavni razlog što ne želim ubijati je taj što zlo nije dio moje naravi i katoličkog odgoja. Ostat ću još malo, možda se osvjedočim o učinku pucanja na onog strijelca u sjeniku.
Kad dođu do njega, ako se žurno vraćaju s njim ranjen je, ako žurba izostane nije više živ. Konačno eto i noći vedre pune zvijezda, a bez mjesečine. Ove prekrasne večeri netko više nikad neće gledati. Pokraj sjenika vidim neko slabo svjetlo baterijske lampe. Podignem dalekozor, pa i ako ne vidim jasno, ali neke velike žurbe nema. Nejasno vidim da su tamo trojica, bez žurbe su zatvorili vrata sjenika i polako se vraćaju u selo. Polako i bez žurbe i ja se vraćam k našima. Brže i ne mogu jer su mi se noge ukočile od cjelodnevnog mirovanja u rovu. Isti onaj stražar me dočekao i poveo u njihovo boravište, u istu onu kuću koja sigurno bode oči onima prijeko.
Kako je bilo deda upita me ?
Ona dvojica, rekoh, nikad više neće pucati po nama u našoj Hrvatskoj !
Spasio si sigurno kojeg od nas, a ti snajperisti su zbilja opaki, to su prave ubojice; tad u neprilici kaže mislim na Srbe, ne na tebe i oprosti ako je tako ispalo !
Oni jesu ubojice, došli su ovamo ubijati nas u našoj zemlji. Za razliku od njih ja sam Hrvatski branitelj i ako ga u borbi pobjedim ne znači da sam ubojica. U borbi i okršaju eliminirajte ih u što većem broju, jer oni su došli ubijati nas.
Žedan sam ko sam vrag, popio sam obje boce vode, a ona vrućina me ubi.
Do nas je došao glas da si u Gređanima s tri hica pogodio trojicu četnika.
Ma nisam rekoh, samo sam jednog ranio, a onu dvojicu pogodio je netko drugi. Dečki pričaju da si to sigurno ti, da samo tako govoriš da nisi ...
Na to sam samo odmahnuo rukom. Odvest ću te do naših, a onda se odmah vraćam ovamo – tu mi je stražarsko mjesto.
Kako ti je ime?
Stipe,odgovori on!
A jesi li ti dalmatinac?
Iz Dubrovnika sam, točnije iz Mokošice – studiram ekonomiju u Zagrebu, a u gardu sam došao s još jednim prijateljem iz mog kraja.
Vidiš Stipe kako je Hrvatska mala, u Mokošici sam živio skoro dvije godine i tamo sam upoznao puno dragih i pravih ljudi. Lijepe uspomene nosim odande, a upoznao sam i jednog čestitog ribara zvao se Nikolica.
Znao sam mu i oba sina ribara, a i kćerku Lucu. Kad smo ušli u podrum svi su dečki ustali kao da je među njih došao neki časnik. Prišao sam onom stražaru od jutros jer sam samo njega poznavao. Popio bi nešto žedan sam, a već mi netko od njih nudi pivo, netko colu, a ja bih obične vode, na nju sam žedan. Netko od njih tutne mi u ruku litreni lončić pun svježe vode.
Pričaj deda kako je bilo!
Ona dvojica više neće pucati na vas, ali čuvajte se, jer ima njih još puno koji su željniji ubijanja.
Poslije toga, danas su dopremili bestrzajac, a ova kuća u kojoj boravite bit će im meta. Još noćas morate iz nje, jer možda već sutra početi će se osvećivati. Htjeli su oni da im pričam o detaljima, ali meni nije do priče.
Pozdravim ih i pođem, a moj sinoćnji vodič pođe sa mnom.
Ispratit ću te komad puta. Zahvalio se u ime svih s tog položaja i uz pozdrav možda se ipak vidimo, rastanemo se. Stigao sam u Gređane za pola sata ili nešto više. Kod Marka škilji slabo svjetlo, a kod Franje mrak sigurno je negdje vani.
Pokucam kod Marka i uđem, a on istoga časa s peći skida lonac žganaca; a oni se žute kao dukati.
Sjedaj! – jest ćemo ih skupa.
Zaželio sam ih se!
Moja pokojna Mara znala ih je skuhati – najbolje na svijetu ! Moji možda neće biti tako dobri, ali ćeš se morati zadovoljiti s njima ako ih voliš.
Popit ćemo najprije po čašicu onog francuza, govoreći nam natoči po jednu.
Sad reci kako hoćeš žgance !?
Imam prigrijanih čvaraka, mlijeka, kiselog mlijeka ili vrhnja.
Ja volim sa čvarcima i vrhnjem, kaže Marko, a onda ću i ja isto. Nisam ih jeo tko zna od kada. U gradu ne možeš kupiti brašno od domaćeg kukuruza, a ovaj me miris vratio u djetinjstvo.
Spavat češ noćas kod mene u kući, jer u podrum su dopremili oružje i streljivo.
Soba mi zjapi prazna , već podugo! Izgledaš umorno, legni i naspavaj se !
U kupaonici imaš tople vode za sebe sam je ugrijao. Samo se ti kupaj sebi ću ugrijati drugu.
Sjedimo mi uz sve one ispražnjene tanjure....
Marko me iznenada upita : hoću li morati sve ovo ponovo ostaviti i izgubiti , kao što sam sve izgubio u onom prošlom ratu ?!
Nisam očekivao ovakvo pitanje, ali sam znao ili osjetio da on točno zna da će ponovno morati sve to ostaviti i ostati bez ičega.
Moj pradjed, moj djed pa i moj otac svi su bili čestiti ljudi, ali su svejedno ostali bez ičega. Moj otac i ja obnovili smo imanje koje su uništili očevi ovih junačina, koji ponovno uništavaju sve naše.
Je li to naša sudbina, ili što?
Ovaj put, kažem mu, morat ćemo konačno izvojevati pobjedu, iako sad to izgleda gotovo nemoguće. Nemam nikakav dobar argument, a onda se sjetim i kažem: čitao sam o jednom njihovom proroku, koji je rekao da će Srbi izgubiti ovaj rat. Stidjet će se svojih nedjela i govoriti : nisam ja Srbin !
Gleda on mene u čudu pa upita: zar ti to zbilja vjeruješ?
Ne vjerujem, ali za sada se ne mogu prihvatiti ničeg drugog. Osim velike ljubavi za našu zemlju koju vidim kod svih naših ratnika. Ima još nešto, a to je što svaki dan postajemo sve jači. Vidim ja da ga baš nisam umirio i uvjerio, a bogme ni sam ne bih povjerovao u to, da mi je isto to netko drugi ispričao. Ode on ugrijati vodu za sebe, a ja u kupaonicu. Za deset minuta već sam bio u krevetu. Posteljina čista, sve miriše, izgleda kao da je to ustvari djevojačka soba. Krevet udoban a hladan. Valjda sam istog časa zaspao, a probudilo me zveckanje posuđa iz kuhinje i miris svježe skuhane kave.
Vrata od sobe bila su odškrinuta i čujem tihi razgovor Marka i našeg zapovjednika Franje.
Dobro jutro dečki, pozdravim ih !
Franjo mi odzdravi i kaže – sjedni deda i pričaj!
Nalio Marko kavu i meni, pa hoće otići, da mi vojnici nasamo popričamo. Ostanite Marko s nama, ni kavu niste popili, a pred vama mi nemamo nikakvih tajni.
Onda deda kako je bilo?
Riješen je problem s njihovim nazovi snajperistima. Oni su neutralizirani, a u ostalom to i nisu bili baš oni pravi snajperisti. Primijetio sam da četnici gomilaju velike količine oružja i opreme. Što se tiče gomilanja oružja, iste takve vijesti čujem sa svih položaja. Idemo vidjeti što smo mi dobili sinoć, predloži Franjo, pa odemo do Markova podruma. Dvojica naših recimo skladištara pregledavaju i sortiraju razna streljiva.
Dobili smo, kaže jedan od njih, i minobacač M82, ali nema nožice, ni sprave za gađanje.
Pa što onda ima – pitam?
Ima cijev i podlogu, a dobili smo uz njega i osam granata. Ovo je streljivo za protivavionski top od četrdeset milmetara, ali nema topa!
Koliko ima topovskog streljiva ? – pita zapovjednik.
Oko dvije stotine komada, a možda i više odgovori jedan od skladištara. Vidim ja zapovjedniku je neugodno pred nama, streljivo je tu a top ...?!
Možda je top otišao na neki drugi položaj, raspitat ću se o tome.
Što smo još dobili pita on? Evo jednoga automata, a nitko od nas ne pozna tu pušku.
To je Thompson rekoh(!), poznajem ga; imali smo prije četrdeset godina jedan takav u puku.
Vidio sam tu u podrumu streljivo za njega, ima ga tri sanduka!
Ti Boga, tko ga dobije moći će ratovati nekoliko godina, s tim da stalno puca rafalno. Ova bi puška ako je ispravna, najviše odgovarala Hosu.
Za njega imam nešto bolje ako se vrati. Vratit će se sigurno najkasnije sutra.
´Ajde deda smišljaj što ćemo s ovim minobacačem ?!
Mogli bi pucati , kaže Franjo ,s tim minobacačem – tako da netko drži cijev s rukama u rukavicama, i da je naginje po potrebi.
Iza kuće sam vidio rasušenu bačvu, a od njenih obruća napravit ću produženi držač tako da cijev ne moramo držati rukama.
Isprobali smo tu improvizaciju, primitivna je, ali za nuždu može poslužiti. Dobili smo četiri tanđare i dosta streljiva za njih a i ono je staro !!
Tko zna da li je još ispravno ?
Ima i raznog streljiva za lovačke karabine. Odmah sam sve pažljivo pregledao, ali za moj karabin ga nema. Iskreno nisam se ni nadao previše. Motorolama i telefonima ni traga. Dobit ćemo ih sigurno s nekom drugom pošiljkom.
Gleda to i sluša stari Marko, klima glavom i lijevo i desno i ode u kuću. Kad smo ostali sami pitam ja zapovjednika što nas čeka ovako slabo naoružane.
Moramo dobiti na vremenu dok ne ojačamo. Iskusan si čovjek savjetuj dečke, pazi na njih da ne ginu u ludo.
Franjo, jest da sam prošao pedesetu, ali ni ja nikad nisam ratovao.
Nemam nikakvo vojno znanje ni ratno iskustvo.
Znam ! - ipak si u ovim uvjetima bio sabran i dosta odvažan. Otići tamo između dvije vojske i uništiti snajperiste nije mala stvar.
Rekao si da i nisu bili pravi snajperisti, ali su trojica naših stradala od njih!
Priča se da puno oružja ide za Vukovar, pa da zato nama nedostaje, a istina je da ga nitko od nas nema dovoljno. U Lici je žestoko, Dalmacija trpi udarac za udarcem, ni Baranja ni Osijek nisu pošteđeni.
Karlovac tako tuku četnici da se čak čuje i do nas. Tek kad osvojimo koju vojarnu moći ćemo se bolje opremiti, uvjerava me Franjo. Kad smo kod vojarni – sigurno znaš “Maršalku” u Zagrebu. Kako ne veli Franjo u njoj sam jedno vrijeme službovao dok me nisu prebacili u Titovo Užice. E pa vidiš imao sam ideju kako je osvojiti, ali nisam to imao kome reći, a i tko bi me htio slušati. Znaš li onaj nasip na Savi kojim ljudi idu na sajam automobila u Jakuševac. Znam kako ne. E vidiš, proljetos negdje oko Uskrsa Sava je nabujala do samog ruba nasipa. Trebalo je samo probiti nasip i to noću, a pošto je vojarna puno niže od nivoa tako nabujale Save vojarna bi bila poplavljena već te noći. Bila bi poplavljena skladišta, vozni park i benzinska crpka. Ukratko bili bi prisiljeni na predaju. Kad sada s distance mislim o toj ideji i danas mi ne izgleda loše, no prilika je propuštena i do jeseni nema visokog vodostaja....
Hoću li opet u Cerjake?
Hoćeš, kaže Franjo, a ako te zatrebamo negdje drugdje javit ću ti. Za pola sata Lauda vozi ručak pa možeš s njim. Još smo malo razgovarali dok nije došao kurir po njega. Ratujemo, mislim si ja kao da je četrdeset prva, imamo kurire umjesto radio veze. Stigao Lauda sa svojom formulom od citroenčića a dečki mu utovarili nešto streljiva već raspoređenog za položajima. Sve je gotovo za tren i krećemo prema Cerjakima. Morat ćemo dostaviti hranu i drugima na jedan privremeni položaj .
Svi su naši položaji privremeni, kažem.
Jest veli Lauda, ali ovaj je najprivremeniji. Selo je malo naše, pa ga osvoje četnici, onda ga mi ponovo osvojimo i tako nekoliko puta i zato ga ja zovem najprivremeniji !
Kako se zove selo?
Ne znam veli Lauda, ali propitat ću se. Da li nam je bar usput? Jest kao magarcu Karlovac, ali ne brini to je svega 5-6 km. Konačno kud žuriš, pa imamo vremena. Oni četnici koje ćeš još pogoditi čekaju te. Moji , opet oni s Baltić brda sigurno me već čekaju s minobacačima, njima ću danas napakostiti, malo ću zakasniti pa neka me samo čekaju. Praši Lauda tim seoskim putem kao da vozi trke.
Pa , uspori malo, sam si rekao da imamo vremena.
Što je deda?
Ne bojiš se četnika, a bojiš se brze vožnje ?
Ma ne bojim se, rekoh , ali svejedno malo uspori!
Stižemo do ulaza u neko malo selo, a ono pusto nigdje žive duše.
Što je ovo Lauda, kao da je kuga prošla selom !?
Nije kuga nego srpski ološ a to ti je skoro isto.
Stani tu na uzvisini (!) idem ja van iz auta, ovo ne sluti na dobro.
Ni meni ne izgleda dobro, inače čim potrubim naši izlaze pred mene, a sada nigdje nikoga.
Deda, da nas ne zarobe četnici !
Toga se i sam bojim! U koju kuću si dostavljao hranu i streljivo?
Eno, onu malo izdvojenu, nema fasadu; onu visoku prizemnicu sa pijetlom na krovu.
Parkiraj auto iza ove kuće i pričekaj, da nekako ustanovimo što se dogodilo!
Možda su dečki ubijeni, ili su protjerali četnike i napustili položaje! Samo da mi ne naiđemo na četničku zasjedu. Izvadio sam pušku i dalekozor i promatram kuće, pažljivo i detaljno, nešto ću sigurno otkriti.
Pogledam Laudu, a on bez oružja.
– Gdje ti je oružje? – nemam , kao ja dostavljam hranu, pa mi i ne treba.
– Sad vidiš da treba, imaš li što od oružja u autu?
– Imam nešto streljiva i desetak bombi. Donesi bar te bombe ovamo, zlu ne trebalo. Iznese on bombe u nekoj kartonskoj kutiji i spusti ih na zemlju.
Od danas nećeš više nikuda bez oružja!
Deda ! – ja nikad nisam bacio bombu, i ne znam kako ću ako budem morao. Daj jednu ovamo i gledaj (!), ovo je osigurač i ovaj prsten treba izvući iz bombe a prije toga izravnati osigurač da bi ga mogao izvući. Pokazat ću ti kako se to radi, a možda eksplozija nekoga izvuče na vidjelo. Prije nego što izvučeš osigurač ovu žličicu moraš čvrsto držati prstima dok bombu ne baciš.
Ne smiješ je držati u ruci dugo, a početnik je mora baciti odmah, ovako !
Stali smo iza kuće u zaklon – izvukao sam osigurač i bacio je, za tri sekunde je eksplodirala. Vidim da se Lauda prepao, a ja sam dohvatio dalekozor i gledam - ne vidim nigdje nikoga. Jedino preko ceste pretrčava jedan selski pas šarov i to bez žurbe. Nisam očekivao da je eksplozija tako jaka kaže Lauda. Kad ona eksplodira kao da je stotinu lovačkih pušaka opalilo; u svim pravcima leti sačma, i zato onaj koji je baca mora imati siguran zaklon. Osnovno je da se ne bojiš. Sad je prilika da je i ti baciš, a ako dođeš u tu situaciju da i to znaš.
Ma ne bih ja Deda – možda drugi put....
Nema drugi put!
Bacit ćeš je sad !
Najprije olabavi osigurač, žličicu već vidim držiš – izvuci osigurač i baci je iza zida kuće. Uradi sve to kao da ti nije prvi put. Sve je uradio kako treba i bacio je, a poslije detonacije, vidi se da ga je obuzelo uzbuđenje. Tako je to bilo i sa menom – sjećam se kad sam je ja prvi put bacio još u JNA-i kao ročnik.
Uradio si to gotovo bolje od mene i vidiš da je to jednostavno. Svi ovi naši mladići brzo a možda i prebrzo sazrijevaju. Još jučer je bio devetnaestogodišnjak, sa svim što uz to ide, a danas je prisiljen bacati bombe....
Što uraditi, izgleda da u selu nema nikoga – kamo su nestali naši? Još jednom pregledam dalekozorom svaku kuću, a i mjesta gdje bi mogla biti zasjeda. Nigdje nikoga, to je gotovo stravičan prizor. Mrtva je tišina, ni ptice se ne čuju, pa je čak i onaj šarov nestao, a da nije ni zalajao.
Idem ja Deda do one kuće s autom, a ti me pokrivaj snajperom. Imam ja povjerenja u tebe.
Zapali on auto i u slalomu kakav nikada do sada nisam vidio odjurio on u dvorište. Nakon deset sekundi mahne mi rukom da dođem. Otišao je kolima tako brzo da ga nisam uspio spriječiti, a u glavi mi se usjeklo ono, imam povjerenja u tebe. Da su četnici bili tamo tko zna bih li ja mogao nešto napraviti, vjerojatno ne !? Bombe ćemo pokupiti u povratku, ali sam dvije ipak ponio sa sobom. Kad sam stigao do njega, vidim kuća je prazna i sve stvari su naši ponijeli sa sobom.
Nemamo radio vezu ili telefone nitko nam ništa nije rekao da su se naši premjestili s ovoga položaja!
Deda moram ti priznati da je sve ovo za mene bilo malo previše – još mi se noge tresu. Molim te samo nemoj to reći dečkima.
Lauda, ponio si se nepromišljeno, pogotovo ona tvoja vožnja!
Nemoj tako riskirati, jer svi te trebamo i tvoji doma, a i mi ovdje!
Pali sad tu tvoju formulu i idemo u Cerjake - samo zastani i pokupi bombe!
Od sada ću za sebe u kolima zadržati nekoliko komada, zlu ne trebalo kako Deda kaže, a od danas ih se manje bojim. Stižemo u Cerjake, a za pravo čudo prošli smo bez minobacačkog napada s Baltić brda.
U Cerjakima nema ništa novoga, osim što smo dobili pojačanje. Đinks me upoznao s novim dečkima, a oni su samo za mene novi inače su iz iste brigade i iste Franjine bojne.
Pitam Branka za Hosa : ako te zanima da li se vratio, nije, a nije ni mogao!
Otišao je kada i ti, a Zagreb je ipak nešto dalje. Kad me Međimurac pitao kako je prošlo sa snajperistima, kratko sam rekao da to i nisu bili pravi snajperisti. Odgovor ti je zaista škrt, ali je jasan.
Znači li to da je riješeno!?
Da, odgovorio sam. Ima li ovdje išta novo? Ništa veli Međimurac, samo je onaj balavac Petra došao, tražio hrane i rekao da tetke još nema ali da će sigurno doći po njega.
Pogledam Đinksa, a on mi priđe i kaže: nisam reagirao, vjerujem da se slažeš. Tu je negdje Petar, vjerojatno vreba četnike, ali kako si ti rekao oni preko su sad oprezni i nismo čuli pucnjavu. Mali je i snalažljiv a ne samo dobar strijelac.
Što ćemo mi s njim Deda?
Što ako pogine, tko će od nas moći pogledati njegovim roditeljima u oči ?!
Valjda neće stradati još koji dan dok to ne riješimo sa zapovjednikom. Rastavio sam karabin – čistim ga i podmazujem, a jedan od novih dečaka priđe mi skupa s Bosancem.
Dobra ti je puška Deda ovakvu bih i ja volio imati. E pa da i ja vama kažem što bih volio imati.
Kaži Deda rekne Bosanac,pa ako možemo pomoći !? Skupilo se oko nas još nekoliko dečaka, pa kad ste se tako lijepo okupili saslušajte sad moju želju: Volio bih, velim ja, imati višecijevni raketni bacač sa 195 cijevi i to podebelih. Pa da ih natjeram nazad preko Drine.
Stani Deda ! – veli Bosanac. Znam ja, ajde Bosanac reci ti bi njih natjerao nazad preko Drine u tri pi… materine. Točno kaže on samo ti je rječnik gadan ali stih ti je sasvim dobar. Svi se dečki smiju skupa sa mnom bosančevim stihoklepstvu. Dečki , molim vas kao otac čuvajte se, ne izlažite se bez potrebe, nedajte se, ponavljam nadmudriti onim primitivcima.
Tada se javio Branko i zapovjedio ! One zgrade u dubini dvorišta imaju i podrum, a udaljene su oko osamdeset metara od ovih zgrada u kojima smo sada. Ovdje nas imaju nanišanjene pa granate padaju po ovom položaju jako precizno. Zato moramo odavde otići ovog časa. Zapucaju li minobacačima odmah se moramo prebaciti tamo. Kad prestane minobacački napad, brzo se vratimo na ovaj položaj, jer možemo očekivat pješački napad kojeg ćemo lako odbiti jer tu imamo dobre zaklone.
Onaj drugi položaj zove se rezervni položaj. Branko predloži da se odmah prebace i premjeste stvari i ležajevi kao i hrana u taj novi podrum. Ovdje neka ostane samo pješadijsko streljivo i da se još odmah utvrde i pojačaju zakloni. Ova nadstrešnica nema betonsku deku i nije sigurna. Zato se držite podruma i one male prostorije s hidroforom. Sve ovo moramo uraditi što prije, jer po svemu sudeći slijede napadi ili sutra ili za koji dan, a to je neizbježno.
Reci Deda, da li si ti u JNA-i imao nekakav čin?
Imao sam čin razvodnika, kojeg sam dobio po pravilu službe kao nišanđija na šarcu. To je bio najniži čin u vojsci, ali su mi i to oduzeli, kad su saznali da sam pokušao bježati preko granice u Italiju. Ležimo mi u novom podrumu i dobrom zaklonu pa se razvila priča. Nije ni to bilo sve, kao sportaš u višeboju osvojio sam treće mjesto u puku, što me uvrstilo u ekipu za svearmijsko takmičenje u Titovom Užicu. Čak su mi i to pokušali oduzeti, ali sam i pored svih podmetanja ipak otišao na to takmičenje. Uspjelo mi je to zahvaljujući zapovjedniku puka koji se zvao Biga. Bio je pravi vojnik pukovnik po činu i nije dozvolio KOS-i da me ne uvrsti u ekipu, jer sam kao dobar strijelac više puta priskrbio pobjedu za naš puk. Mislim da je bio i prilično apolitičan, što je u ono doba bila prava rijetkost.
Kakvim si se sportom bavio? Nogomet sam aktivno igrao dvanaest godina, pa rukomet, a u rukometu nisam bio neka klasa, i u Dubrovniku sam jednu sezonu igrao nogomet za dubrovački GOŠK i to za juniore. Vaterpolo tamo igraju gotovo svi u to doba “JUG” je bio prvak države i to nekoliko godina za redom. Poslije treninga u nogometu obavezno se neobavezno igra vaterpolo. Vaterpolo nije bio moj sport ali sam zato bio odličan u gađanju puške.
Bili nam htio reći ili nas posavjetovati kako da dobro gađamo i u čemu je tajna dobrog gađanja.
Kao prvo kao i svaki drugi sport i gađanje treba voljeti, ali za vas imam nekoliko savjeta, jer za duge vježbe i mudrolije nemamo vremena.
Ovo sada više i nije sport, ovo je borba na život i smrt. Imajte to stalno na pameti !
Kao prvo : u svim situacijama nastojite biti pribrani ne uspaničariti se bez obzira što oni u tom času možda pucaju na vas. Cijelo vrijeme razmišljajte, a kako ste i do sada imali prilike vidjeti, oni najčešće pucaju stihijski, na sumice misleći da će nas koji od onih silnih metaka i pogoditi.
Prvo pravilo je imati dobar zaklon, a tek onda uzvratiti vatrom. I opet ne kao one budaletine automatskom vatrom, nego preciznim pojedinačnim pucnjevima u metu koju vidite. Automatska paljba je neprecizna, a usto je i rasipanje streljiva. U situaciji bliske borbe i noću, a da je neprijatelj blizu tada raspalite rafalima kao đavoli. Pojedinačna paljba je preciznija i meni se više sviđa. Prije svakog novog pucnja ponovno nanišanite. Kad gada imate na nišanu pri okidanju nikako nemojte zažmiriti i tada ćete imati bolje pogotke.
Znači nanišaniš, izdahneš, ne udahnuti nego ponavljam izdahnuti,zaustaviti dah i polako okinuti bez zatvaranja oka, tada je pogodak sigurniji.
U što treba gađati, Deda ?!
Ako se pruži prilika uvijek gađajte u sredinu tijela, najbolje u donji dio prsa. Tada ako i podbaciš dolje, gore, lijevo ili desno još uvijek imaš pogodak.
Da li vi snajperisti uvijek gađate u čelo među oči, pita Branko?
Ma ni govora to je samo u filmovima. Mi gađamo isto tako kao što sam vam i rekao. Jedino što mi ponekad imamo više prilika za gađanje, pa ponekad možemo birati, a i oružje nam je puno preciznije !
Đinks mi se približi i šapne, Deda onaj balavac Petar odslušao je cijelo tvoje predavanje, a ležao je tamo iza onih ruža blizu podruma. Ponovno je zamakao u kukuruze i nestao. Mogao bi stradati čak i od onih naših mina; vjerojatno ne zna za njih. Što mi nisi rekao prije, nisam ga ni ja vidio dok nije ustao i ponovno nestao. Pretpostavljam da je sve ovo odslušao, pa tek onda nestao. Mali je sam vrag, zamisli samo , prišao nam je kao indijanac čak ga ni stražar nije vidio. Možda je dobro što je ovo prisluškivao pa je vjerojatno nešto i naučio. Najbolje bi bilo da upamti bar ono o dobrom zaklonu. Hoće, hoće, mali je mudar, a tvoje pričanje je slikovito i lako ga je upamtiti. Onaj novi što je poželio moju pušku kaže eno opet pljačkaju - u Skeli nose velike zavežljaje među njima su žene pa čak i djeca i nitko od njih ne ide iz Skele praznih ruku. Pljačkaju svega čega se dokopaju. Zavežljaji su im u plahtama pa se bijele - kroz tvoj dalekozor vidim ih kao da su tu na sto metara. Da mi je tvoja puška pucao bih po njima majku im j…. četničku pljačkašku. Dečki smirite se jer mi smo Hrvatska vojska ne ubijamo civile, ženu i djecu. Nemojte to nikada raditi da vas poslije ne peče savjest. Osim toga Srbi su oduvijek pljačkali. Oni se pljačkom ponose, jer im je to u krvi.
Ima jedna narodna a glasi: oteto-prokleto!
Od toga što su opljačkali neće imati sreće. Ispričat ću vam što sam imao priliku vidjeti kod takvih ljudi.
Pozvan sam jedne godine na vojnu vježbu na Kalnik. Tita više nije bilo, otišao Bogu na istinu, a cijelu partiju i armiju hvatala je panika. Malo - malo, pa su organizirali vojne vježbe. Tako smo mi dospjeli u jedno malo selo po imenu Marini na Kalniku. Selo napušteno – u njemu svega dvije - tri obitelji srpske nacionalnosti.
Bilo je to doba Milke Planinc, Dragoslavca, Baltića,Ostojića i Bakarića i ostale elite. Da, i vrijeme par-nepar pa i naizmjeničnog isključivanja struje. Kad se sjetim toga doba moram priznati, dobro smo i prošli tko nas je sve vodio. Tad se pjevalo ono : nema kave, nema ulja pred dućanom stoji rulja , Jugoslavijo-Jugoslavijo –
sve na onu melodiju : od Vardara do Triglava. E u to doba na toj vježbi bili smo smješteni po stajama i napuštenim kućama tih Marina. U jednoj od njih bio je bračni par po nacionalnosti Srbi . Pošto je bila jesen, dospjeli su kukuruzi za branje. Imali su oni i sina, ali je bio na odsluženju vojnog roka valjda negdje u Srbiji. Budući da JNA-a. pomaže svoj narod naređeno je našoj četi da obere kukuruze, kojih je taj čovjek imao poprilično. Mene su zadužili za organizaciju i pripremu bolje večere za taj dan. Ostali smo da ispečemo tri odojka koje smo kupili i platili tom istom gazdi. Već smo šest dana jeli vojničku hranu iz vojnih porcija, pa je zapovjednik to odobrio da to organiziramo. Nabavio sam i šest gajbi piva.
Htio sam vojnicima pripremiti ugodnu večeru, pa sam upitao vlasnicu kuće : gdje bih mogao negdje nabaviti tanjur ?
Nema problema , imam ih ja; kakve trebaš, duboke ili plitke? Plitke kažem , ali mi trebamo oko šezdeset komada.
Evo ih tu u ladici ormara samo ih treba oprati ! Sad ćete vidjeti zašto vam sve to pričam. Otvorim ja tu veliku ladicu, a ona puna dubokih tanjura. Otvorim drugu u drugom ormaru, a ona puna plitkih, a ima ih od prilike stotinu. Vidi se da je korišteno samo nekoliko komada a na ostalima prašina prst debela. Još se vide papirnate trake od pakiranja s imenom vlasnika trgovine – nekog Majera.
Opljačkani su u Drugom svjetskom ratu na njima prst debela prašina, a ostali su sve te godine ne korišteni.
Eto vidite čak kada im se sin iz vojske vrati i oženi ti tanjuri ne će biti u uporabi, jer u selu ima svega šest do sedam ljudi. Oprali mi te tanjure u tri vruće vode i dečkima priredili večeru. Čak smo gazdarici oprali i žarulje dok je nije bilo u kući. Bile su toliko usrane od muha da to nismo mogli gledati. Hoću reći i ovi iz Baltić sela
neće se usrećiti tuđom korištenom sirotinjom, ali za njih to je ratni plijen. Tad se javio Međimurac i rekao : dabogda se cijeloga života pokrivali tuđim dekama i spavali na tuđim plahtamae i jeli samo ono što ukradu ili opljačkaju – nadopunio se on !
Čak ih ni umjetnost u povijesti nije zanimala. Istinabog Pravoslavna crkva ima nešto umjetnina sakralne umjetnosti, nešto svetih slika i ikona, a slikari tih umjetnina ili su anonimni ili su Rusi. U kiparstvo u prošlosti ne znam nikoga osobito uspješnog. Uzmite operu ili operetu. Nikad čuo za bilo koju srpsku operu. Uzmite književnost isto tako praznina. Kazalište osim gospođe ministarke Popa Čire i Popa Špire opet praznina. Povijest im nije ni malo lijepa. Ratovi, pa ratovi i u svima su izgubili pa će i ovaj. Ubojstva, zasjede, pljačke to im je oduvijek išlo, čak su i svoje vladare ubijali.
Pa, Deda, veli Bosanac, po ovome što ti pričaš svijet bi bio bolji bez njih a dobio bi i na kvaliteti. Toga časa čujemo ispaljenje minobacača s Baltić brda. Branko naredi da svi trkom odemo na rezervni položaj. Kad je granata ispaljena, treba joj kako su dečki primjetili oko dvanaest sekundi da bi pala na naš položaj ili oko njega. Kad je prva pala u dvorište već smo svi bili u podrumu u sigurnom zaklonu, a Bosanac pita naglas, da me nisu možda čuli kad sam rekao ono o kvaliteti. Svi se smijemo njegovim duhovitostima, a granate padaju i padaju. Đinks koji stalno proviruje kroz prozorčić podruma izvještava nas da je sad osamdeset dvojka pala kod bunara, a ovog časa naše nadstrešnice više nema. Ostala je samo bačva sa pšenicom u kojoj čuvamo tromblone. Kad ovo prođe moramo ih odnijeti u podrumak .
Franjo je rekao da smo mi u Cerjakima dobili najviše tromblona, a to najviše je 6 komada rekao je Bosanac pomalo sarkastično. Bilo bi bolje da se makneš od tog prozorčića da ne ostaneš bez glave, a štetu ćemo moj Đinks i tako poslije vidjeti. Odmaknuo se Đinks od prozora sjedne na neku vreću i nastavi brojiti eksplozije. Ovako puno ih nisu dosada nikad ispalili na naš položaj.
Do sada sam ih izbrojio preko šezdeset!
Što misliš Branko hoće li kako si rekao poslije ovoga uslijediti pješački napad ?
Ne znam, ali za svaki slučaj jurnut ćemo na borbene položaje čim ovo prestane. Branko nas upućuje što ćemo raditi kad ovo prođe, tko će na koje borbeno mjesto, da ne dođe do gužve i nesporazuma. Prebacivat ćemo se jedan po jedan i to što brže preko dvorišta, a pošto je sumrak ne će nas moći vidjeti. Ako u trku čujete koje ispaljenje, ili brzo pretrčite u zaklon ili samo lezite na zemlju. Kad prvi stigne na mjesto, kreće drugi i tako redom. Nakon možda šezdeset i neke, po Đinksu prestane to njihovo sranje, kako kaže Bosanac. Ti Đinks nisi ostavio torbicu sa streljivom i nosiš sigurno šest do sedam kilograma na leđima. Naravno da nosim bez toga se osjećam kao gol, ali imam ja i streljiva na starom položaju. Pretrčali smo mi na stari položaj čim je minobacački napada prestao, zauzeli svoja stara borbena mjesta i čekamo – ništa se ne događa. Ispalili oni svoje i prestali a ja si mislim, koja je svrha toliko toga ispaliti – noć dolazi i oni ne vide točno gdje smo.
Kukuruzi se prostiru gotovo do rijeke, a oni bi morali ići uz brijeg da bi došli u situaciju da mogu pucati po nama. Tada bi ih mi mogli vidjeti odakle pucaju. Branko dođe do mene i upita što ja mislim o svemu tome. Sad će i mrak i tada se on sjeti one vikendice s koje su znali pucati po nama. Mora da su prišli do tamo za vrijeme granatiranja, ako jesu stradat će i odletjeti u nebo. Ti Deda i tako noću nećeš pucati iz snajpera, pa ćeš biti u pripravnosti i aktivirati minu, onu, ispod vikendice, a ja ću ti javiti kada. Idem upozoriti i dečke da računaju na njihovu moguću paljbu odande. Samo mi još jednom pokaži kako ću točno s tim žicama. Jednostavno je, kaže Branko, samo spojiš ove gole žice na baterije. Približi žice polovima baterije i pokaže – evo ovako! Nemoj samo to uraditi prije nego što ti javim. Sjeo sam na nekakav klimavi stolac i čekam. Prolazi vrijeme, ništa se ne čuje, jedino iz Miljevića sporadična puščana paljba, a kad mi se skoro i zadrijemalo, počelo je paff-paff po crijepu i zidovima kuće u kojoj boravimo. Zatim je počela i rafalna paljba iz kalašnjikova. Pucaju četnici ko ludi, a pucaju i svjetlećim streljivom. Lete svjetleći meci od vikendice prema nama kao svjetleće osice. Po mom računu najmanje ih je četvorica ili petorica. Tog trenutka doleti u naše dvorište i jedan trombon. U prvi mah sam pomislio da je bomba, ali je i tromblon ispaljen s vikendice.
Istog časa vikne Branko iz susjedne prostorije, pali Deda !
Ja primaknem žice na bateriju, a ono ništa. Ponovim promijenivši polove, a ono opet ništa.
Dotrči Branko i pita što je?
Neće eksplodirati! – daj je meni! Dam mu ja žice, a on brzo uzme drugu bateriju spoji polove, a mina opet neće eksplodirati. Četnici pucaju i dalje kao ludi, a naša mina zatajila! Možda nisu dobri upaljači ili su četnici našli
minu i onesposobili je. Pitaj Boga što se dogodilo samo su ovaj put imali vrašku sreću. Dečkima sam rekao da ne pucaju prije eksplozije, ali sad kad je mina zatajila naredit ću dečkima paljbu po njima.
Dečki su već nestrpljivi veli Bosanac, mislit će Srbi da ih se bojimo, ili da nemamo ni oružja ni streljiva. Sad ću im narediti da praše rafalno, da se i oni malo izdovolje. Valjda su imali takav dogovor, jer kad je Branko viknuo sada, tada sam prvi put i sam čuo gromovitu paljbu s naše strane. Naša sva sedmorica pucali su kao đavoli. Prvi put uzvraćeno im je žestoko, a od toga časa nije bilo ni jednog pucnja sa četničke strane. Nakon desetak minuta naši dečki su prestali pucati kao po komadni, a Bosanac u onom trenutku tišine zagalami iz svega glasa : usrali se četnički junaci !
Čulo ga se u onoj tišini i preko rijeke.
Što sad uraditi ?
Branko gleda u mene, a ja slegnem ramenima, jer i sam ne znam. Dečki se skupili i razgovaraju, vidi se da su uzbuđeni i ponosni što su uzvratili žestokom vatrom i to čestito.
Što misliš Deda jesmo li kojega pogodili?
Vi možda jeste, al ja sigurno nisam, jer je nešto zatajilo u mini. Vidjet ćemo javi se Branko po danu i to rano prije nego što sasvim svane. Sada svi na odmor i spavanje, svi osim stražara. Ujutro prije zore svi su budni, Desetar skuhao lonac kave, skupili smo se oko njega i razgovaramo kako bi bilo najbolje otići do one vikendice i vidjeti rezultat noćašnjeg okršaja.
Nije mogla zatajiti samo tako, sve sam dobro napravio i provjerio, još mi nije jasno, gunđa sebi u bradu Branko. Dvojica s kalašnjikovima idu prvi prema vikendici i to šuljajući se – naredi Branko.
To će biti Đinks i Bosanac, a Deda i ja provjerit ćemo žice. Vas dvojica budite oprezni, ti Bosanac s lijeve strane, a Đinks s desne strane potoka. Morate biti izuzetno oprezni, jer ako je netko ostao može vas i ranjen sasjeći rafalom.
Zato oprezno mic po mic. Ti Deda dobro pazi naprijed, da nas ne iznenade a ja ću provjeravati žice.
Otišli Bosanac i Đinks naprijed, a Branko uzeo žice i provlači ih kroz prste ne bi li otkrio oštećenje. Nismo otišli ni dvadeset metara, a on se okrene k meni i bez riječi pokaže presječene žice. Popravi on to i izolira, a vidi se da je majstor, jer kao da prsti sami rade, bez da o tome misli. Nismo otišli ni deset metara dalje, a opet isto samo je na tom mjestu presječena jedna žica. Do vikendice je došao prvi Bosanac popeo se na balkon s kojega su pucali i pokaže nam papovku i nekoliko tromblona. Zove nas pokretom ruke bez riječi, a za to vrijeme Đinks je bio na drugoj strani kuće, onoj prema rijeci kuda su pobjegli. On bi nas trebao štititi u slučaju nekog iznenađenja. Popeli smo se i nas dvojica na balkon, a već na stepenicama tragovi krvi. Po tragovima se vidjelo da su nekog od svojih više vukli nego nosili. Stepenište je jako krvavo, a vrlo usko. Izgleda da je stradao onaj koji je ispaljivao tromblone.
U velikoj trci i strahu ostala im i papovka i trombloni ! Za to vrijeme Branko je pogledao minu u podrumu i kaže nam da je s njom sve u redu, samo su granate koje su sinoć onako gusto padale presjekle žice.
Đinks se poslije toga malo udaljio prema rijeci, ali se brzo vratio čim je ugledao prvu minu koju kaže nismo mi postavili. Ima na mjestima kuda su prolazili tragova krvi, a vidi se da su zastajkivali jer su ga valjda nosili bez nosila. To bi ih trebalo opametiti, ali čisto sumnjam da je to za njih opomena.
E moj Đinks! – ja mislim da su oni ne opametljivi kaže Bosanac.
Kakva ti je to riječ neopametljivi? Nikad čuo.
To ti kod mene u Hercegovini na selu kažu za ljude koji stalno griješe i nikako da se opamete, a stalno ponavljaju istu grešku. Po povratku u bazu Bosanac pokazuje papovku i tromblone, kao neki veliki ratni plijen. Ostali ga ispituju što smo još vidjeli i kako je bilo (!?), a u stvari ta vikendica udaljena je od nas svega dvjesta metara. Kad je noć i tamno kao sinoć, pa nepoznat kraj, tad svaki šušanj izgleda kao “eto neprijatelja”.
Dosta naših mladića je iz grada, pa nisu imali prilike boraviti noću u prirodi, pogotovo na nepoznatom terenu, što je znalo doprinositi nesigurnosti, a ponekad nepotrebnom strahu. Za vrijeme predaha prišao mi je jedan od novih, onaj što je gledao pljačku u Skeli kroz moj dalekozor i kaže : bih li i ja mogao s tobom kad ideš u akciju?
Volio bih i ja kojega četnika pogoditi, a ujedno da nešto naučim uz tebe. Cijelo vrijeme dok to govori gleda me molečljivo i kao da je siguran da ću ga odbiti. Nisam ovako nešto očekivao, a i ne poznajem ga dovoljno. Kad se bolje upoznamo i kad se bude ukazala potreba imat ću te na pameti. Ustvari volim biti sam u opasnim situacijama, jer teško je voditi brigu o još nekom tko u takvim prilikama nije bio. Jest da me je zatekao, ali sam se dobro izvukao.
Tog časa u dvorište uđe Hos, a došao je pješice iz Gređana; iz naše glave baze. Nakićen je oružjem kao božićno drvce. Onako crn u crnoj odjeći, papovka na leđima, preko ramena vojna torba, a na prsima ona crna argentinka. Mokar od znoja – od glave do pete. Ti Boga, kaže Bosanac , pa to je naš Hos, a ja pomislio, Crna legija.
Ovako sam kao mali zamišljao Ustaše : visoki, zgodni, dobro naoružani, a u crnom, a pusto hrabri!
Pozdravi nas Hos i smije se. Branko kraj mene veli : izgleda da je s njim sve u redu ! – već smo pomislili da se više i nećeš vratiti; nema te već osam dana, a mi ovdje imamo borbe svaki dan. Ma, Bosanac, otišao sam prije tri dana i evo me.
Kakva ti je to puška, nikad takvu nisam vidio ?!
Franjo mi ju je dao pod uvjetom da skinem, kako on kaže, tu crnu odoru. Rukovao se sa mnom i podignutim palcem dao do znanja da je sve u redu – shvatio sam da misli na zdravlje.
Kad smo već kod tih crnih odora i ustaštva, volio bih vam reći nekoliko stvari.
Svi se smire i pozorno slušaju.Jest da smo Hrvatski branitelji, ali nismo ustaše;
jest da su se i ustaše borile za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali vodstvo je što bi u Bosni kazali zakarabuđilo. Pogriješilo je ulazeći u pakt s Hitlerom i Musolinijem. U toj fašističko-nacističkoj koaliciji učinjene su i neke ružne stvari, koje mi ne smijemo uraditi – unatoč tome što je to bila reakcija nove Hrvatske vlasti ( pojedinaca) na srpska divljanja po Hrvatskoj. To što nas četnici nazivaju ustaše, ili skraćeno “ujo” je zato što se boje nas Hrvatskih branitelja. Nisu ustaše napravile sve one zločine koje im pripisuju ti isti Srbi.
Deda opet te moram nadopuniti, a tko će nego opet Bosanac. Kod mene u mom kraju ljudi kažu : da su ustaše pobile toliko Srba koliko oni stalno pričaju, danas mi ne bi imali s kim ratovati!
Nastavi Deda, s pričom, a ako opet nešto ispustiš opet ću te nadopuniti !
Nismo ustaše i ne ćemo činiti zločine, ali u borbi budite žestoki i nemilosrdni.
U nijednom trenutku nemojte smetnuti s uma da oni nas hoće pobiti !
Hos vadi iz torbe kazete i baterije, a Desetar ode po kazetofon.
Pusti Hos ! – onu prvu : Moja Domovina. Razliježe se nova pjesma koju većina naših mladića još nije čula. Kad je došao na red onaj stih, ima oči boje mora svima se oči napunile suzama.
Tko je to napisao? – pita netko.
Rajko Dujmić, velim, poznati kompozitor i glazbenik. On je napisao puno pjesama. Da nije napisao u životu ništa osim te pjesme od danas je on za mene najveći i najbolji.
Bosanac ! – kao Bosanac kaže : ime mu baš i nije bogzna što, Rajko, zar mu roditelji nisu mogli naći neko naše ljepše ime? – ostali su slušati pjesme i komentirati, a Hos i ja otišli smo na stranu da porazgovaramo. Pozdravio te doktor i kaže da si ga ti spasio. O tebi govori s puno poštovanja. Samo sam ga riješio bolova u leđima, ali eto netko i to pamti i lijepo je to čuti. Kako je tebi bilo kod doktora? Nisam odmah spominjao rak samo sam rekao da me grlo boli da si ga ti pozdravio i neka mu se javim na pregled. Pregledao me je i rekao da imam gnojnu anginu, dao mi je dvije injekcije odmah i prepisao antibiotike. Moram ih piti pet dana za redom i nije mi ništa naplatio!
Na kraju sam ga ipak pitao : da možda ipak nemam rak ? Odgovorio mi je da nemam nikakav rak i neka se ne opterećujem s takvim glupostima. Tada je pitao odakle tebe znam, rekao sam mu da si i ti tu na ratištu s nama. Kako je bilo kod kuće? Starcima sam rekao da nemam rak, a onda sam se dobro najeo. Ostalo vrijeme bio sam s curom, ona je izabrala kasete skupa sa mnom. Ona druga kaseta – Bože čuvaj Hrvatsku , još mi je više prirasla srcu.
Vjerujem Hos, a posebno stih : uzmi život od mene pa ga podaj njoj! Kako znaš što ja osjećam? Ma lako je to znati, kad većina nas jednako tako osjeća. Uostalom dolaskom ovamo na prvu crtu bojišta, dragovoljno smo ponudili svoje živote za dobrobit naše zemlje. Ti si posebno emotivno doživio te stihove, jer dok si mislio da si jako bolestan, htio si se žrtvovati, po meni , ne promišljeno. Sada kad znaš da si zdrav, pamet u glavu i nema više nepotrebnog srljanja u opasnost.
Šarac star kao i Deda
Kako si Deda, pita me Luka !?
– Dobro sam, a ti?
– I ja bih bio dobro da imam ispravno oružje. Svi ga imaju samo ja prtljam s tim starim šarcem. Volio bih da ga skupa pregledamo, jer imam još jednog, možda je i gori od ovoga ; taj uopće ne puca ! Odabrao sam ovaj koji kako-tako puca.
Možda bi se i onaj drugi nekako dao popraviti, gdje je taj što ne puca!?
Tu je, bacio sam ga ispod kukuruzane. Izvukao ga je Luka i pružio da ga pogledam. Hajdemo negdje u hlad i zaklon, donesi šatorsko krilo i pribor za čišćenje, a ponesi i svoj šarac pa ćemo ih pregledati i uspoređivati dijelove; pa možda nađemo koji ispravan.
Ode Luka po šarac i ostalo, a ja ga bolje pogledam – na šarcu njemački grb s orlovima i natpisom Wehrmacht*
. Sunce ti žarko(!), pa ovo je zbilja muzejski primjerak i morat ću to pokazati Franji čim ga vidim.
Donio Luka svoj “jugo-šarac M53”, a na onom njemačkom godina proizvodnje 1939. – točno kada sam ja rođen.
Pogledaj Luka ! – ovo je “vermaht” original godina proizvodnje 1939. Sad još i to – sigurno dijelovi neće odgovarati.
Ja mislim da bi trebali. Srbijanci, tj. Jugo-armija točno su kopirali ovaj njemački šarac.
To ti je ustvari puško-strojnica, a kad je na specijalnom postolju onda je strojnica i to najubojitija do sad stvorena. Možda ipak uspijemo nešto složiti, ako ništa drugo uzet ćemo barem cijev da je imaš kad ti se ova ugrije od rafalne paljbe. Stisnem ja papučicu i izbacim cijev iz ležišta, a Luka to gleda u čudu i pita : što mi to nisi prije pokazao da mogu cijev izvaditi ovako jednostavno, a ne da je čistim učvršćenu. Nisam znao da se cijev može tako lako vaditi. Pogledam ja tu Švapsku cijev, a ona,naravno zapuštena – ali u nuždi bit će korisna samo je treba temeljito očistiti. Odvrnem kundak, izvadim opruge, rastavimo zatvarač, pogledamo udarnu iglu – a ona meni ne izgleda jako istrošena.
Izgleda da je švabo koristio bolje materijale nego Srbin. Isprobat ćemo i oprugu , samo je moramo jače istegnuti da dobije na snazi. Rekao si, kaže Luka, da će mi trebati rezervna cijev, a koga će mi vraga kad se nikad ni ova moja nije čestito zagrijala. Prošle noći čuo sam tvoj šarac i ispalio je ipak nekoliko kratkih rafala.
Jest ali uz veliku muku, jer svaki čas zataji. Najradije bih ga bacio, pa uzeo onu rezervnu papovku, jer me Bosanac stalno zajebava da ona četnička papovka bolje puca od mog šarca, pa će mi je ponuditi ako ga lijepo zamolim. Poslije temeljitog čišćenja i zamjene pojedinih dijelova, koji su za pravo čudo odgovarali – sastavili mi šarac i sad ga treba samo isprobati. Donio Luka jedan redenik od jedno pola metra s možda pedesetak metaka.
Kamo da ga okrenem?
Prema onima preko, velim ja. Ako sad ne bude htio pucati rafalno leti skupa s onim drugim ponovo pod kukuruzanu. Legne Luka uz šarac i veli naglas : Bože pomozi ! – a tog časa zarokče šarac onim svojim meni poznatim zvukom i u nekoliko sekundi potroši cijeli redenik. Da sad čujem Bosanca, popišam mu se na četničku papovku, jer ovo se zove oružje !
Ovako nešto još nikad nisam doživio, sad su ga i četnici čuli, pa će dobro promisliti prije nego što krenu na nas.
Sad mi pokaži još jednom kako ću mijenjati cijev, jer izgleda da bi mi to moglo trebati.
A kako ću hladiti cijev, pita on?
Samo je ostavi na zemlji, sama će se ohladiti ali je za bogamiloga nemoj dirati golim rukama. Sad ovu švapsku cijev očisti “vedeom” i to temeljito, onda ispali koji metak kroz nju – to će je pročistiti, a onda ponovno očisti i podmaži !
Imam neki predosjećaj da bi nam uskoro trebalo sve oružje što ga imamo, pa i više od toga.
S Hosovom argentinkom i tvojim šarcem puno smo jači, sad samo pripremaj redenike, jer sam vidio da streljiva imaš dovoljno.
Što misliš Deda, što je bilo neispravno na njemu?
– Sada nije ni važno, možda se udarna igla od upotrebe skratila, jer dovoljno je samo da je dio milimetra kraća, pa već ne funkcionira dobro.
Evo Bosanca s dečkima i pita Luku:
– Hoćemo li mijenjati šarac za papovku ?
Smije se ! – sigurno je čuo kako šarac radi pa se i dalje zeza. Dat ću ti i ova tri tromblona uz papovku, samo mi daj šarac.
Sad kad ste svi tu nastavi Bosanac htio bih znati da li je netko od vas ispucavao tromblone? Samo se Desetar javio, pa kaže ja sam u JNA-i ispalio dva komada.
Hajde pokaži dečkima kako se to radi, tako da i mi drugi to naučimo! Objasnio nam je kako se drži puška, kako se nišani, a onda nam je pokazao što ni ja nisam znao. Nasloniš kundak u rupu koju si iskopao u zemlji, tako da pušku možeš naginjati – podizati i spuštati naginjati po kutu elevacije. Istinabog na taj se način puška od udara u zemlju kvari, ali koga briga – imamo sad još jednu, onu četničku.
Ima nešto jako važno veli Desetar što morate upamtiti : Ni slučajno nemojte u pušku stavljati obično streljivo nego samo tromblonsko. Prije ispucavanja obavezno skinite osigurač s tromblona. Tada će nam papovka poslužiti kao mali minobacač.
Bravo dečki! – pohvalio je Branko Luku i mene misleći na ono sa šarcem. Obavili ste to kako treba.
Sada za šarac napravite grudobran gore na tavanu. Uzmite svu ovu ciglu i iskoristite je, jer s tavana će šarac biti puno efikasniji. Za desetak minuta dečki su nam gore na tavan dobacili dovoljno cigala, a Branko je osobno složio grudobran od čak četiri reda cigli, s tim da je ostavio otvor za cijev šarca. Sad si samo donesi neke deke na kojima ćeš ležati i prenesi veći dio streljiva, gore u taj zaklon. Šarac ćeš odnijeti gore u zadnji tren, kad to bude bilo potrebno, jer gore na tavanu nisi zaštićen od minobacača.
Svi svoje položaje utvrdite ciglama jer ih ima dovoljno. Brankove su naredbe bile odmah izvršene.
Dok je Hos čistio svoju argentinku i pregledavao streljivo za nju – Bosanac ,kako samo on to zna, izvali: što ćeš ti s tom crnom puškom kad potrošiš streljivo koje imaš? Da nećeš u Argentinu po nj, jedino bih ti ja mogao pomoći, jer imam tamo, u Argentini neke rođake, pa da im pišem da ti pošalju.
Imam ja, veli Hos , dovoljno streljiva, pucat ću samo pojedinačnom paljbom pa će potrajati, a možda mi i naš zapovjednik nabavi još, a možda i rat do tada prestane.
Samo se ti nadaj, jer četnici neće samo tako odustati– pa da ja ipak pišem u Argentinu ,zeza se i dalje Bosanac. Piši ! – smije se i Hos , i traži da uz to streljivo pošalju i koju kasetu s Argentinskim tangom, jer trebat će mi čim rat završi.
Vidiš li onog visokog, onog što s Đinksom razgovara, pokazuje mi ga Branko. On ti je moj Deda najveći lopov kojeg si ikad sreo. Došao je k nama iz Rijeke, a ukrast će ti sve do čega dođe, a da to nećeš primijetiti. Sve što ukrade meće na određeno mjesto tako da mi možemo opet uzeti svoje stvari nazad. Kaže da tako vježba da ne izađe iz forme kad se ponovo vrati s ratišta, da nastavi uspješno krasti. Tu je tek dva dana, a već je sigurno pokrao neke naše osobne stvari, a pošto mi to znamo pokušavamo mu malo i otežati posao.
Lopov je nad lopovima, a naši ga pustili iz zatvora , njega i još takvih kao što je on uz uvjet da se prijave dragovoljno u vojsku. Ako je tako dobar lopov ja bio mu rekoh predložio da ode preko rijeke i ukrade od četnika neko dobro oružje.
Imaju oni neku novu strojnicu tamo u bunkeru, a ta bi nam dobro došla. Reći ću mu kaže Branko, i još mu reci da moje stvari ne dira – pogotovo da mi ne dira oružje jer bi mogao dobiti metak ! Koliko ja znam “zemlje” koje su bile u ratu često su koristile kriminalce, pa to valjda rade i naši. Osobno mislim da to nije pametno i meni bi bilo draže da se naš lopov pokaže kao dobar ratnik i da ne stvara razdor među nama.
Nego Branko, što ćemo mi sa onim balavcem, Petrom? Nisam Franji ništa konkretno mogao reći, ali morat ćemo ga poslati roditeljima, jer nedajbože da pogine što ćemo onda !? Poslat ćemo mi njega s Laudom, samo krije se – ali doći će on ako ne prije, a ono kad ogladni. Tko zna gdje spava, istina da su noći tople još se može spavati vani, ali ni to neće potrajati. Kad si spomenuo Laudu on danas nije dolazio, tko zna što se dogodilo jer inače je točan, ali imamo dovoljno suhe hrane, tako da možemo koji dan i bez toplih obroka.
ČETNIČKA PROPAGANDA
Evo ponovno seronje ! – viče Bosanac, baš dobro ponestalo nam toaletnog papira. Branko se smije i kroz smijeh mi govori, da se prvi put pojavio prije desetak dana letio je iznad nas i bacao letke.
Pucate li na njega ?
– Ma jok, ne da Bosanac, kaže da leti previsoko a i ti leci nam dobro posluže.
Kad je sila odeš u pravcu gdje ugledaš koji letak, pogotovo ako je u blizini neki grm.
Što piše na letku?
Možeš misliti kaže Branko – srpska propaganda !
– Kako je Franjo Tuđman izdajica Hrvatskog naroda, kako će oni osvojiti Hrvatsku i to za nekoliko dana, pa da je najbolje da se odmah predamo, i takve stvari......
– Uostalom evo ih dolijeću pa čitaj!
– Stvarno evo ih, lete kao leptiri, padaju gusto oko nas, vidi se nisu škrtarili na papiru. Podignem jedan od njih, a on sav crven !
U lijevom uglu letka , Hrvatski grb obavijen srpom i čekićem.
Desno od grba stoji naslov: padaj silo i nepravdo, a ispod toga, živjela sovjetska Hrvatska. Onda tekst, poprilično smušen. Piše o tome kako Hrvatski narod sad ima priliku postati komunistički, jer to nije uspio postići rije, za vrijeme jugo-komunizma. Pa kako se jedni kriju, a drugi jadni ginu li ginu , ginu !
U tom smislu je cijeli tekst – potpis, komunistička sekcija HDZ-a.
Onda Deda, jesi li ga pročitao?
Jesam , velim !
A jesi li ga opipao? Nisam(!), odgovorim Bosancu. Malo je otvrd, a mi ga dok vršimo nuždu, gužvamo, gužvamo, gužvamo ; pa je onda potaman.
Smije se Bosanac na sav glas, a ja ga pitam jesi li ga ti pročitao? Jesam, i što da ti kažem svaki se klinac da ne velim i ono gore otima za tu našu Hrvatsku, pa tako i ova Hadezeova komunistička sekcija.
Sve ti je to moj Djede srpska propaganda ! Pokušaj je to razdora među nama, a kako i sam vidiš i to rade nesuvislo, nevješto i nepismeno. Možeš misliti : sovjetska Hrvatska !? Pogledaj samo kamo ode avion, ode preko prostora gdje su naše komšije, a da nije njihov već bi ga tri put aoborili, imaju i sa čim......
Ponovno sumrak i zatišje, a iz daleka i dalje tutnjava topova negdje tamo od pravca Siska, pa onda iz pravca Karlovca, a mi smo tu negdje između, nešto južnije. Ranjavaju nam Hrvatsku na puno mjesta, želeći nas dotući, to su činjenice.
Javio sam Branku da idem ranije leći, jer sutra rano prije dana, obići ću svoje mjesto tamo uz rijeku.
Osmotrit ću što se tamo događa, jer tišina tamo od prijeko traje; a to nije uobičajno! Cijela noć protekla je mirno i probudio sam se u rano u predsvitanje, tek su 4 sata, a kava za mene već je skuhana.
Desetar me čeka i kaže: hajde popij kavu Deda, znam da je voliš. Nego, noćas kao da sam čuo, i to u daljini , tenkovske motore ili mi se učinilo; a bilo je to negdje oko jedan poslije ponoći. Odlazim na svoj snajperski položaj, a ponio sam u torbi dvije konzerve, čokoladu, vodu i nešto kruha, ništa drugo mi ne treba. Taj dio puta od trista metara uvijek je nesiguran.
Mrak je ! – pištolj mi je sigurnije oružje nego karabin, ako naletim na nekog od onih prijeko. Ima tamo i hrabrih budaletina koji bi se rado osvetili za one njihove poginule. Stižem do onih bagrema, a rov je isti kao što sam ga i ostavio – netaknut ! Grančice koje sam postavio oko njega ne dirnute su, a grančice koje kao da su slučajno pale preko rova, nisu dirnute. Sad sam sigurniji i mirniji, nisu mi otkrili rov. Smjestim torbicu s hranom i vodom na dno rova, pokrijem to s nešto lišća, da voda ostane što duže hladna.
Svanjiva ! – puška leži meni s desne strane kao i obično, dvije bombe blizu ruba, a dalekozor ispred. Toplo je, ali i pored toga iznad vode treperi tanka magla, koja će se uskoro razići. Ova Banijska praskozorja nikad neću zaboraviti, jer to je zaista Božja ljepota, koju treba doživjeti, jer opisati to i dočarati riječima nije moguće.
Ono, “Banijska praskozorja” riječi su Ledererove, a tako su lijepe da žalim što ih nisam ja osmislio.
Žalim, a opet mi je drago da ih mogu čuti. Gledajući takvu ljepotu novoga dana, i biti nemilosrdan čini mi se a nemoguće, ali po svemu izgleda, bit ću ! Oni su me na to natjerali i ne samo mene nego sve nas. Obitelj mi je za sada dobro, Hos mi je to rekao, a o sinu iz Sunje nemam nikakve vijesti i toplo se nadam da je živ i da je dobro. Promatram dalekozorom njihovu stranu i još gotovo ništa ne vidim jasno, ometa me maglica iznad rijeke. Tada mi nešto, neki pokret, gotovo neprimjetan privuče pažnju. Ispred mene prema rijeci leži poveliko stablo, tko zna od kada je izvaljeno – vidi se vjetrovi ga oborili s korijenjem. Tamo gdje je bilo korijenje povelika je rupa i u toj rupi bio je onaj mali pokret koji mi je privukao pažnju. Zapamtio sam stablo i tu rupu još prije nekoliko dana i nisam je koristio, jer je predobar zaklon, pa onda i lako uočljiv.
Pogledam bolje dalekozorom, a ono naš Petar. Ugledao me je i maše mi rukom da dođem k njemu, a već sam prije vidio da s toga mjesta nema nikakve odstupnice. Cijeli taj dio terena je brisani prostor. Mahnem ja njemu da on dođe k meni i to odmah, jer samo što se magla nije razišla, a onda nas je lako uočiti. Opet mi Petar mahne rukom da odmah dođem, a pokreti su pokazivali da je nešto jako važno. Bože pomozi, pomislim, zgrabim torbicu s vodom i hranom i u trku dođem do Petra. Kad sam legao do njega u onu veliku rupu od korijenja nisam mogao do zraka.
Nemaš kondicije Deda, morao bi češće trčati ! Dat ću ja tebi trčanje balavac jedan !
Pričaj što je tako hitno i važno, jer ako nas primijete odavde se nećemo izvući živi. Leži on onako žgoljav, kraj njega na zemlji papovka, a kraj nje 7- 8 komada metaka. Nema on ništa osim metaka i puške i nekog starog kaputa. Pitam ga gdje mu je hrana – a on veli – jučer ujutro sam je pojeo– a voda – jučer sam je popio ?!
Kako si mislio otići odavde?
Kad se smrači kao i ti – stao sam bez riječi !
Kaži Deda, da li je lijep moj kraj!? Pogledaj ga i čovjeku ne bi bilo žao umrijeti kad se nagleda te ljepote. Ustao on u onoj rupi pokazuje rukom naokolo, a sunce obasjalo brda, pozlatilo ih, a u dolinama uz rijeku srebrena maglica i blagi sumrak.
Lezi Petre, ubit će te ako te vide! Sjeo on na onu staru jaknu pa kaže, neće, neće oni mene ubiti, da je Bog htio
da me ubiju već bi me ubili prije mjesec i po dana. Tad mu krenu suze na oči, ne plače on, nego i dalje priča, a suze i dalje naviru !
Povremeno se rukom prima za grlo jer mu se vjerojatno steže od muke, pa si tako pomaže da može govoriti.
Neki su ljudi, nastavi Petar, otišli na vrijeme; a mi nismo stigli, pa su nas zatekli u kućama.
Jedno jutro poput ovog ubili su mi i tatu i mamu!
Kad su zalupali na naša vrata, otac me odveo u podrum, a pucalo se već prije toga kod susjeda Jože. Skupili su ljude, uglavnom starce i žene, odveli ih do potoka Suvaje i tamo ih sve pobili. Zapravo sam čuo samo pucnjavu i nisam još ništa vidio.
Nadao sam se da su moji živi, jer je moj tata jako snažan i sposoban. Poslije su pjevali i pili, iz našeg podruma – odnijeli su rakiju što smo imali, a opljačkali su sve što se moglo opljačkati. Za to vrijeme krio sam se u jednom starom praznom badanju – a pokrio sam se nekim praznim vrećama.
Jeli su i pili oni , do noći i cijelo vrijeme pucali i pjevali prostačke pjesme. Pjevali su kako će poklati sve Hrvate pa i samog Tuđmana. Sve on to meni priča a za pravo čudo i suze su mu presahnule ; jer si je valjda pričanjem olakšao dušu.
Ne prekidam ga pitanjima, a imam ih tisuću !
Polijegali oni kod našeg sjenika i već hrču, a drugi još tule i piju. Čekam da svi zaspu, pa ću onda pobjeći. Znam gdje je Viduševac, a moji su govorili da ćemo ići tamo.
Najprije u Gređane pa dalje u Pokupsko ! – ili – već ćemo se nekako snaći , govorio je otac. Mora da je sigurno već bila ponoć i ja krenem, ali hoću vidjeti što je s mamom i tatom. Ako hoću na potok moram proći kraj sjenika, a oni su tamo. Istina nitko od njih više ne pjeva, ali možda je još tkogod od njih budan. Sačekao sam još malo i onda krenem kradomice, tiho i polako – čujem ih kako hrču ko svinje. Nije jako mračno, pola mjeseca je na nebu,osvjetljava mi put . Na naš sjenik naslonjena je puška, tamo, na velika vrata.
Uzet ću je pa što bude ! – uzmem je, skrenem u prvi mrak pod drveće i krenem prema potoku. Iznenadilo me je kako je puška teška, jer do tada sam u rukama imao samo zračnicu.
Kad sam došao do potoka vidim da svi seljani leže pobijeni. Moj tata leži po strani jedno deset metara od drugih. Na leđima je imao sigurno pet ili šest pogodaka, vidio sam to na njegovoj košulji. Sigurno je pokušao pobjeći, pa su ga pogodili u leđa.
Našao sam i mamu! – a nju su pogodili samo jednim metkom posred prsa.
Kad je to rekao, počne plakati !
Ja ga zagrlim i kažem mu: plači Petre, plači i nemoj se suzdržavati, jer ti imaš pravo plakati ! – a onda primijetim da i sam plačem. Od tog trenutka Petar za mene više nije bio balav kao do sada. I do sad je ulijevao nekakvo poštovanje onim pogocima i svojim ponašanjem.
Sad je to sasvim nešto drugo, uostalom nema on roditelje, nemamo ga kome poslati. Obrisao Petar suze dlanom i postao nekako odlučan.
Znaš li ti Deda čega mi je naviše žao? Čega , pitam?! – a on kaže – što se nisam vratio u onaj naš sjenik, zapalio ga i sve ih tako pobio. Palo mi je to na pamet kad sam vidio tatu i mamu, ali sam se uplašio i samo sam gledao kako uteći što dalje. Nemoj se stidjeti što si se uplašio, jer se samo budala ničega ne boji. Osim toga mislim da si proživio veliko zlo, a koliko znam i vidim nisi previše prestrašen.
Oni koji su jako “prestrašeni” i nisu tu, oni su tamo gdje se ne puca i gdje se ne gine. Neki su prave kukavice i govna, ostavljaju nas tu, a oni su u raznim Frankfurtima. Smjestili su ih tamo njihovi roditelji, također govna – treba i to reći da se ne zaboravi!
Jesi li gladan ili žedan?
Samo bi vode! Izvadio sam vodu i dao mu, a odmah sam otvorio i jedne ribice. Kad je utažio žeđ stavio sam pred njega hranu bez riječi. Najprije samo gleda. Što je ne voliš ribice ili što? Volim ih, ali da ti pravo kažem noćas sam ih sanjao, ali ne jednu konzervu nego cijelu gomilu. Dok on jede pitam ga – gdje si spavao?
Tu, veli, i pokaže na nešto granja i lišća, a ovim se pokrivam i pokaže na onaj stari kaput. Jedino pred zoru zna biti svježe. Ne mogu se načuditi što za njega to izgleda normalno; spavati sam noću niti stopedeset metara od četnika kojima je jedini cilj pobiti što više Hrvata !!!
Reci mi iskreno,gdje si naučio onako dobro gađati – vidio sam ona tvoja dva pogotka ?! Mislio sam da za to nitko ne zna. U školi smo imali gađanje zračnicom, a i otac mi je pokazao kako se to radi. Princip je isti pa i nišan i uvijek sam pobjeđivao,nije to ništa, nije to neka umjetnost. Tata mi je govorio da ne smijem ubijati ptice,
jer one nemaju nikakve šanse ako ih gađam. Ipak sam tu i tamo pogodio kojeg vrapca i to za moga mačka, i to iz pristojne udaljenosti i da to stari ne zna.
Kad kažeš princip je isti, na što si mislio? Na ono nišan-mušica-mušica, a i puni se jednako kao zračnica. Tamo šprija, a ovdje metak.
Pokaži kako to radiš! Uzeo on papovku, izvuče iz nje metak, a u njoj jedan jedini. Kad opalim kao i iz zračnice metnem drugi.... Daj je ovamo, uzmem mu je iz ruke i napunim sve one njegove metke u pušku. Stane u nju kažem mu deset komada. To je poluautomatska puška i puca svih deset komada, a da samo okidaš. Ne moraš repetirati jer čahure same ispadaju van.
Gleda on to u čudu, a ja punim jedan po jedan, a da sam to znao mogao sam i bolje pogađati. Na kraju njegovoga ručka počastio sam ga i onom mekanom čokoladom. Deda da mi ne poginemo kad si me ovako lijepo počastio. Nisam odavno tako dobro jeo!
Imao je Desetar pravo toga časa začujemo tenkovske motore, još ih ne vidimo, ali idu prema nama. Neće valjda ovamo, a mogli bi, nije rijeka Glina za njih nikakva prepreka. Već sam njihov zvuk ljudima tjera strah u kosti. Petre, ako krenu ovamo sigurno neće bez pješadije. Mi bi mogli ubiti nekolicinu, ali onda nemamo nikakve šanse pobjeći. Vidiš li onaj jarak, onaj suhi potok, on ide gore iz sela. Ti ćeš što brže možeš pobjeći tamo, a pušku ćeš ostaviti ovdje da si brži. Ja ću na drugu stranu u one bagreme pa što bude.
Pitam Petra – da li je to dogovoreno ?
Dogovoreno, kaže ! Bili su tu jučer neki njihovi oficiri, nešto su pokazivali vojnicima, rušili su motorkama neko drveće i traktorima to odvlačili. Jesu li ih vukli dolje u rijeku? Ne, samo na stranu, a bagerom su ravnali zemlju i kopali bunkere. Nisam pucao jer ih je puno a i htio sam vidjeti što to spremaju. Promatram dalekozorom, a tenkovi se pokažu na ulazu u selo. Onaj prvi tenk vuče drugoga sajlom, izgleda da je taj drugi u kvaru. Njihov zvuk i izgled ulijevaju strah jer čovjek je gotovo nemoćan protiv takvih grdosija, a pogotovo kao mi sad bez odgovarajućeg oružja.
Deda ! – da mi sad zbrišemo dok oni u selu gledaju tenkove, a ako sad bježimo ja pušku ne ostavljam !
Razmišljam ja – pa što će ti tenkovi tu? Nema to nikakve logike! Naš položaj je gore u selu, ne vidi se dobro, a i nas je nekolicina – sedam, osam.
Za to se ne dovlače tenkovi! – čekat ćemo Petre još malo da vidimo što namjeravaju.
Upita me Petar: hoćeš li ti ostaviti svoju pušku kad krenemo bježati?
Niti govora, kažem, a on veli onda neću ostaviti ni ja svoju. Ne znaš ti Deda kako je dobra !
Dobro,dobro – pomirljivo ću ja ; nećemo ostaviti oružje, to ne bi bilo vojnički. Jesu li ovi tenkovi opasni? Jesu, poznam ih ! – jer sam kao vojnik služio u pješadiji, a kao stariji vojnik prebačen sam u protivoklopni divizion. U njemu su bile samohotke, a one su efikasne za uništavanje tenkova. Divizion je imao jednu pedesetpeticu, ovakvu kao ove, a ona je služila da se nišanđije na samohotkama nauče u što gađati i gdje su im slabe točke.
Onda Deda, da čujem gdje su te njihove slabe točke? Što se nas tiče nemaju ni jedne, moj Petre. Leži Petar na onom svom starom kaputu i pita me što sad rade? Pripremaju se izgleda za pucanje, ali ne danas i ne na nas. Vjerojatno će tuči Topusko, Viduševac, i one ceste prema Pokupskom. Imaju ubojite topove, a i strojnice koje su posebno opasne za pješadiju. Sve ja to govorim Petru dok ih promatram dalekozorom. Bager gura i ravna zemlju i pravi im zaklon tako da samo vidimo gornji dio tenka. Boje se da ćemo ih gađati nečim; a mi tamo u Cerjakima imamo samo nekoliko tromblona i to protiv pješadije !!!???.
Sranje! – kaže– Petre ne govori prosto kao Bosanac, vidi ,vidi sad ćeš mi govoriti kao moj tata, a tada opet zašuti!
Oči mu pune suza, sjetio se da mu je otac ubijen. Sada ako možeš spavaj, do noći je još daleko,ja ću paziti. Još to nisam ni izgovorio a on zaspao s komadićem čokolade među prstima. Sada dok spava vidi se kako je zaista još dijete. Spava mirno jedno vrijeme, a onda se trza u snu, a kada ga dotaknem rukom ponovo se smiri.
U snu se i smiješi na trenutke, a možda i sanja Ledererova Banijska praskozorja, u svim ovim jutarnjim bojama.
Točno vidim, oni zaista imaju pripreme , jer bager radi neprestano , priprema tekovski zaklon. Pripremaju topovsko streljivo za tenkove i slažu ga iza one nagomilane zemlje. Istovarili su i šest bačava s gorivom. Jedan od oficira se popeo na neko uzvišenje i naređuje tko i što da radi. Čujem ga, a po govoru bih rekao da je Crnogorac.
Ti sivi sokole! – ovo– te junaci ! – ono. Skinuo bih ga karabinom bez ikakvih problema, blizu sam im nikada do sada tako blizu. Bliže sam im i od stotinu metara, ali ništa od toga, možda sutra, jer s ovoga položaja nemoguće
se povući. Kad bih ga sada ubio ovo mjesto bi rasturili iz tenka skupa s nama dvojicom. Spava Petar cijelo popodne, na trenutak se probudio, popio malo vode i nastavio dalje....
Sigurno noću ne može mirno spavati, pa i u snu ima naćuljene uši. Nekako se osjećam važan, kad vidim da se u mom društvu osjeća sigurnim. Čim se spustila noć nas dvojica pravo u Cerjake. Ogladnili mi i prihvatili se jela , a Bosanac kao Bosanac opet se zeza.
Vide naše Hrvatske vojske! – složili se starac i mladac, tj. iskustvo i snaga, pa gleda Petra i njegovu pušku. Ajme Majko moja mila, kad ovom silom udarimo na četnike ima da nestanu tamo preko Drine, kao od onog Dedinog Webeera od stotinu i nekoliko cijevi. Ne znam kako ratujete, ali brate dobro jedete. Vide Petra koliki je, a jede kao kit, ribice samo nestaju i to u jatima. Pazi Petre da ti ne izrastu peraje od tolikih ribica. Volim ih i gotovo, veli Petar i dalje jede brzo kao da će mu ih neko uzeti !
Svi se smijemo i zabavljamo, jer ovo zadirkivanje i nije zlonamjerno. Poslije jela opet zadirkuje Petra, jer mu nitko još nije rekao ono što znamo Đinks, Branko i ja.
Ajde “Petre Veliki” pokaži nam kako pucaš iz te velike puške ! Dok to Bosanac govori Petar mi šapne u uho nemoj im reći da nisam znao napuniti pušku. Samo klimnem glavom da je sve u redu. Ustane Petar uzme pušku, legne iza kamena kraj bunara, pušku nasloni na kamen i okrene je prema rijeci. Do sada je dobro veli Bosanac, a sada da vidim tko je višlji Petar ili puška. Petar je za glavu višlji od puške, to je očigledno, ali Bosanac se i dalje zeza. Petar je prihvatio šalu; namjestio pušku kraj sebe, a sam se popeo na onaj isti kamen, pa mu je puška samo do pojasa. Gledam ja Petra, zabavlja se on i smije se radosno kao razdragano dijete, jer je shvatio da je sad jedan od nas. Što ti je čovječa priroda? Kad zatreba on je odrastao osvetnik, kad to prođe ponovo je dječak. Bojim se da to neće proći bez posljedica, jer veliki su tu strahovi, a stresne situacije samo se nižu. Nastavilo se tako sa šalama, dok Branko nije slučajno pogledao Petrovu pušku.
Odakle tebi Petre ova puška, pita ga Branko? Ja se javim i kažem da Petar ima četničku pušku koju je zarobio, a to nitko od nas još nije uspio osim Bosanca.
Ljudi moji, ova Petrova puška je najnoviji model EM 90! – to je najnovija puška , možda u cijeloj Hrvatskoj vojsci. Bosanac pogleda svoju, a na njoj osamdesetšesta godina. E pa “Petre Veliki” u mojim si očima sve veći. Ja sam je samo ukrao dok su spavali. Bogami Petre i najbolji lopovi iz naše brigade mogu se postidjeti, jer kradu od nas koje kakve sitnice, a Petar pušku od četnika. Dok to govori, gleda u onog našeg lopova. Od sada, ako ti išta treba meni reci i to ćeš dobiti odmah.
Trebam ! – veli – Petar puno metaka za nju. Zatekla Bosanca brza Petrova želja, a on kao iz topa kaže : Đinks daj mu streljiva koliko hoće! Snašao se Bosanac na brzinu, jer svi znamo, da samo Đinks ima streljiva na pretek. Vojska se tako zabavlja, ponaša se poput djece jer je vjerojatno to ventil kojim se prazni napetost, briga i strah za sebe i suborce, o kojima ti može zavisti život. Opet je neko od naših stavio kasetu u kasetofon i razliježe se pjesma : Čuvaj Bože Hrvatsku, moj dragi dom!
To me podsjetilo da i četnicima omogućim da uživaju u njoj. Na kaseti su i druge domoljubne pjesme pa i ona “Od stoljeća sedmog”. Nikad mi Hrvati nismo bili sebični, pa nećemo biti ni prema njima i red je da i oni čuju da nas ima.
Zanimljivo je to s pjesmama, ja sam npr. volio slušati pjesme Đorđa Balaševića. Srpske pjesme više ne volim i ne želim ih slušati, a kad slučajno i čujem koju sav se naježim od njih. Sjetim se ubojstava koje su do sad učinili Srbi, pa mi njihove pjesme djeluju izazivački i posprdno. Siguran sam da će nam pjevačka scena dobiti na kvaliteti, ako oni budu pjevali svoje pjesme, tamo negdje u Srbiji. Ako se nekome kod nas baš i slušaju, neka ih lijepo ode slušati tamo, sretan mu put, a ako tamo i ostane to bolje!
Pošto smo u Hrvatskoj, a jesmo , od sutra morat će oni preko rijeke Gline slušati naše pjesme. Za sada samo ovi Srbi koji su u blizini naših položaja. Ako im se slučajno ne bi svidjele, put pod noge i pravac Srbija. Nije li Slobodan Milošević prvi izrekao misao : svi Srbi u jednu državu? Treba im to svakako omogućiti, a i pripomoći im da odu. Znači pravac preko Drine, da ne kažem ono prosto što je rekao Bosanac i to u stihu.
Opet ja ranom zorom prije svanuća krećem s kazetofonom, pod rukom, prema svome snajperskom položaju. Sinoć sam od Branka dobio ribički flaks – i to cijeli namotaj! S njime mislim potežući ga iz daljine uključiti kasetofon i to u trenutku kad mi bude najbolje odgovaralo. Odem do onog izvaljenog drveta gdje smo jučer ležali Petar i ja, pa od njega lijevo u onaj suhi potok. Tu namjestim kasetofon i isprobam ali stišanog, onda ga isključim pa pojačam zvuk skoro maksimalno. Na prekidač učvrstim ribički flaks i polako ga odmotavam sve do moga rova. Sad samo moram potegnuti uzicu i početi će prave pjesme. Kasetofon sam smjestio u zaklon da ga ni slučajno ne mogu pogoditi.
Opet ono prekrasno jutro Petrovog zavičaja – jedino maglice jutros gotovo da i nema, pa brže sviće. Nekim čudom je ta maglica tanana i svilenkasta, na svakoj travki stvorila bisernu rosu, a sunce im je otvorilo i dalo taj biserno zamagljeni sjaj. Neće ti biseri trajati dugo, al koga briga, sada su prekrasni. Uostalom ništa na ovom svijetu ne traje vječno. Podsjeća me sve to na onu lijepu pjesmu : Evo zore, evo dana, evo J… i B….a......
Vidim sve jasnije, naglo se razdanjuje. Preko rijeke je velika užurbanost, već tako rano. Oko njihovog protiavionca napravljen je veliki nasip od zemlje. Vire iza tog nasipa samo dvije cijevi topa. Do bunkera su iskopali jarak , tako da mogu u bunker i pod paljbom. Položaj bez trzajnog topa isto je utvrđen. Toga časa opet ugledam Petra, ali sada na njegovom starom položaju onom odakle je pucao prije. Vidim ga smije se i mahne mi rukom, a ja niti mogu do njega, niti on do mene. Ne smijem ni vikati, da me ne čuju. Sreća što je dosta udaljen od kasetofona tako da ga neće ni ugledati oni tamo prijeko. Mora da je došao za vrijeme mraka kao i ja i sigurno me vidio kamo nosim kasetofon. Prošao sam ispod njegovog položaja na desetak metara, a nije mi se javio, bojeći se da ću ga još za mraka otjerati nazad u bazu. Pritajio se lopov jedan sve do svanuća, a sada više ništa ne mogu. Samo mi je još pokazao vodu i ribice ponovo se smiješeći.
U selo preko vode aktivnosti na sve strane. Tenkovi su ukopani i zaklonjeni onom zemljom, al pošto sam dosta visoko vidim i kupole i poklopce na njima. Od onog drugog tenka vidim samo cijev, a imam dojam da otvor cijevi gleda baš u mene.
Ne pucam ni ja ni Petar, mogli bi sigurno skinuti po kojeg četnika, ali kao da nešto iščekujemo. Toga časa čujem onog sivog sokola kako galami: ajde junaci raspalite po ustašama, majku im ustašku !
Od danas pa nadalje biti će to naš jutarnji pozdrav ustašama. Uvukao se ja u rov, a vidim i Petra legao je iza onih hrastova i zaklon mu je poprilično dobar. Toga časa počne pucnjava iz svega što imaju, osim iz tenkova. Puca bestrzajni top, a ja se pitam u što!? Ništa on ne može pogoditi, jer su zgrade u kojima su naši malo iza brijega. Puca i protiavionac, on bi mogao napraviti štetu, zapaliti koji sjenik ili tavan, ali ustvari ne vide oni jasno nikakvu metu. Puca strojnica iz bunkera kao luda, a i on nema nikakav učinak. Taj njihov sivi sokol ili je blesav ili pijan pa se pravi važan pred svojim vojnicima. Kad je prestala ta njihova silna pucnjava koja je trajala dvadesetak minuta, nastala je takva tišina da bi mogao čuti i komarca u letu, da ga je bilo.
Povučem onaj ribički flaks i istog časa razliježe se pjesma, a tako glasno da sam se i sam začudio.
Preko rijeke tišina – svi su ostali bez teksta! Slušaju pjesmu i oni i mi. Srce mi je puno radosti i ispunjeno zadovoljstvom , jer nije isto slušati je u Zagrebu ili ovdje u društvu četnika. Pjesmu su otpjevali svi poznati Hrvatski pjevači i pjevačice, i svi oni vjerojatno ne znaju koliko nam ova pjesma znači. Završila ta pjesma, a nastavila druga , pa treća, i Bože mili , razliježe se pjesma pa čak i odjekuje od onog Baltić brda. Od sada ćemo im svako jutro odsvirati po koju, a to će biti naš jutarnji pozdrav njima. Bit će to jutarnji pozdrav i civilima iz Baltić sela, onima što stalno pljačkaju hrvatsko selo Skelu. Sutra rano, ako Bog da na redu je druga kaseta ona što počinje s pjesmom ;” Bože čuvaj Hrvatsku naš dragi dom”. Istog časa kad je pjesma prestala, opet je nastala tišina, koju je naprasno prekinio rafal iz bunkera, a nakon toga relativno kratkog rafala iskočio jedan od četnika van sa psovkom na ustima : ujo jebem ti majku ustašku i to vrištećim glasom punim mržnje.
Vidim da ga Petar uzima na nišan, a isti nestane u rupi bunkera i to prije nego je Petar mogao pucati. Nakon tri , četiri minute opet je ponovio tu psovku kao i prvi put.
Shvatio sam da je to mamac ! – htio bi da se otkrijemo gdje smo, kako bi nas ubili ili onaj sa strojnicom ili njihov snajperist. Brzo promatram mjesta odakle bi on mogao pucati. Bojim se za Petra, jer ako puca sigurno će se otkriti i mogu ga ubiti, jer je još neiskusan. Stari je to snajperski način namamiti protivnika da se otkrije. Onaj što iskače iz bunkera i psuje točno zna da za te tri, četiri sekunde ne stigneš nanišaniti i opaliti.
Grozničavo pretražujem mjesta na kojima bih mogao ugledati njihovog skrivenog strijelca. Za pravo čudo nije se čak ni dobro sakrio.
Leži iza trupaca koje su nedavno porušili, leži i čeka! Opet pogledam Petra, a on netremice nišani i čeka onu budaletinu da iskoči. Mirno nanišanim na njihovog snajperistu i istog časa kada je onaj iz bunkera započeo svoju psovku, ja opalim i znam da imam pogodak . Toga časa čujem i Petrovu papovku. U zadnjem trenutku pogodio sam ga prije nego je Petar pucao. Moj pogođeni više se ne vidi, vidim povremeno neko pomicanje između trupaca, a puška mu i dalje ostala naslonjena na jedan od balvama. Ovaj put nisam mogao nišaniti u noge da ranim jer nije bilo prilike za to. Počela je toga časa pucati i strojnica, a Petar se opet povukao u svoj zaklon. Ja sam cijelo vrijeme u rovu i sad se samo spustim nešto niže i ne može mi ništa. Kad opali snajper svi se uglavnom uplaše, jer nikad ne znaju ni gdje je i da nisu ni oni možda na nišanu. Pogledam prema bunkeru, a iz njega otrči onim rovom jedan od njih u selo. Vidim mu samo šljem i to povremeno. Trči vjerojatno po pomoć. Ako je tako onda je i Petar pogodio. Vraćaju se istim rovom ali sada trojica; opet neću pucati.
Hoću vidjeti, jer ako budu nekoga nosili ili vukli Petar je ranio, a ako se vrate sami, mrtav je. Balvanima nitko ne prilazi jer je brisani prostor pa se boje. Za pet minuta izvlače onog pogođenog iz bunkera, jedan od njih ga vuče, a drugi mu nespretno pomaže u onom uskom rovu. Tad opet zapuca strojnica kao luda, a oni ga hrabrije gotovo uspravljeni odvlače – jedan od njih nosi ga na leđima i zamakne s njim iza prve kuće. Petar ga je pogodio i u onom kratkom trenutku, ne dužim od četiri sekunde. Po svemu sudeći nije ga ubio, ali ga je ranio i to prilično teško, jer nije mogao sam hodati. Preživimo li ovo Petar i ja bit će to pravo čudo. Pogledam prema njemu samo sam mu dao znak da šuti i da više ne puca. Sada se ne možemo povući takva je konfiguracija zemljišta i dobrog zaklona nema. Moj me iskopani rov dobro štiti, ali Petar nije iskopao ništa i ako budu pucali minobacačima lako može stradati. Oni ih ovdje nemaju, a tražiti pomoć s Baltić brda dođe im kao sramota.
Uz tenkove i sve ostalo što tu imaju, pa još ako sivi sokol mora reći da su ih ugrozila dvojica neprijatelja.
Ne bi to izgledalo lijepo za onog Crnogorskog junaka. Mislim da neće tražiti pomoć da se ne bi osramotio pred nadređenima. Sakrio se sivi sokol ni snajperom ga ne mogu naći. Mora da je u nekom podrumu i čeka noć kao i mi.
Badava sam to želio i nadao se, ipak je počelo s Baltić brda. Počele su stizati granate, točno po propisima JNA-e. Najprije bliže rijeci, ali na našoj strani, pa paljbu pomiču prema nama. Padaju granate sve bliže k nama, a pucaju sa četiri minobacača, osamdeset-dvojke. Gađaju napamet jer nas ne vide. Meni ne mogu ništa, ali sam zabrinut za Petra. Četiri granate pale su ispred moga rova jedno tridesetak metara, a sljedeće bi metrebale, bar se nadam preletjeti– tako je i bilo. Povirim prema Petrovim hrastovima u strahu da granate ne eksplodiraju među granama, tada bi ga geleri mogli sasjeći. Sljedeće granate već su preletjele i njega i mene , a pri letenju imaju zvuk kao da buku prave patke ili pačići.
Padaju na stopedeset metara iz naših leđa, taman po Cerjakima – vjerujem da su dečki imali dovoljno vremena skloniti se na sigurno. Mora da je ono govno od sivog sokola, ipak slagao one svoje gore na Baltić brdu, a vjerojatno im je rekao da ga je napala cijela ustaška bojna, na čelu s Jurom i Bobanom. Gledam prema Petru i strahujem za njega, a on se ne pojavljuje. Koliko sam mogao vidjeti i čuti ni jedna granata nije pala blizu njega, a nadam se da u panici nije pobjegao na neko drugo mjesto. Naravno odmah su mi u glavi crne misli koje sam istog časa odagnao .....
Što se ne pokaže već jednom, a morao bi ako je živ i trebao bi znati da brinem. Prestali su granatirati nakon ispaljenih po mom sudu oko trideset i nešto komada.
Tada se nakon dugih dvadeset minuta pojavi nasmijani Petar s podignutim palcem kao znakom da je sve u redu. Uradio je to kao neki iskusni ratnik. Mali će ovdje previše brzo postati odrastao čovjek i neće imati djetinjstvo kao druga djeca – a tko zna u čega bi ga to moglo pretvoriti?!
Prikovani smo za svoje zaklone do noći i preživjeli smo hvala Bogu i ova četnička sranja kako bi rekao Bosanac.
Moram pregledati i kazetofon i flaks, izvaditi kazetu, a sutra staviti drugu. Isprovocirati ću ih pjesmom, pa ćemo vidjeti. Oni nas sa svojim novo komponiranim i primitivnim pjesmama provociraju godinama. Sistematski su nametali svoje. Kad bolje promislim nikad nisam od njih čuo da pjevaju neku našu recimo dalmatinsku, slavonsku, ili ne daj bože zagorsku pjesmu. Živio sam i družio se s njima, a nikada nisam to doživio. Nisu oni sebe nazivali Srbima, kod nas u Slavoniji – i oni i mi nazivali smo ih pravoslavcima. Moja generacija pravoslavaca imala je i djedove koji nikad nisu bili u Srbiji. Srbijanje je kod njih dolazilo do izražaja u pijanim prilikama kada bi bili podnapiti. I tada ona latinska izreka dolazi do izražaja a glasi: U vinu je istina ( In vino veritas.); tinjao je i u njima srpski nacionalizam, kojega je trebalo samo raspiriti. Uspio je to napraviti Milošević na nagovor mudrih srpskih iz SANU-i Srpske pravoslavne crkve ; za koje je on bio samo pogodan izvršitelj. Žabu nije teško u vodu natjerati, a i Srbe da srbuju, pa da pokušaju ispuniti dugogodišnje težnje da otadžbinu presele preko Drine. Voljeli bi je oni preseliti sve do pola Hrvatske, a ako bude moglo i dalje sve do Zagreba.
Konačno se smračilo ni dalekozorom ne mogu više vidjeti jasno. Petar sijedi i čeka me da zajedno odemo po kazetu, pa istim suhim potokom nazad u bazu. Od današnjeg granatiranja nitko nije stradao, samo je ona nadstrešnica dokrajčena, a zgrade su primile po koju bacačku granatu. Trešnja i kruška blizu staje sasječene su gelerima. Trešnja se srušila, a i kruška samo što nije. Rezultat je to njihovog divljanja, a ovako rade po cijeloj Hrvatskoj. U Lici, Dalmaciji, Slavoniji, na Kordunu i Baniji razaraju, ruše, pale i ubijaju. Dobro je rekao onaj ludi psihijatar da su Srbi lud narod. Zato i imaju tu kod nas u Hrvatskoj psihijatra za savjetnika njihovim vođama. Malo će im biti jedan psihijatar za izlječenje i otriježnjenje, trebat će im nešto efikasnije. Po mom mišljenju jedini dobar lijek za njih, treba biti šok terapija, jer iz ovog stanja u kojem su sada ništa drugo neće
im pomoći da ponovno dođu u neko normalno stanje. Čak ni moj željeni V.B.R. sa 195 cijevi, po svemu sudeći ne bi bio dovoljan za otriježnjenje od njihove opijanosti ratom.
Prišao mi Branko i pita jesu li to vas gađali granatama?
Jesu velim i nas i vas koliko vidim. Dobar je onaj rezervni položaj jer tamo i ne tuku, a ovo ovdje i sam vidiš. Reci mi Branko ima li u tim ormarima što čistog veša? Treba i meni a i Petru, nismo se usrali što bi rekao Bosanac samo bi se trebali presvući jer smrdimo od znoja. Petar smrdi meni, a on kaže da ja smrdim njemu. Za Petra ima, a za tebe ne znam. Pokupili smo i sami što nam je odgovaralo, ali idemo pogledati. Od gazde Cerjaka dobili smo dozvolu da koristimo sve što nam treba. Imaju oni dva sina, a obojica su u rezervnom sastavu Mupa. Oni su odrasli ali je njihova mati sačuvala donjeg veša još dok su bili mali. Pregledamo mi ormare a oni puni svakojakve robe. Nisu mogli ponijeti sve sa sobom, jer se bježalo odavde da se spasi živa glava. Najgore nam je bilo, kaže Branko, prazniti zamrzivače. Nestalo je struje zamrzivači puni mesa, pa se sve pokvarilo. Morali smo sve to isprazniti i zakopati, a tako je po svim mjestima iz kojih su ih Srbi istjerali. Sve to nitko od prognanika ne spominje, jer su im važnije žrtve koje su podnijeli.
Nema ni jedne kuće, a da Srbi nisu ubili ponekog člana obitelji, a negdje su i cijele obitelji pobijene. Našli smo nešto donjeg čistog veša – oprali se i presvukli a Petar ne da maskirnu majicu, nego je hoće obući onako prljavu. Donio mu desetar jednu svoju čistu istina preveliku pa je tek onda pristao skinuti i oprati onu sa sebe. Misli valjda ako nema ništa vojno na sebi da i nije vojnik. Veći je vojnik naš Petar i bez vojne odore od mnogih koje je imaju na sebi, a nisu tu na prvoj crti, nego paradiraju po kafićima Zagreba.
Što ćemo s tim malcem, poveo si ga sa sobom; misliš li da je to pametno ?! Nisam ga ja poveo otišao je kriomice, još za mraka, a kad se razdanilo više nije bilo mogućnosti vratiti ga. Vidiš Branko imali smo opet poveliku frku, a mali se i ovaj put ponašao sasvim odraslo. Dapače bolje i sabranije od mnogo starijih od sebe;
štoviše, opet je pogodio. Kažem ti mali je strašan. Odemo Branko i ja malo na stranu i onda mu sve ispričam. Ispričam mu kako su mu roditelje pobili četnici, kako se već dva mjeseca skriva i osvećuje, a bogme je i ubojit.
Gađa bolje nego ja u njegovoj dobi. Za tri-četiri sekunde pogodio je onog iz bunkera, koji je vikao i izazivao. Čuo sam i tvoju pušku, da, jedan metak i to pogodak. Dobro si me podsjetio odmah je idem očistiti – pa kako ćeš kad je već mrak!?
Mogu je i rastaviti i podmazati i žmireći, a ujutro rano moram nazad. Dok sam je čistio ispričao sam mu cijeli tijek događaja, pa i za tenkove koji su blizu same rijeke smješteni i ukopani. Petar je svoju pušku očistio čim je došao, a pomagao mu je Đinks – drži se Petar Đinksa i traži da mu da hrvatski grb s one trake što je nosi oko glave. Petar kaže metnuo bih ga na maskirnu majicu pa bi tek tada postao pravi hrvatski vojnik. Stražar s osmatračnice javlja, tj. s tavana kuće da k nama stiže nekakvo vozilo, a pošto je već mrak vidi samo prigušena svijetla. Dolazi vozilo iz pravca Gređana, tamo su istinabog naši, ali pozornosti nikad dosta.
Branko rasporedi dečke u zaklone i naredi da nitko ne puca dok ne utvrdimo tko je. On sam ode naprijed da njemu prvom priđu. Vozilo je stalo na otprilike sedamdest metara prije, potom se javio Franjo dogovorenim znakom. Kako se vozilo približavalo začuje se i pjesma i to ona : Zovi samo zovi....
Svi smo je voljeli, jer smo kroz nju sebe definirali. Kad poglavar zove mi se odazivamo. Dok su dečki izlazili iz vozila, mi se pravimo kao da se svaki od nas bavi svojim poslom, a ne da smo maločas bili u pripravnosti. Pozdravljaju se poznanici sa suborcima i svi izlaze iz Lade Nive. U rukama gotovo svi imaju sačmarice ili dvocijevke ili one pumparice. Branko se pozdravlja sa svima, sve ih ,vidim, poznaje od prije, a k meni je prišao jedan od njih bez oružja a dječačkog lica. Ozbiljnog je izgleda i odmah sam osjetio njegov autoritet i izražajnu osobnost. Pruži mi ruku i veli : ja sam Predrag a vi ste Deda, je li tako?
Nisam pravi Deda, ali tako me ovdje zovu. Čuo sam o vama i drago mi je što ste s nama. Sve se to odvija ispred našeg podruma a uz slabo svijetlo što kradomice proviruje kroz podrumski već prije razbijeni prozorčić. Dojmio me se taj mladoliki čovjek, pa ću pitati Branka za njega, čim uhvatim priliku. Pozdravio se sa svima, a onda sjedne s Franjom i Brankom i pozove nas sve da priđemo bliže.
Slutim nešto je veliko u pitanju! Naš zapovjednik nas obavijesti i kaže : idemo noćas u akciju, imamo jedan važan posao obaviti!
Vidim, vidim ,veli Bosanac, stradat će ili srne ili zečevi neće živi proći uz ovolike sačmarice. Kad se na ovo nitko od njih nije nasmijao, znao sam nešto se ozbiljno sprema. Danas ujutro nastavi Franjo, na jedan od naših položaja napali su Srbi. Jedan naš čovjek je poginuo a jedan je ranjen. Srbi su zauzeli položaj, a onaj ranjeni nije se mogao izvući, a znamo da se uvukao u jednu šupu za alat. Nadamo se da ga nisu otkrili, a u istoj šupi je i onaj poginuli. Naši su im dečki nanijeli poprilične gubitke, ali su se morali povući, jer je četnika bilo preko trideset, a naših kao i ovdje pet-šest ljudi. Idemo ih izvući pa što bude. S vašeg položaja trebamo jednog
dragovoljca tako da nas bude sedam. Točno tako i treba rekoh, jer sedam je i dobar i sveti broj. Pošao bih i ja s vama– ne ti –mislili smo na nekog mlađeg. Sada su se svi javili.
Đinks ti ćeš ovaj put sa nama ! – jer ovako vižljast i brz više odgovaraš. Samo ne nosi sa sobom svo to streljivo preteško je. Dobro, kaže Đinks, ostavi on rap, a ja vidim kradom je pretovario okvire sa streljivom u mali ranac, pa se na leđima skoro i ne vidi. Odoše oni u akciju koja je vrlo opasna. Kažu da će ostaviti vozilo jedan kilometar od tog položaja i ostatak prijeći pješice. Jedan od posade s toga položaja vodi ih. Riješili su uzeti sačmarice, jer su noću iz blizine najdjelotvornije.
Reci mi , Branko, za Predraga, tko je on? Svidio ti se, a tako djeluje i svima se dopada. Ima u njemu nešto što osvaja ljude. Osim toga ima karizmu rođenog vođe, pa i Franjo naš zapovjednik rado ga ima uza se. Predrag je poručnik po činu kao i Franjo, a u našoj brigadi važi za čovjeka koji zna i misliti i ratovati. Kažu da mu je to u krvi, a imam dojam da to i voli, poput tebe i tebi ovo leži. Jedini on nema dugocijevno oružje, ima samo pištolj, ali neka te to ne vara u borbi rukuje sa svim oružjem koje mu se nađe pri ruci.
Imao sam prilike to i vidjeti, sad mu je u ruci kalašnjikov, sad zolja, sad bomba, a nitko ne zna od kud mu. Što je najvažnije sabran je i za vrijeme akcije misli.
Kad je frka njega se sluša, priskače on ako negdje zaškripi, evo to ti je naš Predrag. Sjetim se ja toga časa Petra a nigdje ga nema. Koga god pitam nitko ga nije vidio, još od trenutka kad su naši ulazili u dvorište. Sigurno je pomislio da bi ga oni mogli odvesti odavde; a pogotovo kad je čuo glas zapovjednika Franje – pobjegao je i sakrio se negdje. Imao sam namjeru razgovarati s Franjom o Petru, ali zbilja nije bio trenutak za to, a ni vrijeme. Pred ovako važnu akciju, ne treba im skretati pažnju na ništa drugo. Noćas se za naše dečke možemo samo Bogu pomoliti, jer im mi ne možemo pomoći!
E moj Deda, ako četnici slave pobjedu zauzimanja našeg položaja onda sada slave !
Za njih se treba pomoliti, jer ova ekipa probranih, najubojitija je što se može zamisliti – oni su kao u onom filmu sedam veličanstvenih! Siguran sam da su ovoga časa najopakiji sastav koji bi itko danas na ovom dijelu bojišnice sastavio. S onim sačmaricama i Đinksom već sad možemo žaliti te četnike. Svaki od naših ima i svoje vlastito oružje, a koje se ne vidi. Jedino im ipak netko nedostaje, a ja pitam tko? Ja odgovori Bosanac i mene su trebali uzeti. Da su uzeli i mene bili bi još ubojitiji. Prvi put vidim Bosanca ozbiljnog i to maksimalno. Nitko mu nije htio protusloviti (!), jedino je desetar rekao: onda bi to bilo osam veličanstvenih !
Koliko je daleko taj zaselak kamo oni idu, hoćemo li čuti pucnjavu ako je bude?
Do tamo je oko četiri kilometra! – odgovori Branko, a ako ne bude druge pucnjave čut ćemo ih premda su sačmarice manje glasne. Kratki rafali koji se ponavljaju u nedogled, sigurno će biti oni od Đinksa. Imao sam ga prilike vidjeti u akciji i ne bih ga želio kao neprijatelja.
Polijegali smo na one inprovizirane ležajeve i svi osluškujemo hoće li pucnjava.
Prošla je i ponoć a od pucnjave još ništa!
Svi smo budni! – a samo netko hrče i to iznad naših glava na jednoj polici, po kojoj su složene tegle za zimnicu; veliki lonci i kante za mast !?
Na gornjoj polici sakrio se Petar, a kad je zaspao odalo ga je hrkanje!
Vidi Deda ! – koga sam našao, pokazuje desetar Petrovu malu tenisicu i nogu bez čarape u njoj.
Da li da ga budim?
Neka siđe, mogao bi pasti i povrijediti se – tko će još i na njega paziti !? Probudio ga desetar a mali se odmah smjestio uz Luku i istog časa ponovno zaspao, siguran da je među svojima. Svi mi ostali pravimo se da spavamo, a nikome nije do spavanja. Čekamo hoćemo li čuti okršaj, a ja zamišljam kako izgleda to šuljanje noću po nepoznatom terenu. Lako je naletjeti na njihovu stražu, a treba izvući ranjenog ako je živ, i što uraditi s poginulim. Teren poznaje samo onaj što je s toga položaja, pa ne može u noći svima davati upute o svakom važnijem detalju. Jedino me tješi ono što je rekao Bosanac da je to najubojitija ekipa što se može zamisliti. Hvala ti Bože što Hrvatska ima takve junake, koji žrtvuju živote da bi spasili ranjenog suborca i izvukli poginulog!
Oteglo se vrijeme, valjda zato što svi želimo čuti i znati krajnji ishod.
Ne možemo im pomoći! – samo bi im vjerujem svi mi drugi zasmetali.
Tada je počelo ! U prvi mah mi je izgledalo kao da netko udara daskom u dasku. Svi smo poskakali na noge.
To se čuju sačmarice netko je rekao, a kad se oglasio kalašnjikov kratkim rafalima, to, veli Bosanac, Đinks tamani gamad. Što nisam sada tamo da im pomognem, a valjda će biti prilike. Ležimo u mraku i osluškujemo i sigurno je ispaljeno tridesetak puta iz sačmarica, a kratki rafali i dalje paraju noć. Čulo se još nekoliko dugih rafala, koji su karakteristični za naše neprijatelje, ali su brzo umukli. Sad se čuju povremeno sačmarice, a
Đinks se više ne čuje.
Da nije potrošio svo streljivo, pita Petar, ili da nije stradao !?
Zar ti Petre ne spavaš? Tko bi mogao spavati, kad znam što se događa, a sve sam čuo. Nije njemu ponestalo streljiva, ni polovicu ih nije potrošio. Po svemu sudeći okršaj je gotov – sad pogotovo ne možemo spavati.!
Očekujemo da se vrate i da vidimo i čujemo kako je bilo. Ja ću vam reći što se sad događa, javio se Branko. Naši se pakuju za povratak, ako je ranjenik živ vratit će ga, ako je mrtav opet će obojicu vratiti.
Ovog časa Predrag, onaj što misli, naređuje da se skupi sve oružje od poginulih četnika, kao i streljivo, pa da se sve to utovari u Ladu nivu i doveze k nama u bazu, makar se dečki morali vraćati pješice. Ne smije ostati ni jedna puška, ni jedna bomba sve nam to treba i kao da ga čujem kako to govori. Potrajat će još najmanje pola sata dok se ne vrate.
Desetaru ! ( naravno nadimak a ne ime ) – naređuje Branko, pristavi lonac kave, pripremi nešto za pojesti i popiti, ali pripremi i prvu pomoć, možda će ranjene trebati previti, ako ih bude!
Složi stol ! – ali sve to u tišini da oni od prijeko ništa ne čuju. Svi smo ustali i pomažemo Desetaru da dostojno dočekamo naše.
Izvadio Branko od nekud flašu konjaka, jer –kaže on – nakon ovakve akcije sigurno će prijati jedna čašica.
Volio bih i sam u ovakvu akciju, ali sam svjestan da nisam u cvijetu mladosti, pa da možda i nisam više sposoban kao ovi probrani. Provjereni su oni već i u prijašnjim akcijama.
Da sam mlađi petnaest, dvadeset godina , ne bi to prošlo bez mene ! Upita Luka Bosanca : zašto svi nisu ponijeli kalašnjikove, nego te lovačke puške, a kako si ti rekao za zečeve?! E moj Luka vidi se da nisi lovac, a oni nisu uzeli sačmu za zečeve nego onu, za vukove i divlje svinje, a kad u mraku opali iz obje cijevi ne može promašiti. Sačma je promjera 7mm ali je bogme i ubitačna.
I Deda ima 7mm, je li tako Deda, kaže Petar? Da, da potvrđujem ja. Eto vidite stvarno je sedam dobar broj. Samo iz Dedine puške izleti jedno zrno, a iz sačmarice cijeli roj, opet se šali Bosanac. Toga časa opet stražar javi dolaze dva vozila i imaju prigušena svjetla. Opet moramo biti spremni kao kad su ono došli naši.
Opet su stali i Franjo se javi dogovorenim znakom.
Zapamtite ovo svi, pa i ti Petre ! – javim se ja. Uvijek se ovako javljajte kad dolazite u bazu, a ako može Franjo morate i vi, a ne da netko nastrada jer je to zanemario. Ulazi u dvorište Franjina lada, a nakon što je stala iz nje izlaze dečki ozbiljna lica – vidi se da su premoreni! Drugo vozilo je vojno, ono poluteško, a nazivaju ga Pincgauer. Vozilo je to koje može primiti desetak pa i više vojnika, a može poslužiti i kao vučno vozilo za vuču topa ili slično. Iz njega iznose našeg ranjenog i odmah su ga unijeli u podrum, a jedan od dečaka iz akcije skinuo mu je nekakav privremeni krvavi zavoj s bedra i očistio mu ranu onim Brankovim konjakom. Previo ga čistim zavojem i čujem kako ga uvjerava da nije teško ranjen i da će još noćas stići u Zagreb u bolnicu. Letimično sam pogledao ranu , a meni ne izgleda tako laka! Ohladila mu se rana i bolovi su jaki, a možda je tamo morao trpiti velike bolove, a nije smio glasno jaukati, jer su četnici slavili pobjedu u susjednoj kući. Izvadio sam svoju pljosku i ponudio mu da popije.
Potegni čestito, bit će ti bolje! – pola pljoske je popio nadušak. Dečki su ranjenog vratili u Ladu na zadnje sjedište a vozač s još dvojicom kao pratnjom odvezao ga ravno u bolnicu. Istovara se oružje i streljivo iz onog četničkog vozila, koje je bila na brzinu utovareno i nabacano. Nadgleda sve to Predrag i govori Bosancu, : ti si nam nedostajao, trebao si i ti biti s nama. Valjda je primijetio još prije akcije da se ovaj osjećao povrijeđenim, što nije otišao s njima. Drugi put ne idemo bez tebe. Sve je to govorio tako glasno da smo ga svi mogli čuti. Poslije ove njegove izjave, potvrdilo se moje mišljenje da je taj Predrag izuzetna ličnost, jer , zamisli samo u svoj toj gužvi našao je vremena i ispravio nepravdu koju je osjećao Bosanac.
Petar je uz Đinksa, i gleda ga kao nekog svog idola i stalno ga nešto zapitkuje. Dva naša dečka iz akcije su lakše ranjena, jednoga je metak okrznuo po ramenu , a drugi si je rasparao potkoljenicu na neku bodljikavu žicu dok je preskakao nekakvu ogradu. Od oružja smo skupili desetak kalašnjikova i papovki, a u Pincgaueru smo našli i onu novu strojnicu što može pucati i brže i sporije.
Franjo nam je odvojio nešto streljiva i desetak bombi.Budući da vi imate i šarac i argentinku, ovu strojnicu pridodat ćemo onom istom položaju odakle smo prije akcije došli.
Imaju li četnici puno mrtvih? – pita Petar Đinksa naglas – a on mu odgovori nemaju dosta, jer neki su uspjeli pobjeći. Nije ih valjda puno pobjeglih, upita Petar ? Nije, opet odgovori kratko Đinks.
Napokon smo ostali sami! – ne možemo ni spavati, sve nas je to uznemirilo, a ni svitanje nije daleko, brzo će svanuti. Hvala Bogu i za ovaj dan, prošli su naši , relativno , dobro.
Ne smijem ovog jutra otići na svoje snajpersko mjesto, ako nisam naspavan, jer tamo mi pažnja ne smije popustiti ni na tren. Bilo bi najbolje da se cijeli dan odmaram jer osjećam se premorenim. Dobro bi nam došao jedan dan ljenčarenja, uz brijanje, pranje veša i čišćenje oružja. Poželio sam se izuti i odmoriti noge, jer ovdje nema izuvanja ni noću, jer svaki čas može uslijediti napad, a onda nemaš vremena tražiti i obuvati čarape i čizme. Svi spavamo i obučeni i obuveni.
Možda je ovo bio prvi napad hrvatskih branitelja pa moram zapisati i datum 09.9.1991.godine. Koliko znam stalno se samo branimo, ali vjerujem da će ovaj uspjeli napad uvjeriti naše dečke da se može i tako ratovati, a ne se samo braniti.
Što ti Deda misliš o cijeloj ovoj akciji, pita me Branko? Zamisli samo kažem ja, kad četnici pokupe svoje mrtve i vide da su stradali od lovačkih pušaka, zapitat će se u čudu, kako to da su pobijeđeni od lovaca. To se nikako ne uklapa u njihovu vojnu doktrinu. Oni preživjeli imat će što pričati svojima, a mislim da će nas početi shvaćati ozbiljnije. Možda su stvarno neopametljivi, kako kaže Bosanac, pa ćemo morati to isto češće ponavljati.
Ponovo tutnje topovi negdje oko Pisarovine i Jamnice, čuju se iz toga pravca! Odande često tuku po našim mjestima uz lijevu obalu Kupe. Žare i pale i danju i noću, a ja se pitam računaju li oni, da ćemo im mi to jednom vratiti i to obilato. Ima jedna pametna, a glasi : tko se mača laća, pogine od mača. Ležimo tako – ne možemo zaspati, a ja se prisjećam svog vojnog roka u Srbiji u srcu Šumadije. Imao sam priliku boraviti u selima u kućama civila koji su radili u vojarni na održavanju kotlovnice, vodovoda, praonice, i dr. Za vrijeme posjeta njihovim kućama u koje sam bio pozvan, bili su vrlo gostoljubivi. Znali su da sam iz Hrvatske, a nikad nisam osjetio ni trunku neke mržnje na nacionalnoj osnovi, iako sam po tom pitanju jako osjetljiv. Ti ljudi Šumadinci i domaćini kako sami sebe nazivaju, nemaju ama baš ni jedan razlog za neku mržnju ili neprijateljstvo prema Hrvatskom narodu. Za njih je centar svijeta njihovo selo Azanja, ili kako se već zove. Hrvatska je negdje tamo daleko, a vidjelo ju je samo nekoliko njihovih ljudi koji su služili JNA-u u Hrvatskoj. Po mom skromnom mišljenju to su pravi i čestiti Srbi. Siguran sam da ni dan danas oni nemaju ništa protiv nas. Sve ovo zakuhao je Milošević, a podržan od srpskog ološa, bitangi i kriminalaca puštenih iz zatvora, nadajući se obilatoj pljački. Skoro zaboravih i svu onu silnu miliciju po Hrvatskoj, sve one silne oficire i oficiruše koji su živjeli na našoj grbači. Bilo je to njima ono njihovo poznato “leba bez motike”. Udruženi s našim domaćim Srbima, koji su znali da će s dolaskom zapadnih vjetrova u Hrvatsku, izgubiti sve one silne povlastice. Sve nepovratne i bez kamatne boračke kredite, a i većinu direktorskih i vlastodržačkih fotelja. Nisu se mogli složiti s tim da više neće biti vlast u Hrvatskoj, a koju su do sada iscrpljivali i određivali da Hrvatska plaća fond ne razvijenih, a to su bili Srbija i Crna Gora. Volio bih da se zna da su tisuću devetsto četrdeset i prve gotovo svi Srbi bili četnici, a tek tijekom tisuću devetsto četrdeset i treće godine kad su vidjeli da će pobijediti Tito; preko noći su postali partizani. Postali su oni i komunisti, a u srcu su cijelo vrijeme bili četnici što su dokazali i u ovom ratu.
Naši , hrvatski komunisti već su tada bili poslušnici Srbima, a koji to nisu bili, bili su likvidirani poput Hebranga i puno drugih. Pri padu Zagreba 7.svibnja.1945. god znate li tko je ušao u Zagreb?
Nisu ušli slavni hrvatski partizani, ne, u Zagreb su ušli srpski bujtari, četnici i kriminalci u uniformama partizana. Osvećivali su se na svim hrvatskim vojnim ranjenicima, koje su nemoćne pokupili po Zagrebačkim bolnicama. Iste su odvozili na Savske mostove, vezali žicom i pobili, a kad su ti splavovi od ljudi doplutali Savom do Jasenovca, tvrdili su da su to srpske i židovske žrtve logora Jasenovac i da su ih pobili ustaše.
Moj pokojni ujak je u to vrijeme bio ranjen i ležao je u bolnici Sv. Duh. Bio je pripadnik Hrvatske mladeži i vidio je što su sve radili. Od iste sudbine spasile su ga časne sestre, a imao je tada sedamnaest godina. Naši slavni hrvatski partizani za to su vrijeme bili zadržani po strani i nisu se svemu tome usprotivili. Dozvolili su da se četnici iživljavaju ubijajući u našem Zagrebu.
Sve je to rađeno po naređenju Tita. Poslije tog junačkog dijela pustili su u Zagreb i partizane Hrvate, a onda su na trgu Bana Jelačića zajedno igrali “ žikino i kozaračko kolo”. Po svemu sudeći, opet se nadaju uraditi isto. Gledajući ovu Hrvatsku mladost, a i odlučnost, ne ćemo dozvoliti da se to ikad ponovi. Nikada se više neće ponoviti da na trgu bana Jelačića slave uz “kozaračko kolo”, prije ćemo svi izginuti. Takva je atmosfera kod naših branitelja, a mene to usrećuje. S tom mišlju i osjećajem sam zaspao.....
Probudio sam se rano, ali danas ne idem na položaj. Ljenčarit ću kako sam planirao, a između ostalog moram upozoriti Luku da ne ide na tavan sa šarcem, jer bi ga oni mogli gađati iz tenka. Mogli bi pogoditi krov kuće jer jedino te ostatke krova mogu djelomično vidjeti. Uz neizbježnu jutarnju kavu, razgovaramo i dogovaramo se kako još poboljšati i utvrditi položaj. Đinks si je napravio dva položaja, da kad se bude zaštićen kod prebacivanja s jednog na drugi položaj – štitit će ga onaj djelomično porušen zid kuće ! Bosanac si je napravio dobar grudobran tamo iznad suhog potoka, tako da može kontrolirati veći dio terena ispred sebe. Ima on još jedan na povišenom mjestu, pa će moći kontrolirati i padinu prema rijeci, zasađenom kukuruzom. Na tom mjestu grudobran će mu biti složena drva za ogrjev koja su tamo od prije. Volio bih, kaže Branko da vidiš i doživiš kako ta dvojica ratuju. Kad su Bosanac i Đinks u akciji to je pjesma od ratovanja, hoću reći smrtonosna pjesma.
Deda molim te poslušaj ovo kaže Branko, naš lopov više ne krade. Postidio ga Bosanac kad je ono pohvalio Petra, a posramio njega. Rekao je Desetaru, da više neće krasti od nas, dok god i on ne zarobi kakvo četničko oružje. Vidi ti Bosanca tko bi rekao da on uz svu svoju zajebanciju ima i pedagoškog dara. Bosanac i jest pedagog kaže Branko, do rata je predavao povijest u Mostaru u gimnaziji. On izgleda samo neotesano i to namjerno. Primijetio sam da je načitan i svestrano obrazovan. Spomeni mu bilo koju knjigu ili roman, pa ćeš vidjeti i sam. Namjerno se pretvara da je prosječan, jer kaže ne vole ljudi da im netko stalno pametuje i da ispadne pametniji i školovaniji od njih.
Evo i tvog Petra, još ni oči nije dobro otvorio, a otvara konzervu s ribicama. Pružio je Desetaru šalicu za crnu kavu, a Desetar mu je neda, nego mu pruži cijelu tablu mliječne čokolade . Mali hoće i kavu kao i svi mi odrasli.
Desetar pogleda prema meni, a ja mu dam znak da ga pošalje ovamo k nama.
Čujem ga, kaže mu : Deda te treba! Okrene se on k nama, a ja već izdaleka vidim da na maskirnoj majici ima Hrvatski grb. Stavio ga Petar na sred prsa i sav važan sjedne k nama uz obavezno – dobro jutro Deda Toni, jesi li danas trčao kako smo se jučer dogovorili !? – a cijelo vrijeme se smije.
Okrene se on Branku i kaže : Deda nema dovoljno kondicije, pa mi je obećao poraditi na tome. Jede Petar ribice i smije se slatko, kao da nema rata i kao da smo na nekom izletu. Pozovem ja Desetara na stranu i upitam ga : imaš li Hrvatski grb? Nemam! – ali ima ga Hos. Ajde do njega neka ti ga posudi, metni ga onda na sred prsa, otiđi do one šupe tamo, pa se nasloni, ali tako da ti prsa i grb osvijetli sunce. Sve mu to govorim da Petar ne čuje. Desetar ode učiniti dogovoreno; vidio sam da je sve razumio!
Vratio sam se Petru i Branku, a Desetar već tamo kod šupe gdje smo se dogovorili. Jede Petar ribice, što bi se reklo sve mu iza uha puca. Nadoknađuje on hranom one dane dok nije jeo kako treba.
Pogledaj Petre tamo u pravcu šupe, vidiš li Desetara!?
Vidim , kako nebih vidio ! Hajde reci ti nama, kaže Branko, da je ono na primjer neprijatelj, u šta bi ga ti gađao?
Gađao bih ga u prsa kako je Deda rekao, pa da u sred prsa, a grb na Desetaru svjetluca na suncu, jer se Desetar pomiče tako da bljeska prema nama. Usred prsa bi gađao, da baš tamo gdje.., a tada zašuti jer je shvatio...
Mogu li zadržati grb? Svaki put kad idemo tamo naprijed skinut ću ga i Đinks će mi ga čuvati dok se ne vratimo. Branko nato kaže : Petre, pogledaj Dedu! – ništa na njemu ne svjetluca, ni kopča na remenu , ni na pušci, ni na torbici; ništa ne smije ni zveckati ni svjetlucati! Kad vodu pijete ne dižite bocu , nego , piješ skrivećki da te ne vide, a to te može spasiti od ranjavanja pa i od same smrti. Zamisli Petre, javim se ja , da je prijeko
izuzetno dobar strijelac, snajperist, koji dobr gađa , a ima ih vjeruj mi! Moramo ih nadmudriti sa svim što znamo, posebno pameću i strpljivošću, ako treba i tri dana pa i više ležat ćemo i samo promatrati i ne odavati se. Osim toga ono mjesto iza onih hrastova nije dobro ! – da sam ja na njihovoj strani, odmah bih pomislio tamo je snajperista. Večeras ćemo ti naći bolje mjesto, iskopat ćemo i rov da se skloniš za vrijeme opasnosti. Kad smo ,ono prije , razgovarali Branko i ja s Petrom, da bi morao otići odavde, jer je još mlad odgovorio nam je da će u tom slučaju pobjeći i ostati u svom kraju, pa makar i poginuo. Branko je tada predložio da ga Franjo upiše u vojnu školu, a Petar je odgovorio da bi to bilo odlično i da pristaje, tek po prestanku ratovanja, a do tada ništa od škole ! – ako je tako onda smo odlučili da Petar ostane s nama jer tu ima, nekakvu sigurnost i dovoljno hrane i mjesta za spavanje, a ne da bude sam kao vuk. Svi mi moramo biti jedna uigrana ekipa i da znamo gdje je tko od nas u svakom trenutku. Da znamo u kojem pravcu će pucati, kada nas napadnu i tko ti je s lijeva, a tko s desna. Ovaj dogovor u svezi s Petrom vrijedit će , naravno, samo ako ga odobri naše zapovjedništvo.
LAUDINA PRIČA
Prošao je ručak kojeg je Lauda dovezao nešto ranije nego inače, smije se i veli da sada svaki put ovamo k nama ide u drugo vrijeme. Oni na brdu ne znaju kada ću naići, pa im nekako izmaknem.
Pričaj nam Lauda što ima novog ! – jer ti si nam radio i televizija, novine i telefon.
Vukovar ,kaže Lauda, krvari ! Ovo kod nas je dječja igra spram onoga tamo. Velikom silom su napadnuti, dobro se brane; Siniša Glavašević, novinar iz Vukovara javlja se radiom da Vukovarci imaju puno mrtvih i ranjenih. Da je veliki broj civila u gradu, da je bolnica puna ranjenih i branitelja i civila, a četnici tuku bolnicu iz svega što imaju. Još javlja on da su naši branitelji u Vukovaru uništili preko dvadeset tenkova, ali da im ponestaje streljiva. Stalno očekuju pomoć u ljudima i oružju da bi se nekako obranili, ili probili prema Vinkovcima i Osijeku. U okruženju su iz kojeg ne vide izlaza bez brze pomoći. Još sam saznao, kaže Lauda, da je u Dalmaciji neki zapovjednik JNA-e,po imenu Mladić , pobio u Škabrnji puno civila. Osim toga sad napada Škabrnju pa Šibenik pa druga mjesta u Dalmaciji, a avioni JNA-e tuku po svim našim položajima. Nisu to kaže Bosanac avioni JNA-e. Sve je to četničko, jer više ne postoji Jugoslavenska Narodna Armija. Ne može ona biti Jugoslavenska, jer su iz nje izašli( istjerani) Hrvati, Slovenci, Makedonci i dr. Znači sve je to srpsko i četničko – da to već svima jednom bude jasno!!
Da li vam je jasno, nema više “JNA-e” !
U Lici su pobili puno ljudi, Gospić se jedva drži, nastavi Lauda, a u Dalmaciji i Zagori pale sve do čega dođu, pa se na taj način nadaju kako se Hrvati neće moći vratiti na svoja ognjišta. Bosanac ga opet ispravlja i kaže, nisu to više ognjišta. Kad su spaljena to su, žesti se on zgarišta!
Ognjište je tumači on kuća, dom, gdje je udobno i toplo, gdje se živi sa svojom obitelji sa starcima, ali i s djecom. Branko me gleda , a ja se zabuljio slušajući Bosanca.
Konačno smo čuli pravu definiciju spaljenih domova i spaljene zemlje. Sve što oni spale, i dalje se žesti Bosanac, mi ćemo poslije napraviti novo, još bolje, nego što je bilo , a samo se pitam kakovu će dreku dići oni kad mi njima podkurimo. Trebali bi mi to učiniti temeljito da ih se riješimo za sva vremena, a ne kao oni traljavi ustaše, koji su nam sve to ostavili nedovršeno, a ne da moja i vaša djeca pa i unuci moraju ponovo sve ovo prolaziti za pedesetak godina!
Naravno da je to moje a nadam se i vaše mišljenje zaključi Bosanac tj. Hercegovac.
Ako gledamo očima našeg Bosanca ,kaže Branko, ja se s njim slažem, ali bi bilo idealno da ih se riješimo po mogućnosti bez velikog zla. Meni je sada najvažnije ostati živ, a ovo što ćemo s njima izgleda mi jako daleko, tako daleko da se o tome ne usudim misliti. Kad ti Branko kažeš bilo bi idealno, a pošto idealno rješenje ne postoji, bilo bi najbolje velim ja da sami odu, ili da se predaju. Ovakve ideje moguće su samo u snovima, a ja kažem zašto mi ne bi mogli imati i ovakve snove, kad već govorimo o idealima. Prišao Bosanac k nama, sjeo blizu pa sluša, a kad smo po njegovom mišljenu završili dijalog , nije mogao a da ne kaže: Jest , da bi to bilo zbilja dobro ali mi ćemo im pripomoći koliko god budemo mogli, da odu što prije i što dalje pa makar upotrijebili i onaj tvoj Webeer iz snova, ali i moj kalašnjikov i sve što mi dođe pod ruku, kao našem Predragu. Pripomoći ćemo i mi svi koliko god možemo, ali neće biti lako!
Neka neće, veli Bosanac, jer na muci se poznaju junaci, a da je lako bio bi junak svatko....
Svi uglavnom koristimo ovo zatišje za brijanje i pranje veša, čišćenje oružja i opreme. Ova tišina izgleda
varljivo, kao i olujni oblaci štono donose buru. Noću čujemo vojna vozila kako stalno pristižu na ovaj dio bojišnice, a to znači da se grupiraju pred napad!
NOĆNO KOPANJE ROVA
Volio bih da noćas iskopamo rov za Petra i još bar jedan tamo uz onaj suhi potok koji bi nam omogućio kakav takav zaklon u slučaju prisilnog povlačenja. Pripremili smo raznoga alata za kopanje kojega tu u šupi ima koliko hočeš, jer je vlasnik kuće imao bogato poljoprivredno imanje. U sam sumrak krećemo, Desetar, Bosanac, Hos i ja. Mislili smo Petra ostaviti, ali nije pristao, moram ja vidjeti gdje ćete kopati za mene. Smije se i šali i u toj situaciji. Dok smo stigli na mjesto, preko vode se više ne vidi. Najprije smo izabrali dominantno mjesto poviše potoka, a u slučaju povlačenja kroz grmlje treba otpuzati do tog suhog potoka, a nakon desetak metara potok naglo skreće i tu je dobar zaklon. Ostali su kopati Hos, Desetar i Petar, a Bosanac i ja otišli smo iskopati rov za Petra. Umjesto onoga kod hrastova izabrao sam jedno mjesto koje iza uzvisine ima manju udubinu. Udaljeno je od onih hrastova pedesetak metara i nešto bliže mom položaju. To je zato da možemo komunicirati i za vrijeme akcije. Bome vas dvojica imate hrabrosti doći ovamo i ostati tu cijeli dan, a bez mogućnosti povratka do noći. Oni majmuni od preko mogu zapucati svaki čas, pa nas pogoditi i slučajno iako je mrak. Još nije ni izgovorio ,ono mrak, a iz bunkera zapuca strojnica i to ljutito. Jezik pregrizao, rekao je Đinks Bosancu, zar moraš vraga vući za rep. Sigurno imaju onu spravu za noćno gledanje, kaže Desetar. Ležimo svi na zemlji već od prvih metaka koje je ispalio. Meni se čini da puca napamet jer kugle nisu tukle oko nas. Tek što sam to izgovorio, opet rafal, ali sad kao da je bliže nama. Kad je prestao pucati predloži Bosanac da se na brzinu prebacimo na potok i to što dalje od ovog brisanog prostora. Kod ovakovih situacija, zaista, može se i slučajno stradati, a da to oni uz strojnicu i ne znaju. Pucaju povremeno jer se boje, daju nam do znanja na svoju prisutnost i spremnost da u svakom trenutku reagiraju; ustvari puni su straha koji skrivaju pucnjavom .
Vrativši se položaja, poslije večere, umorno smo polijegali – osim straže koja je sad na tavanu, jer odande ima najviše mogućnosti ne vidjeti, nego i čuti ako se netko približava. Razmišljam tako ležeći : kako će našu odluku o Petru prihvatiti Franjo, a ako naredi da mali mora otići morat ćemo to ispoštovati !? – pokušat ću mu objasniti cijeli slučaj, pa ako dozvoli da Petar ostane, odmah ću to iskoristiti i zamoliti ga da nekako nabavi karabin s optikom za Petra. Nisam siguran da je ta odluka da ostane s nama dobra, a možda je bolja nego da ponovo luta sam. Imat ćemo ga pod kakvom-takvom kontrolom, a i svi ćemo paziti na njega.
Toga časa odlučim da ujutro Petar i ja odemo u Gređane do Franje, pa što bude!
Upoznat ću ih sa cijelom situacijom i da se to riješi ovako ili onako. Ona strojnica i dalje povremeno puca, ali to nas ne smeta da zaspemo i uz to njezino pucanje.....
Kad smo ustali velim Petru što ćemo uraditi, malo se je dvoumio, a kad sam rekao da ću se potruditi da ostane s nama pristao je. Usput bih volio vidjeti dečke iz Trnja na položaju u Miljevićima, jer kroz Miljeviće vodi put na rijeku Glinu i most koji vodi u selo Skelu. Zvat ćemo ih iz daleka da se ne dovedemo u opasnost, međutim kad smo došli do onog bunara gdje je ona žena napajala stoku ugledamo jednog od Trnjana. Puni on kanistere vodom , a mi mu se javimo, kažem mu da bih volio pozdraviti Trnjane i vidjeti kako su se oni utvrdili, jer da
imaju najbolje utvrđen položaj!
Tko ti je ovaj mali, pita on? To mi je suborac Petar. Pruži on ruku i meni i Petru i smije se. Ima čovjek oko trideset i pet godina. Kad sam vas ugledao iz daleka pomislio sam da je ona moja poslala sina po mene. Jednom je rekla : ako uskoro ne dođeš kući, sin i ja doći ćemo tamo vidjeti što radiš, da nisi našao kakvu drugu ?
Žene kao žene, kaže Petar ozbiljno, s njima uvijek problema. Smijemo se i Trnjanin i ja ! – vodi on nas k svojima, a cijelo vrijeme pogledava Petra i klima glavom u nevjerici. Ovako sitan i malen nosi pušku i suborac je ovom starijem čovjeku; pa izgledaju kao djed i unuk. Došli smo do njihove baze, a oni se smjestili u jedan povelik podrum. Istina! – ulaz je okrenut k jugu , ali je zatrpan ciglama što su se srušile s kuće, pa im to služi kao odličan zaklon. Sjede dečki uz kavu i rakijicu, nude i mene a Petru daju svu silu keksa i čokolade – stalno ih dobivamo uz hranu, a čokoladu jede samo Štef, jer se odvikava od pušenja. Nude me pićem a jedan od njih kaže pronašli smo zatrpan ulaz u podrum tog seoskog mesara, a u podrumu i pića kao u priči. Istina nema opijanja, ali ponekad nam dobro dođe čašica pića.
Nego, da ti nisi onaj Deda snajperist ? – gleda moju pušku bez navlake . Pričao je o tebi Lauda kad nam je dovozio hranu. Jesam rekoh , a ovo je moja desna ruka i pokažem na Petra; već sad bolje gađa od mene. Ako Bog da o njemu će se tek čuti. Vidi se da ne vjeruju misleći da to govorim samo tako. Čuo sam za vas Trnjane, priča se da ste dobro naoružani, a prije nekoliko večeri čuo sam i vaše šarce. Imali smo sreće što su sva četiri ispravna, a i streljiva za njih ima hvala Bogu. Jedino nemamo još ništa protiv oklopa, ali nam je Franjo obećao, jer je čuo da su naši osvojili jednu vojarnu u Varaždinu ili Čakovcu. Dok sam razgledao njihov položaj i bunkere, dečki su našli jedan maskirni prsluk manje veličine. Pronašli su i dvije majice i hlače koji su istina mali broj, ali su za Petra i prevelike i predugačke. Jedan od Trnjana izvadi nož i skrati hlače na Petrovu mjeru. Dobio je Petar i remen za hlače, pa je odmah svoje stare skinuo i bacio, a obukao ove maskirne. Dali su mu dečki jednu vojničku kapu s Hrvatskim grbom, a jedan od Trnjana govori mu moraš puno papati, pa ćeš biti veliki. Svi se zabavljaju, a i Petar sija od sreće, jer sad na sebi ima sve vojničko. Nema jedino cipele, u tenisicama je i sve što imaju preveliko je. Za put je dobio i vojnu torbicu punu čokolade i keksa. Na Petru je sve preveliko pa i kapa, izgleda jako smiješno ali se ne smijem da se ne uvrijedi. Samo sam mu rekao kad stignemo u Gređane kod Franje, skini tu preveliku kapu, a kad dođemo u Cerjake nekako ćemo je smanjiti. Ako ništa drugo ne pomogne oprat ćemo je pa će se možda skupiti.
Stigavši u Miljeviće najprije ugledam starog Marka, kažem starog jer je od mene stariji dvadesetak godina. Radi nešto blizu staje, nekakva drva premeće, sprema ih za zimu, a tko zna hoće li mu trebati?
Kad nas je ugledao, a mene je prepoznao, odmah je sve ostavio i priđe nam.
Koji je ovo junak s tobom? Upoznam ih, a Petar ozbiljan kao odrastao.
To je moj najnoviji prijatelj. Oca i mater ubili mu četnici i sad nema kuda, nego je s nama. Može ostati kod mene, pa kad moj zet dođe neka ga odvede sa sobom u Sesvete, jer tamo za sada nema rata. Hvala, Deda Marko, nikuda ja ne idem iz svoga kraja i ostajem tu. Hvala ti što si mi ponudio pomoć, ja ostajem tu!
Čuješ ti ovo moj Marko! – sjećam se kad si i ti rekao nešto u tom smislu, onda kad smo se upoznali. Dođite u kuću, ako ste gladni jedite, a ako ste žedni pijte.Ti i ja Deda popit ćemo malo onoga francuza. Kad smo sjeli natoči Marko u one iste lijepe čašice sa stalkom – koje jesu za konjak. Nazdravili mi, a Petar veli, ali Deda ti ne piješ. S Markom pijem pa makar tri, četiri kapi, kao štono se kaže.
Izvadio ja pljosku a Marko odmah veli : samo je nadopuni ako treba ! Nadopunio ja svoju pljosku, pa ako zatreba da se nađe. Pred Petra je stavio Coca-Colu, donio mu sira i vrhnja, iako smo rekli da nismo gladni. Prihvatio se Petar jela, pa kaže naglas moram puno papati da budem veliki, kao onaj Trnjanin i stalno se smije. Ovako je moja mama pravila sir i vrhnje, baš ovako ! – tad ponovno zaplače, ali bez glasa samo suzama !
Izađemo Marko i ja van, pa odemo do skladišta da vidim imali što novog oružja, a skladište gotovo prazno! – visi na zidu par tanđara onih EM48 i nekoliko sačmarica, jedna papovka i to je sve ! Kad to vidiš moraš se ražalostiti. Oni od prijeko samo što ne krenu, a mi u usporedbi s njima jad i bijeda! Evo i Petra briše se od sira i vrhnja, letimično pogleda naše skladište, ne zna da oskudijevamo; pa mu neću ništa ni reći u vezi s njegovim
ostankom.
Daj mi Deda da pogledam tvoju pušku i pogledam kroz tu optiku. Čuo sam da nikome ne daš da je dira, a pošto sam ja tvoja desna ruka; opet se smije ,meni bi je trebao dati.
Dok čekamo Franju, imamo malo vremena, pa zašto ne. Pokažem mu kako se optika podešava po oku, koliko oko treba biti udaljeno kod pucanja, da kod trzaja ne dođe do ozljede. Pokažem mu jedan tavanski prozor na jednoj kući koja je udaljena od nas jedno stopedeset metara. Legni na zemlju i nasloni pušku na ovaj panj, izoštri optiku da ga jasno vidiš !– okretanjem ovoga prstena, lijevo ili desno dobit ćeš jasnu sliku tog prozorčića. Izoštrio sam i vidim ga jasno, kao da je tu nadohvat ruke. Probaj približiti i izoštriti sliku još bolje, polako okreći taj prsten ili lijevo ili desno !
Sad ga vidim jasno, a ako okrećem još postaje nejasno. To je onda dobro izoštreno, tako treba. Gleda on malo kroz optiku pa se odmakne, gleda prostim okom pa ponovo kroz optiku. Ovo je fantastično! – a tako je blizu.
Vidiš li onaj križ unutar optike? Vidim i to jasno ! Kad nanišaniš križ mora biti strogo nasred mete. Tada mirno okineš, a on me nadopuni bez disanja, da, rekoh, tad je meta pogođena.
Kad se budemo vraćali nazad u Cerjake i ako bude sve u redu, ispalit ćeš metak- dva , pa ćemo vidjeti kako ti ide iz moje puške. Mislio sam te to zamoliti, ali se nisam usudio, a baš sam to i želio. Dok smo ovdje u skladištu dečki sigurno imaju alat, pa bi bilo dobro da skinu s tvoje puške tu bajonetu i tromblonski nastavak ; pa će biti nešto lakša. Dečki su to uradili za desetak minuta, a jedan od njih kad je vidio Petra kako je malen, našali se i upita: da skinemo i kundak pa da malome bude još lakša ?
Petar će ozbiljnim glasom kao odrastao : ne treba, dobro je i ovako ! – a kriomice mi namigne.
Imate li možda zapaljivog streljiva za tanđaru, upitam onog šaljivđiju koji bi skinuo i kundak s Petrove papovke. Imamo zapaljivo streljivo za papovku, ako trebate. Trebamo bar desetak komada.
Nema problema, samo Franjo treba odobriti.
Dva vozila ulaze u dvorište, iz jednog izlazi Franjo, a iz drugog vozila izađe Predrag. Prepoznao nas i priđe nam, pozdravi nas i gleda Petra, ništa još ne govori, a ja ga predstavim i kažem ovo je Petar zvan Petar Veliki i moja je desna ruka. Smije se Predrag i rukuje se s Petrom i uz smiješak pita, da li mu je taj nadimak dao Bosanac? Točno, rekoh, a ono “Veliki” malome neobično pristaje. Zove nas, Franjo, obojicu unutra jer i kava je gotova. Petre razgledaj malo okolo, nemoj daleko otići brzo ćemo biti gotovi, a mogu te i zatrebati. Kada smo sjeli ja odmah na ono bitno, kako sam maloga prvi put ugledao, kad je iz papovke pogodio dvojicu četnika na daljini od stosedamdeset do dvjesta metara; kako se već mjesec dana krije i osvećuje, jer su mu ubili i oca i mater, kao i puno seljana. Pušku je uzeo od četnika dok su pozaspali.
Neće otići iz ovoga kraja, ako ga silom odvedemo, kaže da će pobjeći i opet se vratiti ovamo. Drugi put pogodio je opet jednoga na bunkeru i opet iz papovke bez optike.
Nisam dovoljno pametan što uraditi, izuzetan je strijelac, a uz još malo savjeta postao bi dobar borac. Mali je prirodno nadaren za gađanje. Došao sam ovamo da riješimo što ćemo sa njim. Ispričao sam sada i o njegovoj snalažljivosti u opasnim situacijama, pa i to da se dobro nadopunjujemo. I zapovjednik i Predrag šute cijelo vrijeme, ne prekidaju me, a tada Predrag upita : što ti Deda misliš, što da uradimo sa njim? – koliko vidim prirastao ti je srcu, a onda pogleda u Franju a on mu klimne glavom neka nastavi. Volio bi da ostane s nama i bit će koliko-toliko zaštićen, a prije mjesec dana je lutao sam kao vuk ! – Spavao je vani i bio je bez hrane. Kad je tako, mislim da smo i to riješili, s tim da je pod tvojom zaštitom, ili još bolje svi na vašem položaju pazite na njega! Ovoga časa ne vidim bolje rješenje, a kasnije ćemo vidjeti što ćemo sa njim. Prije nego što sam pošao ovamo, nadao sam se takvome rješenju, ali sam si obećao da ću iskoristiti situaciju i zamoliti vas.
Kako god možete nabavite jedan karabin s optikom za Petra, a ja obećavam da će taj karabin dospjeti u prave ruke. Predrag se smije, a tebi Deda kao da je netko rekao da ja imam jedan takav karabin koji visi na zidu neiskorišten. Dobio sam ga na poklon kad i Franjo argentinku. Za koji dan, a možda već preksutra doći ću u Cerjake i donijeti ga. Ma imam još jednu malu molbu trebamo bar destak zapaljivih metaka, dečki u skladištu kažu da ih još ima samo treba odobrenje od Franje. Nema problema kaže Franjo, uzmi ih i reci da sam odobrio. Hvala Bogu i to smo riješili, a onda se sjetim onog ranjenog : imate li vijesti o njemu?– pitam .
Bolje je, kaže Franjo, ipak će mu izgleda spasiti nogu, a prijetila mu je amputacija. Treba maloga pozvati unutra i reći mu što smo riješili, jer sigurno je nestrpljiv, predloži Predrag. Sad sam siguran, da je nadimak koji je Bosanac nadjenuo Predragu točan. Govorim to u pravcu Franje, a on kaže reci kakav je nadimak dobio još ga nismo čuli.
Nadimak glasi : onaj što misli unaprijed. Pravi nadimak za našeg mislioca, potvrdi Franjo. Dovedem ja Petra unutra, a već sam mu prije podignutim palcem dao znak da je sve u redu. Petru ne silazi smiješak s lica i zahvaljujući
reče Petar : – nećete požaliti!
Samo ćemo pozdraviti Marka prije odlaska, a pušku koju je obećao Predrag nisam spominjao Petru, neka to bude iznenađenje. Kad su dečki skinuli bajonetu s Petrove papovke dali su mu je i on je spremio u torbu, uz sve one čokolade i kekse što su mu Trnjani dali. Ponijeli smo i jednu praznu veliku konzervu od kiselih krastavaca jer mi je toga časa došla ideja, o kojoj ne smijem nikome još ni zucnuti. Daj tu bajonetu Petre ! – napravit ćemo metu za tvoje pucanje iz moje puške. Kad smo odmakli dobar kilometar, pa možda i nešto dalje; sjeli smo pod jednu johu u hlad, odmaramo se ! Kakva će to meta biti, pita me? Onom njegovom bajonetom izrezao sam dno one konzerve, a poklopac se još drži na jednom kraju. Jest da je izrezano nevješto, ali će poslužiti. Dobili smo okrugli lim promjera četrdeset centimetara. Nećemo pucati tu u Miljevićima, nego kad budemo na onom putu za Cerjake. Ne bi Trnjanima bilo drago da im netko puca iza leđa.
Prošli smo više od pola puta između Miljevića i Cerjaka, a Petar vidim nestrpljiv – Hoćemo li, Deda, gdje ćemo?
Malo razgledam, a preko neke livade čistina od stotinjak metara. Na kraju livade, nekakav je stari srušeni zid koji će nam dobro poslužiti.
Petre odnesi ovaj lim na onaj zid! – ovaj savinuti dio stavi na vrh zida, a sa ciglama ga učvrsti, lim neka visi prema dolje. Ostavio on torbu i pušku, i krene s limom – ne bez puške Petre, ni koraka bez nje! – jer svakog časa može ti zatrebati. Odaberem ja dobro mjesto za pucanje, a pucat će najprije iz papovke, tek onda iz moje puške. Gledam metu, a ona gotovo točno ono što želim.
S te daljine mogao sam presjeći drvo debljine pet centimetara s pet metaka i to iz tanđare, a ovu bez optike možda ne bih mogao pogoditi.
Ajde Petre , ako si spreman i ispali iz papovke tri metka!
Treba pogoditi sredinu lima. Vidiš li je dobro? Vidim kaže, a neću li iz tvoje?
Hoćeš samo me zanima kako ćeš gađati iz papovke. Legni, smiri se i opusti, nasloni pušku na taj panj, nanišani izdahni, zaustavi disanje i opali!Za vrijeme okidanja nemoj zažmiriti – to kaže Petar, a onda veli pogodak tu i smije se. Sada vidim da je kradomice odslušao cijelo moje predavanje o gađanju. Opalio je prvi metak i vidim kroz dalekozor da se lim trznuo. Idemo obojica vidjeti kakav je pogodak. Kad smo došli do nje, Petar je naravno bio brži i kaže pogodio sam u rub lima.
Sad idi i ispali još dva, a ja ću biti tu iza zida i kad ispališ pogledat ću. Ovaj put gađaj po mome, izdahni , itd.... Potrči on, a ja ga zaustavim.
Nemoj trčati! – disanje će ti se ubrzati, srce će raditi ubrzano i nećeš pogoditi. Kad mi je dao znak da je spreman stao sam iza zida.
Opali Petar prvi metak i izgleda da je promašio jer nisam čuo udarac u lim, drugim je pogodio i to opet uz sam rub. S tri metka pogodio je raspon od trideset centimetara, i to je dosta dobar rezultat. Kad sam došao k njemu i rekao mu to, a on veli, pa i nisam baš zadovoljan.
Iz moje puške ispalit ćeš dva metka i ne više. Sad lijepo legni, nanišani i križ mora biti točno nasred onoga lima. Trzaj moje puške nije jači nego od tvoje, znači sve je gotovo isto. Zalegao on s mojom puškom, a prvi je koji će iz nje pucati od kako je imam. Gledam ih, a ona kao da je srasla s njim, kao da je dio njega, kao da i ona osjeća da je u pravim rukama.
Mirno Petre!– hoću da pogodiš tu metu . Gledam metu kroz dalekozor, a pucanj i mene iznenadi žestinom zvuka, kao da drukčije zvuči u tuđim rukama. Trznula se meta, pogodio je, ali ne govorim ništa. Sad mirno Petre ! – još jedan, pa idemo. Opali on i drugi i kaže : oba sam pogodio.
Daj mi pušku, uzmi svoju i donesi metu da je vidimo.
Otrči on, a ja si mislim, zna da je s oba metka pogodio. To može znati samo izuzetan strijelac, jednostavno to osjećaš, a to rijetki mogu. Naravno da je pogodio, pokazuje mi lim i pogotke, zamalo oba u strogu sredinu. Kad je onako ležao s njom, kao da mu je moja puška produžena ruka, kao da je dio njega. Pomislio sam na tren, ako poginem volio bi da je Petar dobije, jer ne znam nikoga kome bi je radije dao. Razmislit ću još jednom o tome i kome sve to reći, a možda bi bilo najbolje kazati to pred svima.
Voliš li ti Deda svoju pušku, upita me Petar, sve onako usput u hodu ?!
Volim, kažem ja. Da je moja i ja bih je volio, leži mi u ruci kao da je dugo imam.
Pa taj klinjo kao da je osjetio o čemu sam toga časa razmišljao.
Reci mi, pita on : zašto smo imali onakvu metu, svatko drugi bi tu metu stavio veću ?! – a ti što manju. Nismo mi moj Petre svatko, mi smo bez lažne skromnosti posebni, ali to nam ne smije udariti u glavu, pa da se pravimo važni. Ako je Bog nekoga nadario nekim talentom, on od te osobe očekuje , da taj talent i koristi kako treba. Bilo da se radi o slikarstvu, glazbi, sportu, kiparstvu, pa čak i gađanju. Od takve osobe očekuje puno više nego od prosječnih ljudi. Ako si nadaren od tebe se očekuje da si osoba koja će pomagati slabijima i to na sve moguće načine. Da ćeš se žrtvovati za svoje bližnje, braniti slabe i svoju zemlju. Drugim riječima treba biti plemenit, a u našem slučaju ne ubijati civile, žene i djecu, starce ili ne daj Bože ranjene i nemoćne. Što se tiče agresora prema njemu moramo biti nemilosrdni.
Jesi li ti Deda pobožan ?– opet jedno od Petrovih pitanja.
Nisam dovoljno, i sigurno bih trebao biti pobožniji. Vjeruj mi Petre, ratujemo protiv prejakog protivnika i samo nas dragi Bog može spasiti. Sve je u Božjim rukama i ništa još nije gotovo. Nemoj se Petre izlagati bez potrebe, budi mudar i lukav, a posebno strpljiv! – samo im tako možemo parirati. Osim toga ovdje su na našoj zemlji i moramo stvoriti situaciju, da se oni boje svakog grma, svakog brežuljka i svakog drveta. Uvijek moramo biti tamo gdje nas ne očekuju. Imamo pravo braniti se svim sredstvima, jer smo napadnuti u svojoj zemlji.
NIKAD DOVOLJNO RIBICA
Sve ovo govorim mu u hodu i evo nas stižemo u Cerjake naš privremeni dom. Ima li šta novo, prvo je što sam upitao Branka? Nema ništa posebno kad ste vas dvojica otišli oni od preko poslali nam jutarnje pozdrave iz svega što imaju. Vas dvojica otišli ste u šetnju pa smo im mi vratili jutarnji pozdrav pjesmom. Ima li kod vas dvojice novosti? Odmah su prisutni podigli poglede sa svojih tekućih poslova isčekujući odgovor. Ima, kažem im, od danas i Petar je Hrvatski branitelj. Blagoslov za to dao je Franjo ali i Predrag ; upisan je u Franjin notes kao i ja u Viduševcu. Svi smo zaduženi za njegovu sigurnost!
A onda se javio sam Petar i kaže da je Franjo rekao da Desetara zadužuje, da Petru, tj. meni kaže on ,osigura dovoljno konzervi ribica, pa da ja brže rastem i da budem veliki. Svi se smiju znajući da je to ovog časa izmislio, ali zazvučalo je sasvim dobro. Skoro će i večer i jedva čekam ispružiti se na ležaju, jer od ranog jutra hodamo pješice.
Na Petru se i ne vidi umor, ali meni je potreban odmor u ležećem položaju. Kad prijeđeš 6-7 km s oružjem i puška postaje teška.
Ručak se ohladio, ali koga briga sad ćemo ručati i večerati. Uskoro će i mrak, a tada se ponekad i komšije smire, valjda i njima dosadi pucati, bar nekima od njih. Nisam to nego pomislio, a ono opet rafal one njihove strojnice. U što puca, mater mu j…m , veli Bosanac, jer siguran je da ga nitko od nas ne vidi, svi smo tu u zaklonu. Kažem vam ponovo lud narod! – ide-ee ...vikne netko kao da mi drugi nismo čuli ispaljenje iz minobacača. Svi smo istog časa s oružjem od kojeg se ni trenutka ne razdvajamo. U podrumu Desetar nije uspio ni vrata dobro zatvoriti, a prvi granata padne u dvorište gdje smo maločas stajali. Sa svih njihovih položaja započelo je granatiranje.
Ovo ne sluti na dobro!– kaže Branko. Ovako usklađeno još nisu pucali i to po cijeloj liniji. Budimo spremni jurnuti na svoje borbene položaje čim ovo prestane.
Tuku Viduševac, nas, Miljeviće, ustvari tuku cijele Gređane pa i Topusko!
Ovo bi mogao biti veliki napad! Branko nas umiruje, da svi budemo hladne glave, nemojte se, kaže on, uplašiti, a možda je ovo prilika da im skratimo perje. Minobacačko granatiranje ne prestaje, tuku kao sumanuti, a ako krenu pješadijom neće nas iznenaditi. Ovaj naš podrum ostao je nedirnut, a onaj prvi položaj već sad je u očajnom stanju
Čujemo eksplozije granata iz tog pravca, ruše se zidovi i krovovi, a crepovi padaju čak i na ovu dvorišnu zgradu u kojoj smo sada. Zaklonjena je ona od njihovih pogleda krošnjom oraha i jednog ogromnog duda. Dobar ti je ovaj položaj Branko, nemaju nas na nišanu kao na onom prvom, komentira to Bosanac. Tebi bi bilo bolje da šutiš kaže Đinks, kad god ti o njima progovoriš nešto ružno, svaki put tuku sve luđe. Ništa nisam rekao , nisam rekao ni da bi svijet bio bolji bez njih.
Rekao si da im j…š mater i da su lud narod i vidi sad. A meni Đinks potajno namigne i nastavi govoriti, oni valjda osjete da ih ne voliš. Ne volim – ne volim –, nego što, pitaj Dedu treba li ih voljeti. Platiti će noćas ako krenu, a ti budi blizu mene kad počne tarapana, jer sigurno ću trebati streljiva. Svi imaju određeno borbeno mjesto samo Petar i ja nemamo.
Trebali bi na onaj tavan , ako je bar još djelomično čitav. Luka uz šarac, Petar iza dimnjaka, a ja ću biti Luki kao pomoćnik na šarcu. Još se vidi, ali neće dugo naglo se spušta veče. Tada se polako smiruje i granatiranje i sve sam sigurniji da je to priprema za napad. Dečki, tada se ja javim, bit ćemo u velikoj prednosti kada napadnu. Imamo dobre zaklone, a oni će biti bez njih. Mi ih čekamo u zaklonu, a oni moraju prići misleći da će im kukuruzi biti zaklon.
Kada sam govorio o rafalnoj i pojedinačnoj paljbi i kako volim više pojedinačnu – večeras ili noćas to ne važi.!Kada priđu raspalite rafalima uz duž i poprijeko po kukuruzima i nemojte štedjeti streljivo. Ne smijemo im dozvoliti da nam priđu jako blizu, jer bi nas mogli napasti ručnim bombama. Još nešto, dok mijenjate okvire u kalašnjikovima budite zaklonjeni, ne uspravljajte se, nego ih mijenjajte ležeći. Nitko od nas ne smije stradati, budite mudri i bez panike. Prestalo je granatiranje i prva dvojica naših krenu u punom trku, i to Đinks i Bosanac. Za njima druga dvojica, a onda Luka, Petar i ja mi ćemo skupa na onaj tavan. Ti ćeš Luka prvi lojtrom na tavan, a ja ću ti dodati šarac. Petar će iza dimnjaka, a ja ću za vama čim vidim da je sve drugo u redu.
Jurnuli smo i nas trojica! – a ulazi se najprije u neku radionicu, gdje su vlasnici držali alat za popravak poljoprivrednih strojeva. Sva je ta šupa obijena daskama. Naslonjena na zid prema tavanu, drvena lojtra kojom sam se nekoliko puta popeo na taj tavan promatrajući dalekozorom one prijeko – kraća za dobar metar.
Luka je već gore, dodam mu šarac, a i Petar je već gore na zaklonjenom mjestu. Na ulazu u tu šupu dečki su pobacali neke vreće preko praga da služe ako zaklon. U tim vrećama je uglavnom skrutnuti cement. Puna je ta šupa kojekakve živadi, pa su i kokoši tu našle zaklon za noć. Noćivaju po policama i na jednoj traktorskoj prikolici bez kotača.
Vratim se u dvorište, a granate više ne padaju.
Zavladala tišina, ali ona zloćudna iza koje ne dolazi ništa dobro. Branko u dvorištu raspoređuje i požuruje neke dečke, a s njim su i ona dvojica novih i Desetar. Krenem ja na lojtru kako bih se popeo na tavan i kad sam se popeo više od polovice i stavio sam pušku krozu tavanski otvor, gromoglasna eksplozija minobacačke granate prolomi se u dvorištu. Eksplodirala je ni metar od tih drvenih vrata kroz koje sam maločas ušao.
Napolju začujem jauk, pogođeni smo(!), prepoznao sam Brankov glas.
Mene je detonacija bacila skupa s ljestvama u lijevo i pavši na zemlju osjetio sam jaku bol, ali sa lijeve strane u lijevom boku. Ne mogu ustati, a oko mene i preko mene lepršaju one kokoši, neke ranjene a neke se koprcaju na zemlji.
Sve je to u nekoj bjelini! – pogledam ruke, a one bijele kao u mlinara. Pogledam se po tijelu, a uniforma sva bijela. Pokušam ustati i uspijem uz velike bolove u lijevom kuku. Stalno mi se vrti u glavi misao pa kako me ranilo u lijevu stranu, a eksplodirala je svega dva metra od mene, ali s desne strane!
Dok sam ležao na zemlji u onoj bjelini mislio sam, kad drugi umiru vide svjetlost, a ja bjelinu. Strah me je popipati kuk , a onda izbauljam van, gdje je vidljivost ipak nešto veća.
Dečki leže pogođeni na zemlji. Tada ipak turnem ruku u hlače, dodirnem bolno mjesto, izvadim ruku, a ona i dalje bijela nije krvava. Tek poslije sam shvatio da sam od detonacije srušen skupa s ljestvama, i pri padu udario sam lijevim bokom u neki nakovanj koji je bio na tom radnom stolu. Luka me s tavana pita šta se događa, a ja odgovorim : budite gore i pazite na sebe i okolinu, dečki su ranjeni idem im pomoći!
Najprije odem do bunara i iz betonskog korita vodom isperem ono bijelo sa sebe.
Kad su dečki bacali na onaj ulaz vreće sa starim cementom, u nekim od vreća bilo je vapno u prahu, a ona granata raznijela ga je po cijeloj prostoriji, tako da smo i ja i sve kokoši pobijelili od njega. Pogledam najprije Desetara, a njemu leđa izrešetana kao da je pogođen iz lovačke puške, ali koliko vidim ne krvari jako. Branko sjedi na zemlji, naslonjen na zid kuće i kaže pogođen samo u rame. Pogledam bolje, a njemu geler otrgnuo dobar komad tkiva, ali izgleda da kost nije dirnuta. Stavim mu zavoj s jednim okruglim kamenčićem i zatvorim tu rupu da manje krvari.
Desetaru nemam što zavijati, jer su mu sva leđa izrešetana! Ona dvojica novih, pogođeni su po nogama jer su bili najbliže eksploziji.
Branko iako pogođen, sabrano priča i kaže: nismo uopće čuli ispaljenje, mora da smo je nekako prečuli ili je ispaljenja iz veće udaljine. Rane sam im previo kako sam mogao, a zalio sam ih onim Markovim konjakom. Što sada uraditi, nemamo vozilo, nemamo bolničara, nemamo ni motorole, nemamo gotovo ništa, a evo i noći.!!!??
Toga časa počela je pucnjava iz kukuruza i to s pješadijskim naoružanjem, pa i s one vikendice.
U tom trenutku u dvorište dojuri Lauda, kao da ga je sam dragi Bog poslao. Stao je sa svojim minifurgonom u zaklon iza staje. Poslao me, kaže, Franjo da vidim trebate li što?
Stavili smo Desetara na vreću za spavanje i prenesemo ga tih pedesetak metara. Nosimo ga do auta potrčkujući preko dvorišta, a rafali najvjerojatnije s terase one vikendice stvaraju smrtonosnu buku. Popucali konci kojima je prošivena vreća za spavanje, otegla se do zemlje, pa Desetar ranjenim leđima zapinje o nju !
Možda mu se jauk čuo do one vikendice.
Čuli su ga oni sigurno, ali se nisu dugo radovali!
Branko se onako ranjen vratio u onaj naš podrumak s hidroforom. Obećao sam da će letjeti u nebo i letjeli su; ovaj put žice nisu bile presječene. Bila je to eksplozija koju ću pamtiti dok sam živ. Sad mogu ići i ja kaže Branko i vidimo se uskoro. Vratili smo se mi po onu dvojicu, a oni leže i tresu se i od šoka i od straha. Svakom sam dao po gutljaj konjaka i umirio ih koliko sam mogao. Brzo ćete vi nazad, niste teško ranjeni, a imat ćete prilike vidjeti kako ima lijepih medicinskih sestara. Nemojte radi toga ostati, vratite se jer moramo završiti ovaj veliki započeti posao. Kad smo skupa s Brankom došli ponovno do vozila u njemu jednostavno više nije bilo mjesta za sve njih.
Desetar je počeo osjećati bolove i pita me, jesam li teško ranjen?
Možeš li micati nogama, pitam?
Mogu! – i odmah to uradi. Možeš li rukama i glavom? Mogu, mogu, kaže. Nisi teško ranjen i brzo ćeš natrag. U sebi stalno mislim – tko zna nema li unutarnjeg krvarenja ! Strpali smo ih u taj mali citroenčić, a ne možemo zatvoriti zadnja vrata pa vise djelomično van. Imaju najboljeg vozača i sigurno će stići do saniteta negdje u Topuskom. Vratim se da bih obavijestio Bosanca, Luku , Đinksa, i Petra o svemu. Na zemlji sjedi ispruženih nogu Hos i vidim da nešto nije u redu.
Što je s tobom, pobogu? I ja sam ranjen! – a pitam u što? U petu ali i u prepone, a možda i u genitalije ne usudim se pogledati. Skinem mu čizmu, a ona krvava, pri skidanju jaukne , ali se umiri kad sam je skinuo. Skinem mu i drugu čizmu i povučem mu hlače dolje. Genitalije su ti na broju samo te geler okrznuo iznutra po bedru. Daj da vidim petu, a u peti rupa, kao zrno graha, – u njoj nema gelera. Pogledam čizmu, a geler se zadržao u peti i samo što ju je probio, i viri u unutrašnjost čizme oko šest - sedam milimetara; nisi teško ranjen, zamotat ću ti petu i tu malu posjekotinu na bedru i sve će biti u redu. Da li si ti Deda siguran da je tu gore sve na broju i pokaže rukom na prepone.
Jesam, siguran sam, jer još znam brojiti do tri. A konjak, spomene ga Hos(!) – on je samo za rane, i sav sam gotovo potrošio; a to što nisi teško ranjen , proslavit ćemo kasnije.
Sad je već mrak i uz pomoć nekakve škiljave baterije zavio sam Hosu te ranice i izvadio geler iz čizme. Tog trenutka začujem nekoga u onom podrumku s hidroforom kako jeca. Prva misao mi je bila da je još neko ranjen. Uđem unutra, a to Štef međimurac, samo je nešto viši i krupniji od Petra čuči, i sav se trese jecajući.
Jesi li ranjen, pitam ga? Nisam (!), kaže ali se i dalje trese vjerojatno od šoka, jer je možda prvi put vidio ljudsku krv, a posebno je bio blizak sa Desetarom. Sigurno ga je to šokiralo i potreslo.
Što sad s njim uraditi i kako ga izvući iz tog stanja. Ponudim mu gutljaj konjaka. Uzeo on pljosku, a ruke mu se tresu, može je prinijeti ustima. Ja mu je pridržim i gutne on jedno dva gutljaja. Slušaj Štef, ranjeni su , ali hvala Bogu, ne teško. Ostali smo bez njih ! – a ova gamad napada. Potreban si ali prije nego što odeš na svoj položaj, pokaži mi kako se puni okvir za kalašnjikov, jer ja ne znam (!), a Branko mi ga je ostavio. Pokaži mi i kako se mijenja okvir kada je prazan! Pa kako ti to ne znaš?
A ja kao iz stopa – kad sam bio ročnik kod nas nije bilo kalašnjikova. Uspjelo je (!), pribrao se on i pokazuje mi sve redom. Sve je mirniji i sabraniji i uspjelo je hvala Bogu.
Znam ja kako se puni, puca i mijenja, ali pomoglo je da se Štef smiri.
Štef, hvala ti(!),a ni za živu glavu nemoj dečkima govoriti, da nisam sve to znao.
Bez brige, kaže on a već sasvim miran. Cijeli naš položaj nije širi od dvjesto metara. Koncentracija našeg oružja na tom prostoru dosta je velika i moralo bi sve proći dobro.
Sve ih još jednom obiđem i dogovorimo se da ne pucaju dok ja ne zapucam. Bit ću u kupaonici koja je najbliže kukuruzima. Od cijele kuće samo su WC i kupaonica ostali cijeli. Na kupaonici je mali prozorčić koji gleda na voćnjak i kukuruze, iz kojih bi napadači trebali naići. Sad više ne ću ići na tavan Luki i Petru, a kad priđu bliže, prvi ću zapucati; to će biti signal svima da otvore žestoku vatru. Noć je i mrak štono se kaže kao u guzici, oblačno je i bez mjeseca. Oni će hodati kroz te kukuruze u mrak i ne znajući točno gdje smo. Pucaju sad odavde sad odande, htjeli bi da uzvratimo pa da nas točno lociraju. Puca se žestoko u Miljevićima i čujem šarce Trnjana. Tamo sigurno neće proći! – pucnjava se približava nama.
Pucaju četnici na momente kao da su nas otkrili, pa sad kao praše po nama. Petar je s Lukom, ako i on legne uz Luku bit će u dobrom zaklonu. Kad sam rekao Bosancu da ih treba pustiti blizu, a onda oprašiti samo je rekao – tooo... !
Nisam nikada ratovao i ovo mi je prvo borbeno iskustvo, a nisam siguran ni kako ću se i sam ponašati kad zagusti. Molim Boga da se ne ustrtarim i da cijelo vrijeme mogu trezveno misliti. Dečki su me prihvatili i slušaju me, jer sam najstariji.Četnici su otkrili su krov kuće, točnije njegove ostatke, vide ga naspram neba i pucaju po crijepu kao ludi. Po mojoj procjeni sad su na od prilike stotinjak metara, kad priđu na bliže otvorit ćemo vatru. Eksplozija u onoj vikendici nije ih usporila, jer vjerojatno većina njih i ne zna da im suborci više nikad neće pucati po Hrvatskoj.
Ne viču oni ništa, tiho napreduju i pucaju! Možda ne pucaju baš svi, ali po mojoj procjeni samo na naš položaj ide ih više od tridesetak. Sad već čujem povremen i prigušen razgovor, valjda se dogovaraju. Opalio je netko od njih tromblon, preletio je zgradu i pao u dvorište, ali nam nije naštetio.
Sve su bliže i srce mi lupa kao ludo! – imam rap s osam okvira i dva u kalašnjikovu, a to je tri stotine metaka, i to ulijeva sigurnost. Svi smo u dobrim zaklonima pa me i to tješi.
Po ispaljivanju njihovih pušaka vidim da su sasvim blizu. Naši dečki su strpljivi, ali siguran sam da jedva čekaju da ja ispalim rafal. Toga časa čujem ih, već su pod onom kruškom, a prvi su već izašli iz kukuruza i pucaju po našoj zgradi. Uočio sam trojicu u odsjaju vatre iz njihovog vlastitog oružja. Toga časa nanišanim i dugim rafalom započnem paljbu. Najprije čujem Hosovu argentinku, jer ima drukčiji zvuk, a onda Đinksovi kratki rafali koji štekču kao bjesni i to bez prestanka. Kao kruna te pucnjave Lukin šarac s tavana puca bez zastoja , ispucavam i treći okvir i on je za tren prazan. Jedino Petrovu papovku ne čujem, sigurno pomaže Luki pridržavati redenike, a ako je tako onda je to baš kako treba. Sjetim se i one naše papovke i tromblona tamo u onoj kaci. Jurnem u dvorište i preko kuće kako je rekao Desetar i ispalim svih šest tromblona u kukuruze, pod raznim nagibima. Đinks skače sad na jedan ugao kuće i puca, a onda na drugi kraj tamo iza staje, pa smo se skoro sudarili u onom mraku.
Postao si i topnik, smije se (!) i otrči opet nazad iza staje i opet kratko štektanje njegovog oružja. Bosanac puca sad iza onih naslaganih drva, a onda iza kamenog grudobrana !
Vratim se nazad u kupaonicu, a na mom prozoru Štef Međimurec stao na sanduk od streljiva i kroz onaj moj prozorčić šalje brze pozdrave četnicima.
On kao i drugi, juri na svoj prvi položaj tako da je četnicima izgledalo , kao da nas ima puno više. Od početka naše paljbe više nisam čuo niti jedan četnički pucanj.
Naši dečki i dalje praše! – obiđem ih i predložim da popune okvire, jer možda oni ponove napad. I sam sam popunio sva četiri okvira. Štef Međimurac istresao je streljivo iz kutija, sasuo ih u lavabo i tamo popunjava svoje okvire. Čuje on kako ja u mraku punim svoje, posvijetli malo ! – pa veli : Deda, ti u mraku puniš, punim, punim imao sam dobrog učitelja ! Sve je vidim shvatio i samo se nasmijao.
Što misliš – da li gotovo? Samo ti sve pripuni, jer s njima nikad ne znaš, ali po svemu sudeći ovo im noćas više neće pasti na pamet. Prestali smo i sami pucati i ponovno nastane ona grobna tišina, koju kao i do sad prekine Bosanac svojim gromkim glasom : usrali se četnički junaci!
Izgledalo mi je da su ga čuli na Baltić brdu i Glini, a ne samo preko u Skeli. Došao je Bosanac vidjeti i čuti imamo li još stradalih, pa smo skupa obišli sve naše dečke i hvala Bogu nitko nije niti ogreben. Hosa sam upitao boli li ga, on veli boli, boli – daj koji gutljaj, naravno da se zeza, a to je znak da je sve u redu.
Luka i Petar sišli su s tavana. Petar me upita : Deda gdje ti je puška? Tada sam se sjetio da sam cijelo vrijeme bez nje; nisam opalio niti jednog metka. U jednom trenutku sam je potražio i nikako se nisam mogao sjetiti gdje sam je ostavio ! Od uzbuđenja i trke, brige oko ranjenih, a i poslije ove pucnjave nije mi pala na pamet.
Gore ti je na tavanu, sad ću ti je donijeti !
Tada se i sam prisjetim da sam je stavio na tavan da se lakše uspnem. Toga trenutka ona (kobna ) granata ranila je dečke, a mene bacila skupa s lojtrom, tako da je puška ostala gore.....
Događaji su se nizali vrtoglavom brzinom i nije bilo vremena za razmišljanje.
Petar mi je bio od velike pomoći, a da se pohvalim kaže Luka , šarac mi nije ni jednom zatajio. Trebao bih otići s njim na moj položaj kod onih drva za ogrjev, dobar su zaklon a i na uzvisini su!
Bosanac ih odvede, a Petar je prije toga u džep stavio dvije konzerve ribica – zlu netrebalo .
PJEV CVRČKA
Mrkla je noć, oblačno je i nigdje svjetla, a poslije sve one silne pucnjave najednom se čuju cvrčci. Cvrče oni kao uvijek u ovo doba, kao da rata i nema. Zavladala tišina i sad tek vidimo koliko smo umorni. Sjedimo na zemlji, a ja ponovno na ono betonsko korito da se sad temeljito operem od onog vapna. Mora da je ovaj napad bio nekakav probni, nekakvo ispitivanje s njihove strane, a možda priprema za još veći i konačni.
Smetamo im i zadržavamo ih u njihovim planovima oko zauzimanja cijele Banije. Htjet će oni i više – ako bude moguće.Ima nas ovdje oko dvije stotine, a glumimo da nas je i tri puta više! Noću se čuje da gomilaju nove snage – kamioni u kolonama iz pravaca Bosne idu put Gline. Za vrijeme okršaja mislim da sam čuo jauke pogođenih u kukuruzama, vidjet ćemo ujutro, jer sada noću nitko neće ići istraživati, a i opasno je!
Možda je tko od njih ranjen i leži tamo, a i one naše mine su opasne, pogotovo noću!
Probudio sam se prije nego se razdanilo, ponio sam kazetu i odšuljam se oprezno onim suhim potokom do “pozornice”......
Uz put mi je i ona vikendica, ali nje više nema leži razasuta naokolo. Ugledao sam i prvog mrtvog četnika a ni dva metra dsalje od njega ispod nekih greda i dasaka, vire noge još jednog, a samo na jednoj nozi ima cipelu (!), a druga mu je bosa. Možda ih ima još i po povratku potražit ću njihovo oružje.
Kuća je, istina, drvena i sad je jednostavno pretvorena u građevinski otpad. Stižem do kasetofona i odmah promijenim kazetu, uključim ga, a pjesma – Bože čuvaj Hrvatsku naš dragi dom, četnicima odnese mir !
Za njom slijedi još pet domoljubnih pjesama. Trkom sam se udaljio istim suhim potokom nazad do srušene vikendice. Pogledao sam letimice ne bih li ugledao kakvo oružje, ali u onom silnom kršu i ovako na brzinu ništa nisam našao. Pjesma odjekuje od brda s njihove strane, ori se cijelim krajem, a baterije su još dobre ! Siguran sam da ove pjesme nikada do sada nisu čuli, pa ih i oni pažljivo slušaju!!??
Mora da su zaprepašteni tolikom drskošću, da poslije prošle noći imamo snage za ovako nešto. Da su imalo pametni shvatili bi da ovakvi branitelji neće izgubiti rat. Siguran sam da pametnijim pojedincima među njima to već zvoni negdje u dnu mozga. Vratio sam se u našu privremenu bazu, a dečki me dočekali pljeskom i kavom – za pjesme!
Međimurec Štef donio Brankov konjak, da nadolijem u pljosku, a ono što je ostalo rastočio sam dečkima, nije ih zapalo bogzna šta, niti napršnjak za svakoga.
Hosu je Đinks promijenio zavoje i dezinficirano rane svojom čašicom konjaka(!), jer on ne pije. Jest da je Hos zacvilio kad mu je ranu zalio konjakom i rekao mu : dobar je ovaj konjak i za rane.
U razgovoru o noćašnjoj akciji, javio se Međimurec : ti Deda, mogao bi nas i pohvaliti za ono noćas, ako za ništa drugo, a ono za naše strpljenje što nismo zapucali prije znaka. Već smo mislili da si zadrijemao kaže Petar – hoće se to dogoditi starim ljudima!
Dečki ! – čast mi je i ponosan sam što sam u društvu takvih junaka-boraca. Mislim da smo sve obavili kako treba, samo da nam naši nisu onako nesretno stradali(!). Sreća je u svemu tome da nitko od njih nije teško ranjen. Još bi nešto predložio(!), a to je da nam od ovog trenutka vođa položaja bude Bosanac. On je osim mene i najstariji i najiskusniji.
Pristajem ! – kaže on, ali samo dok se ne vrati Branko.
Ispričao sam im za vikendicu i one poginule. Bosanac je odmah predloži da ne idemo u istraživanje u kukuruzište, ali da trojica odu i pokupe oružje i streljivo kod srušene vikendice. I Predrag bi rekao da to ne ostavljamo tamo, jer nam je neophodno. Odoše trojica, a usput još čujem Bosanca da govori Đinksu neka on pazi da ne bi došlo do iznenađenja dok dvojica traže oružje.
Mrtve ne dirajte! – neka ostanu gdje jesu.
Sad po danu ne smijem do kasetofona, jer bi i neki od njih – četnika, mogli prići i sačekati me u zasjedi. Bosanac i ja odemo pogledati kukuruze, ali samo s tavana. Sasječene stabljike kukuruza, kao da ih je mjestimice kosio nevješt kosac. Bogami u tim kukuruzama četnicima je bilo teško ostati živima i nisu im bili bogzna kakav zaklon. Mora da ih je ona crnogorska budaletina poslala ovamo u smrt, a siguran sam da on nije bio među njima. Pojavio se u našem dvorištu Lauda sa svojim autićem, a poznajemo ga iz daleka – ali svejedno kad prilazi on potrubi dogovorenim znakom. Došli su s njim i Predrag i Franjo i odmah se raspitali kako je bilo noćas. Bosanac im je ispričao sve, a za to vrijeme zaklonili smo se u onaj naš podrum gdje je koliko-toliko sigurnije. Najprije ih je izvijestio kako nitko od nas nije čuo ispaljenje(!), ili je bila prigušeno pucnjavom. Uglavnom nismo je čuli – let mine– i dečki su ranjeni. Izvijestio ih je kako smo utvrdili zaklone, kako imamo rezervni položaj a i da smo bili dobro pripremljeni kad su prišli. Branko iako ranjen digao je u zrak onu vikendicu jer su iz nje pucali po nama.
Dobro, pita Predrag tko vas je organizirao kad je Branko otišao?
Deda, kratko odgovori Bosanac. On je sve nas i umirio i motivirao, a mene je izvukao iz šoka kaže Štef. Gleda me Predrag i počne govoriti : bili ti Deda mogao...?
Odmah sam znao na što misli i dok još nije ni izgovorio do kraja, kažem mu ne, ne bih mogao. Moj posao je ono naprijed, tamo sam dosta dobar, a ovdje je Bosanac bolji od mene. Dečki ga izuzetno vole i cijene i znaju ga već dosta dugo. Vidio je i Predrag, a i Franjo da sam odlučan. Osim toga, Bosanac je već prihvatio tu odgovornost sve dok se ne vrati Branko. Budem li imao vremena i prilike pripomoći ću koliko budem mogao. Spomenuo je Bosanac i one mrtve kod vikendice, a i one u kukuruzima – kojih vjerojatno ima.
Tad smo saznali i veliku novost. Franjo nas je izvijestio da ćemo se povući s ovih položaja za najviše dva do tri dana. Imamo obavijesti s puno strana da pripremaju veliki udar na sve nas tu na Baniji. Naši dečki već utvrđuju položaje u Viduševcu, a povući ćemo se jedne noći tiho, da to ni ne primijete.
Sad o tim “mogućim mrtvima”. Ti mi Bosanac odgovaraš za sve postupke, oružje i streljivo pokupite!
Ne smije(!) , kaže Bosanac , ostati ni jedan metak, – pa se smije, jer to su ustvari riječi Predragove, koje je on samo ponovio. Tako je, nastavi Predrag, već sutra zorom pokupite oružje(!) – a mrtve ne dirajte, ni njih ni njihove moguće dokumente. Ostavit ćemo ih njima, njihovi su, pa neka se oni brinu o njima!
Uštedjeti ćemo si puno posla, i pisanja izvještaja, a mi i tako ubrzo odlazimo odavde.
Nego, čuli smo da im svako jutro svirate, pa mi kažite kako im se sviđaju naše domoljubne pjesme?
Sigurno im se sviđaju, kažem ja, istina-bog jutros nisu pljeskali , ali za vrijeme izvođenja pjesme nisu ni pucali. Sviđa mi se ta ideja sa sviranjem, pa ćemo morati to uvesti gdje god se može. Tad se javio Petar, valjda da mene pohvali, Deda svašta zna !
Vidim ja da zna , nego Predrag upita neodređeno : kako se je noćas u akciji pokazao Petar? Petar je bio moj pomoćnik na šarcu javio se Luka i nije ustuknuo ni milimetra, pa čak ni onda kada je prštalo po crepovima iznad naših glava od četničkih rafala.
Ako je tako, a tebi Luka svakako vjerujem, otiđi do Laude neka ti da onu pušku u futroli pa je donesi ovamo ! Ode Luka, a Petar me gleda upitno očima , iznenađen je !
Ja slegnem ramenima, kao ništa ne znam, ne bih htio pokvariti iznenađenje. Predao Luka Predragu futrolu, a on polako, polako povuče patentni zatvarač i izvadi ljepoticu iz futrole. Puška nova, ispod čekića, a na njoj optika nešto veća do moje, a onda valjda i jača. Pruži je Petru uz riječi : nadam se da ne ću požaliti što ovo radim. Obećaj mi da ćeš se čuvati i slušati ove iskusnije suborce.
Primio ju je Petar s obje ruke, i kaže bez imalo treme u glasu : nećete požaliti! Pogleda on u mene, samo sam kimanjem glave potvrdio da je dobro odgovorio.
Ajde, Deda pokaži mi te kukuruze i vaše položaje! Najprije ga odvedem na onaj već napola porušen tavan jer s njega imamo dobar pregled, a i zaklon ako ustreba.
Promatra Predrag sve to, a ja mu još ispričam kako su dečki bili strpljivi do znaka za paljbu. Pokažem mu i onu krušku do koje su došli. Pustili ste ih zbilja blizu, a možda i preblizu (!) – to je bilo prošlu noć, danas je također vruće, a već sutra ćete osjećati smrad od mrtvaca, jer je sve to jako blizu.
Pokupite oružje čim svane(!) , jer će smrad biti nesnosan. Dobro ste se utvrdili, ali idemo odavde (!), moramo, još smo preslabi da bi mogli pružiti jak otpor, a kamo li ih napasti.
U Varaždinu smo osvojili prvu vojarnu punu oružja i već se transportira i raspoređuje. Potrebe za oružjem su nam velike. Imamo sve više dragovoljaca, ali izgleda da smo s vremenom tanki. Premjestiti ćemo sve naše ljude na nove položaje, pa dok oni kakvi jesu, budu tukli ove mi ćemo biti na drugom mjestu. Sva su ratišta važna, ali ovo Banijsko, ustvari brani Zagreb , a to znači i Hrvatsku.
Obišli smo sva utvrđena borbena mjesta, samo nismo tvoje. Do njega se , rekoh, može samo rano ujutro za mraka i magle, a onda nema nazad do noći.
Bojiš li se ostati tamo tako izložen?
Naravno da se bojim, najviše zarobljavanja (!), ali zato imam i pištolj i bombe tako da me živog nikad neće uhvatiti. Osim toga znaš i sam da za snajperiste ne važi ni Ženevska konvencija, a posebno kod ovih prijeko. Vratili smo se do auta, a tamo mi on preda torbicu sa streljivom, namjenjenu Petru, uz riječi, -– čuvaj maloga, poslije ćemo već naći nekakvo rješenje za njega! Moramo obići i one druge položaje, jer su nam gotovo svi položaji prošle noći bili napadnuti.
Dečki se okupili oko Petra i pregledavaju njegov karabin; a kad sam Petru predao streljivo on mi pruži pušku i upita : što misliš Deda, da li je dobra? Pogledam je, a to Winčesterka(!), stigla je iz Kanade ili Amerike. Prava je Petre, samo ćemo je morati upucati i isprobati. Mali se raduje karabinu, umjesto da se raduje kompjuteru, ili nekoj dobroj knjizi, zato će mi morati platiti bagra četnička, i to dobro platiti! Kad je Petar otvorio torbicu sa streljivom pokraj streljiva dobio je i dalekozor i to pravi vojni (!) , a ne kao moj za promatranje ptica.
Pogledaj Bosanac ovo, Predrag je ne samo mislio, on je mislio unaprijed. Zna da je snajperisti teško dugo gledati kroz optiku na pušci i to na jedno oko, pa je pridodao i dalekozor.
Za to se i zove: onaj koji misli unaprijed.
Znaš li što mi je još rekao Predrag? Kaže da rano ujutro pokupimo oružje, jer će smrad iz kukuruza biti veći, gotovo ne podnošljiv. Meni osobno to nikad ne bi palo napamet. Bome ni meni, kaže on.
Tenkovi....
Znaš Bosanac, oni tenkovi dolje uz rijeku Glinu nikako mi ne idu iz glave. Zašto su tamo u onoj udolini, a morali bi biti negdje na uzvisini da bi vidjeli cilj u koji će pucati. Ta gamad veli on ima već nešto pokvareno na pameti. Ako će pucati kao topovi, na …, toga časa oba su počeli pucati, a mi polijegali na zemlju i shvatimo da granate lete visoko preko nas, pa za desetak sekundi čujemo teške detonacije negdje iz pravca Viduševca. Opet su te čuli , kažem Bosancu, rekao si ta gamad i evo gle. Ti stvarno ne bi smio to govoriti toj gamadi, da je gamad. Oboje se smijemo kao ludi, i dalje ležeći na ledini. Sjetio sam se, rekoh, ako će pucati na cilj koji ne vide, morale bi imati tamo nekoga, tko će raditi korekciju. Morali bi im javljati motorolom, radiom, ili već nekako. Znaš ono “lijevo 80, kraće 50 “ i te stvari. Sigurno imaju nekoga na našem području koji im pomaže. Trebalo bi voditi brigu i o tome, ali tko, nismo ni vojnu policiju osnovali, jer nije bilo vremena. Jednog dana valjda će i to doći na red. Ako gad čuči na nekom tavanu, kako ga i naći !? Nije Bosanac ni dovršio rečenicu, a oni opet po jednu turu granata. Opet si rekao gad i oboje se smijemo kao ludi. Što se vas dvojica toliko smijete? Recite i meni da se i ja smijem, kaže Đinks. Rekao je za one preko da su gamad, i odmah su počeli pucati tenkovi. Davno ja govorim, njemu bi trebalo zabraniti da govori ružno o Srbima. Svi bi mi radi njega mogli stradati. Sad se smijemo sva trojica – tenkovi ispale još po jednu turu, na koje se više ni ne obaziremo .
Opet je dan proletio , a da toga nismo bili ni svjesni. Večer je mirna. Noć je ponovno vedra i topla, a mjesec tanak kao konac, ali je ipak nešto svjetlija nego prošla.
Hvala ti Bože što smo i ovaj put ostali živi ! Ubrzo će i zora, već je i nebo na istoku nešto svjetlije. Umivam se na bunaru, a onda žurim što prije promijeniti kazetu – samo da me ta ludost ne košta glave. Mogli bi me sačekati negdje u mraku blizu kasetofona, ali mislim da nemaju hrabrosti za takvo što. Moram biti posebno pažljiv i oprezan, jer mi je ovo ponavljanje i sviranje kazeta, postala slaba točka. Od sada ćemo koje jutro preskočiti, tako da ne će biti sigurni kada ću do kazetofona. Možda sam se prvi sjetio toga, a možda i ne. Toga časa riješim da ću ga odmah premjestiti i to tamo bliže onoj miniranoj vikendici. Bit će nam bliže, a dovoljno je glasan da ga čuju i odande. Šuljam se s pištoljem u ruci (!), prišao sam desetak metara do njega i stao – smirim se osluškujući. Valjda je to ono šesto osjetilo, predosjećaj, ili nejasna slutnja, ali osjetio sam nelagodu u onom kratkom trenutku osluškivanja. Znam razum bi da se polako puzajući vratim, ali izazov je prevelik. Umjesto da se povučem ja pužem prema kazetofonu, uzmem ga s obje ruke da ne kvrcne u nešto i da me ne oda. Polako puzajući vratim se do onog mjesta gdje sam zastao i imao osjećaj nelagode. Ustanem i pognut se vraćam sa kazetofonom u jedno , a pištoljem u drugoj ruci.
Zadihan od napora, dišem samo na usta da me se ne čuje i polako se odmičem iz te zone naslućene opasnosti. Kad sam pomislio da sam u sigurnosti, stao sam na neku suhu grančicu, ona puče(!) – rafal sasječe granje iznad moje glave. Kad je ona grančica pukla, bacio sam se na dno onog suhog potoka i to me spasilo. Poslije prvog rafala zaprštalo je i s druge strane, ali taj drugi nije bio tako precizan. Zrna su tukla i desetak metara od mene. Znači dvojica su bili u zasjedi, ali po noći nisu pronašli kazetofon, pa su postavili zasjedu i to približno , dosta blizu. Najprije sam ležao par minuta nepomično a onda pažljivo otpužem i udaljim se još dalje iz te opasne zone. Možda me i svanjivanje spasilo, jer sam čuo kako odlaze bojeći se da će biti viđeni. Čim sam došao do ruševina one vikendice stavio sam kazetu i ponovno su se zaredale pjesme nad našom Banijom. Istini za volju noge mi se još tresu i ležeći u travi čekam da se smirim. Dobro Bosanac kaže, da Dujmić i Zrinko Tutić u životu ništa nisu napisali nego samo to, napisali su veliku pjesmu. Hrvatski bend koji je ovo otpjevao napravio je više od obične pjesme; po Bosancu je to, a i po meni pjesma nad pjesmama. Sjeo sam, ma što sjeo , legao sam pod neko drvo, da dođem k sebi i od napora i straha! Možda je posljednji put slušam u društvu četnika, a to je poseban užitak kojeg si malo tko može priuštiti. Gotovo me to koštalo glave, ali vrijedilo je. Na povratku u naše Cerjake, javim se straži .
Bosanac je već odredio Đinksa, Luku i mene da idemo u kukuruze pregledati rezultat noćašnje tarapane, pokupiti oružje i streljivo ako ga bude !? Već se razdanilo. Dogovorili smo se da će Đinks samo paziti da ne naletimo na kakvu zasjedu. Svi nosimo kalašnjikove s prstom na okidaču i pažljivo ulazimo u kukuruze. Ulazimo točno ispod kruške gdje sam ih ugledao one noći. Polako se šuljamo, da činimo što manju buku. Đinks koji je bio blizu mene, a nešto ispred najednom digne ruku za znak da svi stanemo. Čuo je nešto i čuči ?! Prstom me pozove k sebi, jer je bio par metara ispred mene. Čučnem do njega a on mi da znak da budem tiho, nagne se k meni i šapne mi na uho : pčele!!! Gledam ga u nedoumici i mislim si kakve pčele (!), pa nije vrijeme rojenju. Tada i sam začujem zujanje, a tek smo desetak metara ušli u taj gustiš od kukuruza. Osjetim tada jaki smrad, pa mu šapnem : to poginuli smrde. Priđemo bliže, on s jedne strane, a ja s druge, a kad smo prišli još bliže, zujanje se pojačalo. Dvojica četnika leže izrešetani.Pozovem i Luku da nam priđe. Đinks ode desetak metara dalje i čučeći motri da nas netko ne iznenadi. Opet mi signalizira i pokazuje rukom na zemlju ispred sebe, da ima još jedan mrtav . Prstom mu dam znak da bude tiho, a tad bolje pogledam mrtve. Jedan je pogođen s puno hitaca, a na njemu roj muha –onih krupnih zujara. Drugi leži pokraj puške, a na leđima ima onaj nosač, ili samar za tromblone. Još ih ima pet, a šestoga je ispalio na nas. Za pojasom ima pištolj i Luka ga odma uzme i metne sebi za pojas. Onaj drugi do mene pao je na trbuh, a kalašnjikov mu je ispod desne ruke. Uzmem ga, a onda ugledam i torbicu s rezervnim okvirima. Leži on na toj torbici i ako ih hoću uzeti moram ga pomaknuti. Okrenem ga, izvučem torbicu, a ona sva krvava. Gadi mi se (!), ali ću je oprati jer nam je potrebna. Ostavimo oružje pod kruškom i vratimo se Đinksu. Opet mi šapne na uho : pčele! I u toj situaciji morao sam se nasmijati, pa mu šapnem : nisu pčele nego muhe. Šutke me pogleda i čudi se ! Sada nemamo vremena za objašnjavanje. Napeti smo i oprezni, jer možda i komšije dođu po svoje mrtve, a ne bi bilo dobro susresti se u ovom gustišu. Đinks opet ode dalje naprijed, a boljeg osmatraća ne možemo ni poželjeti. Na ovom trećem mrtvom kao i na onoj dvojici, roj muha. Luka i ja uzmemo streljivo i oružje koje je bilo samo par metara udaljen od mrtvih. Opet Đinks pokazuje nešto, priđem mu i šapnem mu u uho : pčele! Ne zajebavaj Deda (!), eno prve odskočne mine, nije naša , mi takvih nemamo. Hoćemo li i ići dalje ili je bolje da se vratimo?
Vraćamo se ! Ponesimo oružje, a kasnije ćemo vidjeti. U bazi nam Bosanac naredi da se dalje ne ide. Može netko stradati, jer su mine nepredvidive, a možda ima mina ukopanih u zemlji koje ne možemo vidjeti. Tri su četnika poginula u vikendici i sad tri ovdje, pa imamo šest komada oružja i dosta streljiva. Uzmite od oružja kome što odgovara, a drugo ide u rezervu. Zadržat ću pištolj, kaže Luka, a ja ću kalašnjikov, velim ja . A ti Đinks? Ti bi vjerojatno malo streljiva. Uzet ću samo jedan rap. Samo jedan, čudi se Bosanac ! Đinks je pokaže, a ta torbica puno veća od normalne, jer onaj zadnji poginuli, imao je laku strojnicu pa i puno više streljiva. Što ne uzmeš tu laku strojnicu, predloži Bosanac? Neću se rastajati od svog oružja navikao sam se na njega, a ono na mene. Bosanac je zarobljeno oružje zapisao u notes da može predati izvješće Franji kad se sretnu. Otišao sam do bunara pa nekom ribačom četkom perem onaj zakrvavljeni rap. Nećeš moći to tako oprati, veli Luka, nego, imaš u kući plina i praška za pranje i jedino će se krv isprati ako torbicu iskuhaš. zajedno s praškom.Potrebno nam je oružje i streljivo, nemamo ga dovoljno, a ako je vojnik bez streljiva bespomoćan je. Nitko od nas se ne raduje što smo one četnike svladali, i nitko se tome ne veseli. Žalosne su to pobjede, ali je nepobitna činjenica da su nas krenuli poubijati. Leže tamo u kukuruzima mrtvi, ostale im obitelji bez njih, pa se pitam što im je to trebalo. Možda se oni drugi iako neopametljivi ipak opamete, kad ih nađu i vide. Morali bi znati da će ih još puno poginuti jer su na tuđem.
Znam da ćemo i mi imati velike gubitke, jer sve ono čudo od oružja što ga imaju, da samo slučajno pogodi opet će nas puno stradati. Mnogi će naši mladi ostati invalidi za cijeli život (!), što nam drugo preostaje, pritjerani smo do zida i nemamo drugog izlaza.
Mi ga nemamo, a oni ga imaju. Jednostavno mogu prestati s agresijom, vratiti se u Srbiju i sve će prestati. Mi ne možemo prestati s obranom, jer ćemo opet imati križne putove, masakriranja duž Hrvatske, a imali bi “Žikino i Kozaračko” kolo na trgu Bana Jelačića. Od sada imam i kalašnjikov i noću ću se osjećati sigurnije, a nositi sobom i pušku i njega neće biti lako, ali neka ! Neće ni ovo sranje od rata trajati vječno.
Hajdemo Deda isprobati pušku nestrpljiv je Petar. Idemo odmah samo donesi isto onakvu konzervu, kao što je bila ona iz Gređana. Sjećam se kaže Petar da je na njoj pisalo da je sadržavala ciklu. Može li pita on i smije se, ako na ovoj bude pisalo kiseli krastavci. Te šale najvjerojatnije je pokupio od Bosanca. Može i krastavci, kažem, a on je izvadi iz kopriva i pokaže da je već pripremljena. Daj Deda kaži (!), zašto pucam u taj lim od konzerve , baš me zanima? Reći ću ti kad za to dođe vrijeme. Dečkima smo rekli što smjeramo i odemo jedno tristo metara do onih zidina po kojima su četnici pucali namamljeni dimom. Ovaj put odmjerio sam stotinu koraka, jer to je dobra udaljenost za ono što smjeram. Kad je zalegao i pripremio se za pucanje, dobacim mu moju vrećicu s pijeskom, a on odnekud izvuče drvene rašlje, pa na njih stavi onu moju vrećicu s pijeskom i na nju nasloni pušku. Kad je opalio, pogledam kroz dalekozor i vidim nije pogodio, skupa odemo do mete vidjeti gdje je udarilo zrno. Zrno se zabilo jedno dvadesetak centimetara niže, ali je pravac dobar. Podbacio je dvadesetak centimetara.
Jesi li dobro nanišanio?
Jesam, veli, samo nisam iz nje nikad pucao pa sam možda zato fulao. Hajde sad nazad, ali polako hodaj nemoj se uspuhati(!), ispali još jedanput, a nanišani točno kao prvi put. Poslije hica pogledam, a drugo zrno pogodilo ispod onog prvog svega jedan centimetar. Odem do Petra i objasnim mu da je problem u optici, odvrnem poklopac na vijku, onaj za fino podešavanje, pa ga okrenem za jedan klik. Sistem za podešavanje je isti kao na mojoj pušci tako da to znam. Probaj sada, križ moraš nanijeti točno kao i do sada posred onoga lima. Opali Petar, a ja vidim da se lim trznuo. Opali još jednom za svaki slučaj, a kad je opalio, kaže, pogodio sam oba! Kako znaš da si pogodio, a on kaže, jednostavno znam i vidjet ćeš. Otrči donijeti našu metu, a kad ju je donio vidim dva pogotka u strogu sredinu, a jedan do drugoga u razmaku svega dva centimetra. Ne hvalim ga puno, samo kažem – dobro je Petre. Objasnio sam mu za što su ti vijci i kako se pomoću njih puška pravilno podešava. Sada imamo dvije snajperske puške i dva strijelca, pa smo postali još ubojitiji. Uzmem njegovu pušku u ruke, a ona se sva sija. Po mom ukusu malo je previše nakićena, oni u Americi, ili već tamo negdje, izradili su je za lov i to za visoku divljač. Vidi se na njoj da ju je sebi mogao priuštiti samo izuzetno bogat čovjek. Punjenje nije magnum kao moja nego obično, ali je zrno bez čeličnog vrha kao i kod mog streljiva. Još ga nazivaju humano streljivo. Petre ! – rekoh, treba sve ove sjajne dijelove omotati nekom trakom, a najbolje onom sivom izolir trakom, a vidio sam je na polici u podrumu. Ne smije toliko bljeskati, jer je to opasno za tebe. Jesi li zadovoljan kako ti leži u ruci i kakova je kad pucaš? Dobra mi je, samo se moram naviknuti na optiku. Zbunjuje me kako jako približi metu. Češće gledaj kroz nju pa češ se naviknuti. Čim dođemo u bazu trebaš je očistiti, a ja ću po onu ljepljivu traku. U nekom filmu sam vidio kažem mu da pravi snajperist uvijek ima omotanu pušku kakvom trakom da metalni dijelovi ne bljeskaju na jakoj svjetlosti - sunčanoj. Moram ga i tako motivirati, mlad je i premlad, a da ne bi volio i sjaj i blještavilo. Čujem Đinksa kako pita Petra, hoćeš li mi dati da opalim iz tvoje puške? Kao da je Đinksu do pucanja, a Petar mu odgovori ako budeš dobar i budeš puno papao, a i išao spavati na vrijeme Petar će ti dati da pucaš iz njegove puške. Obojica se smiju kao ludi, a omotavaju sve blještave dijelove, a Đinks stalno zafrkava, šteta sakriti ovakvu ljepoticu. Ovo kao da i više nije ona ljepotica, pa meni izgleda kao puška u rukama indijanaca u onim kaubojskim filmovima. Točno tako kaže Đinks pa i oni su imali Winčesterke. Evo Deda, jesi li zadovoljan, i pruži mi pušku da je pogledam. Jesam i sad je kako treba.
RASTANAK
Kako je to bilo Deda? Pita Đinks. Pravi Srbi ove naše i ne zovu Srbima nego Prečanima, tj. onima koji su pobjegli ovamo k nama. Mi smo ih prihvatili, a umjesto zahvalnosti, oni nas u našoj zemlji , u našoj kući hoće pobiti!
Kako nazvati takva stvorenja nego gamad, dobacio je to Bosanac, slušajući iz prikrajka što ja govorim. Đinks zagalami svi u zaklon, a mi svi u trk pa u naš podrum i čekamo granate. Netko rekne Đinksu, pa ne pucaju, a on odgovori , sad će. Bosanac je rekao...... i prije nego što je Đinks nastavio rečenicu granata padne ispred našeg dvorišta, najbliže do sad(!) , – gamad – nastavi Đinks gdje je stao. Ma ljudi to je samo slučajno kaže Hos. Nije, nije , kad god on ružno govori o njima eto granate. Poslali su samo tu jednu kao opomenu. Nekako čuju što Bosanac govori. Kako mogu čuti ? – pita Hos – a kilometar su daleko. Čuju, čuju odgovori Đinks.
Stražar s tavana viče : ide neko nepoznato vozilo , neki žuti kamion! Istrčali dečki na brzinu, na već prije određene zaklone i čekaju spremni. Popeo sam se na tavan do stražara i gledam dalekozorom. Kad je kamion prišao bliže pročitam na njemu : elektra Glina.
Što ovi traže tu, valjda su zalutali?! Kamion ide ravno kroz dvorište i ne zaustavlja se. Bosanac opali kratki rafal u zrak oni naglo zakoče i stanu. Kad su otvorili vrata, naredi im on, a sve iz zaklona : svi van i ruke gore! Trojica izašla podignutih ruku.Tek tad Bosanac izađe iz zaklona sa spremnim oružjem u ruci.
Tko ste i što tražite tu? Mi smo električari otklanjamo kvarove, pa smo došli i u Cerjake jer je tu negdje prekid struje. Kakav prekid, odgovori im Bosanac, kad cijela Banija nema struje(!) , – pa ni Glina. Dajte osobne! Onaj crvene kose dao je svoju osobnu, a ona dvojica kažu nismo ih ponijeli sa sobom. Gledam ih kriomice s tavana i primijetim da se jedan od njih svaki put ustrtari i uplaši kad god je oružje u rukama Bosanca, slučajno uperena u njega. Đinks im priđe bliže i naredi da isprazne džepove i sve stave na zemlju. Prazne oni džepove, a i nemaju bog zna šta u njima. Izvadili iz hlača cigarete, upaljače, a jednom od njih ispadne neki notes i osobna. Vidio to Đinks pa kaže: ti si onaj što je nije ponio, a evo je ! To je baš onaj što se stalno boji, mislim si ja gore na tavanu.
Imate li oružja? – nemamo, mi smo električari(!) – to sam već čuo. Đinks pogleda osobnu, onu što je ispala, preplašeni se zove Nikola Maglajić, Srbin, a drugi kaže : ja sam iz mješovitog braka (!). Dobro, dobro kaže Bosanac, sad mi samo kažite kakve vi to kvarove otklanjate, a struje nema nekoliko mjeseci?
Zabrinuli se vi za Hrvate, pa brinete za struju u ovom selu. Sve ja to i vidim i čujem i postalo mi je nekako sumnjivo. Za to vrijeme Đinks pregledava vozilo, sanduk s alatom, ladice i pretince i stvarno nemaju nikakvog oružja. Imaju radio odašiljač (!) kaže Đinks Bosancu, a jedan od njih onaj Vukašin kaže – mi to imamo vezu s direkcijom, od koje dobivamo naloge za popravke. Bosancu proradili klikeri, pa pokaže prstom na onog uplašenog, jer je i on primijetio da se boji.
Ti si Nikola, pita ga? Da, veli on. Pođi sa mnom, a ti Đinks pazi na ostale, pa ako se samo maknu, pobij ih.! Sišao sam i ja s tavana i u hodniku prisluškujem. Uveo ga Bosanac u naš podrum i veli – pričaj!
Prvo kaži gdje ste bili danas? Bili smo najprije u Glinskom Novom selu, onda u Donjem Viduševcu, tamo na križanju gdje se cesta odvaja za Topusko. Zastali smo kasnije tamo kod benzinske pumpe. Poslije smo krenuli u Gređane, ali nas je vaša straža vratila i sad smo tu. Pošaljem ja Hosa i uputim ga, da uperi onu svoju argentinku u njega, jer se boji oružja, pa možda i progovori nešto što još ne znamo. Ode Hos u podrum, ništa ne govori uperio pušku u njega i šuti. Ispituje ga Bosanac da li ste se javljali u direkciju? Javio se je Vukašin, jer je on zadužen za radio vezu. Pogledava on stalno u Hosovu pušku i sve je u većem strahu. Donesem ja jedan papir i važno ga dajem Bosancu govoreći: uhvatili smo našim prislušnim uređajima razgovore s ovog radija, a na istoj su frenkvenciji kao i tenkovi u Skeli (!) – raskolačio Bosanac oči u čudu, a ja mu tutnem u ruku neki prazni papirić. Skužio je on istog časa, pogledao Nikolu i kaže : gotovo je moj Nikola!
Vi održavate vezu s topovima kod nove mrtvačnice. Održavate vezu i s tenkovima u Skeli, evo crno na bijelom, a znaš i sam kako u ratu prolaze špijuni. Problijedio on i sav se trese, – morao sam, prisilili me!
Vukašin ima pištolj kraj motora tamo iza akumulatora. Rekao je da će nas obojicu ubiti, ako ne budemo išli s njim i pomagali mu. Još su rekli da će nam pobiti familiju i meni i Slavku. Mi jesmo električari, a Vukašin nije.
Odakle se je javljao, opet pita Bosanac? Uvijek se javlja kad nas otpravi od kamiona da ne čujemo – javljao iz Viduševca Donjeg, ali ustvari mi i ne znamo što i kome se on javlja. Nas dvojica električara samo se s njim vozamo po Baniji. Otišao sam iz prostorije, ali čujem u hodniku cijeli razgovor. Postao je naš Bosanac gotovo pravi policajac. Ostavio se on ispitivanja, dođe i sjedne do mene i kaže : vidiš li Deda, kakvoga ološa ima svud oko nas !?
Toga Vukašina poslat ćemo kao zarobljenika u komandu, a što ću s ovom dvojicom? Imaš li ti dojam da ovaj Nikola govori istinu? Imam!, velim .Ja bih tu dvojicu pustio , jer taj jadnik nije za pušku pa ga ovako koriste. Sve sam više uvjeren kaže Bosanac, da će Srbi izgubiti ovaj rat, kad koriste ovakve prtljavce kao nekakve špijune.
Lanac pasjak....
Znaš li ti Deda, koja mi je sad najveća briga?
Koja, pitam ga? Sa čim svezati onoga Vuka na kamionu jer lisica nemamo. Jedino da nađeš neki lanac, pasjak i lokot s podruma i eto ti vezivo. Vjeruj mi Deda, mozak mi ne radi, a nikad nisam ni sanjao da ću nekoga hapsiti i vezati. Poslat ću dvojicu naših s njim u Gređane, Đinksa kao stražara i Međimurca on je automehaničar, pa zna voziti svako vozilo. Za dest minuta ode kamion za Gređane , pa možda naši iskoriste i kamion i taj radio, a možda saznaju i neke informacije od Vukašina. Dobar ti je onaj papirić Deda, crno na bijelom, a na papiriću ništa od crnog, samo bijelo. Eto vidiš Bosanac da i ono što je bijelo nije uvijek samo bijelo. Prošao cijeli dan, a da nisam ništa okusio trka je bila od ranog jutra, uzbuđenja, a i straha pogotovo jutros u onim kukuruzima. Nije mi bilo do jela, a i one muhe zujare kvare apetit. Bože te očuvaj onakvih prizora, a i smrada. Ništa na svijetu ne smrdi kao ljuski leš, ni jedna životinja tako ne smrdi. Skinuo sam cipele, oprao noge, i odoh leći iako je još dan, pa neka pucaju koliko ih je volja. Istrošen sam i psihički i fizički, a ona uzbuđenja enormno troše čovjeku energiju pa si poslije toga totalno iscijeđen.
Sam sam se probudio, još je mrak ležim i razmišljam o svom naumu. Nikada do sada nisam se upustio u tako opasnu avanturu. Ustao sam, tiho se krećem da ne budim one što spavaju. Spremam se i usput srčem crnu kavu, koja je ostala ne popijena od jučer. Idem i ja s tobom kaže Petar, a imam i svoju vrećicu s pijeskom. Mislio sam da spavaš, da pa da ti sam odeš i stradaš, a mene nema da te štitim.
Sve sam spremio još sinoć.Da nisi možda zaboravio ribice? Ne odgovara on nego samo kvrcne prstom torbicu, kao već su unutra. Otišli smo iz baze i kad smo već bili blizu bivše vikendice ispričam mu što sam naumio. Pošto ti bolje gađaš od mene rekoh, ti ćeš ostati u mom rovu i pucat ćeš iz njega, a ni zaklon nije tako loš. Ja ću otići do onog srušenog stabla, bit ću im bliže pedesetak metara, pa ću biti precizniji. Ovo govorim da ne primijeti da ga na taj način štitim. Čim dođem tamo iskopat ću rov ispod onog stabla. I taj zaklon bit će puno sigurniji od one jame kod korijenja. Odlazimo možda već sutra odavde, pa bih volio da plate za naše ranjene dečke. I ne samo za njih, nego i za sve naše stradale. Sjećaš li se Petre da si me pitao imaju li njihovi tenkovi slabu točku !?
Sjećam se! – rekao si , ni jednu moj Petre.
Točno!
Ipak, vidiš, imaju ipak jednu koju mislim da bi mogli iskoristiti. Ono što ćemo uz Božju pomoć napraviti, jako je opasno. Hajde Deda, reci već jednom, okolišaš kao mačak oko vruće kaše.
Uništit ćemo im tenk!
Pa sa čim ćemo, rekao si da nemamo oružja za to ?
Imamo Petre i pokažem mu na naše snajpere, a i tvoja papovka mora obaviti gotovo najvažniji posao. Morat ćemo obadvojica pucati u one bačve s gorivom, a kad je probušimo, ti ćeš pucati iz papovke sa zapaljivim streljivom. Blizu su tenkova, pa možda onaj bliži bačvama, plane od zapaljenog goriva. Pucat ćemo obadva u bačve, a tek kad iscuri veća količina goriva, tada ti pucaš da bi ga zapalio.
Pucat ćeš dok ne planu. Tako znači, zato sam ja pucao u onaj lim koji je glumio bačvu. Bit će izuzetno opasno i sada još možeš odustati ako hoćeš. Ostajem i nitko me ne može u tome spriječiti. Ponio sam lopatu za kopanje i moramo požuriti prije nego svane. Idem i ja s tobom pa ću ti pomoći koliko mogu. Potkopali smo rov pod ono ogromno srušeno drvo tako da se mogu uvući u nj, a da sam ispod razine zemlje.
Ako bude velika frka, hladnokrvno pucaj kao da te frke i nema. Gađaj mirno i sabrano(!), oni se nas boje i pored sve one tehnike što imaju. Ni u koga drugoga nećemo pucati nego samo u bačve. Oni će vjerojatno pucati iz svega oružja, kao i svaki dan, pa možda neće ni čuti naše puške. Ako budemo morali bježati, ti bježi u one bagreme, ja ću te štititi. Kod tih bagrema ima jedna udubina u nju se skloni, pa ćeš ti pokrivati mene. U slučaju da nas ne otkriju čekat ćemo noć, a sada odlazi, smjesti se i čekaj.
Otišao Petar, a ja odem i iskopam još jednu rupu, ali skroz pri samom vrhu tog srušenog stabla. Tamo bi me najmanje očekivali, a do tamo ću nekako otpuzati, pa i pod paljbom. Već sviće, vratim se u prvi rov i tada ispred sebe na desetak metara čujem nekakvo kretanje. Pogledam ispod stabla, jer sam već u rovu, pripremim pušku i to tiho bez ikakvog šuma. Povjerovao sam da su mi opet postavili zasjedu. Pažljivo pogledam i prvo što ugledam to su uzdignuti rogovi srndaća. Odakle si se ti stvorio i dolutao ovamo gdje se puca !? Ne zna jadan kuda će, jer kud god krene puca se.
Sva je divljač već izbezumljena od te silne pucnjave. Ustanem da se uplaši i ode, a on samo začuđeno stoji i gleda. Bacim prema njemu jednu granu i tek tada ode.
Jučer cijeli dan ništa nisam okusio, a sad sam i ogladnio i ožednio! Ne dozvoljavam sebi da mislim na one mrtve i na zujare, nego sam se prihvatio jela. Sad kad se dan bliži, a nestaje noć, sve postaje stvarnije i realnije. Noću mašta, nesmetano radi, a odluke donesene noću, tek danju postaju realne. Trebalo bi ponovo prespavati, jer kažu da je dan pametniji od noći. Da nisam to što jesam i da nisam tvrdoglav kao što jesam, pa da sam koristio razum, a ne emocije, sigurno sada ne bih bio ovdje i ne bih se upuštao u opasnu akciju. Pokušati uništiti tenk puškama, to može pokušati zbilja velika budala. Emocije, emocije! – ali da njih nema ni nas tu ne bi bilo. Htio ili ne htio sam sebi moram priznati, da sam i Petra uvukao u tu opasnost. Možda ga ne bi mogao spriječiti da ide sa mnom, a možda mi je to samo izgovor, jer mi je potreban. Zapaljivo strjeljivo odgovara samo papovki, a ja bez optike iz papovke sigurno ne bi pogodio one bačve. Kad sam se malo prije pomolio Bogu obećao sam da Petra u ovakve akcije neću uključivati, naravno ako ostanemo živi. Sve sam obavio, nahranio se, napio se vode i Bogu se pomolio, pa je sada sve u njegovim rukama kao i uvijek pa neka bude volja njegova!
Možda će netko pomisliti i reći: – sprema se ubiti – a Bogu se moli. Da ! – odgovaram tima i takvima spremam se ubiti, ali koga ? One što su nas napali, što ubijaju Hrvate bez imalo milosti i obzira, koji ubijaju nemoćne i stare. Razaraju oni Hrvatsku i naše svetinje kao što je ova crkva u Viduševcu – pucaju po njoj kao sumanuti – a to isto rade po crkvama duž Hrvatske. Opčinjeni su mržnjom, zaslijepljeni i omađijani idejama svojih bolesnih vođa. Psihijatar ih je motivirao i sam poremećen, a znao je što treba im reći. Govorio im je ono što ih je veći dio u dubini svoje duše i želio čuti. Takve neprijatelje ću uništavati , kako god mogu i znam, dok me služi snaga i zdravlje. Uvijek će se naći čistunaca i onih koji su kao protiv ubijanja. Jedan dio njih je kao protiv uzimanja i oružja u ruke. Ustvari su to velike kukavice, koji čuvaju svoje guzice, a čekaju da mi koji smo tu na prvoj crti bojišta da ratujemo, ginemo, i ubijamo da bi njihova isto takova kukavna obitelj ostala pošteđena. Da bi ostali pošteđeni svih strahota rata i stradavanja. Isto takovi ljudi tj. ne ljudi, uživat će sve pogodnosti oslobođene zemlje. A ako ne daj Bože izgubimo ovaj rat ti isti ne - ljudi reći će neprijatelju : pa mi nismo ratovali protiv vas, mi smo na vašoj strani. Takva su eto njihova moralna načela. Vjerujem da bi dio, ali samo dio tih nazovi ljudi, drukčije mislio i radio da mu četnici ubiju oca, mater, brata, sestru, sina ili kćerku. Što preostaje Petru?
Da ode odavde i krije se tamo negdje, gdje se ne puca. Da ode u nekakvu zavjetrinu kao oni. Što bi bilo s njegovom savješću, pa ne bi se smio pogledati u ogledalo od stida. Svoj kukavičluk i strah ti neljudi kriju i opravdavaju moralnim načelima, a bez morala su.
Dok ovako razmišljam i odem u mislima od ove surove stvarnosti, u nju me ovog časa vratio onaj Crnogorac. Mora mu se priznati, da je zaista grlat, ali izgleda da je već ovako rano pijan.
´Ajde junaci, raspalite po ustašama iz svega što imamo, neka vide kako biju i Krajišnici i Crnogorci! Dok ovako galami, a izašao iz zaklona, mogao bih ga pogoditi bez problema, ali sada on nije cilj. Eto, kako opet ima sreće. Počelo je zbilja žestoko, opet pucaju kao ludi, ne štedeći streljivo, a što će ga i štedjeti kad ga je drugi zaradio i platio. Pucaju tako silno, da ne možeš iz rova ni nos promoliti, valjda mrze i samo Hrvatsko tlo, jer većina zrna završi u ovoj padini brijega.
Pucaju iz sveg oružja što imaju, samo tenkovi još šute – ali hoće i oni , vidim idu i tenkisti ! Do sada mi nismo pucali s ovoga mjesta pa to sigurno i ne očekuju, a i preblizu smo im. Tako je blizu da im ni napamet nije palo da bi se to moglo dogoditi.
Počele su mi se tresti noge od uzbuđenja. Pokušavam se smiriti, uvjeravajući sebe kako će na kraju sve biti dobro.
Ma nije bitan tenkist(!), bitan je tenk. On im je simbol nepobjedivosti, gdjegod je došao u bilo koje njihovo selo, išli su za njim kao hipnotizirani. Zato ćemo uništiti taj njihov simbol nepobjedivosti. Počeli su pucati i tenkovi iz topova, ali nekamo u daljinu , preko naših položaja. Nanišanim i opalim i odmah sam znao da nisam pogodio. Bačve se samo djelomično vide. Nisam bio dovoljno miran. Ponovno ubacim novi metak i prije nego sam opet opalio, pretekao me Petar ,i opet ništa , ni on nije pogodio. Možda je i on uzbuđen i uplašen. U takvim situacijama, srce ubrzano i jače kuca, a već ti otkucaji smetaju da puška bude mirna. Nanišanim ovaj put puno bolje i opalim, a istog časa možda u razmaku djelića sekunde opali i Petar. Osjetio sam da sam pogodio. Curi gorivo iz gornje i donje bačve slijeva se po zemlji, a dio i pod sam tenk i to onaj ne ispravni. Pucamo obojica ponovo i opet pogoci.
Curi gorivo i sa zadnje strane bačve. Tada se Petar prihvatio one papovke sa zapaljivim streljivom, kod trećeg pogotka zapalilo se gorivo. Požar se raširio na desetke metara uokolo. Eksplodiralo je nešto iza onih bačava valjda granate za tenkove koje su u blizini bile naslagane. Tada je eksplodiralo nešto i u samom tenku. Nekih vidljivih oštećenja ne vidimo – jedino mu se cijev objesila prema dolje.
Plamen je obavio onaj neispravni tenk i širi se naokolo. Istog časa prestali su pucati iz gotovo iz svega oružja. Svi su oni blizu tih eksplozija, pa ih je zahvatila panika. Iz onog drugog tenka pobjegli su tenkisti glavom bez obzira. Nastavile su se eksplozije i bačava, a i onih granata! Od silnog vlastitog pucanja, vjerujem da naše puške nisu ni čuli. Onaj drugi tenk nije se zapalio iako je gorilo oko njega – ali nekim čudom ostao je nedirnut. Volio bih sad dobiti na nišan onog sivog sokola, ali naravno nigdje ga nema.
Nikoga nema na vidiku i opet ona mrtva tišina koju čuješ da je tišina. Pomislim to je pravi trenutak za našu pjesmu s kazetofona, ali naravno ne mogu do njega. Moramo ostati ovdje do noći da bi se mogli povući uz pomoć mraka.
Bože, čuvaj Hrvatsku (!), naš dragi dom, poremeti ovu nestvarnu tišinu – razliježe se pjesma po Banovini. Ovaj put doživio sam ja nju kao prkosnu, a lijepu. Meni se od ganuća pune oči suzama; ne zaustavljam ih (!) neka samo teku. Netko je od naših dečaka umjesto mene pustio pjesmu. Opet smo i mi Hrvati, a i oni Srbi odslušali cijeli niz Hrvatskih domoljubnih pjesama, u sveopćoj tišini. To je naš jutarnji pozdrav njima. Sada kad je prošla neposredna opasnost, evo i reakcije. Najprije osjetim lagano podrhtavanje u cijelom tijelu, a i otkucaji srca se pojačavaju. Strah ili nešto slično što ne mogu ni objasniti ni definirati obuzima me! Hvala Bogu što sam u kritičnim trenucima imao dovoljno prisebnosti izvršiti, sebi postavljeni zadatak. Podrhtavanje tijela ne prestaje, a jako lupanje srca kao da nikada neće prestati. Legnem na leđa, pokušavajući se smiriti i tada ugledam Petra u onom mom rovu. Samo mi je podignutim palcem dao znak da je sve u redu, a ja njemu prstom(!), da šuti i više ne puca. Ova mala komunikacija prekinula je onu reakciju i podrhtavanje u tijelu. Sve se u meni počelo lagano smirivati. Sve ove napetosti i svi strahovi ostavit će traga na nama. Lomi se ljudska priroda od ovih strahota. Čovjek valjda i nije stvoren za ovakva sranja. Kod onog trećeg hica bio sam bistra uma i pribran, kao da one tenkovske cijevi i ne zure u mene. Bili smo od njih udaljeni svega 80 – 100 metara. Adrenalin je uradio svoje, moćna je to droga i postaješ miran ne obazirući se na neposrednu opasnost.
“Bože čuvaj Hrvatsku” , koncert za četnike.....
Sve ovo što smo napravili, samo je splet okolnosti. Ovaj način ne može se često koristiti, jer tenkovi su u pravilu u pozadini i pucaju iz daleka. Naši neprijatelji znaju da nemamo oružja kojim bi mogli uništavati tenkove, jer do sada tu kod nas nije uništeno ni jedno oklopno vozilo. Promatram dalekozorom ispod onog srušenog stabla – imam gotovo idealnu osmatračnicu.
Rijetka trava ispred mene, štiti me od njihovih pogleda. Još su u šoku, ne kreću se, uplašeni su ! Onaj moj “sivi sokol”se izgleda otrijeznio od straha i nema ga na vidiku, a bogme niti galami više. Opet je zagrmila pjesma s kazetofona – stavili dečki onu prvu – Moja domovina (!) i opet se razliježe pjesma po Petrovom zavičaju. Neka, neka; nek nauče pjesme naše i neka ih zapamte ! Odlazimo odavde pa koristimo ove trenutke za osvetu. Mnogima od njih, teže padaju ove pjesme nego gubitak tenka, ili suborca. Mi ih zato i puštamo i inatimo se njima, neka vide da nas ima. Promatram njihove položaje i nikoga na vidiku. Ni pjesma nije izazvala nikakvu njihovu reakciju. Nije im lako, moraju je slušati, a boje se izaći na položaje. Strojnica u njihovom bunkeru šuti, protiavionac šuti, a šuti i bestrzajac!
Usrali se četnički junaci, kako bi rekao Bosanac. Tko zna kakvo izvješće predaje telefonom svojoj komandi onaj “sivi sokol”?! Možda im govori kako ga je napala ustaška raketna baterija i da ih bije nadmoćan neprijatelj. Nadmoćan, a k tome još i nevidljiv. To je i bio naš cilj “sivi sokole”, pomislim ja. Petar i ja sada ne možemo ništa nego čekati noć i povući se neprimjetno. To što nas ne vide, vjerojatno kod njih stvara dodatni strah. Ovo s tenkom, istina neispravnim, zadaće im dodatnu zabrinutost. Ovako nešto gotovo je nemoguće ponoviti, ali smislit ćemo mi i nešto drugo, možda još ubojitije, a onda neka im se Bog smiluje. Naši ljudi znaju improvizirati, a bit će toga još više, jer mi za razliku od njih, znamo misliti i nemamo glavu samo da bi na njoj nosili šajkaču i kokardu.
Čuju se topovi od Turnja
Opet se negdje iz daljine čuju topovi, tamo negdje oko Turnja. Tuku Karlovac, kao da ga imaju namjeru zbrisati sa zemlje. Naši branitelji odolijevaju tim stalnim napadima, a i rijeke nam pomažu. Naravno da pomažu, pa i one su Hrvatske. Svi mi pa i ovaj srušeni hrast ispred kojeg sada ležim, njima je prijetnja i ulijeva im strah. Za sada imaju svu vojnu tehniku, oružje, radio veze, avione, rakete, i tenkove, kao i ostalo sranje što bi rekao Bosanac. Pitam se što će biti kad im ponestane baterija, kad im se počne kvariti elektronika, kad ponestane rezervih dijelova sa čim će ratovati. Bit će prisiljeni skidati dijelove s jednoga vozila da osposobe drugo. Dolazit će njima pomoć iz Srbije, jedno vrijeme, ali ne zadugo. Zna se da će onaj koji očekuje pomoć iz Beograda na kraju ostati razočaran.
Konačno se smračilo i dočekali smo mrak da se povučemo. Došao sam do Petra, pa skupa polako s noge na nogu ukočeni od dugog sjedenja u tijesnom rovu, stignemo do onog ulegnuća kod bagrema. Legnemo i osluškujemo jer ništa ne možemo vidjeti. Čujemo neko roštanje oko one olupine koja se još dimi. Lupkaju i bauljaju u mraku samo koristeći ručnu baterijsku lampu. Tišina je i dalje rade bez galame (!), a valjda je i “sivi sokol “ počeo šaputati.
Toga časa bez da mi je išta rekao Petar zaviče iz svega glasa : laserom ćemo vam uništiti sve tenkoveeeee ! Prestane i ono malo lupkanja, ugasila se i ona baterijska lampa. Nastade još veća tišina i još veći mrak !
Brišimo odavde Petre, možda otvore vatru na nas(!), a mi smo bez dobrog zaklona. Stignemo mi do one bivše vikendice i sklonimo se u ostatke podruma. Zapuhao sam se trčeći, a onaj đavolčić od Petra kaže: Deda fakat ćeš morati, početi češće trčati, jer nemaš kondicije. Ma koje kondicije, da si šutio mogli smo lagano došetati, ali ne, ti o laserima! O kojim crnim laserima uopće govoriš? Ti Deda sigurno ne gledaš crtiće, pa laseri su ti najmodernije i najmoćnije oružje koje uopće postoji. Od sada ćemo ih nazivati “crni laseri”. Ti si im Deda dao ime, crni !
Obavili smo dobar posao, a bio si i strpljiv, to je još jedna dodatna kvaliteta. Bojao sam se da ćeš pucati u onog Crnogorca.
A jesmo li mi Deda, dobra ekipa? Jesmo Petre ! – prilično smo dobri, i uigrani bez puno riječi. I dalje ne pucaju i dalje je mirno, a možda misle da laseri gađaju i noću.
Nego Petre, gađaju li ovi tvoji laseri i u crnoj noći?
Gađaju Deda ! – gađaju zato se i zovu crni laseri. Vratili smo se u našu privremenu bazu, a dečki čekaju, znatiželjni su ?
Iz Gređana su se vratili i Đinks i Međimurec, došli su pješice da budu tu, ako navečer opet budemo napadnuti; znaju da smo bez njih malobrojni. Jeste li vas dvojica, pita Bosanac, zaslužni za one eksplozije i koji je to vrag uopće bio?
Jesmo ! – kaže Petar, uništili smo im tenk laserom.
Kakvim laserom, pita Bosanac?
Eksperimentalnim crnim laserom !
Gleda nas Bosanac u čudu, a ja potvrdim i kažem da je to ustvari probni uzorak, kod nas napravljen i to na sljunčari u Trsteniku. Dok to govorim pokazao sam prstom prema stropu, jer su gore u sobi zatvorena ona dva električara. Dobro bi bilo da su to čuli, a vjerojatno jesu, pa možda Petrov crni laser, natjera njihovu komandu na razmišljanje.
Jer ovo što su čuli , sigurno će ispričati komandi u Glini. Jeste li dali jesti onoj dvojici električara? Vidi se da Bosanac i o tome vodi brigu, naravno da jesmo veli Štef, a kad sam im odonio jesti onaj strašljivi me upitao : hoćete li nas ubiti?
Rekao sam im da smo mi Hrvatska vojska i da ne ubijamo civile, pa bili oni i takvi traljavi špijuni kao njih dvojica. Ja bih njih kaže Bosanac ujutro rano pustio, jer ako se navečer povučemo da to ne vide. Tako ćemo i tu brigu skinuti s glave.
Poslije toga otišli smo u onu razrušenu nadstrešnicu i ispričali smo im kako je ustvari bilo. A crni laseri pita Hos? To su laseri iz crtića, ali su stvarno ubojiti, kaže Petar i smije se. On se ustvari stalno smije, takav je samo bio prije ovog velikog zla.
Vi odrasli stvarno ništa ne znate (!), a morali biste ponekad pogledati i crtiće. Iz njih se svašta može naučiti, a ne prestaje se smješkati. Sada kada smo sami i svi skupa, predlažem kaže Bosanac, da svi u svim prilikama govorimo da je tenk uništen crnim laserom. Našem zapovjedniku moramo reći istinu, a i njega ćemo zamoliti da to isto govori drugima.
Odlazak...
Jeste li se počeli pakirati, pitam Bosanca?
On odgovori : – nemamo što puno pakirati uzmemo oružje, streljivo, i ono nešto suhe hrane i mi smo spremni za odlazak. Jedino mi je žao što ćemo sve ovo ostaviti četnicima. Ovaj dio Banije branili smo koliko smo mogli, a što je najvažnije dobili smo i na vremenu. Vjerojatno ćemo tu taktiku koristiti i u buduće. Ovo su posebni trenuci i gotovo ugodni, tiho je, a noć topla, jedino što pomalo sve to kvari pucanje topova negdje daleko....
Padne i poneka šala, a već tren kasnije postanemo svjesni stvarnosti i gdje se nalazimo. Međimurac me onako iznenada upita : jesi li ti Deda u nekoj stranci?
Jesi li se upisao u Hadeze ? Nisam stigao ! – kažem – a stariji sin je član HDZ-e. I meni je donio pristupnicu, ali je nisam ispunio, nije bilo vremena. Sada kada sam tu s vama, to mi i ne izgleda tako važno. Da li je netko od vas član koje stranke, upita Međimurec? Javio se samo Hos(!) – ja sam kaže on u Hosu. Izgleda da smo svi mi ostali članovi ne postojeće Hrvatske domoljubne stranke. To mi se sviđa, jer ne moramo biti u nijednoj političkoj stranci, a da bismo voljeli svoju zemlju. Nikakva politička stranka nije dokaz domoljublja. Mi koji smo tu ni prema kome ne moramo ništa dokazivati (!), a pogotovo ne domoljublje.
Kad smo već kod domoljublja, tko je pustio pjesme umjesto mene? Ja ! – kaže Hos.
Svaka čast, pustio si ih u pravom trenutku. Ponijet ćemo mi kasetofon sa sobom, a vjerojatno bi se s tim složio i Cerjak vlasnik kuće i kasetofona. To je sada postala vrsta oružja, sa čijom pomoću ratujemo.
Oružje se ne ostavlja neprijatelju, kako bi rekao Predrag. Noćas ćemo izgleda imati mirnu noć, ali svejedno ćemo pojačati straže, jer nije četnicima za vjerovati.
Možda već sutra odemo odavde pa ne bi bio red da zadnju noć stradamo zbog nepažnje.
Vas dvojica crnih lasera na spavanje, zaslužili ste ! – još ne mogu vjerovati da se tenk može uništiti s puškama. To mi zvuči nevjerojatno i graniči sa znanstvenom fantastikom. Legli smo, ali naravno ništa od spavanja, ispituju nas, traže , neka pričamo o detaljima ; svaku sitnicu bi htjeli čuti. Tada je Petar preuzeo inicijativu.
Tiho pričamo da nas ona dvojica električara ne čuju. Razvukao Petar priču o tome kako je gađao lim sličan bačvi, a puno manji, pričaj ti nama kaže Đinks o današnjoj akciji. Misliš o laserima, hoću reći o crnom laseru. E baš to. Znate li kako je Deda to meni objasnio ? Kada ispogađamo bačve, onda ja kao bolji strijelac ,što je Deda rekao , iz papovke sa zapaljivim streljivom moram zapaliti ono proliveno gorivo. I naravno iz prvog hica je pogodim.
Ja ga pogledam(!), a on se ispravi, pa dobro iz trećeg , uspijem ga pogoditi i zapaliti. Vatromet je, fakat , bio pravi samo što je po nebu letjelo željezo, drveće i zemlja i tko zna što još. Pola sata sve je to padalo po zemlji oko nas. Ti crni laseri, fakat , su gromoviti.
Svi se smijemo Petrovoj improviziranoj priči. Evo pitajte Dedu, ako meni ne vjerujete !
Deda, kaže Međimurec, pričao si nam kako je Srpska povijest loša, pa kako ti to znaš? Zanimala me i povijest Bosne, koja je jako zanimljiva, ali sada je srpska aktualna.
Dobro je o protivniku, a sada i neprijatelju što više znati. Oni su naša kako vidite stalna prijetnja i sudbina. Svi leže, slušaju, a i Bosanac kada je ušao i on pažljivo sluša. Govorim glasno da možda i oni gore , ona dva električara nešto nauče o svojoj povijesti. Naša velika greška učinjena je kad smo pristali ući u savez sa Srbijom i Slovenijom i to ubrzo nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije. Ta nazovimo je nesretna tvorevina zvala se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Dogovor je bio da će sva tri naroda imati jednaka prava. Zajednički će odlučivati o politici, o vojsci, financijama i unutrašnjoj sigurnosti. Sjedište vlade bilo je u Beogradu(!), a kad je kralj Aleksandar došao na vlast i to 1921.god, preuzeo je apsolutnu vlast. U njegovoj apsolutnoj vlasti bila je i vojska i policija. Pošto oni vole leba bez motike, gotovo svi policajci tj. žandari u Hrvatskoj bili su pravoslavci. O vojsci da i ne govorim. Imali smo presliku toga stanja i u ovoj Titovoj Jugoslaviji. Sjetite se, pa , do neki dan bilo je isto. Aleksandar je vladao diktatorski, a kada je Stjepan Radić digao glas protiv takve politike, u Narodnoj skupštini smrtno je ranjen.
U tom atentatu ubijeni su još Pavle Radić i Đuro Basariček. Bili su to članovi Hrvatske seljačke stranke, a u to doba najveće u Hrvatskoj. Bilo je to 1928.godine, a ubio ih je Puniša Račić, član Srpske radikalne stranke. Ubio ih je u sred Narodne skupštine, a skupština je ustvari parlament koji se kod nas u Hrvatskoj naziva Sabor. Ta njihova radikalna stranka postoji i dan danas. Vođa joj je četnik, ono govno (!)Vojislav Šešelj.
Stjepan Radić umro je ubrzo od zadobivenih rana i sahranjen je u Hrvatskoj, na Mirogoju u Arkadama Velikana.
Zašto su naše vođe pristali ući u tu tvorevinu, upita Hos? Izašli smo iz Austro-Ugarske Monarhije u kojoj smo bili iskorištavani i ekonomski i svakako. Naše vođe u to doba predvođeni jednim od velikih intelektualaca, biskupom Štrosmajerom.; mislili su ovako : veliki su nas iskorištavali, pa se nismo mogli osamostaliti (!) , možda u savezu Slavena neće biti tako. To doba bilo je crno doba za Hrvatsku. Postao je toga svjestan i biskup Štrosmajer. Svakom zlu dođe kraj, pa tako i toj kraljevini. Aleksandar je dosadio svima i Bogu i ljudima. Izazvao je žestoke otpore na sve strane – 1934.god. ubijen je u atentatu u Marselju. Atentat se pripisuje Anti Paveliću, tj. ustaškoj organizaciji. Nikad to nije dokazano, a ubio ga je ustvari neki Bugarin ( Srbija je pretendirala na bugarske zemlje..) U prošlosti su i Bugarima nanosili veliko zlo. Milan Obrenović postaje kralj Srbije 1882.godine , a već 1885.godine objavio je rat Bugarskoj. Do tada njihovom susjednom i bratskom narodu. Imao je namjeru proširite Srbiju na štetu Bugarske. Naravno, sramno je poražen i ostao je u svojim dotadašnjim granicama.
Vratimo se mi u Hrvatsku. Silni teror Srpskih žandara, pa pljačke i ubojstva duž Hrvatske, sve su više hvatali maha. Iz Gospića su na neku crkvenu svečanost otišli mladići i djevojke, a žandari su izazvali sukob i pobili ih u Senju. U Dalmatinskoj zagori, četnici su terorizirali Hrvate, naročito u Benkovačkom kraju, a i drugdje. Uglavnom to je bio razlog za stvaranje ustaškog pokreta i za oslobođenje Hrvatske od Srbije. Na čelu tog pokreta bio je doktor Ante Pavelić, a po onom ustati i osloboditi se dobili su naziv ustaše. Poslije smrti kralja Aleksandra u Srbiji je na vlast došao namjesnik Pavle Karađorđević, jer nasljednik kralj Petar bio je maloljetan. U toj gunguli Pavelić je htio osloboditi Hrvatsku i osamostaliti je.
Uspio je i nezavisna država Hrvatska trajala je do svibnja 1945.god. 1941.god. srušili Srbi i svog Pavla i on bježi u Englesku skupa s maloljetnim Petrom.
Četnici, a ne komunisti riješili su da je bolje rat nego pakt(!), izazvali su Hitlera i on napadne Srbiju i okupira je za nekoliko dana. Tada je Pavelić mislio da će bolje proći ako se pridruži Njemačkoj ; ušao je u taj pakt. Dalje ste sve već čuli i učili u školi, ali onako kako je to odgovaralo komunističkoj vlasti. Nisi nam ništa pričao o prvom svjetskom ratu. Tada je riječ preuzeo Bosanac.
Braća Srbi, kaže on , taj su rat započeli atentatom u Sarajevu. Gavrilo Princip, Srbin , u organizaciji Mlada Bosna tj.” Crna ruka”, dobio je zadatak ubiti prestolonasljednika Austro-Ugarske , Ferdinanda Habsburgškog. To je i napravio ubivši njega i njegovu suprugu Sofiju. Taj atentat bio je povod za Prvi svjetski rat, u kojem je bilo najviše ubijenih i poginulih do tada. Srbi se i danas ponose i atentatom i svojim Gavrilom i smatraju ga junakom. I taj su rat izgubili protjerani su iz Srbije i tada ih je pomogla Rusija da se oporave od poraza. Oni su u svojoj povijesti pobili dosta svojih vladara, a jedan od njih je Mihajlo Obrenović. On je bio prvi vladar koji je oslobodio dijelove Srbije od Turaka, a nekima od njih to nije odgovaralo. Ubijen je u Beogradu u parku Košutnjak, a ubili ga njegovi Srbi. Naslijedio ga je drugi Obrenović Milan i postao prvi kralj Srbije, jer do tada imali su za vladare knezove. On je umro u Beču, a na vlast došao njegov sin Aleksandar, pa ga opet smaknuli Srbi i njega i njegovu ženu Dragu Mašin, a naziv organizacije koja ih je ubila opet je “Crna ruka”. Tada, da skratim kaže Bosanac, opet dolazi na vlast crni Đorđe, ili Petar prvi Mrkonjić zvan Mrki. Petar prvi Karađorđević, a ono “kara” znači crni. Po ovome vidite kakva im je povijest , svaki rat su izgubili, pa će i ovaj. Ako im vođu ne ubije neprijatelj – sami će ga ubiti ili izdati ! Pljačke i ubojstva ,kako oni kažu iz busije, mnogima je to bilo i zanimanje, a nazivano je hajdučija i razbojništvo. Sad su riješili zauzeti Hrvatsku, opljačkati što više mogu i pobiti sve što nije srpsko. E pa braćo Srbi malo morgen(!), kaže Bosanac. Bogami Bosanac ,kaže Hos, ispričao ti srpsku historiju u deset minuta i to točno i slikovito. Bit će još prilike pa će naši mladići, a i djeca, čuti povijest onakvu kakva i jest, jer sve što su učili u školi za vrijeme pokojnog socijalizma uglavnom je falsifikat. Istina ! – kao istina, prije ili poslije dođe na vidjelo, zaključi Bosanac. Sada je zbilja vrijeme za spavanje, a Dedu ćemo zamoliti da nam drugi put ispriča nešto drugo.
Opet nas probudila pucnjava , a još nije dobro ni svanulo. Kakav je to jadni narod da ovako rano u zoru puca, a ni kavu nismo popili, gunđa Hos. Bosanac dovede onu dvojicu električara ovamo k nama u podrum da skupa s nama popiju kavu. Sjeli oni u kut podruma i drhture od straha. Prinio im Štef kavu, a onaj uplašeni proljeva je iz šalice koliko mu ruke drhte. Ne bojte se nitko vam neće ništa evo ti druga kava, popit ćemo je skupa, a onda put pod noge i pravac Glina i da vas više nikada ne vidim. Vuka smo, kaže Bosanac poslali u Maksimir, hoću reći u Zagreb. Pozdravite vojnu komandu u Glini, a onome što vas bude ispitivao o svemu ovome, recite da im mi Hrvatski branitelji poručujemo da nađu način i da se što prije predaju Hrvatskoj vojsci. Ako to ne urade mi ćemo ih uskoro sve pobiti, a tenkove ćemo im uništavati novim oružjem. Ovaj naš Bosanac postaje sve bolji policajac, a i psiholog.
Zamisli, mislim si ja drskosti (!), da se predaju. Jeste li popili kavu? Jesmo, odgovore oba dva zarobljenika. A da li je bila dobra? Jest ! – odgovore obadvojica . Odlazite sad ! – i nitko od nas neće vam ništa. Odoše oni, a ne prijeđu ni deset koraka, da se ne okrenu, misleći da ćemo ih pobiti. Tek kad su odmakli dobar dio puta, ubrzali su i ne okrećući se više, zamakli iza prvog zavoja prema Glini. Stražar s tavana dovikne dolazi neko vozilo, ja opet odem k njemu na tavan i dalekozorom prepoznam Franjinu Ladu i njegov dolazak dojavim dolje dečkima, tako da znaju da nema neposredne opasnosti. S Franjom je došao i Predrag, a to po svemu sudeći znači da smo tu možda posljednji dan. Pozdravili smo se s njima i odmah su prešli na ono bitno. Trnjani iz Miljevića dojavili nam da je na vašem položaju jučer ujutro došlo do snažnih eksplozija i požara, a mi nemamo nikakovih podataka o tome. Njihov je čovjek rekao kao da je eksplodirala ogromna mina !
Jeste, veli Bosanac, eksplodirale su tenkovske granate pa je oštećen i četnički tenk. Pa kako se to dogodilo? Eto vam Dede pa neka ispriča. Sjednite evo i kave, a i priča bi mogla potrajati.
Sjeli mi, a ja ne znam odakle bih počeo s pričom.
Reci Deda! – gurka me Petar, ajde kaži! Četnici su, počeo ja, ukopali dva tenka pedesetpetice tu u Skeli i to blizu vode. Velika su nam i stalna prijetnja, a mogli bi i prijeći ovamo, a mi ih nemamo sa čim uništiti.
Petar se uzvrpoljio valjda mu izgleda da sporo pričam, pa nastavi on : Deda se dosjetio da bi ih nas dvojica mogli uništiti crnim laserom, hoću reći puškama.
Čekaj Petre(!), ne brzaj, zbunit ćeš nam zapovjednike. Predrag i naš zapovjednik ništa ne govore, ali izuzetno pažljivo slušaju. Pričaj Deda! – nestrpljiv je Petar. Ajde Petre, kaže Franjo, ti nam sve ispričaj, ali polako ne žuri. Deda je smislio kako uništiti tenk i to puškama. Pošto ja bolje gađam, kaže Petar i smije se, mene je Deda stavio u svoj rov, koji je nešto udaljeniji, a on pošto slabo gađa otišao im je bliže. Razvukao Petar priču i svi vide da se zeza. Zauzeo je moje mjesto ispod debelog hrasta, a to mjesto sam ja pronašao. Istina nema odande nikakve odstupnice , ali je bliže četnicima. Moja papovka je tu bila glavna, a i Petar, tj. ja!
Deda me najprije istrenirao pa sam gađao konzervu od cikle i krastavaca, a kad sam gotovo idealno pogodio, znate što mi je rekao?
Što pita netko?
Rekao mi je dobro je Petre, nikakve velike pohvale, isti je kao moj ćaća. Dalje, dalje pričaj, ma nema se što puno pričati(!), Deda je rekao da obojica gađamo u bačve s gorivom i da je to jedini način. Da, još je rekao kada izbušimo bačve, ti Petre nastupaš, pucaš iz papovke, jer ove naše puške, nemaju zapaljivo streljivo.
I što je bilo dalje, pita Predrag? Izgleda da smo obojica pogodili bačve. Gorivo je curilo na sve strane i s prednje i sa zadnje strane. Sad reci što si im vikao navečer kad smo se povukli gore u bagreme ! Poslije eksplozije bila je velika tišina, a ja sam zagalamio koliko sam jače mogao: laserom ćemo vam uništiti sve tenkove. Inače rekoh ja, te lasere Petar je vidio u crtićima, Deda je rekao : kakvi crni laseri Petre; a ja sam tada rekao : ti si im Deda dao ime, i zvat će se Crni laseri! Da – Deda bi morao i češće trčati, jer nema kondicije, a kad je to rekao smijući se bocne me prstom po rebrima. Još ga moram nešto tužiti. Pogledajte što sam morao napraviti s onom lijepom puškom. Pokaže je onako svu omotanu izolir trakom, pa kaže više i ne sliči onoj ljepotici. Zna Petar zašto je omotana, ali se nastavio zezati. Uozbiljio se on i pruži pušku Predragu. Uzeo je Predrag u ruke, gleda je i kaže : pravi snajperisti svoje puške ovako zaštite da ne bljeskaju. Vas dvojica kao da ste se dogovorili, jer to isto rekao mi je i Deda. Možda nismo smjeli bez pitanja i naređenja nastavim ja, ali došlo mi je to spontano. Izazov je bio velik i dogodilo se. Tad se javio naš zapovjednik Franjo, sad vidim, kaže , zašto ste trebali ono zapaljivo streljivo. Vas dvojica ste nastavi on naši snajperisti, a to znači da sami odlučujete u što u koga i kada ćete pucati. Vaš je zadatak da uništavate neprijateljske oficire, ali i na druge vojnike, koji nas ugrožavaju. Nitko od nas ne ide s vama tamo blizu neprijatelju, da vam određuje u što ćete pucati. Samostalni ste, a to znači da imate odriješene ruke za djelovanje. Osim toga oslobođeni ste svih drugih dužnosti, pa i stražarenja. Vi obavljajte najopasnije zadatke u ratu i to radite kako treba, svaka vam čast.
Vidiš Deda !– opet će Petar, to je priznanje, a ti mene nikada ne pohvališ. Kad sam pitao Dedu, jesmo li mi Deda dobra ekipa? Jedva je prevalio preko usta rekavši da smo dosta smo dobri.
Sve on to govori fol ozbiljnim tonom. Dobro je, mislim ja što se mali ovako šali, neutralizira i strah i napetost. Tada je Bosanac ostao službeno izvijestiti našeg zapovjednika o svemu što se dogodilo na našem položaju. Predrag je za to vrijeme ostao sjediti s nama i obavijestio nas o skorašnjem postupnom povlačenju.
Trnjani idu prije vas, a danas navečer kreće jedan položaj prije vašeg. Sutra poslije pola noći vi ćete se u tišini povući tako da neprijatelj ništa ne primijeti , pa da i dalje misli da smo tu. Još je rekao da nekoliko nas može otići kući javiti se svojim obiteljima, okupati osvježiti i što prije vratiti na položaj .
Zborno mjesto bit će Viduševac ! Tko hoće kući treba se javiti Bosancu on će napraviti raspored.
Tada se obratio meni : čuvaj Deda ovog malog dragocjen je ! – obojici svaka čast i ne samo za ovaj događaj. Kako je na vašem položaju – tako je i na svim drugima!
Ovaj naš položaj na Baniji je rat za Hrvatsku. Što nam rade tu – to isto rade duž ratišta. Svagdje se dosta dobro držimo, jedino me Vukovar brine. Preblizu je Srbiji (!), a nas branitelja nema dovoljno ni tu, ni tamo. Da barem, veli Predrag, naši uspiju minirati mostove na Dunavu, spriječili bi dolazak tenkova, i pojačanje iz Srbije.
Poslije spominjanja Vukovara, prestao je pričati, zamislio se nešto i postao tužan. Okrene se od mene da mu valjda ne vidim suze u očima. Tad se trgne i nastavi. Stiže nam nešto više naoružanja, nešto radio - veze, a konačno ćemo dobiti i po koji minobacač. Izgleda da je još poneka vojarna osvojena. Pričao mi je Franjo za tvoju ideju kako smo mogli osvojiti “maršalku”, sviđa mi se ideja, iako je ne osvojimo do jeseni prenijet ću tvoju ideju našima u Zagrebu.
Hoćete li u Gređane? Da, samo ćemo prije toga još nešto obaviti. Pozdravite starog Marka i naredite mu da ode k svojima. Neka nikako ne ostane kad mi odemo.
Pa naravno, imamo još tu i tamo pokojeg civila za obavijestiti i nikoga nećemo ostaviti. Ono s Vukašinom također ste dobro izveli i svaka vam čast. Mi istina još nismo osnovali vojnu policiju, a svakim danom smo sve svjesniji te potrebe.
Evo vam Bosanca ! – a koliko ja mogu procijeniti on bi sigurno to dobro obavljao. Ti Deda zaista imaš puno ideja. Deda ima ideja kao pas buha, javio se Petar. Tako kod mene u selu kažu za nekoga , ko stalno nešto izmišlja.
Moram zapamtiti ovu mudrost tvoga sela kaže Predrag Petru, jer mi se sviđa. Prelazimo s teme na temu, od onih ozbiljnih do šaljivih, zatišje je (!), pa valjda i oni moraju odmoriti, pa ne pucaju makar dok jedu. Skoro sam zaboravio kaže Predrag, javio se Branko izašao je iz bolnice i za nekoliko dana eto ga k nama. Odoše Franjo i Petar, a nama ostanu Cerjaki još danas i sutra, pa ćemo silom prilika i mi napustiti ovaj dio Hrvatske.
Taktičko povlačenje
Jednog dana vratit ćemo se(!) , a tada će biti trke, bit će trke i to povelike. Mogu oni, nastavi Bosanac sve opljačkati, sve popaliti, ali zemlja će opstati pa će opet biti Hrvatska. Što popale i poruše mi ćemo ponovno izgraditi, a što opljačkaju mi ćemo ponovo priskrbiti. Samo želimo da ih se riješimo i to zauvijek. Hajdemo Deda, kaže Bosanac da vidimo što četnici rade. Prići ćemo kriomice tamo pokraj srušene vikendice. Uostalom ti nas vodi, jer bolje poznaješ teren, a i mjesta odakle ih možemo promatrati, a da nas oni ne vide. Idem i ja s vama priključi nam se i Đinks. Opet ode on malo ispred nas, kao izvidnica. Pogledaj ga kaže Bosanac, hoda kao indijanac; on vidi gotovo sve i ima poseban dar zapažanja. Da idemo u bilo koju akciju, volio bih da je on ispred!
Dokazao se u više navrata, a osim toga brz je i hrabar. Pogledaj nas kako izgledamo, da nas netko gleda sa strane pomislio bi da smo ili skitnice ili lopovi. Imam hlače, civilne, čizme gardijske, a nosim ih i po ovoj najvećoj vrućini i to na bosu nogu ; mjesto majice nosim maskirni prsluk na golo tijelo! K tome nisam ni obrijan već tri četiri dana. Vjerojatno i ne mirišem lijepo. Pa mu dođem kao kakva stara skitnica sa svoja dva sina. Ti Bosanac imaš hlače i čizme vojne, a košulju civilnu. Istina bolje si obrijan, ali što bi vi Bosanci rekli, kandišeš kao i mi. Đinks ima sve maskirno, a hoda u tenisicama s trakom oko glave. Samo mu fali fazanovo pero, pa bi zbilja izgledao kao poglavica indijanaca Smrdljiva tenisica.
Naime noge mu smrde kao sam vrag, iako ih pere dva tri puta na dan. Valjda mu i te tenisice smrde jer ih ne skida ni noću i kaže da se u njima najbolje kreće. Izgledamo zbilja kao skitnice potvrdi Bosanac, ali smo zato dobri borci, a to je važnije nego trenutačni izgled i miris. Moramo i na tome strogo poraditi, pa nismo mi četnici. Svi se moramo oprati, obrijati, i presvlačiti(!), a ne da se naš zapovjednik za nas srami. Kad sam zadnji put bio kod kuće nastavi on, žena me s vrata odmah skrenula u kupaonicu i nije mi dala van dok nisam bio i okupan i obrijan i u čisto presvučen. Kaže ona , da ne plašim djecu izgledom i neugodnim mirisima.
Koliko imaš djece? Dvoje, Maru, curicu od sedan godina ide u prvi razred i sina od pet godina. Žena mi srećom radi kao nastavnica u osnovnoj školi, a Hrvoje moja uzdanica ide u vrtić. U velikoj Gorici smo već tri godine, istina podstanari smo, a valjda će i to proći kad završi rat. Đinks zalegao iza nekog drveta i zove nas da i mi legnemo do njega. Zalegli i nas dvojica, a on zatraži dalekozor, da vidim onaj bivši tenk, pa da malo uživam.
Mi smo im ga uništili, mi iz Cerjaka, jeli tako Deda? Naravno, kažem. Bome smo ga udesili, izgleda otužno, kao da ga je neka viša sila uništila. Uništio ga je “Crni laser” kaže Bosanac, a to ti je moj Đinks ta viša sila. Onaj drugi i on se nakrivio i on je oštećen bar djelomično. Daj meni dalekozor da ga vidim, tog drugog nisam gledao. Gledao sam samo onaj prvi. Dodao sam dalekozor i Bosancu, a on kao on objesila mu se ona stvar, hoću reći top. Vidi ti što radi naše eksperimentalno oružje iz Trstenika. Bolji su ovi crni laseri i od raketa zemlja, zemlja, a i efikasniji. Ne vidim ni jednog jedinog četnika, valjda su se posakrivali i čuvaju glave. Junačine su to moj brate, junačine! Jeste li primijetili nastavi Bosanac kad god ih udarimo oni šute i uplašeni su. Ne prolome iz rovova i podruma ni nosove. Imam dojam da stalno čekaju da ćemo krenuti na njih, a siguran sam kad bi imali bolje naoružanje i krenuli u napad, da bi bilo bježanije.
Jedino što vole raditi, a to je granatiranje iz daleka. Nemoj o njima ružno doletjeti će kakva granata, a vidiš da nismo u dobrom zaklonu, opomene ga Đinks.
Da li ti stvarno vjeruješ u to? Kao pobunio se Bosanac. Pa naravno, to se već puno puta dogodilo. Ustane Bosanac i bez upozorenja drekne iz svega glasa : gamad četnička !
Đinks i ja u trk do onog razrušenog podruma, a on ostane na istom mjestu.
Đinks ga zove, a on se ne miče odande i prkosi. Nije prošlo desetak sekundi, a ono prvo ispaljenje s Baltić brda. Tresne granata na udaljenosti od oko pedesetak metara, nedaleko Bosanca, a Đinks ponovo zaviče, ovamo !– evo i druge , a ta padne još bliže Bosancu. Đinks ponovo drekne iz svega glasa : ovamo budalo! Bogami moj Bosanac zagrebao punom brzinom i utrči k nama u taj, kakav-takav zaklon.
Majku im......., počne Bosanac psovati, a Đinks mu zatvori usta rukom i kaže : šuti ne psuj, vidiš da sam bio u pravu! – Od sada više ne smiješ o njima govoriti ružno i psovati ih !
Ako treba ja ću psovati, ali ti više ne ! Tko zna kako, ali točno znaju, da ružno govoriš o njima i psuješ ih.
Čuo si valjda za telepatiju? Jesam, kaže Bosanac, i kakve veze ja imam s tim?
E pa vidiš , ipak imaš. Sada kada nisi opsovao do kraja, prestali su i to ti je dokaz da sam u pravu. Što ti Deda misliš o tome? To se naravno dogodilo slučajno i nekako se poklopilo mislim si ja, a glasno velim, ima tu nešto. Eto vidiš i Deda misli kao i ja.
Klima glavom Bosanac, obojica ste kaže ludi, vjerovati u takove gluposti.
Vidi se na njemu da više nije ni on tako siguran, jer granate su poprilično sugestivne. Idemo odavde, igramo se, a možemo svakoga časa poginuti. Sačekajmo još koji minut, a onda ćemo se povući, ako ne pošalju još koju u tih par minuta, a onda i neće potvrdi Đinks. Pucali su s Baltić brda i nisu te mogli čuti kad si ono opsovao, a svejedno su granate stigle. Dolje u Skeli kao da nema nikoga, a možda su se u strahu povukli na sigurno, a možda su i očekivali onaj tvoj imaginarni napad.
Idemo na ručak, jer bogami danas smo se naratovali. Dobro smo se i borili, Bosanac ih je natjerao u imaginarni bijeg, pa su oni njega natjerali u stvarni, nakon samo dvije minobacačke granate. Šalu na stranu, ali smo lako mogli poginuti, a sve ovako neozbiljno igrajući se. Ne kaže se badava da vojska ponekad ima dječju pamet.
Sad se moramo najprije oprati, jer izgledamo kao da smo izišli iz žestokog obračuna, a Bosancu i rukav na košulji poderan, zapeo za nešto jureći u onaj zaklon. Nekako čovjek ogugula i na to njihovo sranje od pucanja. Istina, ovog časa ne pucaju, a mi se ponašamo kao da i neće. Pored svega ipak smo načulili bar jedno uho ne bi li čuli ispaljenje granate, jer baš ta prva zna biti najopasnija, zato što ne znaš gdje će pasti.
Ljenčarim jer na položaj ne idem, ali ujutro ću ipak otići, možda ću se moći od komšija rastati još ljepše još bolje. Možda mi ono govno od sivog sokola izađe pred pušku. Došao Bosanac s Đinksom k meni i kažu kako su riješili da svi dečki koji nisu pucali tromblone ispale bar po jedan i da bace ručnu bombu. Imamo tih protiv pješadijskih tromblona, a i bombe smo dobili.
Ideja je odlična idem i ja s vama! Odšetamo svi mi do onog istog zida, gdje smo Petar i ja vježbali gađanje u onaj lim. Naravno da i on ide sa nama, a sve vrijeme ga nije bilo. Cijelo te popodne nema dok mi ratujemo kod one vikendice, zeza ga Đinks.
Čitao sam jednu knjigu gore na tavanu, Štef ju je našao u nekom sanduku i dao mi je.
Pruži mi Petar knjigu, a to “Moć zemlje “ od Janka Matka, hrvatskog književnika, da li je dobra , pita me Petar?
Jest, dobra je, a pisao je uglavnom o događajima u seoskom okruženju, a poanta je ljubav, pa ljubav prema zemlji i poljoprivredi. Pročitao sam oko četrdesetak stranica i sviđa mi se kako piše i lako ga je razumjeti. Točno njegove knjige čitale su se i bile jako popularne pogotovo na selu. Imala ga je gotovo svaka obitelj čitao sam je i sam baš nekako u tvojoj dobi.
Čitaj Petre, čitaj kad god imaš vremena, da stekneš naviku čitanja, a to je dobra navika! Imam još jednu ovdje u torbi. Izvadi je i pruži da je vidim, a to E.M.Remark, “Crni obelisk”. I nju sam pročitao, a toga časa prišao nam i Bosanac i zove nas, vas dvojica zasjeli i čitate, a mi vas čekamo. Pružim mu knjigu, a on kad je vidio naslov kaže, “Povratak”, ja dodam “Na zapadu ništa novo”. On se ponovno javi i kaže “Iskra života”.. Petar nas gleda u čudu i ne zna što to govorimo. A Bosanac nastavi i kaže “ Kota 505” podiže glavu i otvori oči.
A ja dodam “Tri ratna druga”. Nisam baš siguran jeli baš” 505”, a nisam ni ja kaže Bosanac, davno je bilo.
Vrati mi knjigu i odlazeći, kaže, požurite se svi moramo baciti po bombu i ispaliti tromblon, to je zapovijed !
On ode, a Petar me upita što ste ono govorili, ništa nisam razumio. I on i ja čitali smo Remarka, a to su bili naslovi knjiga što ih je napisao isti pisac i to ne svi naslovi.
Ma zanima me ono o “kosturu” koji je otvorio oči.
To se Bosanac prisjetio početka teksta iz knjige “Iskra života” . Znači da su te knjige dobre, kad ste ih obojica pročitali. Jesu Petre, i ako na tavanu ima još bilo koja od bilo kojeg pisca, pokupi je i čitaj kad god imaš vremena. Po mome ipak prije pročitaj “Moć zemlje”. Čim se vratimo idem ponovo na onaj tavan i brndati po onom sanduku, pa možda nađem još nešto zanimljivo.
Svi smo se izredali bacajući bombe, pa i ja, sve je prošlo kako treba, pa će dečki u slučaju potrebe i to znati.
Ovo je najbrže vojno školovanje na svijetu, jer mi nemamo vremena za duge vježbe, jer su nam četnici u našem vlastitom dvorištu. Ovdje na prvoj crti bojišta, stalno se nešto događa, i za pravo čudo više smo zabrinuti kad zavlada tišina, nego kad se puca, valjda se svi mi tada bolje osjećamo. Kad se puca prisutan je i adrenalin i kad zavlada napetost i neizvjesnost. Mnogi od nas koji ovo proživljavamo, postat ćemo i ovisnici, pa će tražiti i izazivati incidente, samo da se dovedu u takvo stanje. To stanje je ustvari ovisnost, slično alkoholizmu ili drogi. Pratim koliko mogu stanje ljudi ovdje kod nas, jer me osobno to zanima. Do sada nisam primijetio da se netko drogira ili alkoholizira. Ako se to dogodi takva osoba može dovesti u smrtnu opasnost i sebe i suborce, jer ne osjeća strah. U takvom stanju ljudi čine nelogične stvari, pogotovo ako su to labilnije ličnosti. Hvala Bogu nisam kod nas primijetio da itko poseže ni za drogom ni alkoholom.
I ovaj dan ide kraju, a bio je pun događanja koji se nižu kao na filmu. Sve što nam se događa, ne da čovjeku ni malo predaha. Kad se sad sjetim jutarnje kave i onih uhvaćenih električara izgleda mi kao da je to bilo prije par dana. Puno toga upečatljivog što se u među vremenu dogodi, istisne ono manje važno. Još smo nešto zanimljivo uočili, a to je da nitko od nas dva tjedna nije vidio ni jednu jedinu(!) pticu, ni vrapca, ni goluba, ni vrane, ni svrake! Sve su one odletjele iz ovog kraja, u kojem se puca. Stalno smo bili svjesni da nešto nedostaje, a onda je netko od nas ipak primijetio da to nedostaju ptice. Bez njih je velika pustoš, ne samo da nam nedostaje njihov cvrkut, nego nema ni njihovog leta, nebo nam je opustjelo!
E pa braćo Srbi i to ćemo vam naplatiti. To što je u velikom djelu Hrvatske i ljetina ostala neubrana i propada i to ćemo vam naplatiti. Kod mene u Slavoniji se kaže : na kraju bič puca. Kad dođe to vrijeme bit će vam pune gaće. Sve ovo ne govorim samo u svoje ime, a kao dragovoljac Domovinskog rata uzimam si za pravo da sve to govorim i u ime svih hrvatskih branitelja, a i svih onih koji vole Hrvatsku. Govorim to i u ime svih kome ste nekoga ubili, u ime svih koje ste ponižavali i mučili. Prije ili poslije sve dolazi na naplatu, pa tako i ovo.
Legli smo, a još nam se ne spava, jer se još nismo opustili. Onako u mraku počnu i pitanja i priča.
Hajde Deda pričaj!
O čemu pitam Hosa? Pa pričaj nam nešto iz drugog svjetskog rata, ako znaš neke događaje. U to doba bio sam malen, ali se sjećam nekih upečatljivih događaja poslije četrdesetpete godine. Pričao bih o jednom događaju o kojem se nije pričalo, a nije se smjelo ni pisnuti o tome....
Vlast bivše Juge je to tajila, a ljudi su bili zaplašeni i bojali su se i likvidacije kojih je bilo, ono poslije rata. Za te likvidirane govorilo se: pojeo ih mrak!
Pričat ću vam o križnom putu. Deda, pa čuli smo za križni put, Blajburg i sva ona silna ubojstva i vojnika i civila. Nisam mislio na taj križni put, bio je još jedan, o kome se malo zna i to kroz Slavoniju. Točnije od Zagreba pa do Požege. Poslije završetka rata i “pada Zagreba”, a bilo je to 08. svibnja 1945.godine. U Zagrebu, točnije u Prečkom bio je zbirni logor na aerodromu. Bili su tamo zatvoreni svi vojnici, koji su kraj rata dočekali u Zagrebu i okolici. Bili su to uglavnom domobrani, koji su ustvari bili redovna Hrvatska vojska. Bili su to uglavnom ljudi koji nisu htjeli otići iz Hrvatske i za ništa se nisu osjećali krivima. Nisu oni bili nikakovi zločinci ni ubojice Srba, kako su ih osvajači Hrvatske nazivali. Time ne tvrdim da su oni koji su išli prema Austriji i bježali od partizanske opasnosti bili za nešto krivi. Među njima je bilo veliki broj civila i žena pa i djece. Moj otac bio je jedan od domobrana zarobljenih u Zagrebu i dotjeran u taj skupni logor. Nešto prije toga, svi Hrvatski vojnici bili su razoružani i skinuti do gola. Njihovu odjeću oblačili su ti isti partizani iz Srbije i naši domaći Srbi, koji su se posebno isticali u okrutnosti i svireposti nad Hrvatima. Naši domobrani morali su oblačiti onu njihovu prljavu i ušljivu odjeću, a nakon toga tjerali su ih po gradu da građani pogledaju, kako izgleda Hrvatska vojska. Sve je to bilo popraćeno udarcima kundaka i batinjanjem bez ikakvoga obzira. Treba imati na umu, da je rat bio gotov i da više nije smjelo biti ubojstava bez suđenja ! Tada je počelo tjeranje tih ljudi i to pješice bez jela i bez vode(!), po velikoj vrućini.
Išli su prema Vrbovcu i Bjelovaru, a bilo ih je preko desetisuća. Među njima bilo je i ranjenika i bolesnika(!), koji nisu mogli držati nametnuti tempo. Ljudi su padali od iscrpljenosti, gladi i žeđi. Tko god bi pao bio je ubijen. Nije bilo milosti za nikoga od njih. Bio je to planirani način likvidacija.
Ljudi su tjerani s namjerom da od malaksalosti popadaju, kako bi bili poubijani. Najteže je bilo proći kroz sela, gdje su živjeli naši domaći Srbi.
Muškarci pa i njihove žene, a one(!) su bile posebno okrutne i s užitkom su s vilama ubadale te Hrvatske stradalnike. Kad je kolona prolazila kroz sela naseljena Hrvatima, ljudi su im dobacivali i hranu i vodu. Partizanski stražari obično na konjima, tukli su i te ljude, a ni ubojstva nisu bila rijetkost ! Većina zarobljenika bili su ljudi iz tih krajeva. Dok su došli do Bjelovara, već im se broj smanjio za stotinjak. Domaći ljudi nisu imali puno vremena pripremati hranu za tolike ljude, pa su kuhali ono što su najbrže mogli. Krumpir, kruh i voda bili su najvažniji. Poslije noćenja u Bjelovaru na prostoru sajmišta, naši su ljudi iz okolnih mjesta preko noći skupili i skuhali veće količine hrane.
Istu su stavili u korita i bačve, na cestu kojom su kolone zarobljenika išle. Kada su ljudi onako izgladnjeli počeli jesti, stražari su pucali po njima, a ona krvava hrana ispod ubijenih nije bila za jelo. Deseci njih ostavili su živote na tom mjestu. Danima je rodbina pobijenih, nalazila tijela svojih najmilijih na trasi kojom je prošla kolona.
Sve ovo pričao mi je moj otac, a on je bio čestit čovjek, kojega je poštivao svatko tko ga je poznavao. Proživio je i sam sve te patnje, a k tome je cijelo vrijeme išao bos.
Cipele su mu oduzeli, a zapali ga neki četnički opanjci, koje nije mogao obuti, jer su bili premaleni.
Deda jeli to moguće?
Jeste, moguće je moguće!
Bio je to samo početak, jer Bjelovar je samo prva etapa puta. Nastavljeno je planirano mučenje putem prema Đurđevcu i Pitomači. Vukla se s mukom ta kolona izgladnjelih i žednih ljudi. Bauljanje je bilo prekidano rafalima kojima su ubijani oni nemoćni i posustali na kraju te kolone. Na tom djelu puta, a tko zna kako Srbi iz okolnih sela, saznali su za prolazak kolone i nisu propustili priliku(!) da se iživljavaju mučeći već izgladnjele i izmrcvarene ljude.
Virovitica je bila mjesto gdje su koliko toliko, odahnuli od tog mučenja, a tu su i zanoćili. Srpski civili bojali su se prići po mraku toj masi ljudi, ali zato su ih mrcvarili dok je kolona bila u pokretu. Sve to vrijeme stražari su pazili da se Srpskim civilima ne bi što dogodilo. Dogodio se zločin u Sladojevcima(!), kada je stražar iz jednog sela u okolici, ubio domobrana koji je istupio iz kolone samo dva koraka da se pozdravi sa svojom suprugom i sinom koji je tada imao deset godina. Ubio ga je na očigled i supruge i sina i većeg broja seljana iz Sladojevaca. Mnogi su ga domaći ljudi prepoznali, a bio im je od prije poznat, kao bitanga, neradnik i propalica! On je i prije rata često izazivao ljude, a pogotovo kad je bio pripit, a trijeznog ga je rijetko tko vidio. Kolona je prolazila i svi su vidjeli ubijenog, a pokraj njega i suprugu i sina, koji su ostali skamenjeni od užasa. Jedan željezničar iz Bukovice, javio je mojoj majci, da zarobljenici stižu u Slatinu, a netko mu je rekao da je vidio i mog oca u toj koloni. Rekao je još da naši ljudi pripremaju hranu, a da će kolona vjerojatno zanoćiti u Slatini.
Sjećam se žurbe i strke (da se ispeče veliki kruh), a i zabrinutosti hoće li ga mati naći i predati mu hranu. Posudila je nešto slanine i spakirala paket u jednu kartonsku kutiju. Pješice ga je odnijela u Slatinu, udaljenu sedam kilometara. Svi ti ljudi bili su smješteni u prostoru sajmišta. Oko njih bili su stražari, a pomagao im je i domaći ološ iz okolnih sela.
Kad je mati došla na sajmište, nikako nije mogla naći oca, jer je tu bilo blizu desettisuća ljudi. Svi oni čeznutljivo su gledali u taj njen paket, a ona sva očajna tražila je i zvala mog oca! Tada je k njoj dotrčao jedan od stražara, udario je kundakom u leđa i dok je padala na zemlju, zgrabio je paket namijenjen mom ocu i s njim nestao negdje u mraku.Mati je od udarca jedva ustala, sva očajna jer je ostala bez hrane(!) koju je s mukom pripremila i donijela u Slatinu. Tada se sjetila svoje sestrične, tu u Slatini i odmah otišla k njoj. Cijelu noć su ponovno pekle kruh i pripremale novi paket. Rano ujutro, kad je tek počelo svanjivati, ponovno je došla na sajmište, da nekako ovaj drugi i siromašniji paket preda ocu. Nikako ga nije mogla naći, a dio kolone već je otišao sa sajmišta, uz potok na cestu koja vodi za Voćin. Kad je vidjela da oca nema, a bliži se kraj kolone, predala je paket s hranom nepoznatim, ali našim ljudima. Sve ovo govorim vam da se i taj križni put ne zaboravi, a i da saznate s kakvim stvorovima ratujemo. Većina ovih prijeko, potomci su onih koji su radili sve one zločine. Zato pamet u glavu ! – nikad ne smijemo dozvoliti da se ponove križni putovi, jer mi smo svoje križne putove prošli.
Ponovit ću: u borbi budite žestoki i nemilosrdni(!), a ako koga od njih zarobimo mi se nećemo spustiti na njihov nivo, jer mi Hrvati za njih smo oduvijek bili gospoda, pa neka tako i ostane.
Što je bilo dalje sa svim tim ljudima ?– upita Đinks iz mraka. Iz Slatine su išli razdvojeni. Jedan dio išao je kroz Čeralije , Sl. Drenovac u Veliku, a nakon toga u Požegu. Opet su vođeni putem gdje su i dalje mučeni od naših komšija, koji su pokazivali partizanima iz Srbije da su veći Srbi od njih. Valjda kao i ovi naši danas, imaju komplekse manje vrijednosti, pa su se tako dokazivali kao i oni prije, a i ovi danas. Drugi pravac bio je još gori za naše ljude, a tjerani su pravcem: Slatina, Kusonje, Mačkovac,Voćin, Zvećevo, Kamensko, Požega. Na tom pravcu doživjeli su još stravičniju torturu. Posebno se po tome isticalo selo Kusonje, a ni Mačkovac ni Voćin koji je u to doba ostao bez Hrvata nije puno više zaostajao za Kusonjama i drugim planinskim selima prema Požegi. U Požegu je stiglo svega dvije trećine tih stradalnika. Kad su stigli u Požegu, onako gladne i žedne pustili su u rijeku Orljavu. Ljudi su danima žeđali ( pili vodu iz rijeke) i onako iscrpljeni razboljeli su se. Većina njih dobila je dizenteriju i pomrla od nje, ili od opće iscrpljenosti. Skratit ću pričanje i reći: da su preživjeli poslije toga odvedeni u Srbiju na prisilni rad; rekavši im tada : vi ste sada radna brigada !?
Svjetska javnost ( zgrožena s onim zločinima) poslije Blajburga koji se dogodio u isto vrijeme, izvršila je nekakav pritisak na Tita, da prestanu s masovnim ubojstvima i zločinima , koji ne priliče pobjedničkoj vojsci a i u suprotnosti su s međunarodnim konvencijama koje reguliraju ratna i poratna ponašanja sukobljenih strana.
“Radne brigade “ tako iscrpljenih i poderanih ljudi , bile prisiljene cijelu zimu praviti drva za ogrjev.
Rečeno im je da se radi njih beograđani smrzavaju. Tako jadni i iscrpljeni preživjeli su i zimu, naravno ne svi, praveći drva da se Beograd ne smrzne. Tada je netko od njih poderanih i bolesnih sročio stihove koji su glasili: Kad sam bio domobran nisam bio poderan, a sad služim druga Tita, vidi mi se kita.
Bilo je ispitivanja pa i maltretiranja , ali tvorca stihova nikad nisu otkrili. Tek u proljeće 1946.godine pred sam Uskrs došao (!) je i kući i moj otac. Izgledao je petnaest godina stariji, nego što je ustvari bio. Nikad se nije zdravstveno do kraja oporavio, ali vratio se svojoj obitelji, ženi i djeci! Tada nas je bilo troje djece, a mati je sve te ratne godine uglavnom sama brinula za nas, jer je otac morao sve to odslužiti i pretrpjeti....
Ima li u tom tvom pričanju bar jedan slučaj ? – a da nije tako strašan, ili recimo da je bar malo smiješan – ovaj put javio se Hos. Ima jedan i pokušat ću ga se sjetiti. Došao otac kući, a mi bez igdje ičega kao i većina Hrvata. Počeo je raditi na vršaćoj mašini da bi bar za vrijeme žetve zaradio makar pšenicu ( umjesto novca) da imamo što jesti. Ono malo hrane što su seljaci imali, nestalo je !
Došle su obaveze koje nisu mogli ispuniti, pa im je nova vlast počistila i tavane i svinjce, a bogme i kokošinjce.
U cijeloj Slavoniji zavladala je glad kao za vrijeme kuge, tamo prije tristo godina. U selima , tamo uz Dravu, gdje je otac radio, kupio je nekakovu napola divlju krmaču....
Kako divlju ? – pita Štef Međimurec.
Za vrijeme rata na slobodi su se našle i domaće svinje i parile su se divljima, a ova krmača bila je potomak toga. Navodno je bila suprasna, tj. skotna. Bila je mršava kao sam vrag, a dopremili su je u zatvorenim seljačkim kolima ti isti seljaci iz Podravine.
Zatvorili su je u naš svinjac, a otac je govorio da će biti dobra i vjerojatno će se oporaviti, a za bolju nije imao novca. Kad je skoro došlo vrijeme kolinja ona se nije udebljala ni grama, ali je zbilja bila skotna i oprasila jedno jedino prase i to divlje, s onim uzdužnim prugama, karakterističnu za divlju prasad. Od toga časa nitko više nije smio k njoj. Ni hraniti ni čistiti svinjac, a čuvala je ona to okoćeno prasence s takvom strašću, da je napadala i mog oca. Hranu smo joj bacali preko ograde u tor.
Nadali smo se da će se s vremenom smiriti. E sad dolazi ono glavno!
Došlo i vrijeme kolinja, a bila je to tisućudevetsto četrdeset i šesta godina; nešto prije katoličkog Božića. Snijeg je napadao desetak centimetara, zahladilo je baš kako treba biti u to doba godine ( ljudi koji su uz velike muke othranili i koliko-toliko utovili koju svinju , započeli su pripreme za kolinje).
Ali ne lezi vraže. Počele su pljačke i krađe svinja i to uz uporabu oružja. Dolazili su iz svojih sela njih četvorica ili petorica i to noću, obično s konjskom zapregom i saonicama. Točno su znali tko u selu od Hrvata ima svinju za kolinje. Jednostavno su noću izvukli svinju, utovarili je u saonice, a ako se vlasnik usudio izaći iz kuće, pucali su na njega iz pušaka. Ljudi su odustajali (!) i od svinje samo da sačuvaju živu glavu. Naravno, da Narodna milicija nije dolazila vidjeti tko puca, a što će i dolaziti kad su to znali i radili u dosluhu s istim tim ološem. U slučaju da je svinju trebalo i zaklati na licu mjesta u svinjcu – i to su uradili! Žive su ih izvlačili ključevima za čupanje slame ili sjena. Kako u ratu nisu imali obzira prema ljudima, tako ga nisu imali ni prema životinjama. Jedne noći probudio me uzbuđeni razgovor između oca i matere. Vani u dvorištu bivši partizanski četnici, lupaju oko našeg svinjca , znamo, kradu lopovi, otac hoće van, a mati ne da!
Ne idi ubit će te ! – a otac od oružja kao i svi Hrvati u to doba imao je samo sjekiru uz vrata. U našem svinjcu cika i vika, rika. (A ja tada kao sedmogodišnjak, čujem sve i znam što se događa.) Otac otvorio vrata kuće, a istog časa metak iz puške pogodi zid iznad glave.Povuče se on u kuću i zatvori vrata, a vani cijela trka, galama, čuju se i jauci !
Ratuje naša krmača protiv četničkih propalica. Otišli četnici uz veliku viku i psovke(!) – a mi nismo spavali cijelu noć od straha i silonog uzbuđenja ! Tek kad je svanulo, nas troje izašlo je vidjeti što se tamo događalo. Došli mi do tora, a krmača jadna, sva krvava, valjda od onih ključeva za čupanje slame !? Tri su takva ključa ležala u snijegu odbačena. Ona je ono svoje divlje prasence stavila u kut svinjca i čuvala ga vlastitim životom. Sva je još uvijek nakostriješena i krvava!
U tor u koji su ušli vidimo dva opanka, a oba desna, jedan veći a drugi manji. Na zemlji uprljana od krvi i dva obojka !!!
Što je to “obojka”, pita Đinks? To je , rekoh , krpa kojom su omotavali noge, umjesto čarapa, a oni su to nosili u opancima. Na snijegu tragovi njihovih bosih nogu, a mjestimično su i krvavi. Čuvat ćemo i hraniti ovu krmaču kaže mati mom ocu, a nemoj ni pomisliti na kolinje, ona mora ostati živa ! Jedino je ona potjerala onu gamad u bijeg. Tada sam prvi put i ja rekao : pobijedila naša krmača lopove. Bogme se s vremenom stvarno oporavila i udebljala, a kasnije redovito prasila i po sedam , osam praščića, ali ona nikad nije bila kao obična domaća svinja. Pročulo se po selu o njenoj pobjedi, pa su ljudi dolazili vidjeti to čudo od krmače. Nitko od njih nije došao, a da nije donio našoj krmači bar koji klip kukuruza i to iz poštovanja, kako je to lijepo netko od njih rekao...
Dečki ! – na spavanje, prošla je ponoć, a ti Deda moraš ustati prije četiri sata ako ideš na svoj položaj.
Nisam bio tu, a izgleda da je bilo zanimljivo, kad nitko od vas još nije zaspao. Volio bih da sam i sam bio tu, kaže Bosanac, ali netko mora i dežurati.
Deda nam je pričao o križnom putu kroz Slavoniju, a rekao je da ćeš nam ti pričati o početku ovoga rata u tvom kraju u Hercegovini. Pričat ću vam prvom prilikom, a sad svi na spavanje ! Ležim razbuđen vlastitim sjećanjem i treba mi vremena da se smirim i zaspim. Imao sam namjeru pričati im o jednom drugom zločinu, ali je prevagnuo Križni put. Drugi put, akobogda, pričat ću im o jednom zločinu, o kojem se nikad nije govorilo, a čak nisam imao prilike čuti da li im je nekad netko prijetio pa su morali šutjeti?!
Mora da je, jer bi bar netko od njih pričao o tome. Bila je to tabu tema o kojoj se ni dan danas ne govori.
U moje mjesto došli su kolonisti iz Dalmacije.Najviše ih je bilo iz Zagore, tamo od Starigrada i okolice Paklenice. Naše je mjesto prije rata pretežno bilo naseljeno Švabama, a istjerani su 45. i 46. godine – smjeli su ponijeti sa sobom samo ono što su mogli ponijeti u rukama ! Sve što je ostalo opljačkano je, a zna se tko je pljačkao. Kuće, istinabog ,velike i lijepe bile su ogoljele i prazne. U te kuće smještene su obitelji tih Dalmatinaca. Oni su ovamo dotjerani i nisu došli svojom voljom. Samo u naše selo došlo je oko dvije stotine obitelji s djecom. Kad kažemo obitelji, moram reći krnje obitelji. Ni u jednoj od njih nije bilo muškarca starijeg od 18 godina ni mlađeg od 60 godina.
Žene i djeca i poneki starac!– to je sve. Živio sam s tom djecom, odrasli smo skupa, postali prijatelji. Išli smo jedni drugima u kuću, pa sam imao prilike i vidjeti i čuti i ono što se nije pokazivalo javno. Nikada (!), se ni jedan od njihovih očeva nije vratio svojoj djeci. Nitko se od njih nikada nije ni javio svojoj obitelji. Kamo su nestali svi ti muškarci, a Hrvati , očevi i sinovi – nečija braća. Znam samo za jedan izuzetak, javio se pismom jedan od njih i to na staru adresu, a javio se iz Sudana, afričkog.
Znam po tome što mi je njegova supruga ( tj. mati dvaju sinova nešto mlađih od mene) dala tu poštansku marku, a skupljao sam ih u to doba. Ni taj otac to dvoje djece, kasnije izraslih u prave ljude, nikad nije došao.
Matere s djecom ( a bilo ih je najčešće četvero petero, pa i više) stojički su podnosile svoju muku. Bila je u to vrijeme glad(!) u sred Slavonije, počele su obaveze, a imućni seljaci bili su sistematski pljačkani ( a nazivali su ih kulacima) i tretirani kao državni neprijatelji.
Selo je prije rata bilo naseljeno s otprilike : 50% Njemaca, 30 % bilo je Hrvata, a 10 –tak % Srba, a toliko i ostalih. S Dalmatincima koji su došli poslije rata bilo je oko 80% Hrvata.
Znate li tko je bio na vlasti poslije rata?
Ako bi pogađali, sigurno bi pogodili, a bili su to opet oni iz Donjeg sela.
Svi su oni ušli u Komunističku partiju i naravno došli na vlast. Onda je Titova vlast po uzoru na oca Staljina i majku Rusiju naredila da se u cijeloj zemlji osnivaju Kolhozi ili Seljačke radne zadruge. Za tri godine sve je to propalo. U to doba svi smo već u osnovnoj školi morali učiti ruski jezik. Predavači ili nastavnici tog ruskog jezika ( prošli su neki kratki kurs) naravno nas su učili , a ni sami ga nisu znali.
Trajalo je to doba učenja ruskog jezika, čak do 52. ili 53. godine. Onda nam iznenada preko noći tamo negdje 48. godine i Staljin i Lenjin i Rusija prestaju biti uzori. Ma što uzori, postali su nam veći neprijatelji i od Nijemaca.
Informbiro, Informbiro ! – moglo se čuti na svakom ćošku i pročitati u svim novinama !!!
Ni dan danas ne znam točno što ta kratica znači !? Bit je bila u tome što se Tito preko noći odrekao Rusa, nije mu se dopala osuda Ibea Kapea Esesera. Svi oni koji se nisu znali i nisu se htjeli odvojiti od te ruske ideologije, pa čak i oni drugovi koji su skupa partizančili postali su veliki neprijatelji i Titu i partiji i naravno narodu. Za one kojima su Rusi i dalje bili uzor, osnovao je Drug Tito (za takove nove neprijatelje) Goli otok ! – kaznionicu usred kamena okruženog morem . Veliki broj bivših partizana bili su neuki, ni novine nisu znali čitati. Nisu se preko noći mogli promijeniti, jer su godinama bili uvjeravani od te iste partije i Tita, da nam je svima spas samo u savezu s Rusijom. Dio naših ljudi govorio je, ali potiho : ima Boga, ako im mi ne možemo ništa, sami se između sebe tamane. Kaznilo ih kažu i kažnjava ih za sve zločine koje su počinili nad nama. Sjećam se toga doba : – imali smo nastavnika iz ruskog i tjelesnog, koji je uz to bio i umjetnički nadaren. Crtao je portrete i to povelike svih tih naših uzora. Bili su poslagani u kino dvorani i to na visini od pet do šest metara. Osobno , kao dječak pomagao sam mu te naše “uzore” stavljati na zid. Bila je to cijela plejada komunističkih glavešina. Sjećam se da smo ih slagali i po redu važnosti.
Prvi je uvijek bio Tito, pa Lenjin, Staljin, Marks i Engels. Onda su u donjem redu bili naši(?), najprije Moša Pijade, Đilas, Nazor, Koća Popović , a onda Ranković. Pomagao sam ja njemu i skidati (!), te iste glavešine, one koji koji od njih više nisu bili na partijskoj liniji. Bilo je zanimljivo i to što smo ih uvijek stavljali na zid uz veliku pompu ( proslavu uz razglas s kojega je odzvanjalo:... druže Tito mi ti se kunemo!), a kad bismo ih skidali, bilo je to tajno, po noći kad nitko ne vidi ! – a sutra ili u nedjelju, kino predstava se odvijala –e recimo – bez Đilasa ili Rankovića. Tako smo jedne noći skinuli i Staljina, a par mjeseci kasnije i Lenjina.
Bilo je čudesno pratiti kako se snalaze naši Dalmatinci. Kada je bilo naređeno da svi moraju uči u Seljačke radne zadruge, svi su oni pristali. Protivili su se domaći seljaci koji su nešto imali, jer su u zadrugu morali unijeti i zemlju i stoku, ali i raditi u njoj. Dalmatinci nisu imali ništa pa u zadrugu i nisu ništa unijeli. Stariji koji su dospjeli do toga da mogu raditi, hvatali su se ili za zanata ili su bili traktoristi, vozači kamiona, ili radnici u mlinu. Svoje najmlađe tj. braću i sestre školovali su do gimnazije, a mnogi od njih završili su i fakultete. Uspjeli su u tome uz velika odricanja svih članova obitelji. Neki od njih da bi napredovali, upisali su se i u partiju. Tada sam jednom prilikom materi svoga prijatelja to i predbacio, rekla mi je : Svi smo se mi Hrvati trebali učlaniti u partiju, isto kao Srbi. Tada ne bi samo oni vladali državom. Iako je bila neuka, bila je mudra. Učlani se u partiju ! – uvjerenja ostaju ista. Danas ni „najveći“ komunisti nisu više drugovi, nego su gospoda. Ni svom Slobi Srbi više ne govore druže Slobo. Najveći komunisti postali najveći nacionalisti. Oni uporniji postali su antifašisti, a komunistima više ni traga. Za nas Hrvate u mom kraju i u ono doba, bila je sramota ući u partiju.
Govorilo se da se u partiju učlanjuju, samo bitange i propalice, pijanci i neradnici !
Valjda je ipak, moralo biti onako , kako je bilo !?
Sada imamo šansu ,iako minimalnu, da sve to popravimo i postanemo svoj na svom. S tom mišlju sam i zaspao, a već tren poslije, tako mi se učinilo, dežurni stražar me budi : Četiri su sata ! – a i kava te čeka.
Ono, kava te čeka , najbolje me budi.
Hajde Deda javio se i Štef, čeka te mala crna, slatka i vruća, onako kako pretpostavljam da voliš. Štef ! – ne zezaj se ovako rano. Na kavu sam mislio, kaže. To ste svi poprimili od Bosanca. Poslije kave žurim prema svom, već i u mraku poznatom suhom potoku.
To jutro odlučim neići istim putem i na isto mjesto. Ovaj put idem u onaj rezervni rov, koji smo iskopali za Petra. Pjesme će po dogovoru aktivirati Đinks u trenutku svanjivanja. Ne idem u svoj rov, jer postoji mogućnost da me opet dočekaju u zasjedi. Toj zasjedi, ili busiji Srbi su dali novi moderan naziv; sad se to kod njih naziva “sačekuša”. Lijepog li imena, a valjda ga je izmislio neki njihov poznati pjesnik, primjerice neki “Vuk” , koji od noža stvara poeziju. Sada su ga gotovo svi Srbi usvojili – sačekuša, svašta!
Bože mili, dobro smo mi i prošli, kad pomislim s kim smo živjeli u istoj državi, kad se sjetim što smo sve prošli u svojoj povijesti (?). Htjeli su nas osvojiti, usvojiti, pa prisvojiti, pa okupirati, pa razdvojiti, pa razjediniti, pa potalijaniti, pa pomađariti, pa ponijemčiti, pa posrbiti, pa pofrancuziti, pa poturčiti, pa pohuniti, htjeli su nas.....
Prošao je našim krajevima cijeli niz osvajača i nema ih više !
Mussolini, Hitler, Hederwari i Franjo Josip. Bio je tu još Napoleon, Atila bič Božji, pa kralj Petar, pa kralj Aleksandar, a danas novi vladar Srbije, Milošević Slobo. On nas hoće, ne usvojiti, ne posrbiti, on nas hoće pobiti. Svi su oni posezali za Hrvatskom i nisu je zadržali, pa neće ni on ! O svemu tome razmišljam dok se ove noći šuljam do svog položaja. Naoružan sam maksimalno: puška mi je na leđima, kalašnjikov i to najnoviji tip mi je u rukama i spreman je za paljbu; za pojasom pištolj, naravno i bombe, ah da i nož, a četnici bi rekli ustaški. Priznajem da je dobar, oštar i efikasan. Dobro otvara konzerve, a i slaninu dobro reže pa i luk. Puška mi je srpska, bomba srpska, kalašnjikov srpski, streljivo za njega i pušku i pištolj srpsko – tučemo ih njihovim oružjem, a to je tek početak!
Oprezno se približavam novom rovu, iz njega još nismo pucali ni promatrali. Do njega ima još oko pedesetak koraka – stanem i osluškujem, osluškujem i šumove i zvukove, ali i sebe osluškujem ! Čekam hoću li osjetiti opasnost svojom nutrinom, svojim šestim čulom (?) Treba se znati slušati, jer te, kažimo slutnje, znaju biti presudne. Nikakve neprirodne zvukove ne čujem, nikakve opasnosti ne osjećam, ali ću ipak sjesti tu i još malo pričekati. Sinoć sam rekao Petru, da ostane i naspava se, a ja ću kako sam rekao samo malo stražariti. Iz ovog rova mogu otići i po danu, jer se nalazi uz sam rub tog suhog potoka. Ustanem još pozornije nego do sada , šuljajući se, stignem i smjestim se u rov. Opet svanjiva novi dan : hvala ti Bože što nisi dozvolio da stradamo i što mogu gledati i doživjeti još jedno Ledererovo Banijsko praskozorje, Petrovog zavičaja. Obasjalo sunce najprije vrhove brda, pa vrhove drveća i grmlja, a onda obojilo i u bisere pretvorilo svaku kapljicu rose, na listovima i na svakoj bobici trnine i gloga.
Misao o svoj toj ljepoti nisam ni dovršio, a pjesma se razliježe cijelim krajem. Hrvatska himna! – Lijepa Naša Domovina, ona koju su nam branili slušati , sve do ove godine. Sav sam se naježio od radosti, a oni moji : Bosanac, Đinks, Štef, Petra, Hos, i Luka, nisu mi rekli da je imaju; htjeli su me obradovati i iznenaditi i uspjeli su.
Hvala ti Bože za ovu radost ! Naravno da je ovo opet, naš posebni jutarnji pozdrav njima. Odslušao sam je i s radošću, ali i sa suzama u očima. I oni su je odslušali do kraja, a onda to ipak nisu mogli otrpjeti i počelo je.... Ona njihova strojnica iz bunkera prosula je takovu paljbu, da se i u toj paljbi osjećala njihova mržnja i bijes. To je valjda njihov jutarnji pozdrav nama. Legao sam u rov i dobro sam zaklonjen, a on neka samo puca. Pucaj Srbine, mislim si, samo ti pucaj; pucaj koliko hoćeš, ali nećeš do kad hoćeš ! Ne puca on u mene, ne puca on ni na moje suborce. Puca Srbin u našu himnu. Puca on u Lijepu našu, a što je najljepše, ta budaletina ne zna da njoj ne može nauditi. Opstala je Lijepa naša i nad živjela mnogo sličnih budaletina, kojima nije bila po volji. Opstala je u našim srcima, a kad je tako, ona je besmrtna! Sjećam se da smo je do nedavno mogli čuti, jedino na završetku Drugog programa Radio Zagreba. Godinama je program završavao točno u pola noći, a nakon toga svaku noć išla je Hrvatska himna. Puno nas Hrvata slušalo je taj program i čekalo pola noći samo da čujemo našu himnu. Volio bi saznati, tko je za to bio zaslužan? Da skinem kapu pred tom osobom i da joj zahvalim jer nas je svake noći usrećivala. Davala nam je i snage, da lakše dočekamo da odu oni koji je ne vole. Naša himna je odsvirana, a strojnica u rukama one budale i dalje puca istom žestinom i bijesom. Zastao je samo na tren da u strojnicu stavi drugi redenik.....
Promatram dalekozorom ne bih li vidio bilo kakvu aktivnost, ali ne vidim ništa(!), čak ni oni iz bunkera više ne pucaju. Ostat ću ovdje još sat ili dva, a ako ni u tom vremenu ne bude nikakve aktivnosti vraćam se u bazu. Volio bih otići kući na dan ili dva, obići obitelj; okupati se presvući i vidjeti što ima novo i u Zagrebu i na bojištima. Ovaj naš kazetofon funkcionira, a radio mu je neispravan .
Nemamo prilike ni vijesti čuti, a brinem se i za mlađeg sina, jer je već pitao hoće li i on moći na bojište. Odgovorio sam, da će moći kad bude punoljetan, a supruga mi kaže pa Luka će imati 18 god. za tri mjeseca. To mi nije palo na pamet, jer za mene je on stalno malo dijete i moja uzdanica. U našoj obitelji najbolje poznaje Hrvatsku povijest i najviše je nacionalno osviješten. Hvala Bogu nikad me djeca nisu osramotila, uvijek se sa njima samo ponosim. Bilo je to još prije one utakmice, kada je Boban udario milicajca i kada je došlo do početka(?) otpora njihovom teroru. Navijači Crvene zvezde izazvali su nerede, a milicajci tukli navijače Dinama, tj. Hrvate. Moj sin bio je na toj utakmici i ako mali doživio i vidio njihovu surovost, a i suzavac je osjetio. Već tada kao dječak od 12 do13 godina bio je u SUP-a upisan kao nacionalist. Jednom sam i ja bio pozvan kao otac, da budem prisutan kada su ga ispitivali. Navodno da je u školi pjevao nacionalističke pjesme. U SUP-a su zamijenili, ili teze ili osobe. Tvrdili su da je u školi pred djecom pjevao stihove pjesme : (...) sprem te se sprem te četnici ( ...) !
On je u školi samo prepričavao, ono što su pjevali navijači Srba. Tada je istražitelju drsko rekao : ako bi pjevao, pjevao bi Hrvatsku, a ne njihovu pjesmu !
Na sve to sam se nasmijao, jer mi je sve to izgledalo i smiješno i naivno. Zaprijetio je taj istražitelj tada i meni, rekavši nije to za osmjehivanje. Idući tjedan već u ponedjeljak ponovo smo morali u SUP-a. Ništa taj istražitelj nije rekao prije nego što je na stol bacio novine, a na prvoj stranici u prvom planu, moj sin vitla Hrvatsku zastavu i to bez zvijezde. Snimak je napravljen na stadionu Dinama, a to me je ispunilo ponosom, naravno prikrivenim.
E to što je bez zvijezde i što je Hrvatska, to nisu mogli preboljeti. Od onda pa sve do danas, žao mi je što nemam te novine, pa da ih uokvirim, pa da me sjećaju na te dane. Već tada, 86/87. godine bojali su se za Jugoslaviju, a ona je nepovratno odlazila....
Pozorno motrim njihove položaje i ne vidim nikoga od njih. Riješio sam da se vratim u bazu iako je dan. Pažljivo se krećem gledajući da me i ovo rijetko grmlje štiti što bolje.
Dokopao sam se i suhog potoka! – zalegnem i u zaklonu odahnem od napornog kretanja i napetosti, jer je metak mogao doći svakoga trenutka. Opet osjećam onu nelagodu ,sve onako ležeći na leđima, ali mi je nejasno?! Ovdje u jarku imam dobar zaklon od metaka, pa nisam siguran što me to uznemirava, što je u pitanju ?
Toga trenutka je ugledam i sledim se(!), kao da sam ugledao zmiju. Mina mi je nadohvat ruke. U onom uzbuđenju nisam je primijetio, a legao sam ni metar od nje. Promatram je onako ležeći i u prvi tren nisam se mogao ni pomaknuti; pratim pogledom žicu, a ona vodi preko potoka, tj. preko mogućeg prolaza. Mina ima izgled pivske boce, okrenute naopako, a nabijena na kolčić i zabijena u zemlju. Sva je nareckana, tako kad eksplodira, da geleri ubijaju sve živo u krugu od sigurno pedesetak metara. Kad smo prije nekoliko dana prošli ovuda nije ih bilo. Vjerojatno su došli noću i minirali. Ništa neću dirati, neka im ostanu njihove mine, mi i tako noćas odlazimo odavde. Krenem dalje još pozornije i naravno opet žica, i opet mina. Postavljena je na sam rub tog jarka, a žica je nategnuta preko prolaza na visini od oko dvadesetak centimatara. Dobro je što nisam jutros išao ovim putem, jer je još bio mrak i sigurno bih nastradao.
Idući na stari položaj ipak me je nešto duboko u meni neobjašnjivo –upozorilo. Ima ta njihova vojska toga smeća na tone, pa se bojim da će nam i time zagaditi ove naše tako lijepe krajeve. Lagano se krećem naprijed i sad sam po mom mišljenju izašao iz opasne zone. Ovamo bliže našim položajima, nisu se usudili približiti. Toga trenutka osjetim silan smrad iz kukuruza, koji mi je sada s desne strane. Osjećam slatkast, a silno jak smrad ljudskog leša. Nije to smrad onih poginulih za koje znamo, oni su udaljeni odavde preko 3 stotine metara. Ovo je sigurno neki poginuli, ili se ranjen dovukao tako daleko, a krećući se prema rijeci k svojima. Pogledat ću pa što bude – nadam se da ovdje nije minirano. Potrebno nam je oružje i streljivo, a on ga sigurno ima uza se. Polako i pozorno uđem u kukuruze i krećem se tako da gazim uz same stabiljke i dalje se bojeći mina. Po jačini smrada osjećam gdje je. Kako se približavam tako se smrad pojačava, a smeta mi toliko da jedva dišem. Ni maramica koju sam stavio na usta i nos ne pomaže puno.
Ugledam ga(!), a i zujare se čuju. Sad sam ubrzao kretanje samo da odem što prije odavde. Leži na leđima, za pojasom ima pištolj i dvije bombe, ali nema drugog oružja. Kraj njega na zemlji šubara s kokardom – sigurno Šešeljevac . Tada ugledam torbicu s okvirima za kalašnjikov, ali oružje ne vidim. Izgleda da ga je odbacio ne mogavši ga nositi ovako teško ranjen. Uzeo sam opasač s bombama i pištoljem, a i torbicu sa streljivom.
Vidi se trag kuda se kretao, a i trava je povaljena od njegovog puzanja. Brzo se krećem, samo da se što prije odmaknem od njega da mogu čestito udahnuti. Kad sam odmakao jedno pedesetak metara naiđem na njegovo oružje. Vukao ga je po zemlji, kalašnjikov sav prljav, a ostavljen je tu, jer ga dalje nije mogao nositi.
Srbine, Srbine, pomislim, što ti je to trebalo !?
Tvoji te doma sigurno čekaju, a bogme te ne će živog dočekati. Ne će više biti : spremite se spremite četnici. Zajebao te Slobo! – tebe i puno tvojih četnika koji će proći kao i ti. Natovaren sam svim tim silnim oružjem i streljivom – jedva to nosim. Sreća je što je baza blizu i što ću se riješiti toga tereta. Nosim svoju pušku, dva kalašnjikova, dvije torbice sa streljivom, četiri bombe i dva opasača, pa bi i magare što imalo nositi.
Kaže se: ako kući nosiš donijet ćeš! Dečki me gledaju u čudu, a Đinks je prvi prišao i skida s mene sav taj teret.
Nismo čuli tvoju pušku, a ti zarobio oružje ? Nisam ga zarobio nego skinuo s mrtvog četnika. Imao je šubaru s kokardom, ali je nisam uzeo, jer je smrad bio nepodnošljiv, a sigurno se i ona usmrdila.
Hoće to, kaže Bosanac , i želim da bude što više smrdljivih šubara i kokardi.
Evo ti opasač s pištoljem, on ga pregledava i repetira i kaže . “Tetejac je”.
Ako ga tko hoće neka ga uzme, a kalašnjikov ide u zapisnik i skladište!
Što misliš Deda, imali ih još po kukuruzima, pita Bosanac?
Vjerojatno ima, ali sam naišao na potezne mine, već tamo blizu Petrova rova.
Ništa nećemo riskirati, riješi Bosanac istog časa. Ne volim te mine i ježim se od njih. Samo da hoće i sami naići na njih kad mi odemo. Nitko nije pokazao naročitu volju uzeti pištolj, pa ga je uzeo Bosanac. Dobro je to oružje i moćno, kaže on, kao da se opravdava što je zapalo baš njega .
Zapovjednika i pripada pištolj(!), a koliko ja znam ti dobro gađaš i takvim oružjem kaže Đinks. Ti si sada sigurno jedini gardist, s kokardom, u graviranom na kopči opasača. Pitam za Petra i kažu mi čita tamo na tavanu, samo jede i čita, priča Štef. Neka samo čita, neka stekne tu naviku, možda kasnije završi neku školu. Možda ni ovaj rat neće trajati dugo – kažem– , a ni sam puno u to ne vjerujem.
Idem se oprati tamo na bunaru, jer imam dojam da mi smrde i ruke od onog opasača i torbice sa streljivom. Deda, trebao si ponijeti(!) , kaže Štef i onu šubaru kao trofej.
Jebeš, rekoh, četničku šubaru i kokardu, gade mi se i to ne samo radi onog smrada.
Gade mi se i radi onoga što predstavljaju, a predstavljaju čisto zlo i to radikalno zlo! Svaki čas bi trebao doći i Lauda s ručkom, a po njemu ćemo u Gređane poslati višak oružja da ga noćas ne nosimo sa sobom.
Ti Deda, ako hoćeš , možeš s njim do Gređana, a i doma na dva, tri dana – kaže Bosanac.
Može ! – rekoh, a i moj kalašnjikov pošalji s ostalim oružjem. Kad se sastanemo u Viduševcu hoću ga opet nazad i to ovaj isti. Predam mu kalašnjikov i torbicu sa streljivom, a svoju pušku nosim sa sobom.
Čuli smo od Laude, da se ne može u Viduševac onim putem kojim smo došli u Gređane. Znaju da ovuda često prolazimo i čekaju nas. Sjetio sam se i one žute propucane cerade, a svakako bih morao u Viduševac – tamo mi je auto.
Stiže i Lauda, a vozilo mu već djelomično natovareno, pa i pretovareno. Vozi on do Gređana i “šarce”, jer noćas odlazimo, pa da ih ljudi ne nose pješice. Nosit će dečki samo lako oružje i neophodno streljivo. Petar i ja sjedimo nasuprot jedan drugome i ručamo, a njemu stalno knjiga kraj tanjura i cijelo vrijeme i pri jelu zaviruje u nju. Vidjet ćemo se u Viduševcu za dva, tri dana, pa mi obećaj da češ se čuvati i da se nećeš upuštati u neke nepromišljene vratolomije. Sve je u redu kaže on i ne brini, a u ostalom nitko u cijeloj brigadi nije u stanju smisliti opasnije akcije od tebe. Unatoč tome, jedva čekam da ih opet udarimo i to tamo gdje ih najviše boli. Promatram ga i uspoređujem njegov izgled prije i sad. Oporavio se nije više onako žgoljav i nekako se zaoblio, pa kao da je i nešto viši. Eto što znači mlad organizam, za petnaestak dana izgleda puno bolje. Pozdravljam dečke, svoje nove i mlade prijatelje, a prošlo je svega dvadesetak dana i već smo više nego samo suborci. Nigdje se na svijetu ne može steći prijateljstvo brže nego što je ovo. Zavisiš od suborca, a svi su iskreni i skupa s tobom riskiraju živote.
Za ništa na svijetu ne bi mijenjao ovo ratno iskustvo. Žao mi je ljudi, koji iz nekih sebičnih razloga, a možda i ne znanja ovo propuštaju. Ostat će osiromašeni za ovakve uzvišene osjećaje, koji se ne mogu doživjeti nikako drukčije.
Ponos ! – i uzvišeni osjećaji osobne vrijednosti, čak i u svojim vlastitim očima.
Vidi se da se tu u Gređanima događa nešto novo? Ima više vozila nego inače, a pogled privlači jedan kombi obojan u maskirne boje. Tu je i žuti kamion elektre iz Gline, isti onaj što je došao k nama u Cerjake.
Osjeća se užurbanost, ne pretjerana. Stižu branitelji sa svih položaja i utovaruju opremu i nešto oružja. Javio sam se Franji, on tog trenutka daje uputstva nekima vozačima kojim pravcem i kad će krenuti za Topusko. Prvo pitam za Marka, on je prekjučer navečer otpremljen našim vozilom u Veliku Goricu. Tamo će kako je rekao po njega doći zet i odvesti ga k sebi. Vidim da je Marko pustio krave iz staje van u voćnjak, tako da mogu i do vode i do hrane – sigurno mu nije bilo lako. Sva vrata na kući ostavio je širom otvorena, da Srbi ne provaljuju, kada dođu pljačkati i paliti. Siguran sam da je Bosanac bio u pravu, kada je rekao ono o ognjištu i zgarištu. Kad se Marko vrati, kao i svi Hrvati, vratit će se(!), ali neće se vratiti na svoja ognjišta nego na zgarišta ! Ovi barbari sigurno ne će sve ovo ostaviti ne dirnuto. Franjo me zove da me upozna s jednim od naših vojnika, u kojem sam prepoznao jednog od Trnjana, a i on se mene sjetio. Ako ću s njima – mogu– oni kreću iz Topuskog čim se smrači. Pitam ga kakvo vozilo imaju, a on pokaže na onaj maskirno obojeni kombi. Kad je Franjo vidio da se mi znamo, ode svojim poslom. Daj mi tu tvoju torbu smjestit ćemo je u kombi ! – veli on. Dečki su otišli nešto popiti, jer im je Marko ostavio nešto vina i gajbu piva. Ostavio je Marko i ovu bocu za tebe, a Franjo me zamolio da ti je predam. Istina ! – u boci je Martela manje od polovice, ali me njegova pažnja obradovala.
Da li je cijela vaša ekipa iz Miljevića sada ovdje?
Da, sva sedmorica smo tu, idemo doma na tri do četiri dana, a onda dolazimo u Viduševac. Mi, naime, nismo iz druge gardijske, samo smo priskočili u pomoć; naša Trnjanska brigada je na nekom drugom položaju. Vaši su nas tražili radi ona četiri šarca koja imamo.
Sad ćemo od naših zatražiti, da nas opet puste k vama, jer vaš Franjo je ljudina, a bome i Predrag.
Čuli smo da su vaši u Cerjakima uništili dva tenka nekim crnim laserima, da li je to istina? Da, izuzetno su efikasni i ja sam čuo o tome.
Gađaju li i noću? Gađaju rekoh, zato se i zovu crni laseri. Dok to govorim došlo mi je da se nasmijem ali sam se suzdržao, da se ne odam. Dobro je da i mi imamo nešto protiv tenkova, a stalno smo očekivali da prijeđu rijeku Glinu. U tom slučaju mi bi morali jednostavno pobjeći. Koja dva tenka mislim ja, jedva smo upalili ono gorivo i tom vatrom možda oštetili i to djelomično jedan tenk. Po svemu sudeći da je oštećen baš onaj neispravni. Čuo sam , kaže Trnjanin , da već u Viduševcu nećemo biti tako bespomoćni. Osvojena je vojarna u Varaždinu i bit će oružja koliko hočeš.
Smjesti taj tvoj snajper u kombi i nemoj ga stalno nositi bez potrebe. Ovdje nema neposredne opasnosti, a ako i zatreba kombi je tu.
Nerado se rastajem od puške, ali ajde de. Odem u kombi naslonim pušku koja je sada u futroli u jedan ugao tamo skroz naprijed. Pogledam bolje, a kombi mjestimice propucan, a dio kombija je oklopljen s unutrašnje strane metalnim pločama, debljine jedan centimetar. Pozovem ja Trnjanina Juru, a on se smije i kaže to je naš Trnjanski oklopnjak . Pokazat ću ti, sami smo ga opremili. Uđe unutra i na lijevoj strani tamo blizu moje puške, otvori vratašca na visini od stopedest centimatara. To je otvor za šarac, a imamo takova četiri otvora, sa svake strane po dva. Ta mjesta su zaštićena olovnim pločama, tako da štite onoga sa šarcem. Obadvoja vrata na kabini isto su tako zaštićena. To je veliko opterećenje za kombi, ali smo mu pojačali šasiju, a na motoru smo napravili generalku. Do sada se dobro pokazao. Znači, pitam ja, da i za vrijeme vožnje možete otvoriti vatru!?
Točno! – jedino po danu prijeti opasnost od zolja ili ručnih bacača, pa ga najčešće koristimo noću.
Uostalom vidjet ćeš večeras. Znamo gdje nam prijeti opasnost i odakle pucaju, pa ćemo im večeras uzvratiti. Ima, kaže Jura , jedno mjesto na tom dijelu putu, s kojeg nas oni mogu vidjeti i pucati po nama i to u dužini od pola kilometra. Kad taj dio puta prijeđemo i skrenemo u jednu udolinu, više nas ne vide.
Mi s kombijem idemo prvi, a iza nas još četiri vozila u konvoju, a svi vozimo bez svijetala. Nadamo se da će četnici prestati s pucnjavom, kad mi otvorimo vatru. Preksinoć smo nas petorica s njima imali prvo vatreno iskustvo. Ispratili smo do Viduševca nešto civila a i nešto naše opreme.
Kad samo sa dva šarca otvorili vatru oni su prestali pucati, nisu to očekivali. Možda nas večeras ne će očekivati, pa prođemo bez pucnjave, a ako ne, pa zato smo tu kaj ne?!
Ne volim biti bespomoćan kao što sam bio onda u onom kamionu, a sada me čeka slična situacija. U kombiju ništa ne vidiš, a cijelo vrijeme očekuješ metak. Istina Trnjani će uzvratiti, a malo ljudi ima koji bi pucali, dok šarci štekču. Obično se tada posakrivaju u rovove, a ako ne, pa zato smo tu kaj ne? Eto, počeo sam razmišljati, pa i govoriti kao Jura. Pogledam ja te otvore malo bolje i imam što vidjeti. Na svakom otvoru zavarena je po jedna željezna šipka debljine dedest milimetara, a dužine tri centimetra. Na nju se kao na postolje protivavionca natakne šarac, pa može pucati u svim pravcima.
Ovo mora da je izmislio bivši nišanđija na šarcu. Je veli, Jura, Dragec je to zmislil i napravil, a dobro funkcionira. Duž kombija su postavljene dvije drvene klupe, a odmaknute su od karaserije oko tridesetak centimetara. Onaj koji puca u ustvari zajaši klupu, a pošto je ona učvršćena na pod ima dobar oslonac. Otvor je veličine 20 X 40 centimetara , visine i dužine. Ovo su zbilja majstorski napravili, a postoji mogućnost da se puca i iz klečećeg i stojećeg stava. Mislili smo otići i napasti taj njihov položaj, ali smo doznali da su sve ispred sebe minirali (?) – danju pucaju, a noću opet ne možeš vidjeti mine pa se od tog odustalo.
Kako je bilo kod vas Trnjana ? – kad su ono jedne noći šarci žestoko tukli. Imali smo, kaže on , dva napada, pa se smije. Onaj prvi prije 10-tak dana i to ponoći, onda kad je bilo mračno i bez mjesečine. Čuli smo rekoh žestoku pucnjavu. Ubili smo sedam komada ! – pa se opet smije!
Što je u tome smiješno? Čut ćeš sad. Noć mračna, a na straži Dragec i ja, a kad oko pola noći čujemo hodanje. Dolazi netko iz pravca mosta od Skele.
Buka se približava sve bliže, a nas dvojica sa šarcima napeto čekamo, a buka je sve bliže !
Iz tog pravca mogu doći samo četnici jer nas dijeli samo most na rijeci. Kad se taj topot korak približio, Dragec zagalami ! – stoooj. Koraci stanu, ali samo za sekundu, pa opet nastave prema nama. Dragec opet zagalami : stoooj, pucat ću! Opet mukla tišina, a za pet sekundi ponovno koraci prema nama. Tada Dragec raspali rafalom, a onda bogme i ja. Približili su se na dvadesetak metara. Ispucali smo svaki preko stotinu metaka, a pripomogli su i dečki poslije onog prvog “ stoooj”. Nitko nije mogao ostati živ od one naše pucnjave. Prestali smo pucati, svi smo na položaju, a ne znamo što smo uradili. Budni smo dočekali i svanjivanje i kod prvih znakova zore, vidimo leže mrtvi na putu. Još nije dovoljno razdanjeno i ne razaznajemo pojedinosti.
Tek kad je bolje svanulo vidimo da smo pobili sedam ovaca. Najprije nas je bilo sram, a nešto kasnije i to nam je postalo smiješno, pa se sami sebi rugamo, da nam se ne bi drugi rugali. Mislim da bi i sam tako postupio samo što ne bih, kažem ja vikao, stoj nego bih raspalio bez upozorenja. Pa što kažu dečki od kud to tamo ovce i to noću !? Došli smo do zaključka da su pojedini četnici odavde iz Miljevića, odlazeći sa sobom otjerali i ovce. Kad nisu bile čuvane, one su se uputile svojoj staji na ovoj strani rijeke. Najprije nam je bilo krivo, a i žao, a poslije se pokazalo da je to bilo dobro iskustvo. Kod drugog napada imali smo i praksu , a bili smo u pet minuta svi na položaju.
Ovaj puta Drageca i mene su zezali da su to možda opet ovce.
Nisu bile ovce, one ne pucaju i ne viču da će nas sve pobiti. Otvorili smo žestoku vatru iz sva četiri šarca, a i iz ostalog oružja. Ujutro smo pažljivo išli u izviđanje, a kad smo naišli na one njihove potezne mine, vratili smo se. Za dva dana smrdili su kao sam vrag, ali nismo ništa poduzimali – mina smo se bojali. Neka oni sami te svoje mrtve odnesu. Imali su oni i oružja. Jebeš oružje, mine su na sve strane, a oružja imamo i bez njih. Padina je prema rijeci, a sve je to pašnjak i livade, nigdje dobrog zaklona.
Kreneš li po danu, ubit će te, a noću opet ništa ne vidiš, a protiv tih jebenih mina noću nemaš nikakve šanse.
Kad bolje razmislim Jura je u pravu, jer to je čista logika . Kako ste vi u Cerjakima prošli te noći? Slično, kao i vi ovdje, samo što smo mi imali mine u kukuruzima, a i na drugim mjestima. Ovakav odgovor bolji je u toj situaciji, a zašto da i govorim nešto drugo? Čekaj časak idem donijeti nešto za popiti, jer oni moji su u stanju sve sljuštiti dok si rekao Skela. Ode Jura i za par sekundi nosi dva piva i jedno pruži meni. Popij ! – veli, fina je i hladna, a ohladili je oni moji u bunaru. Kad se smrači krećemo za Topusko, a onda za Viduševac.
Jesi li kad bio u Topuskom?
Nikad ! – rekoh, jer nam je Topusko uvijek bilo izvan ruke. Ceste su u lošem stanju, kao kroz sva Hrvatska sela na Baniji.
Sve su to radili namjerno, ali su zato dobro povezali Petrinju, Glinu i Vojnić tamo na Ličkoj cesti. Od Zagreba do toplica u Topuskom najkraći je put Zagreb, Velika Gorica, Pokupsko, Slatina, Bučica,Taborište, Solna i Viduševac. Iz Donjeg Viduševca pravac do Topuskog.
Stižu Jurini dečki i bez puno priprema sjedamo u kombi i krećemo. Tek u Topuskom formirat ćemo konvoj, sačekati noć i onda krenuti za Viduševac. Gdje ti je unuk? – pita me onaj isti Trnjani kojeg smo Petar i ja susreli na bunaru na Miljevićima.
Nije mi on unuk, ali mi je postao odan prijatelj, u njega se mogu pouzdati. U opasnim situacijama posebno je dobar, a to je već više puta dokazao. Nije li premlad !? – a da bi bio tu na ratištu, jer ipak je on samo dječak. Tada sam im rekao za pobijene roditelje i suseljane i kako je uzeo pušku od četnika, kako je pogodio dvojicu. Onda sam im ispričao kako je dobio snajper i to iz ruku samog Predraga. Mali je postao pravi branitelj, a i vama se zahvaljuje što ste ga obukli kad smo bili kod vas.
Iz kojeg je sela mali? Iz Hrvatskog sela, kažem im, pa to je tu blizu Miljevića. Čuli smo da su četnici tamo pobili puno civila. Mali je mjesec i po bio sam i lutao kao vuk. Mi smo ga prihvatili, da ne gladuje i mislimo da je to bolje nego da je sam. Da li je on vidio pobijene roditelje? Jest, vidio je oca i mater, a neće otići odavde u sigurnost, nego samo hoće biti tu. Imam dojam da mu je želja osvetiti se za roditelje.
Kada je tako kaže Dragec, predlažem da prvu veću akciju posvetimo tom dječaku.
Borit ćemo se posebno žestoko,ovo će morati posebno platiti! Zamisli samo, doći iz nekakove vukojebine iz Srbije u to Hrvatsko selo, pobiti civile(!), kao da su im oni nešto krivi.
Stižemo u Topusko! – parkirali dečki kombi ispred naše glavne komande, a to je zgrada općine Topusko. Pokraj našeg kombija stoji parkiran, ali izgleda neispravan oklopnjak s otvorima sa strane. Glomazan je i vjerojatno pretežak za kamionsku šasiju i motor.
Što smo sve prisiljeni raditi da bi se mogli koliko toliko suprotstaviti toj agresiji !?
Topusko mi izgleda lijepo mjesto. Ne vidim nekih velikih oštećenja, bar za sad. U komandi mi jedan dežurni vojnik kaže da odem u Krizni štab mjesta i da ću tamo dobiti dozvolu za izlazak iz ratne zone. Ujedno ću dobiti i dozvolu da mogu sa sobom nositi oružje. Učinilo mi se to, kao početak opet neke birokracije, ali hajde de mislim si ja bar je naša. Trnjani se uputili naći nekog njima poznatog koji bi trebao biti u Topuskom, a navodno da ima i svoju trgovinu.
Obišli bi ga, a i popili nešto ako ga nađu. Sastanak imamo u sumrak i tek onda krećemo. Saznao sam da je Križni štab u jednoj od zgrada, koje pripadaju toplicama i da je to skroz na drugom kraju mjesta. Zaputim se polako šetajući i razgledavajući to mjesto. Grad je pust – gotovo nikoga na ulici, jedino tamo prijeko kod hotela dvoje civila. Naiđem tako do jednog kioska za novine i cigarete, a na njemu vrata otvorena širom, čak su i neke novine izložene na vanjskoj polici. Sve puno cigareta, raznih časopisa, a nema prodavača ! – tada ugledam jedan kartončić otkinut s neke kartonske kutije, a na njemu flomasterom piše:
Ovo je vlasništvo Srbina, pa nemojte ništa dirati, da Srbi ne mogu reći da smo mi Hrvati lopovi. Svašta ! – oni nama otimaju Hrvatsku, a ova nadobudna budala pazi da mi ne ispadnemo lopovi. Bacim ja taj natpis, a na vanjsku policu poslažem tridesetak šteka cigareta, pa na karton opet otkinut s kutije napišem : Uzmi slobodno što ti treba, nije to srpsko nego hrvatsko ! Sebi sam uzeo vjesnik star sedam dana, to je valjda zadnji broj koji su dobili. Neka dečki uzmu cigarete, tako smo trebali isprazniti sve trgovine i odvesti svu robu, a ne ostaviti je četnicima.
Kod nas nije bilo takve organizacije, a nisu se ni sjetili toga uz sve brige i probleme koje imamo. Stignem konačno i do tog Kriznog štaba u njemu sjede dva čovjeka, valjda domaći ljudi. Kažem im što hoću, a jedan od njih odmah piše.
Ime, prezime, naziv oružja koje nosim sobom. Gledam ja, a oni nemaju ništa od opreme. Udari čovjek pečat na ispunjeni formular i to žestoko kao što su nekad radili željezničari na željezničkim postajama pečatirajući karte za vlak.
Po svemu se vidi da su svi oni u žurbi i na odlasku. Upitam ja onoga što mi je pružio dozvolu za izlazak – gdje su civili?
Zadnji su otišli jučer, a mi ćemo ili noćas ili sutra rano. Vrag mi ne da mira, pa pitam jeste li ispraznili i odvezli robu iz trgovina iz skladišta?
Tako da ne zapadne četnicima. Oni se pogledaju u čudu i vidim da se toga ustvari i nitko nije ni sjetio.
Privatnici su odvezli nešto vrednije, a u trgovinama i firmama sve je ostalo.
Pobjegli su i trgovci i namještenici, a o robi nitko ni beke.
Ni beke, pitam!
Da nitko ni riječi, a mi ne možemo, nemamo ni vozila. “Union” je mogao sve otpremiti, a nije, nitko to pitanje nije i potezao.
Znači ,velim ja, nitko ni beke ? – da kaže on ni beke ! E moj bekane, mislim si ja, trebao je vama jedan Predrag, pa vi ne bi bekali, nego bi svu hranu i drugo otpremili, a ne da to ostane neprijatelju. Opet si mislim, ipak su njih dvojica iako civili ostali među zadnjima. Otišli ljudi plašeći se granata i da spase gole živote.
Vide se tragovi granatiranja, ali samo tu i tamo po koji pogodak po krovovima kuća, a sve u svemu Topusko je gotovo cijelo. Lijepo je to turističko mjesto puno parkova i zelenila, poznato još iz rimskog doba. Sada je pusto, živog čovjeka ne možeš vidjeti, ali kao u svakom opustjelom mjestu psi lutaju. Vlasnici ih se nisu ni sjetili odlazeći i brinući se za obitelji, s nadom da će se za koji dan vratiti.
Sjednem na klupu u jednom malom parku, otvorim sedam dana stari vjesnik, ali za mene nov ! Zanimaju me vijesti, o divljaštvu četnika i zločinima u Dalmaciji, Lici, Kordunu, Baniji i Slavoniji.
Prvi put čujem za “Srpski plan “ – Karlobag, Karlovac, Virovitica, a da je sve istočno od te crte srpsko. Kažu da na tom području ima Srba, pa bi oni to pripojili Srbiji.
Preskočili oni Bosnu i Hercegovinu, a nju valjda misle osvojiti onako usput. Kako bi inače došli u srpski Dubrovnik, srpski Split, Šibenik i Zadar.
Dalje bi po tome i Ilok bio srpski pa Vukovar pa Vinkovci, pa srpski Osijek, pa Slatina, pa Bukovica, pa Čačinci, Peričanci i srpska Orahovica.
Jedino bi im dao jedno selo ako na to pristanu stanovnici, ali pod uvjetom da ga odnesu , u Srbiju, a to se selo zove Bare, kod Zdenaca.
To je mjesto rođenja, slavnoga Srbina, a po imenu Jovo, a prezimenu Stanisavljević – poznatiji je on kao Čaruga Jovo, drumski razbojnik i ubojica iz busije, ili po novoj srpskoj terminologiji, ubojica iz sačekuše. Jovo Stanisavljević, “Čaruga” završio je kako je i red i to na vješalima. Ovi današnji čaruge i probisvijeti trebali bi svi proći kao čaruga.
Ta njihova zamišljena Srbija bila bi to –bre – golema Srbija i bilo bi to veće “Srpsko carstvo” no ikad. Tada bi zamislim se ja , Slobu ustoličili za cara, recimo u srpskom Oseku – lud narod, pa to ti je !
Što je za Napoleona i Hitlera bila Rusija, to bi za malog Hitlera Slobu trebala biti Hrvatska, a ako Bog da i Bosna i Hercegovina. Naravno da su ovo moje želje, ali ne samo moje nego svih nas koji volimo Hrvatsku. Imamo mi Hrvati sreću, što se kao vođa nametnuo Franjo Tuđman i što je uspio pomiriti djecu i lijeve i desne opcije. Uspio je odvojiti Hrvatsku od Jugoslavije i što je njegovom velikom zaslugom Hrvatska priznata od međunarodne zajednice. Nikada ne smijemo zaboraviti i trebamo biti zahvalni državnicima i državama, koje su nas prve priznale.
To prvo priznanje bilo je jako važno! Ne treba zaboraviti ni one koje nas i dugo nisu priznale, a najradije nas i ne bi priznale. Čitam dalje nova vijest strši, a glasi da je neki četnički vojvoda po imenu Šešelj, došao iz Srbije i tu na Baniji drži govore domaćim Srbima kako ovdje u Hrvatskoj treba osnovati srpsku državu. Kao podršku svojim domaćinima, doveo je četnike iz Srbije, da budu uzor svojim domaćinima. Doveo je taj poremećeni četnički vojvoda navodno elitne četničke čete, zvane “Beli orlovi”.
Sve su to smrdljive neoprane i bradate propalice. Pokušaji su to vraćanja povijesti, sve do Ravne gore i četničkog vojvode Mihajlović Draže.
Završio i Draža na vješalima kao i Čaruga, a i ovog novog vojvodu sigurno čeka nešto slično.
Doktor Franjo Tuđman ima svetu dužnost, uz našu pomoć ispuniti hrvatski vjekovni san, a to je neovisna država Hrvatska. Moramo je stvoriti sada(!), ovu priliku ne smijemo prokockati, jer druge prilike možda više nikada nećemo imati. Neće mu biti lako, jer uvijek će se naći onih koji će mu bacati klipove pod noge, zagorčavati i otežavati život i njemu i nama. Puno toga će morati otrpjeti i žrtvovati se do kraja, a možda ni to neće biti dovoljno. Morao je doktor Tuđman uzeti k sebi i one pojedince koje ne voli i ne slaže se s njima samo zato da mu ne postanu neprijatelji. Svi će oni, a on to zna, htjeti postati Tuđmani, tj. mali Tuđmančići vladari Hrvatske.
Naučili su oni puno lopovluka kroz zadnjih 45 godina. Po svemu sudeći došao je kraj komunističkoj vladavini kako u svijetu, pa će valjda tako biti i kod nas.
Sjedim na toj klupici više od sat vremena, a nitko živ nije prošao ovuda, a ovo je glavna ulica u Topuskom. Nije ovo mjesto bilo ovako pusto, još od doba Rimljana koji su koristili ove toplice. Da nije Srpske agresije, u ovo doba godine, ovdje bi sve vrilo od života. Turisti su odavno spoznali njegove blagodati.
Idem vidjeti spremaju li se Trnjani, a i drugi za pokret, jer se večer spušta na ovaj bogom dani kraj. Bogat je taj kraj nekakovom sirovom, iskonskom ljepotom.! Naša Hrvatska zato opravdano nosi naziv – Lijepa Naša. Svi mi trebali bi upoznati svaki kutak Hrvatske. Oni s mora trebali bi doći u unutrašnjost, pa upoznati svu tu ljepotu.
Poslije ovoga zla kroz koje sada prolazimo, svi bi trebali upoznati sve, tek tada bi vidjeli kako je lijepa naša Hrvatska.
Stiže nekoliko vozila, koja će s nama u taj mali konvoj. Došao je i jedan kamion s nešto stoke, vlasnik ju je odlučio spasiti je, iako je riskirao puno!
Čujem ga kako govori jednom od Trnjana, da je stoka bila raštrkana po kukuruzima. Pogledam u kombi da ostavim pušku, a u kombiju pet-šest šteka cigareta i kartonska kutija s vinjakom, onim : “Ili Cezar ili ništa”, / Aut Caesar aut nihil./.
Trnjani su izabrali Cezar, neka su to uzeli, ja osobno ne pušim i ne pijem, pa mi od toga ništa ne treba. Evo i Jure i on nosi neku plastičnu gajbu, a iz nje vire dječje igračke, i jedan plišani medo.
Za djecu jedne moje susjede! – kaže – i kao da se opravdava. I za tebe imam flašu pića, uzmi ! – kaže – ima toga za pune kamione, a sve ostaje četnicima. Došlo mi je da sve zapalim, ali mi ovi moji Trnjani nisu dali. Pruži on meni flašu likera, a ono kruškovac!
Mislio sam da ovo više nitko ne pije, a i nisam ga vidio tko zna od kad. Primim ja taj kruškovac, spremim ga u torbu, onu u kojoj nemam ništa drugo osim prljavoga veša i nešto streljiva. Stigao je k nama i jedan osobni auto, neki stari Opel bez tablica, a pun branitelja. Čovjek ne bi vjerovao da ih je osam stalo u njega. Petorica su u autu i još trojica sjede u prtljažniku koji nema poklopac. Tu je još jedan kombi sav izrešetan, pogođen cijelim nizom rafala. Nema na njemu ni stakala ni zadnjih vrata. Vire cijevi kalašnjikova i s prednje strane.
Stiže jedan veliki kamion s drvima, a vozi ga jedan naš gardist. Stade kamion, a iz njega poiskače desetak naših branitelja. Dođem tamo da bolje vidim, a oni se smjestili između naslaganih i povezanih drva. Skratili oni cjepanice na pola, složili ih s obje strane karaserije, tako da su u sredini imali čist prostor veličine 4 × 1,5 metar. Složili su oni ta drva metar i po visoko, pa im je to ujedno i dobra zaštita, a mogu i pucati u svim pravcima. Dečki su ovo izuzetno dobro smislili. Čak su i jedan šarac stavili na krov kabine.
Stiže jedan Fićo, a vozi ga stariji čovjek kraj njega jedna starica, valjda supruga !
Vide se kroz staklo deke i jastuci i nagurani na zadnje sjedište i staklo.
Trebao sam otići još prije dva dana, ali nije htio zapaliti i pokazuje rukom i objašnjava jednom od branitelja kako je morao procijediti benzin, koji je bio pun smeća.
Bože mili, mislim si ja, ovaj stari narod najviše pati. Boje se za svoju djecu i unučad, a po stare dane prisiljeni su napustiti svoje kuće i otići u progonstvo. Mnogi od njih ne znaju ni kuda će, niti kome.
Imali smo kratki dogovor prije polaska i za čas je bio gotov. Dragec Trnjanin je naglasio, kada dođemo do onog kritičnog mjesta ako četnici zapucaju, naš kombi koji je na čelu, maknut će se na stranu i pustiti da kolona prođe, a cijelo vrijeme ćemo pucati. Kad kolona izađe iz opasne zone i mi ćemo poći za njima. Svi krenemo, a jedino Fićo neće zapaliti. Po zvuku bih rekao da mu je akumulator slab. Trojica gardista iskoče iz onog kamiona poguraju ga i on zapali.
Kako se približavamo opasnom mjestu u našem oklopnom kombiju vlada sve veća napetost. Izvadio Jura jednu od onih boca vinjaka i kaže – ili Cezar ili ništa! Tim riječima razbio je onu tišinu i boca zareda uz šalu i smijeh. Istini za volju smijeh je bio malo usiljen, ali ipak smijeh. Potegao sam i sam dva gutljaja, da ne ispadnem bijela vrana. Pomažem jednom od njih, da složi redenike na onu klupu, a ja ću mu biti pomoćnik i pridržavati redenike pri pucnjavi. Ne vozimo se brzo da netko ne bi zaostao. Svijetla na vozilima su pogašena i ne samo to, sva štop svijetla su isključena još prije polaska, tako da pri kočenju ne zasvijetle. Naš vozač nas upozorava da u zonu opasnosti stižemo za pet minuta.
Stižemo ,viče vozač !
Sigurno je spustio glavu što niže da bude zaklonjen iza zaštitnih ploča.
Naši dečki su polijegali na pod kombija – jedino smo nas četvorica uz dva šarca na lijevoj strani kombija. Stižemo do kritične točke! – i doista počela je pucnjava.
Toga časa popustila je ona napetost, a Dragec komanduje ,vozi uz kraj i stani da ostali prođu ! Još nije dobro ni stao, a naši šarci uzvrate paljbom.
Pridržavam redenike, a šarac ih guta nevjerojatnom brzinom. Za desetak sekundi redenik duži od metra je ispucan .
Dok je moj nišanđija podigao poklopac na šarcu već sam mu dodao drugi redenik.
U toj tišini od par sekundi nisam uspio čuti da li četnici pucaju. Prvi šarac ispucao je svoj redenik, sada i on mijenja, a nas dvojica pucamo. Od takve paljbe oni preko mogu samo ležati u zaklonu i čekati, da naša pucnjava prestane.
Naš vozač zaviče : svi su prošli ! – pa krećemo i mi. Krenuli smo za njima, ali naši šarci i dalje šaraju. Vozimo se već prilično brzo, izmičemo i mi iz opasne zone.
Prestali smo pucati i jurimo u sigurnost. Imam dojam da smo svi dobro prošli, ali u to ćemo biti sigurni tek kad dođemo u Viduševac i saznamo kako su drugi prošli.
Naš je vozač prvi upalio farove, a onda su ga slijedili i svi drugi u tom malom konvoju. Ne mičite se s klupa viče Dragec, jer je pod kombija prekriven praznim čahurama od metaka. Ako staneš na te čahure u ovome mraku sigurno ćeš pasti.
Stižemo !
Konačno i sva se vozila zaustavljaju na prostoru ispred crkve.
Dragec koji se nametnuo kao zapovjednik toga konvojčića, obilazi sve i ispituje je li sve u redu. Trnjani izbacuju čahure nogama, a po mom mišljenju ispucano je sigurno preko pet stotina metaka.
Idem vidjeti što mi je s autom, a ako nije u voznom stanju, s vama bih do Zagreba. Nema problema kaže Jura sačekat ćemo te ovdje. Dobauljao sam po mraku do automobila koji je ostao tu nezaključan i s ključem u bravi. Kako sam ga ostavio tako ga i našao sad samo da zapali. Okrenem ključ a on zapali od prve, a znao je često biti tvrdoglav i ne poslušan iz čistog mira. Izašao sam pred crkvu i u svijetlu drugih farova vidio na njemu prst debeli sloj pijeska i žbuke, koja je letjela od crkve koji su nemilosrdno gađali. Gađali je četnici svim mogućim teškim oružjem.
Kamena je to crkva, temeljito je građena i prkosno odolijeva svem njihovom nagonu za rušenjem.
Prenesem svoje oružje i torbu u svoj auto, a kad sam otvorio prtljažnik zamirišu jabuke! Jabuke koje sam nabrao kod sebe na vikendici, a ponio da ih dam našim braniteljima. Ostale one u autu, a nije bilo prilike, a ni potrebe za njih jer ima voća koliko hoćeš. Rodilo kao nikad, a nikoga nema na cijeloj Baniji da ga obere!
Pozdravim se s Jurom i Trnjanima i krenem za Pokupsko i Zagreb.
Najprije ću otići u vikendicu tamo prenoćiti, a sutra po danu kući u Zagreb. Kad sam odmakao od Viduševca možda kilometar ili dva, na cesti netko signalizira da stanem i to s baterijskom lampom. Pištolj mi je u ruci spreman, jer netko je pričao da su tu u šumi četnici ubili nekoliko civila. Onda mi prođe glavom da su to četnici ne bi oni svijetlili, nego samo pucali. U svijetlu farova ugledam dvojicu naših branitelja sa spremnim oružjem. Kad su vidjeli da sam u uniformi, kao da se ispričavaju što su me zaustavili. Valjda su mislili da sam neki zapovjednik, a bit će radi mojih godina.
Mi smo , kaže jedan od njih , straža!
Pa što tu čuvate zaboga?
Čuvamo vodovod, a tu u šumi je rezerva za vodu, a odavde voda slobodnim padom opskrbljuje Viduševac. Laku noć dečki, a tada se sjetim onog kruškovca, izvadim ga iz torbe i pružim im ga. Otvorim i “gepek” sjetivši se onih jabuka, izvadim i njih i dam im, riješio se ja jabuka i bogme onog kruškovca. Nekako me smetalo da ga donesem kući, jer mi je ipak to u podsvijesti izgledalo kao ukradeno.
Vozim se šumskom cestom, punom zavoja, a ovakvog mraka ovog časa nema sigurno u cijeloj Europi.
Obavio mrak cijelu Baniju !
U selu Solna, na jednom prozoru škilji treperavo svijetlo svijeće, a ostale kuće kao bez života. Prošao sam tih desetak kuća i eto me u Taborištu. Tu je jedan Srbin kao civil ubio susjeda, zapalio mu trgovinu u selu, a onda otišao svojima isto takvim palikućama. Do jučerašnji susjed i suseljan povampirio se, valjda poslije četničkih susreta na Petrovoj gori. A bilo je sličnih srpskih susreta duž Hrvatske.
Stižem i u Pokupsku Slatinu, a ovdje u Slatini još ima ljudi, ali se vidi da su i odavde pojedinci već otišli u sigurnost preko Kupe. Eto me u Pokupskom(!), tu na lijevoj obali Kupe nalazi se i vikend naselje Sunčani brijeg.
Konačno električno svijetlo, javna rasvjeta, osvijetljeni prozori na kućama a ja imam dojam da sam iz divljine i mraka došao u civilizaciju. Otići ću malo u centar Pokupskog, da vidim što ima novog, a i kavu bih popio – ako je još otvorena gostionica. Dvadeset dva sata i trideset minuta, a ipak je otvorena ! Ispred nje parkirano nekoliko vozila a gostionica puna gostiju . Atmosfera nije uobičajna, nekako je nevesela. Svi se trude da izgledaju bezbrižno i veselo, a sve je to usiljeno. Hajde susjed popij nešto s pravim ljudima, šali se jedan poznanik iz Pokupskog.
Jesi li stigao sa Banije?
Jesam ! A kako je tamo?
Vatreno a i opasno !– kažem.
I mi ovdje čujemo pucnjavu topova i teških minobacača, pa što misliš hoće li to zlo doći i do nas?
Nego, što ima novoga tu kod vas, jeste li se organizirali?
Pa i nismo jer većina misli da će četnici ostati tamo u Glini i neće ovamo do nas.
Klimam ja glavom u nevjerici, ali ljudi ne znaju niti su vidjeli ono što sam ja vidio niti im tko govori što bi se moglo dogoditi. Ima sela kao što je Trepča, pa Dugo selo Lasinjsko, koja su na desnoj obali Kupe, a samo malo dalje u unutrašnjost ima još sela gdje žive Srbi !
Bojim se rekoh da se oni neće zadovoljiti s postojećim stanjem. Dok to govorim oko našeg stola skupilo se desetak ljudi i slušaju što govorim. Kad sam rekao da rat još neće završiti i da mislim da je to tek početak pravoga rata, oni u nevjerici slušaju. Bilo bi dobro da nabavljate oružje, pa makar ga morali platiti vlastitim novcem. Popio sam kavu, makar je već kasno, i idem na spavanje. Za desetak minuta sam u vikendici i konačno ću spavati u pravom krevetu. Vijesti na televiziji i riječju i slikom pokazuje kako Vukovar krvari, a pomoći ni otkuda! Mostovi na Dunavu nisu minirani, jer naši nisu uspjeli i sada znam, da sam ipak vidio suze u Predragovim očima. Mi tu na Baniji nadomak Zagreba trebamo pomoć i to hitno. Prva crta bojišta od Zagreba nije udaljena pedesetak kilometara, a na nekim mjestima i manje. Kasarne u Buni nisu osvojene, a “Maršalka” u Novom Zagrebu još odlijeva. Prijeti opasnost da Srbi prijeđu Kupu, npr. kod Štefanki, a odande su šume gotovo do Bune.
Na Kupi nemamo gotovo nikoga tko bi im se djelotvorno suprotstavio!
Hvala Bogu da oni to ne znaju. S tom mišlju sam i zaspao, a u zoru mir je poremećen javljanjem pijetlova(!), a to je ono što se na Baniji više ne može čuti.
Jutro je, a bez pucnjave i onih njihovih jutarnjih pozdrava. Imam tu u vikendici i čistog rublja, a i kupaonica funkcionira. Poslije kupanja i brijanja idem gore u selo. Tamo imamo malu trgovinu koja nam služi i kao mjesto gdje se sastajemo i izmjenjujemo novosti. Tek sad vidim kako izgleda automobil, a prekriven je stogodišnjom žbukom s crkve iz Viduševca. Nisam vidio u kakvom je stanju crkva, jer je bila noć, a onako u noći i spram neba vidio sam da stoji i odolijeva.
Zaboravili su, ili ne znaju da su to kršćanske svetinje, pa onda i njihove, ili bi trebale biti. Nikako ne mogu shvatiti taj bijes koji ih goni, na sve ovo što rade. Koliko god da ih ne volim, nikada ne bi mogao rušiti katoličku ili pravoslavnu bogomolju. Ne bi mi napamet palo rušiti bilo koju bogomolju i bilo koje vjere. Svojim postupcima pokazuju da su potpuno poludjeli, a to se na kraju plaća. Sve ovo zapisujem da ti događaji ne padnu u zaborav, a sve ovo što zapisujem surova je istina. Mnogi će je kasnije negirati, jer nisu vidjeli ono što smo mi vidjeli i doživjeli. Svjestan sam da nevješto pišem i priznajem da mi je ovo prvo pisanje u životu. Pravih pisaca tu na prvoj crti bojišta nema, pa netko to mora umjesto njih !
Perem automobil od one silne žbuke i prašine i sve si mislim, kako bi bilo Srbima u Srbiji, da mi dođemo tamo, ubijamo ljude i još ih ponizujemo rušeći im crkve. Znam ja da to i nisu čestiti Srbi, nego njihov ološ, ali zašto ih bar ne pokušaju spriječiti u tom divljanju. Možda takovih pokušaja u Srbiji i ima, ali mi u Hrvatskoj zato ne znamo, a rado bi znali.
Nedjelja je i neradni je dan, idem gore u selo, a i kupiti moram koje kakve sitnice. Sjede ispred trgovine sva poznata lica, a nitko još nema ni uniforme ni oružja. Seoski su to ljudi i čestiti, a poznajemo se već godinama. Evo nam susjeda sad će pasti runda, a to im dođe umjesto pozdrava, jer onaj koji dođe kasnije ima platiti veću rundu. Pitaju me odakle stižem, jer vide da sam u uniformi, a kad sam odlazio nisam o tome puno pričao. Moj stariji prijatelj Slavek Radočaj pričao im je, da sam otišao za Viduševac. Morao sam im detaljno opisati situaciju na Baniji, a i svoja strahovanja od rata i tu kod nas, koja su gotovo neizbježna. U Pokupskom su se počeli organizirati, a tu k nama još nitko nije došao, pa sve stoji na mrtvoj točci. Jedan je čovjek iz našega sela u Kriznom stožeru, pa će valjda i kod nas početi organizacija za obranu.
Konačno stižem kući u Zagreb! – sami smo supruga i ja, a mlađi sin je negdje vani. Sin nam je pozvan, kaže mi supruga, da se upiše u vojnu evidenciju. Bojim se za njega, a još nije ni punoljetan, a mašta o tome kako će i on na ratište. Da bi je umirio kažem da sam čuo da će ti mladići morati odslužiti vojni rok i to negdje gdje nema ratova.
Ročnici će sigurno godinu dana imati pripreme, a do tada će i rat završiti. Ni sam ne vjerujem u to, ali izgleda da ju je to ipak umirilo. Sva sam već luda od brige za vas obojicu, a Ivan se nije javio od kada je otišao. Bar da se javi telefonom i da čujem da je živ. Nema tamo telefona, a doći će on za koji dan, jer je “mup” dobro organiziran, doći će on vidjet ćeš !
Da li je kod tebe na Baniji gadno?
Ne naročito, a i nema neke velike opasnosti. Četnike još nisam ni vidio, oni su tamo, a mi tu. Kad se puca, mi se skrijemo u podrum i uglavnom nije jako opasno.
Pravo da ti kažem, govori mi ona, supruga – ne vjerujem ti puno !
Znam kako si tvrdoglav, pa se bojim da nastradaš.
Voljela bih otići na Kupu, sve je rodilo kao nikad, a bojim se da će i tamo postati opasno jer su četnici počeli pucati i na Kupi. Jedan je granata pala na vodu i eksplodirala, a Đukin unuk Goran i još jedan dječak bili su na čamcu.
Goranov prijatelj je tom prilikom ranjen u nadlakticu !
To je za sada prvi ranjenik u selu, jer djeca ne shvaćaju da ni njih neće poštedjeti, a ne mogu odoljeti kupanju.
Perilica pere sve vojno.Poslije ručka idemo oboje na kavu dolje u kafić.
Poželio sam cappuccino, dugo ga nisam okusio. U civilnoj sam odjeći i ovdje u naselju i ne znaju da sam postao branitelj. Slušam razgovore, a o ratu gotovo nitko od civila ne govori. Sve što čujem postalo mi je beznačajno i nevažno. Razgovori o poslovima i profitu ne znače mi ama baš ništa. Meni je tema broj jedan obrambeni rat i ratište.
Sve drugo može čekati. Većina njih živi i ponaša se, kao da rata i nema.
Ma čuješ ti ovo, pitam svoju suprugu, pa oni o ratu i ne govore. Smiri se kaže mi supruga, neki ne mare, drugi se boje, treći još nisu shvatili, a oni što jesu oni su tamo s tobom. Ima moja supruga pravo, jer uvijek i jest realnija i prizemljenija od mene, jer mene ponesu emocije. Najradije bih zagalamio : stanite ljudi nije vrijeme za poslove i druge beznačajne teme!
Rat je! – i puške se hvatajte. Jedan dio njih shvatit će i doći će tamo i pomoći nam, jer kaže se : koga se u crkvu tjera taj se Bogu ne moli. Vas dvojica ste otišli na ratište kaže mi supruga, a Luku ne dam i gotovo. Dok to govorila oči su joj pune suza. Slušam vijesti, ne spavam , bojim se za tebe i Ivana. Otac mi je u Lovincu, u okruženju, a brat mi je isto tamo; bratića su mi ubili i masakrirali. Doma sam, radim, bježim u skloništa i od nemoći mi dođe da plačem. Evo ti Marka, stalno pita za tebe, a ja mu ništa nisam znala reći, ni gdje si ni kako si?!
Nikakvih vijesti nisam imala osim onog telefonskog poziva od nekoga Kosa. Hosa! – ispravim je.
Gdje si stari moj, samo si nestao, stalno pitam za tebe, a o tebi ni glasa !?
Moj Marko, tamo gdje smo, nema telefona, a ni pošte ne rade. Saznao sam gdje je sjedište moje brigade, pa ćemo otići i prijaviti te, ako si voljan.
Idemo li odmah? Ne, sutra ćemo ujutro, a ponesi i pušku možda odmah i ostaneš.
Hajde pričaj kako je tamo?
Ode moja supruga, a nas dvojica ostali i dogovaramo se što uraditi.
Ima li što novog u naselju? Ima, kaže Marko, neki dan bila je nekakva privredna priredba na velesajmu, a s ove susjedne zgrade u kojoj stanuju oficiri JNA-e, netko je otvorio puščanu vatru na posjetitelje !
Svi galame, snajperista, snajperista(!), a naši policajci odu na zgradu i na vrhu zgrade zateknu nekog starca kako puca po velesajmu. Ima preko 70 godina i bivši je oficir JNA-e. Sin mu je isto oficir, ali je otišao s onima, što su otišli još prije mjesec dana. Uhapsili policajci starca, a on im cijelo vrijeme psuje majku ustašku. Prijeti da će njegov sin doći iz Požarevca i sve nas pobiti. Srećom nikoga nije pogodio, a kasnije kod pretresa našli su po stanovima četiri puške i tri pištolja.
Što su uradili s njim? Podnijeli prijavu protiv njega, da je remetio red i mir eno ga doma. Ostavili ga njegovi da bi i dalje dobivao mirovinu, sam je u stanu svi njegovi otišli, pa je prolupao.
Prolupao kažeš, a zna psovati mater ustašku. Trebalo bi ga poslati u Požarevac, tamo nema ni Hrvata, a ni ustaša, zaključi Marko. A što je sa “Maršalkom”?
Naši su je, kaže Marko, opkolili, drže straže, isključili im struju, a oni uključili agregate. Stalno se vrše pregovori koji do sada ne daju rezultate. Silno je oružje tamo, tenkova ima tko zna koliko, a i vozni park je ogroman. Neki novinari su snimali kamerom s nebodera tamo u Travnom, a oni iz kasarne mislili valjda da je to nekakovo oružje i otvorili vatru iz teške strojnice. Uništili su nekoliko stanova, ranili jednog dječaka, i dvije starije gospođe.
Novinari nisu stradali uspjeli su pobjeći, ima i nešto dobro u svemu tome nastavi Marko. Svi ili gotovo svi vojnici koji nisu Srbi uspjeli su pobjeći i većini njih, pomogli smo da se presvuku u civilnu odjeću i da odu svojim kućama. U kasarni više nema “naših mladića” ostali samo Srbi. Drugim riječima ostala srpska vojska, još pod Titovkom i zvijezdom na kapi, a s težnjom za šajkačom i kokardom.
Padaju maske, a istina ne umoljivo razgolićuje tobožnje komuniste i tobožnje Jugoslavene.
Ostaje gol četnik sa šubarom i kokardom!
Reci mi bar ono najvažnije, kako je tamo na Baniji? Oni su , kažem , silno jaki(!)i dobro naoružani. Mi ih zadržavamo koliko možemo, da bi dobili na vremenu.....
Kad više ne možemo izdržati pritisak, povlačimo se na drugi položaj i otvaramo novi. Ratujemo što bi se reklo indijanski. Privučemo se i udarimo, ali tako da nas ne vide, a za mraka se povučemo. To i nije pravo ratovanje, jer teškog oružja još nemamo. Sva je sreća što oni ne znaju koliko smo slabi i malobrojni. Osim toga naši ljudi stalno nešto izmišljaju i improviziraju, tada mu ispričam za Trnjane i njihov oklopnjak.
Nisam mu htio pričati o našim ranjenima, a priču zaključim.... vidimo se sutra u osam i pravac Trstenik.
Gledam na televiziji Eurosport i pomislim, pa čovječe Europa se bavi sportovima, raznim igrama, a mi ratujemo. Dobar dio ovih naših problema, oni su zakuhali, pogotovo s embargom na oružje. Europa pa i Engleska u mojim su očima odavno slični staroj otrcanoj kurvi, koja više ne radi onaj najstariji zanat na svijetu, jer je ostarila, ali je postala “Madam”!!!
Drugi rade prljave poslove za tu istu madam. Engleska s onim svojim pišljivim lordovima i svim onim bivšim oficirima, koji nam i sada podmeću nogu gdje god mogu.
Ne volim ih još od Blajburga, kad su naše Hrvate vratili iz Austrije i izručili ih Titovim krvnicima. Nitko nije imao toliko oružja na ovim prostorima, kao JNA-a tj. Srbija, a oni uveli zabranu uvoza svima! Najveći izvoznik oružja je Jugoslavija, a gdje se to oružje proizvodilo, opet u Srbiji. Nama zabrana tako da se ne možemo braniti i to u vlastitoj zemlji. Stalo im je do Jugoslavije, zato da je cijelu zadužuju kreditima, a dolare će vraćati Hrvatska od turizma. Donedavno je ta ista madam iz Engleske, pljačkala gotovo cijeli svijet. Iscrpljivali su svoje kolonije toliko da ti isti ljudi ostaju gladni, bolesni, ekonomski ovisni, a i neuki. Nisu im dali da se školuju, da ne bi postali svjesni svoje zbilje. Nisu samo Englezi takvi, ima još “engleza”. Kada kažem Englezi ne mislim da građane nego na njihovu elitu. Konačno kakve i kolike koristi ima Hrvatska, ili je imala od Engleza. Kao turisti slabo dolaze, a ako i dođu to su njihovi senilni umirovljenici i umirovljenice . Koje sve misle da su “kraljice majke” , a imaju baš takove zahtjeve.
Što je najljepše od svega, sve im je kod nas užasno skupo. Netko bi mogao reći da sam surovo realan i pristran. Jesam, naravno da jesam, kad nam rade o glavi.
Oni nama ništa ne trebaju poklanjati, ali ne smiju nas ni sprečavati da postanemo samostalni. Ako nas u tome sprečavaju moji su i naši neprijatelji. Što je najgore još ćemo mi doživjeti od njih svakojaka sranja, jer su poznati kao najveći spletkaroši na svijetu. Mislio sam da ću bolje spavati tu u sigurnosti – a i to je izostalo. Valjda sam već naučio spavati na onim improviziranim ležajevima, a možda mi nedostaje ona napetost, pa i pucnjava.
Zvoni Marko! – na portafonu je – stižem za pet minuta kažem mu.
Sin me pita imam li za njega nešto vojno – bar maskirnu majicu, jer da je to sada u modi(!), a njegovi frendovi ih gotovo svi imaju. I moji sine, i moji frendovi ih skoro svi imaju. Imam ovu najmanju, nju sam donio za tebe. Ustvari ponio sam i Petrov veš na pranje, a da Petar to i ne zna. Odmah je skinuo još nedovoljno suhu i obukao je.
Vidi oče! – kako mi dobro stoji ta gardijska majica.
Tvoja je samo je skini da se osuši do kraja. Markovim kolima idemo za Trstenik, a znaš li gdje je to selo? Znam, ali tamo nema ničega. Selo je dosta malo, a od drugih se razlikuje po tome što ima veliku šljunčaru. Prošli smo kroz selo i dolazimo do te šljunčare. Niz je to radničkih i upravnih baraka. Na ulazu je rampa i stražar, a kad sam rekao da dolazimo iz Topuskog i da bi do zapovjednika – propusti nas.
Ostavite auto na parkiralištu, a zapovjednik je u onoj baraci i pokaže rukom. Dočeka nas dežurni vojnik i zamoli da sačekamo nekoliko minuta i Željko će vas ubrzo primiti. Nismo dobro ni sjeli, kad je taj Željko prišao k nama i pozvao nas u svoj ured. Njegov je uredski prostor kao i ova čekaonica gdje smo ga čekali. Predstavim Marka i sebe, a on kaže znam za tebe, bio je tu Predrag prije dan , dva. Ovo je moj susjed Marko i hoće k nama u brigadu.
“Koliko imaš djece ?”, upita Željko Marka, “A on zatečen šuti !”, ja velim ,“dvoje ali su već veliki”. Nerado primamo ljude s puno djece, jer ne volimo stvarati siročad.
Marko problijedio jer on ustvari ima sedmero djece i sve jedno drugom do uha.
Predaj podatke dežurnom i u srijedu ujutro u 7 sati krećemo odavde, idemo na ratište. Zapovjednik je simpatičan i nekako ljepušast, čak je i previše fin i obziran, a po meni zapovjednik bi trebao biti neki rambo. Ovaj naš zapovjednik je intelektualac i njih poštujem, ali nama mislim si ja opet treba rambo.
Onda se sjetim pa i Nenad nije rambo, a pravi je. Željko je iz Livna, čuo sam o njemu tamo na ratištu, a prepoznao bi ga i po govoru. Nema on više od trideset i koju godinu. Trebate li što?
Ništa, rekoh osim streljiva za moju pušku, a vi to nemate ! Što se tiče potreba na ratištu to je svima jasno. Stiže naoružanje, stiže i nekoliko tenkova i topova, pa nećemo dugo biti bez pomoćni.
Jedan je čovjek – kaže Željko – otvorio trgovinu, lovačkim oružjem i streljivom i to u sklopu Cibone. Kakvo streljivo rabiš?
Sedam milimetara, regminton magnum. Uzme on telefon i nazove – ima veli – četiri kutije tj. sto komada. To je američko izbalansirano streljivo, a komad je tri marke. Reci mu da dolazim i uzimam ih i hvala ti puno ovome se nisam nadao.
Da nije i on Hercegovac? – nisam odolio šali. Smije se Željko i kaže: nije, ali je Imočanin. To je rekoh skoro isto, neka samo nabavlja, sad je to izuzetno važno. Pomalo me već i brinuo nedostatak streljiva, a s ovih stotinu moći ću još poprilično ratovati. Osim toga taj Imočanin nabavit će još, zamolit ću ga.
“Idemo sada na kavu, častim vas! “ kaže Željko. Odemo sva trojica u susjednu baraku, koja služi kao restoran, a tamo vrvi od naših gardista. Željku prilaze i zapitkuje koješta, ali prilaze mu kao prijatelju bez onih vojničkih formalnosti, koje su uobičajne kod vojske.
U prvi mah sam pomislio da on nema autoriteta, a onda sam primijetio da mu prilaze s poštovanjem bez ustručavanja i kao prijatelju, a to mi se posebno svidjelo.
Dok smo popili kavu, obavio je desetak razgovora izdao desetak zapovjedi, ali i desetak savjeta. Sve mi se više počeo sviđati taj naš anti-rambo. Imamo zapovjednike koje vojnici i poštuju i vole, a kad je tako onda se ide što se kaže i u vatru i vodu. Uspostavljeni su prijateljski odnosi između časnika i vojnika, a koliko sam do sada vidio to dobro funkcionira. Možda nigdje u svijetu nije tako, a možda smo i tu mi prvi.
Hoćeš li u srijedu s nama? Ne, svojim ću kolima možda nam zatreba prijevoz.
Marko šuti , ništa ne govori, boji se da se ne bi odao, jer da saznaju da ima puno djece ne bi ga uzeli. Kad smo ostali sami kažem mu ovo je stvarnost, pomogao sam ti lažući, a ti pazi da ne pogineš. Nemoj riskirati bez velike potrebe i pamet u glavu. Idemo u Cibonu uzeti streljivo! – samo stani u našem naselju da uzmem novac. Zaista ! – novo otvorena trgovina dobro je snabdnijeva. Došao sam po streljivo, ono , za koje je Željko zvao. Evo izvolite ! – a kao dodatak poklanjam vam pribor za čišćenje oružja.
Vidi, vidi, pravi je trgovac, jest da me je oderao, ali takva su vremena ! Molim vas nabavite mi još ovakvog streljiva, a kad je pitao koliko – bar toliko – i pokažem na paket. Imate li streljiva za vinčersterku 30-06 ?
Nemam, ali mogu nabaviti. Nabavite mi sto komada ! – a ako po streljivo dođe netko drugi dajte mu ga , ako spomene mene, a zovu me Deda.
“Što će ti to streljivo ?”, pita Marko,” ispričat ću ti uz kapučino koji želim popiti; baš tu u Ciboni !”. Kad sam mu ispričao za Petra nije mogao vjerovati. Kažeš! – mali bolje gađa od tebe. Gađa ! – rekoh – kao ja nekad, a i bolje. Nekako se osjećam odgovornim za njega jer sam prvi pristao da ostane s nama, a i zapovjednike sam pridobio na svoju stranu.
Kad sam mu ispričao, da su mu oca i mater ubili, da je ostao sam i da smo ga mi prihvatili.”Pobrinut ću se”, kaže Marko , “da nekoliko četnika plati glavom za ta nedjela”. Trebam li što ponijeti, novac ili što? Nikakav novac, nemaš ga gdje potrošiti!
Ponesi pušku, streljivo i donji veš, ništa drugo ti ne treba ! Sve drugo ćeš dobiti tamo. Jesi li požalio što si otišao na bojište? Slušaj Marko i to dobro slušaj, osobno ne bih ovo propustio za ništa na svijetu. To je životna prilika provjeriti sebe koliko vrijediš, a to je toliko jako da je sve ostalo beznačajno. Uostalom i sam ćeš se uvjeriti i to vrlo brzo. Nego, znaš li gdje bih mogao kupiti hrvatski barjak?
Znam, kako ne, na autobusnom kolodvoru dolje u prizemlju ima trgovina koja ih prodaje. Idemo odmah tamo, ne vraćam se bez barjaka. Ima li tu u Ciboni prodavaonica kazeta? – mislim na pjesme i glazbu. Ma ima kako ne, evo ti je odmah tu iza ugla.
Trebam onu od Thompsona : “Čavoglave” !
Imaju ih sigurno, jer malo-malo pa je sviraju. Kupili smo i barjak, a njega je platio Marko.
Što će ti ta kazeta? Četnicima ću je svirati, a red je da i oni čuju. Onda mu ispričam i ono s pjesmama. Pa vi se tamo i zezate! – nego što – da samo znaš kakvo je zadovoljstvo slušati ih skupa sa četnicima. Što , pa i oni ih slušaju , moraju, ako im nije pravo neka se žale. Još ću jedan dan biti kod kuće, a već mislim kako bih nazad.
Pomišljam da sa mnom nešto nije u redu, jer uz sav ovaj mir i blagodati koje tu imam vuče me želja da odem za Viduševac već danas i pomognem suborcima. Da odem u onu nesigurnost, gdje mogu poginuti, deset puta u jednom danu.
Ratovati na tuđem u tuđoj zemlji dugoročno nitko nema šanse pobijediti. To nam je već odavno pokazala povijest. Srbi, oni iz Srbije uz pomoć ovih prečana kod nas dugoročno nemaju nikakve šanse. Nas će na ratištima duž Hrvatske biti sve više. Njih će pak biti sve manje, a i motiva će im ponestati. Ovaj rat kod nas(!), po meni je najvažniji rat u našoj povijesti. Sebi moramo postati važni i u svojim očima.
Vjerujem da će svijet u buduće čuti za Hrvatsku i da ćemo u svijetu i mi biti poznati. Naši sportaši mogli bi prvi proslaviti Hrvatsko ime u cijelom svijetu. Naš nogomet, naš rukomet, naša košarka, pa vaterpolo, pa tenis, samo u ovim sportovima spadamo u svjetski vrh.
To nije sve, pojavit će se još sportaša u Hrvatskoj koji će zadiviti svijet.
Možda ćemo baš po njima postati poznati u svakom kutku svijeta. Naši sportaši imaju jedan poseban motiv, koji je izuzetno važan, a to je nacionalni naboj.
Hrvatska je nova zemlja na karti svijeta. Zemlje koje postoje već dugo, već su davno zaboravile taj nacionalni naboj, pa ga i nemaju!
Ima u ovom ratu i kojekakvih zakulisnih igara, za koje ne znam i ne mogu znati, ali takva je politika. Nisam političar nego ratnik, a kao takav dat ću sve od sebe da pobijedimo u ovom ratu. Isto to s pravom očekujem i zahtijevam od naših vođa. Neka Bog prosvijetli pamet našim vođama, tako da rade u korist svoje zemlje i svog naroda, a to je njihova sveta dužnost i obaveza. Ako bi netko od njih postao profiter i osobno se bogatio, a u isto vrijeme moji suborci ginu, zato što nije nabavio oružje koje nam je neophodno – neka mu se sudi !
Za takovu osobu ne treba biti milosti, bez obzira kako se zove i tko je on. Svima nama Hrvatska mora biti iznad svega. Oni koji tako ne misle, bilo bi dobro da ne smetaju i ne ometaju nas u našoj svetoj dužnosti. Kad ovo sve prođe, nadam se da će tada biti vremena i za njih, a sad imamo preča posla.
Prošla je i ponoć, a još mi se ne spava. Tražim na polici među knjigama, neki manji prikladan rokovnik, a bilo bi najbolje džepnog formata. Ovaj koji sam donio sa sobom premalen je i već je pun raznih zabilježaka. Puno toga se događa, pa čovjek i zaboravi, jer već novi događaj potisne onaj prvi, ako je onaj prvi manje upečatljiv. Tamo u rovu nađe se vremena i za zabilješke. Bilo bi mi žao da ništa od toga ne napišem pa makar i nevješto. Puno puta sam čitao štiva, koja po meni nemaju ni težinu, ni tempo, ni radnju, a napisana su! Možda će nekome ovo što pišem biti zanimljivo, možda će neki branitelji naći sebe u liku Bosanca, Branka, Luke ili Đinksa. Možda i u liku Petra, a oni su istinski junaci Domovinskog rata. Možda će Petar postati uzor mnogim mladima, ako budu u mogućnosti čitati o njemu. Valjda ćemo ostati živi, pa da možemo svjedočiti o svemu ovome što proživljavamo i kroz kakovo zlo prolazimo.
Smederevska Palanka ....
Prisjećam se, služenja svog vojnog roka tamo u Smederevskog palanci, i tamo stečenog prijatelja s Kosova. Bio je to izuzetno dobar sportaš, a u našoj pukovskoj ekipi, bio je broj jedan, a kako i neće biti kad je kao golman branio za Prištinu.
Vasoli Ragib, da tako mu je ime – Vasoli Ragib, tako je, zbližili smo se na treninzima i utakmicama. Bilo je prilike, pa mi je pričao o svom kraju i o običajima njih Šiptara. Pričao mi je o svojoj obitelji, o vjerskim običajima, iako on sam nije bio veliki vjernik.
U ono vrijeme radio je kao bankovni službenik, ali i svestrano obrazovan i načitan. Između ostaloga pričao mi je i o povijesti svog naroda, a onda i o stradanju od strane Srbije. Odavno im je u svijesti bila želja za samostalnošću i odmaku od Jugoslavije tj. od Srbije. Njihovom stradanju posebno je pridonosio Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije. Kroz cijelu zajedničku povijest i nazovimo suživot sa Srbima, samo su stradavali. Davno je to bilo, ali mi je ipak nešto od toga ostalo u sjećanju.
Poslije došla 1980.godina pa 1981, 1982, a na Kosovu počeli štrajkovi rudara. Danima su bili u jamama rudnika i bez hrane i bez vode. Neki od njih nikad se nisu zdravstveno oporavili. Iz pokrajine Kosovo, iskorištavano je sve što se moglo izvući, a oni su cijelo vrijeme bili ekonomski najzaostalija pokrajina. U to vrijeme čuli smo parolu: Trepća radi, a Srbija se gradi.
Kad to nije bilo dosta, onda su im ukinuli i ono malo autonomije. Sjećam se da su Srbi imali u predsjedništvu jednog Albanca, koji je radio za Srbiju, a ne za svoje s Kosova.
K nama su dolazili glasovi, da je bio ucijenjen od strane Srba. Stotinu godina čekaju oni osamostaljenje, a sada dok se ovo kod nas događa, tamo je zatišje, ali je sigurno da to neće potrajati. Slobin govor Kosovskim, a i drugim Srbima, tamo na Gazimestanu na mjestu gdje su slavili izgubljeni rat protiv Turaka. Slobo je navijestio što sprema i svima je bilo jasno da je to rat. Rat svima, pa ako treba i cijelom svijetu, jer Srbija će biti velika, ili je neće biti. Nekako u isto vrijeme pozatvarani su i Vojvođanski vođe.
I njima je i kao Kosovarima ukinuta autonomija.
Već tada je trebalo svima biti sve jasno. Slovenija je to prva shvatila, na X . Kongresu Kapeju u Beogradu. Slovenci su prvi napustili kongres, tada ih je podržao i Račan, pa su i hrvatski predstavnici napustili kongres. Bio je to početak raspada Jugoslavije, a od koje je Slobo htio napraviti Srbo-Slaviju ili Slobo-Slaviju. Kad nije moglo na taj način Slobodan se prihvatio puške. Na Kosovu je počelo pa bi tamo moglo i završiti. Sada mi imamo Slobu za vratom i to sa svom onom Srpskom bagrom i Šešeljevim bradonjoma. Brade su im znak prepoznavanja i ponose se s njima, a njihov vojvoda čosav ! Unaprijedio je Šešelja za vojvodu pop Đujić, četnički vojvoda, onaj što je pobjegao u Ameriku. Onaj što je pljačkao ubijao i četovao u hrvatskim krajevima oko Knina.
Povratak na Baniju
Došao je trenutak povratka tamo na Baniju, tamo gdje se puca. Sa suprugom sam popio kavu, sina sam poljubio ne budeći ga i krećem. Sad sam u čistoj uniformi, nosim samo pušku i pištolj. Puška je u futroli, a na ramenu samo manja vojna torbica, sa streljivom, barjakom, kazetom, i čistim vešom.
Ljudi su u jutarnjoj nabavci, skoro će osam sati.
Na parkiralištu blizu mog starog Forda, jedan čovjek stariji od mene možda i desetak godina gleda me i prilazi mi, a nije mi poznat.
“Oprostite!”, veli, idete li na front? Idem kažem, a njemu u očima suze i samo me gleda, pa posegne u torbu, pipa po njoj i izvadi iz nje banane.
“ Uzmite !”, kaže molim vas, a ja se nećkam, on to vidi, pa me ponovo zamoli : uzmite dajem vam to od srca. Uzmem od njega te banane, njih valjda sedam, osam komada.
Hvala vam !, veli, i nestade iza ugla zgrade. Dirnula me ta njegova gesta, a banane je vjerojatno kupio unucima. Torbica je puna , jedva sam ih smjestio u nju, a i nije mi do banana. Ovog čovjeka i slične njemu, ne smijemo razočarati, a imao sam dojam da žali što je ostario i što ne može s nama. Vjerojatno su mu od te muke oči bile pune suza, a možda ga je ganulo i nešto drugo. U Buni, vojarna je i dalje opkoljena našim dečkima iz Velike Gorice. Buna još odolijeva, neće ni ona dugo, bit će oružja !
U Pokupskom, već od ranog jutra velika gužva. Prognanici stalno pristitižu s Banije i iz onih mjesta što ih mi držimo, a tih je istini za volju sve manje. Za čudo kod prognanika nema plača i suza. Prkosni su oni i tvrdi, kao što je tvrda i surova njihova Banija. Vratit ćemo se mi i to uskoro(!), čujem to onako usput, prolazeći mimo njih. Veliki je problem i stoka, a veterinari u Pokupskom preuzimaju je i smještaju po selima, a i oni već ne znaju kuda bi s njom. Odem u općinu i u Kriznom štabu dam adresu svoje vikendice neka je dadu na korištenje nekoj obitelji koja nema kamo. Štef je tamo, iz našega je sela, iako bude trebalo koristit će je.
Gužva je i nemamo vremena puno razgovarati, ali me ipak pitao ideš li za Viduševac?
Da ! – moj je odgovor i odlazim. Petero ljudi već ga čeka da pitaju ovo ili ono.
Prešavši most na Kupi, sustignem jedan kamion koji vozi top. Morao je stati, jer je na ulazu u Pokupsku Slatinu ,veliki uspon, pa ne može dalje. Stanem nebilih kako pomogao i zagledam taj top, a on iz drugog svjetskog rata(!), a težak kao crna zemlja. Od vozača saznam da je iz muzeja, a postolje mu puno varova, zavarili ga samo da je na hrpi. Koliko granata imate za njega? Četiri odgovori jedan od pratilaca. Pa nije li opasno i pucati iz tog čuda? Opalit ćemo kaže on, pa što bude. Stanite, iza nekog zida kad pucate, ovo bi se sve moglo raspasti.
Idem tu gore u selo po traktor da vas povuče, a kuda ste naumili?
Mi bi, kažu, u Bučicu. U Slatini nađem čovjeka, taman izlazi traktorom iz dvorišta. Izvukli ga mi gore na brijeg, a dalje će moći i bez pomoći traktora.
Kakvu mi muku imamo i čime ratujemo. Stari top i samo četiri granate isto tako stare, a kad to ispale, i ako to izdrži, mogu ga turnuti u neku grabu, jer nije za drugo.
Prošavši Taborište, čujem tutnjavu topova, tamo negdje od Gline. Trpe naši ljudi, neprestani pritisak i napade kojima nas hoće demoralizirati.
Izašavši iz jednog zavoja na prilazu Viduševcu, prvo što ugledam je crkva.
Stoji uspravno, a vidi se da je već poprilično oštećena. Odolijeva ona i kao da prkosi napadima tih divljaka. Ranjena je, ali i dalje je tu s križem na vrhu. Stanem stotinjak metara od crkve i prvo što osjetim je miris , ili bolje rečeno smrad od eksplozija koje su pogađale crkvu i padale uokolo kada je promaše. Kao da se takmiče između sebe tko će je pogoditi i srušiti. Povijest ne pamti takovo divljaštvo. Ne znaju oni da katoličku crkvu čine ljudi, a ne samo zdanja od cigle i kamena. Ponovno parkiram na isto mjesto i pješice odem taj dio puta. Ostavivši oružje na ulazu uđem u crkvu, a ona sva ranjena ! Strop izbušen, na mjestima se i nebo vidi, a prašina u debelom sloju pokrila i klupe i oltare. Raspelo pogođeno i oštećeno, a slika sv. Franje Ksaverskog sve to gleda sa zida ne taknuta. Mislim da se i crkva zove crkva sv. Franje Ksaverskog.
Ima rupa od pogodaka i na zidovima koji su od kamena. Sve to izgleda otužno, ali i u toj situaciji i u tom stanju, crkva ulijeva u čovjeka čudesan mir, valjda onaj koji nam je još davno podario Isus....
Možda sam posljednji koji se u njoj pomolio Bogu i zahvalio za sve što čini za mene, moju obitelj, sve Hrvate i Hrvatske branitelje. Jednog dana, jednog dana, Srbi će se sramit svojih nedjela. Sramit će se što su činili, a mnogi od njih reći će : ja nisam Srbin ! ( ovo nisu moje riječi, nego jednog srpskog proroka (?)). Oni drugi koji se neće sramiti, a ni pokajati, za njih bojim se nema nade. Radi takvih se i govori da bi bez njih svijet bio puno bolji. Nevjerojatno s kakvom žestinom i upornošću sami sebe uništavaju. Fizički, psihički, i moralno, a najviše duhovno. Poslije ovoga ostaje im alkohol, droga, rastrojenost i propast...
Viduševac, kad kuća gori ona plače...
Pedest metara od crkve sretnem prvog branitelja, a na upit gdje je zapovjedno mjesto, samo mi pokaže rukom desno od ceste i kaže – tamo. Kad sam ušao u zgradu, jedan od poznanika iz Cerjaka, – onaj lopov iz Rijeke , javi mi se.
Gdje si Deda, pitaju dečki za tebe ?!
Branko je tu, i on je došao, brzo se mi ranjenici oporavljamo. Jedan ozbiljan gardist javi mi se tamo iza pisaćeg stola i kaže čuo sam od Franje i Predraga za tebe.
Pruži mi ruku, ja sam zapovjednik druge bojne, ime mi je Ivica. “ Gdje su dečki iz Franjine bojne ? ”, pitam!
Dečki su na položajima, a Franjo će stići svaki čas. Popit ćemo kavu, a za to vrijeme doći će i Franjo. Znate li za Petra, onog malog? Naravno, mali je kao čigra, a tuče četnike na benzinskoj crpki dolje na cesti prema Topuskom.
Dođi pokazat ću ti ! – izađemo van i već poslije dvadesetak metara malog uspona, puca pogled na Glinu i cijeli kraj. Ono tamo su naši položaji, a tamo kilometar dalje je benzinska. Mali je negdje ispred naših linija i to dosta ispred. Ne govori puno, a naši dečki koji su najbliži njemu, govore da mu se puška čuje i nekoliko puta na dan. Vratimo se nazad! – čuo sam Franjin glas. Prvo me upitao kako je bilo doma i kako je obitelj ?
Kakav je raspored za mene, i gdje ću? Kad se večeras vrati Petar dogovorite se, a onda sam izaberi, Petar će ti najbolje objasniti situaciju, a stalno je naprijed, a na spavanje dođe kad je već noć. Spava tu u jednoj kući pokazat ću ti, a obići ćemo i naše dečke. Tvoji iz Cerjaka malo su više istureni, u donjem su Viduševcu.
To ti je dolje prema Glini i onom križanju gdje se cesta odvaja za Topusko. Skupa smo krenuli obići dečke, a cijelo to vrijeme traje zatišje ? Ne puca se ni sa njihove ni s naše strane, sad je mirno, ali smo jučer imali četvoricu ranjenih.
Pucalo se i jutros, ali manje. Jesu li dečki u istom sastavu? Bosanac, Đinks, Luka, Štef, itd ....?
Ne, nisu, morao sam ubaciti jednog ili dvojicu iskusnih u sastav mladih, onih koji su tek pristigli.
Obilazeći položaje stalno mi se javljaju čak i nepoznati dečki, pa pitaju kako si Deda, nema ta, veli jedan, već tjedan dana.....oteglo im se vrijeme bez tebe.
Eto vidiš, pročulo se o tebi i Petru- progovori Franjo. Da samo vidiš kako poštuju Petra i kako ga vole, a svega je tri dana tu. U ovoj kući spavaju naši, a sa njima i Petar, tu ćeš ga naći kad se večeras vrati. Ima i tu praznih kreveta pa možeš i tu noćiti, a konačno sam odluči. Viduševac je mjesto od stotinjak kuća, a smješteno je na padini brijega i dolje u ravnici. Taj dio u ravnici donji je Viduševac. Pruža se prema Glini , gradiću i Glini rijeci. Gornji Viduševac smješten je s lijeve strane ceste, a udaljen je od nje par stotina metara. Prije rata to je bilo pitomo mjesto, lijepo uređeno i bogato. Svaka kuća ima i tekuću vodu, a vodovod se snabdijeva slobodnim padom iz rezervara na brdu; dvatri kilometra uz cestu prema Pokupskom. Mjesto Glina ne širi se od centra dalje od kilometar i pol . Glavne ulice su sve asvaltirane i nekad su bile ,sigurno uredne. Sada su kuće oštećene, ulice zakrčene od razbijenog crijepa .
Kud god kreneš pod nogama staklo i šuta, od silnih eksplozija granata svih mogućih kalibara. Sva su stakla porazbijana, a geleri su oštetili gotovo sve kuće. Hodamo polako, gledajući da budemo zaklonjeni koliko-toliko.
Pogledaj ! – pokaže mi Franjo rukom nekakovu veliku zgradurinu u Glini.
To je tvornica dječje hrane, a gore na terasi stavili su protuavionsku tešku strojnicu. Visoko je i ima pregled cijelog terena, a ništa im ne možemo(!), jer ih nemamo čime gađati.
Imamo dobar pregled krajolika, jer smo još uvijek dosta visoko. Vidiš li onu zgradu s visokom ogradom, a lijepo se vidi i igralište za košarku ili slično. To je, kaže Franjo, Glinski zatvor. Ponekad na to igralište slijeću i helikopteri. U tom pravcu ne smijemo pucati, jer smo saznali da u zatvoru drže zarobljene civile i Hrvatske branitelje. Zatvoreni su tamo i Hrvatski policajci, još od početka rata, kad su četnici napali policijsku postaju tu u Glini. Dopremaju tamo zarobljenike sa cijelog Banijskog ratišta.
Pozdravljaju Franju neki ljudi smješteni u jednoj kući u samom centru mjesta.
To su domaći ljudi, objašnjava Franjo, a većina njih je bez uniformi, a gotovo svi su u trapericama i tenisicama. Ima ih iz Gline, Glinskog Novog sela, pa i odavde iz Viduševca. Poznaju ovaj teren, pa nam puno vrijede, a hrabri su ko sam vrag. Obitelji su otpremili u sigurnost i sada su s nama. Desetak metara dalje je "Unionova trgovina" a veliki izlozi porazbijani. Staklo je razasuto po zemlji, a trgovina puna robe(!), kao da je maločas napuštena. Zovu Franju da odmah dođe u Zapovjedno mjesto, jer da ima novih vijesti i to važnih !
Ode zapovjednik natrag ! – ja pomalo idem šečući i upoznajem teren.
Moram upamtiti sve dobre zaklone, jer u slučaju nužde to zna biti presudno. Ako kuća nema podruma, da bar ima betonsku deku, pa ako bude i pogođena od minobacača neće je probiti. Cesta široka, asfaltna, spušta se od crkve prema Glini; ravna kao crta, pa time i opasna. Hodam, ne po cesti nego pored nje. Sve su to obiteljske kuće uglavnom visoke prizemnice, a između njih su voćnjaci, pa se krećem i kroz njih. Po zemlji popadalo zrelo voće, a i ono nedozrelo je na zemlji od granata i pucnjave – od detonacija i podrhtavanja zraka. Naiđem na jednu trafostanicu, a i ona pogođena nekakvom granatom i odvaljen joj je jedan dio gore pri vrhu. Prođem još jedan voćnjak i u dvorištu prepoznam Branka, našeg ranjenog zapovjednika položaja u Cerjakima. Još me nije primijetio, a ja mu se javim – opet ti razvlačiš žice. Kad me pogledao, vidim da mi se obradovao.
Dođi Deda, a i pitao sam za tebe, a sad mi kaži kako si? Bio sam par dana doma, a kako si ti? Dobro sam hvala Bogu, zaraslo je, a istini za volju i nisam bio teško ranjen, pa i sam znaš. Sjedni do mene volio bi da popričamo. Hoću, ali samo ako nemaš pri ruci kakovu granatu za prepravljanje. Smijemo se i on i ja, jer smo se sjetili onog događaja iz Cerjaka.
” Da vidiš bolnicu “, kaže, “ ima puno naših ranjenika, a ima dečaka i teško ranjenih”. Kod previjanja me znalo boljeti, a morao sam šutjeti videći one teško ranjene.
Da ne čujem i gore stvari od samog ranjavanja, prekidam temu o ranjenicima; jer nitko od nas koliko znam ne razmišlja ni da će biti ranjen, a kamoli da će poginuti.
Ni meni se još ne gine, pa i kako ću, a nismo dovršili svoju zadaću.
Radije se šalimo nego da mislimo i pričamo o ranjavanju i smrti. Tko je s tobom od naših iz Cerjaka? Sa mnom je samo Hos, a svi drugi su novi i neiskusni. Pozove Branko Hosa i on se pojavi, ali ne više u crnom kao prije, nego u maskirnoj majici i hlačama. Smije se on veseo što me opet vidi, i odmah pita : ostaješ li s nama?
Možda ! ,kažem, nego tebi , tebi je bolje stajala crna odora, a možda sam te samo u onoj crnoj i zamišljao. Pitam i njega kako je (?), kaže , – odlično samo su nam pridodali ove mlade, a ništa ne znaju. Kako su drugi dečki, a mislim na naše iz Cerjaka? Svi smo dobro, samo su nas razbacali na nekoliko položaja! U Donjem Viduševcu su Bosanac i Đinks i oni su najistureniji. Dođi sa mnom gore na tavan i pokazat ću ti. Odemo gore i stvarno je dobar pregled cijelog Donjeg Viduševca. “Vidiš li onu kuću(?), onu, “što joj je dimnjak pogođen , a ostatak mu stoji ukrivo”.
U toj kući su naši. Znaš li što ima još novoga ? Svi imamo rezervne položaje. Bosanac na tome inzistira. Čuvajte se ovog prozora, a ako promatrate s njega ne idite do samoga ruba, uvijek ostanite malo povučeni u sijeni. Snajperisti rado gađaju sjene u okviru vrata i prozora. Čuvajte ove mlade ! – i stalno ih savjetujte.
Znam ti si nam rekao, da u teškoj situaciji treba ostati miran i sabran.
Tako je Hos, a kad ispucaju okvir i meću drugi neka to rade zaklonjeni. Pričali su mi dečki da se ona vikendica raspala od eksplozije, a stalno mi je žao, kaže Branko, što to nisam vidio. Nije se ona samo raspala, nego je poklopila i poginule četnike.
Rasula se ona na stotine metara naokolo. Dečki kažu da si im bio kao otac, a i hvale te. Meni je posebno drago da si ozdravio i da si se vratio, pa da ih udarimo, ako ikako budemo mogli. Tu i tamo čuju se sporadični pucnjevi iz pješačkog oružja, na koje se više nitko i ne obazire....
Imamo dobar zaklon i u slučaju artiljerijskog napada. Podrum je istina mali, ali je čvrst, samo su mu vrata kao na svim kućama okrenuta k jugu, a to znači opet prema četnicima. Složili smo ispred vrata drva za ogrjev, a sve to pojačali sa sigurno tisuću komada cigle. U podrumu i spavamo, a imamo i bunker iskopan tu iza staje, a do njega imamo dobar zaklon. Idem dolje do Bosanca i Đinksa, a kad sam prošao pola puta, a to je svega stotinjak metara –započelo je !
Padaju granate svih kalibara i svih mogućih vrsta. Uletim više instiktivno u podrum jedne kuće i bacim se potrbuške na pod podruma. Odmah se povučem u sam ugao, da budem zaštićen od mogućih gelera, ako granata padne blizu ulaza. U podrumu je polumrak i najprije razaznajem nekakve bačve, a onda ugledam ni metar od sebe nepomičnog čovjeka. Leži blizu mene i ne miče se?! Prva pomisao, mrtav čovjek, a sekundu kasnije u djeliću tišine između detonacija, čujem njegovo hrkanje....
Hrče on tako mirno kao da je rat negdje drugdje, negdje daleko, pa za njega i ne zna. Tada opet u djeliću tišine između detonacija čujem curenje tekućine. Već su mi se oči priviknule na polumrak i shvatim zašto taj civil blaženo spava. Curi vino iz bačve u lonac(!), postavljen ispod pipe koju čovjek nije do kraja zatvorio, pa se vino prijeljeva preko ruba lonca i natapa zemljani pod podruma. Vjerojatno se čovjek opio i zaspo. Najprije zatvorim pipu da vino ne teče, a istog trenutka padne granata uza samu kuću, a staklo se rasulo s prozora i vrata , ono malo što je preostalo od posljednjeg granatiranja, već prije načeto.
Razaraju Srbi Hrvatsku, razaraju Viduševac, kao da im od toga razaranja zavisi život. Lome se krovovi, pucaju crepovi, zveče stakla rasuta na sve strane. Moj se sustanar na to uopće ne obazire, fučka se njemu što četnici pucaju. Pogledam bolje taj podrum, a on zidan pola je u zemlji, a pola iznad zemlje i ima betonsku deku, a gore na njoj hrastova kuća koliko sam mogao vidjeti. Čujem zveket crijepa i pad većih i težih komada građe na strop podruma. Izgleda da je drvena kuća iznad nas dobila direktni pogodak!
Strop podruma je izdržao, izdržao je za sad !?
Na sjevernoj strani podruma mali je prozorčić, a okrenut je na onu stranu koja je zaklonjena i samom kućom. Često smo u ovakvim situacijama i možemo samo čekati da ta silna pucnjava prestane.
Zlo je u tome što smo mi Hrvati i zarađivali i plaćali sve te silne granate. Sad se oni ljute na nas što ih nećemo i dalje tetošiti, maziti i paziti, a na kraju i ljetovanje im omogućiti. Morat će akobogda, sami raditi, sami zaraditi i plaćati svoje račune, a bogami i ljetovanja, kao sav pošten svijet. Ponižavajuće je za nas i teško nam pada, ležati u podrumu, rovu i bunkeru i bilo kakvoj rupi, da bi ostao živ, a sve to u svojoj zemlji. Ponižavajuće je to za sve nas, a pogotovo za Hrvatske branitelje. Zato se Srbi nebi trebali, a ni smjeli žaliti, pa ni čuditi kad mi jednoga dana njima priredimo to isto. Pripisat ćemo mi njima i kamate kako je i red, a ni tome se neće smjeti čuditi. Još traje ta žestoka pucnjava, još ne jenjava, a ispucali su stotine projektila na ovo relativno malo mjesto. I ovdje u podrum uvukao se smrad od eksplozija, ali i smrad paljevine. Čuje se i pucketanje crijepa od siline požara, a crijep puca, kao da kalašnjikovi pucaju. Poznajemo te zvukove svi mi koji smo to tu na frontu i doživjeli i čuli.
Kad kuća gori, kao da plače, ali ne tiho i tužno, nego glasno i bijesno, za takav svoj kraj. Ako je kuća pokrivena onim pločama, salonitnim, praskanje ploča u požaru je još veće, još žešće i ona još više vapi za osvetom.
Kako je iznenada počelo, tako je i prestalo. Prestala njihova divlja pucnjava nakon više od jednog sata. Zatim je zavladala sveopća tišina, a tako jaka tišina, da se od nje probudio i ovaj moj zaspali sustanar tu u podrumu. Točno ! – probudila ga je tišina. Najprije sjedne na pod. Protrlja oči i buljeći u mene promrmlja– gdje sam ?
U podrumu, kažem mu !
A tko si ti? Ja sam branitelj, a sad ti kaži meni, a tko si ti?
Ja sam Štef.
Dobro Štef pobogu, što radiš tu u podrumu, a rekli su mi da civila tu nema. Pa i nema odgovori on, čak dosta suvislo, valjda se otrijeznio spavajući. Osim mene i još jedne osobe , ali neću ti reći gdje je, jer sam to obećao. Kuća ti je porušena i pokažem prstom prema stropu, a ti blaženo spavaš.
Moja je kuća srušena još prije petnaest dana, a ova je od mog „prijatelja“ Slaveka, a on je u Velikoj Gorici. A tebe je zamolio da mu čuvaš kuću i bačve. Da i to, ali i sve suho meso koje je tu ostalo, eno ga visi tamo blizu prozorčića, a špek je prva klasa !
Govoreći to vidim da se pomalo podsmjehuje. Ovamo sam uselio i ne idem van, dok sve ne bum pojel i popil.
Slavek je škrt, nigdar me ni počastil. Sad se bum naužil, a on neka pukne od jada. Promatram ga, čovjek je to pedesetih godina ,povisok, mršav, plav, i za čudo dosta uredan bez obzira na okolnosti.
Držanje mu je nekako elegantno, nekada je bio što bi se reklo gospodin, ali po nosu mu se vidi da je alkohol učinio svoje.
Ma čovječe rat je, možeš platiti glavom to pijenje. Neka, kaže , neka, ali ja ga bum spil i gotovo !
Gdje ti je obitelj ? –pitam ga, a on kaže : “ nikoga nemam (!), a žena mi je umrla, a bila je iz ovoga kraja. Ja sam iz Prigorja i nikoga nemam sam sam i nikam ne idem”.
Nekad sam svirao tu u folklornom društvu, ali zadnjih godina mi nisu dali, kažu da više ne sviram kak treba. Zato ja sam sebi sviram kad mi se svira.
Pobjegli su, a i instrumente ostavili, harmoniku, bas i sve druge tambure. Bježali su i ostavili ih (!), a tam su prek puta iza trgovine Union. Ulaz je s druge strane, tamo je i skladište elektromaterijala i tih stvari.
Nije samo to i stoke je ostalo. Svinje u svinjcima i torovima, ugibaju od žeđi, pa ih ja puštam van da mogu do vode i hrane. Vojska, ova naša garda i oni to isto rade, a nije njihovo svinje pojiti i hraniti. Mogli bi doći po njih, ali njih nema, jer se boje. Ja ih razumijem, opasno je biti tu.
Je opasno je(!), ali i za ove dečke gardiste je opasno, pa su tu, a većine naših tu nema.
Kad je zatišje mogli su doći spasiti stoku, ali ne, čuvaju svoje guzice, a za mene su govorili da sam propalica, a vidi sad.
Bilo bi dobro da ti Štef odeš iz ratne zone, jer tko zna što će se ovdje događati.
Dobro, dobro, budem videl. Pretrčim preko ceste i držeći se zaklona polako se prebacujem kroz voćnjake i vrtove, prema prvom položaju, koji drže Bosanac i Đinks s novim gardistima. Prvi me je ugledao Đinks i ne čudim se tome, jer njemu malo toga može promaknuti.
Jeste li preživjeli i ovo čudo od granatiranja? Jesmo kaže Bosanac, sad nas već teže mogu iznenaditi, ali teško nam pada to stalno skrivanje. Ako ovako nastavimo nama braniteljima slijedi i malodušnost i depresija. To bi veli Đinks najefikasnije anulirali tako da ih udarimo što češće, bar onako kao u Cerjakima. Bit će i toga, bit će ponovi ljutito, ali tiše.
Vidi, vidi imate minobacač ! I to “šezdesetku”. To i nije minobacač, to je bacačić javio se jedan jako mršavi gardist. Imamo mi za njega i 12 malih granatica. Nismo još pucali jer je navodno dogovoreno primirje kaže Bosanac, a vidio si i sam što je bilo maloprije. Pucat ćemo preko ove zgrade, tu iz dvorišta, tako da nas teže otkriju. Opet ja promatram cijelo dvorište, a najprije radi dobrih zaklona. Kuća je visoka prizemnica s malim podrumom, a građena je paralelno s ulicom. Na nju se naslanja zidana ljetna kuhinja i velika ostava pa tako čini “ključ”. Po toj strani ima otvoreni hodnik po cijeloj dužini. Na taj objekat opet u ključ što sada čini slovo “U” naslanja se nekakovo spremište, sjenik i staja. Sve je to prostrano i funkcionalno, a otvoreno samo izlazom na ulicu.
Otvoren je pogled na Glinu i na naše neprijatelje, a na sred toga prostora još je i bunar, koji je prekriven, jer ne vuku vodu iz bunara , koriste vodovod. Ograda bunara je betonska i visine oko metar ili nešto više. Sve to vidim zato da bih uočio dobre zaklone ili slabe točke cijelog objekta. Ima ta kuća i garažu, ali ona je izvan dvorišta, ali uz izlaz na cestu. Na ljetnoj kuhinji ima jedan prozor okrenut na susjedni voćnjak, koji bi mogli koristiti u slučaju povlačenja. Odmah sam ispod prozora stavio jedan sanduk, radi lakšeg izlaza, ako prigusti.
Ostao bih s vama jedno vrijeme, a poslije ćemo vidjeti. Naravno da ćeš s nama kaže Bosanac izaberi ležaj ima kreveta i viška. Spavamo kad treba i na dva mjesta, a ono drugo je rezervno, a tamo idemo samo kriomice.
Uđemo u podrum, a unutra trojica mladih , tj. novih leže i odmaraju.
Ovo je Deda, predstavi me Đinks, a ja vidim da me odmjeravaju, ali se pravim da to ne vidim. Gledaju me pa pušku u futroli i vidim da su sigurno očekivali nekog mlađeg ili višeg, nekoga s osebujnim izgledom, kad je već snajperista, a ja sam sasvim prosječnog izgleda, kakvih najviše ima. Ovo je naš najmlađi gardist ima 19 godina, a ime mu je Zdenko. Nastavi ih Đinks upoznavati sa mnom. Dobar je na puškostrojnici. Ovaj mršavi je Dragec, a može se sakriti iza svega, pa čak i iza partviša. On se kuži u mine, ovaj treći debeli, on se nigdje ne može dobro sakriti, svaki mu je zaklon malen, a ime mu je Jura. On je dobar na minobacaču. Imamo još jednoga sad nije tu otišao je po ručak, jer Lauda nije mogao do nas radi one pucnjave. Gledaju me i odmjeravaju, pa onda pušku u futroli i vidim da su sigurno očekivali nekog drugog...
Deda, tu je tvoj kalašnjikov sa streljivom i smjesti se gdje hoćeš. Izaberem slobodan ležaj u blizini izlaza i stavim stvari na njega. Tu su i bombe, rap s okvirima! – opet sam kompletan. Tada ugledam i kazetofon i on je tu na polici.
Priđe mi onaj debeli Jura, sjedne na susjedni ležaj i vidim da me hoće nešto upitati.
Pitaj ! kažem, a on me gleda i upita: je li istina da si ubio dvadeset četnika?
Tko ti je to rekao? Priča se kaže on među gardistima. Nisam ! – rekoh, ali ne bih imao ništa protiv toga broja. Samo ja to ne bih nazvao – ubio, nego bih rekao eliminirao, ili pobijedio!
Oni su došli ubijati, a mi se branimo.
Znam nekoga tko će taj broj i nadmašiti i opet u obrani, a to sigurno nisam ja. Pa tko je taj(?) Deda. Čut će se i to vrlo brzo, vrlo brzo, a bolji je i od mene. Ti Deda sigurno misliš na onoga malca Petra. Odmah da ti kažem Petar nije malac, iako je sitan. Već je sad veći od većine nas, ali pustimo sad to.
Znaš li ti Jura gađati minobacačem ciljeve koje ne možeš vidjeti, a recimo da su iza brijega i sličnih položaja. Mogu,ali moram imati nišansku spravu, koju još nemamo, kompas koji još nemam i kartu po mogućnosti vojnu koju još nemam....!!!
Mogle bi poslužiti i karte iz katastra, ali da su s ovog terena, ali i njih nemam ?! Nabavit ćemo sve to, a kompas imam doma i prvom prilikom netko će ga donijeti. Tražit ćemo i karte i nišansku spravu, reći ću Franji i nabavit će on.
Odakle si Jura? Iz Sesvetskog Kraljevca, a i Mladen je iz istog mjesta, a to je onaj što je otišao po hranu. Sada nam ne trebaju ni karte ni kompas, jer sve što bismo gađali vidimo. Koristit ćemo minobacač, jedino ako oni krenu na nas. Imamo dobar pregled cijelog područja, pa to je samo jedan kilometar gotovo čistog terena. Ispališ granatu, vidiš gdje je pala i onda popraviš ili pravac ili daljinu. Da mi je 5-6 minobacača, osamdeset dvojke i dovoljno granata, mogli bi zaustaviti svaki njihov pješadijski napad.
Prije ili poslije oni će krenuti na nas, a pošto imaju sve potrebno to bi mogao biti kombinirani napad. Uz oklopna vozila vjerojatno će ići i pješadija, a onda su kaže Jura minobacači zakon. Molim boga da ne krenu na nas dok sve to ne dobijemo. Ako nam stigne teže oružje, a dobijemo četnike tu dole u toj dolini sredit ćemo ih. Što će biti, ako oni krenu, a mi sve to ne nabavimo moj Jura. U tom slučaju, bit će gadno, moj Deda. Taj se Jura i zajebava, a nije to ni loše. Bolje to nego da kuka, a ima taj Jura duha.
Deda ! – zove me Bosanac, dođi da nešto vidiš. Izađem iz podruma, a on me pozove na tavan. Gledamo kroz nekoliko rupa od razbijenih crjepova i pokaže mi Bosanac nekakvo skladište, puno kamiona, i drugih većih vozila. Udaljeno je to od nas jedno 400 metara, to je nekakvo skladište puno kamiona i nekih drugih vozila. Stalno dolaze i nešto brndaju po tim vozilima. Meni to izgleda kažem ja kao otpad, a možda je to bilo (?) nekakvo prevozničko poduzeće, koje je napušteno. Četnici ili traže rezervne dijelove, ili kradu. Postoji mogućnost da ih dočekamo i sredimo. Razgovaraj s Franjom, a mene osobno ne zanimaju ti sitni lopovi. Petar mi je preksinoć pričao govori mi Bosanac da ih gađa na benzinskoj, a pošto nema struje kradu benzin tako da ga vade kantom. Grabe ga vjedrom i konopcem ga izvlače. Neki od njih sipaju ga u vozilo, a pojedinci ga sipaju u manje cisterne i odvoze. Petar ih tuče, ali su se kaže opametili i dolaze noću.
Kradu sve što se može ukrasti. Što se čudiš tome, a što će lopovi nego krasti, a ima u tome i nešto dobro. Što tu ima dobro ? – pita on. Ima, ima, oni kradu jer osjećaju da sve to nije i neće biti njihovo. Da su sigurni da će to sve biti njihovo, ne bi ni uništavali, a ni krali. Negdje u podsvijesti osjećaju da će ovaj rat izgubiti, inače ne bi spalili hrvatska sela, a to potvrđuje da tu neće ostati dugo.
Što misliš koliko će to trajati (?), mislim ovaj rat. Nitko to ne može znati, a prošli ratovi trajali su po četiri, pet godina. Ako i ovaj potraje toliko nije važno, važno je da ga mi dobijemo. Po meni , mi Hrvati nikada do sada u svojoj povijesti, nismo vodili važniji rat. U prošlosti smo uvijek ratovali za nekog drugog. Mi koji smo sada tu na ratištu, imamo sreću što smo odabrani, da baš to ostvarimo. Nikakovi prljavi četnici ne će nas u tome spriječiti. Možda sve to i neće trajati tako dugo. Svašta se može dogoditi, a važno je da nas što više preživi i dočeka kraj rata.
Silazeći sa tavana, upitam ga priprema li se kakova akcija? Da, Franjo mi je rekao da sam ovaj put i ja odabran. Ova akcija bila bi osjetno veća, a pravo da ti kažem jedva čekam. Na jednom pucnjava, ali s ovog našeg položaja. Ispaljeno je sigurno desetak pojedinačnih pucnjava. Istrčimo van, a naši dečki njih trojica, skupa s Đinksom, pucaju prema Glini. Točnije prema mostu pa nešto ulijevo. Prestanite pucati naredi Bosanac i recite na što pucate? Pogledaj i sam kaže Đinks i pokaže rukom, nešto lijevo od ceste.
Na daljini od otprilike 400 metara, jedna grupa vojnika otprilike šestero izviruje iz trave gdje su zalegli i mašu nam.
Ne pucajte, ponovi Bosanac, a meni, daj mi dalekozor ! Pružim mu ga jer sam ga već pripremio. Gleda Bosanac kroz dalekozor i pita, jesu li oni pucali na nas?
Ne, ali se šuljaju kroz travu i idu prema nama. Vrati mi Bosanac dalekozor – pogledaj i ti ! Vidim stvarno mašu, a uniforme ne vidiš u majicama su kao i mi. Vrućina zapekla, pa su neki od njih goli do pojasa. Možda se rekoh četnici hoće predati. Popne se Bosanac na onaj pokriveni bunar i maše im da priđu. Ako netko od njih podigne pušku reći ću ti i odmah skoči u zaklon. Svi budite u pripravnosti, ali ne pucajte! Čekat ćemo i vidjeti što će biti. Toga časa utrči k nama u dvorište jedan gardist mokar od znoja kao miš.
Ne pucajte to su naši, miniraju livadu!
Mene je zapovjednik poslao da vam to javim, a ja se zadržao gore kod trgovine; popio sam samo jedno pivo. Kad sam začuo pucnjavu trčao sam kao lud da vam to javim.
Bosanac problijedio i ostao bez riječi. Hvala ti Bože što nismo pogodili nekog od svojih, a tko zna možda i jesmo!?
Nikoga nismo pogodili - kažem mu, a gledajući i dalje dalekozorom. Rade mirno, znači sve je u redu. Zinio Bosanac da se izgalami na tog nesretnog kurira, ja mu samo mahnem rukom i on odustane.
Ode taj nesretnik natrag, vidio je i sam što je napravio i sigurno neće više nikad.
Pošto si odustao od prigovora, djelovalo je to više nego da si ga izgrdio. Imaš pravo Deda, ali jedva sam se uzdržao. Pa koji su to dečki tamo? To su, kaže Bosanac, Mupovci iz Slavonskog broda, a ima ih oko pedesetak. Oni su nam velika podrška, a mi pucamo po njima. Pogledaj ih samo, miniraju i dalje kao da se ništa nije dogodilo. Jebeš naše komunikacije kaže on, ako uskoro ne dobijemo radio veze, ili bar telefone, stvarno ćemo doći u situaciju da ubijemo nekog od svojih. Ovaj put sretno je završilo i to slučajno. Kuriri, ti boga, kao u neka prošla vremena, a ti Deda još tvrdiš da ćemo pobijediti. Moramo Bosanac, moramo, pa i hoćemo. Znaš li ti za neke civile tu u blizini? Znam za jednog kaže Bosanac, ali ga ne možemo naći. Tada mu ispričam kako smo oboje bili u podrumu za vrijeme granatiranja, zna on za još jednu osobu, ali neće reći gdje je, jer kaže da je obećao šutjeti. Svašta ! – samo nam još trebaju problemi s civilima. Idem se ispružiti i odmoriti noge. Samo da još čuješ “čavoglave”, a treba i barjak učvrstiti na nekakovu dužu motku. Pustim pjesmu i odmah se svi okupe da je čuju. Izvadim barjak i to poveliki, i pitam, gdje bi bilo najbolje postaviti ga?
Đinks prvi predloži da ga metnemo na ulaz u Viduševac, ali tako da je četnici ne vide, a ujedno će podići moral svakom od nas tko je vidi. Ako ga stavimo da ga četnici vide pucat će na barjak kao ludi, a ja ga ne bi volio vidjeti sasječenog. Bosanac još predloži da bude učvršćen na željeznu cijev. Ima preko puta jedna “brajda” od takvih cijevi.
Đinks uzmi jednog od novih i uradite to. Postavite ju blizu crkve na ulazu u mjesto, a čavoglave bi morali čuti i četnici. Nego Đinks, kaži mi , da li Bosanac još govori ružno o četnicima? Sada sam ga ja zamijenio i od onda nema pucnjave. Sigurno je naš Bosanac imao neku telepatsku vezu s nekim od njih. Bosanac bez komentara ode van, a Đinks kaže psovao bi on njima, ali neće kaže da ovi novi ne bi stradali. Još je rekao da ima želju sve to još jednom ponoviti i provjeriti. Spušta se večer na Baniju i ovog časa, za čudo, ne pucaju. Možda će ova noć biti mirna, ali onima preko ne treba vjerovati. Bosanac postavlja duplu stražu.Prvi smo do Gline i ne smijemo se opustiti. Đinks mi priča da noću dolaze konvoji vojnih kamiona, a da to traje već treću noć. Izgleda da su brzo skužili da smo otišli iz okolice Topuskog. Glomazna je ta njihova armija, a time i troma. Sastavljena je od raznih grupa, od Šešeljevaca, nekog kapetana Dragana, Arkanovaca, pa Martićevaca, pa domaćih palikuća i Jna oficira. Svi oni hoće biti glavni, a u toj situaciji među njima ne vlada ni ljubav ni sloga. Sve to moglo bi biti presudno za konačni ishod.
Od ovih prokletih muha živjeti se ne može, gore su od četnika ! To se Jura buni ljutitim glasom. Pošpricajte ih, nečim, predložim. Cijelu kuću smo pretražili, a spreja nema ni za lijek. Jeste li pogledali u trgovini? Jesmo, samo letimično, kad smo donijeli Coca-colu i svijeće. Hajdemo Jura ponovno u trgovinu skupa ćemo potražiti taj famozni sprej, a i Petra ću dočekati. Opet se krećemo kroz dvorišta i vrtove, a gotovo sve ograde ili su prosječene ili srušene da možemo prolaziti zaklonjeni. Stigli smo i do trgovine, koja je gotovo puna razne robe. Vrata i izlozi totalno su razbijeni od eksplozija – hodamo po staklu i šuti. Puna trgovina svega, ali spreju ni traga. Ima lakova za kosu – kaže Jura– pa će i oni poslužiti protiv muha. Sjetim se onog podruma što ga je spominjao Štef, onaj zaspali svirač. Obiđemo zgradu i stvarno sa zadnje strane postoji ulaz i to nezaključan. Uđem unutra i prvo što ugledamo su glazbala.
Tu je bas, razne tambure i harmonika. Vidi se da je sve to staro i rabljeno i ostavljeno u velikoj trci i strahu. Stvarno je podrum pun elektromaterijala, raznih utičnica, sklopki, i žica; pune su ih police. Tada ugledam i željeni sprej protiv muha. Istina rabljen je i do pola potrošen, valjda su ga trgovci koristili. Otkud tolike silne muhe, pita me Jura i taj silni smrad kud se god okreneš? Puno je mrtve stoke i peradi, a i zamrzivači su ostali bez struje, a puni mesa. Poklopci im se podižu od mesa koje trune i od tud taj silni smrad. Uz svu opasnost i to jedva podnosimo. Hajde Jura, vrati se u bazu, a ja ću dočekati Petra. Evo i mraka (!), još malo pa će se i on vratiti. Prošetam do zapovjednog mjesta i za pravo čudo zapovjednik je tamo, inače je stalno u pokretu ..
JESEN
I pale su prve prohladne kiše
i ljeta više nema.
Eto i jeseni, lišće opada,
a njega doma nema.
ZIMA
Miris jeseni sa lišćem bježi,
eto i zime, na brdu sniježi,
a njega doma nema.
PROLJEĆE
Žut jaglac u osoju će rasti,
sve proljetno cvijeće
za njega će cvasti,
a njega više nema.
LJETO
Ova vrućina nikako da odumine,
čuju se topovi tamo od Gline.
Čuvaj se zlato, vrati se sine!
Dragi čitatelji,
knjigu "Mrtvi se neće vratiti" moguće je kupiti u knjižari "Ljevak" na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu, a moguće ju je naručiti i na telefon 01-6266-190.
Antun Jozing
Komentar...
OdgovoriIzbrišiŠto je sa knjigom? Jel izlazi? Ako ne, hoćete li nastaviti objavljivati ulomke ovdje na blogu?
OdgovoriIzbrišiPoštovani čitaoče,izlazak knjige "Mrtvi se neće vratiti" iz tiska, uvjetovan je riješenjem nekih tehničkih problema / financijski itd.../
IzbrišiNa blogu je objavljena u potpunosti... a nastavak , II. dio je u pripremi zajedno s pripovjetkama različite tematike...
Zahvaljujem na interesu i pažnji !
Vaš Antun Jozing
G. Jozing,
OdgovoriIzbrišiHvala Vam na ovom nastavku I. dijela! Volio bih imati ovo štivo u tiskanom obliku, pa se nadam da će i ugledati svjetlo dana. Veliki pozdrav iz Slavonskog Broda!
Poštovani!
OdgovoriIzbrišineznam šta da kažem osim hvala VAM svima, bez vaše hrabrosti i snalažljivosti nebi imali ovo što imamo. Željno iščekujem nastavak. Lijepi pozdrav iz Požege!
Potaknut izuzetno zanimljivim tekstom na ovoj stranici kupio sam knjigu u knjižari na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu i pročitao sam je u dahu!
OdgovoriIzbrišiSad je čitaju moji ukućani i svima je super!
Željno iščekujemo nastavak.
Dragi gospodine..i susjedu,
OdgovoriIzbrišikako je svijet mali, ja sam igrom života upoznao djevojku koja ima vikendicu u Lijevom Degoju..znači fakat smo si blizu..na žalost (i sreću), jedina ratna šteta je bila vikendica na koju je netko stavio hr zastavu. Tada su preko Kupe doletile tri granate i prošle kroz cijelu kuću..ali onda su domaći ljudi iz Degoja (a tko zna dali i iz Auguštanovca), popljačkali doslovno sve do štekera..parketa..ali! hvala Bogu to je jedino. Iskreno se nadam kada budem preko ljeta ili proljeća došao na viksu, da možda u dućanu pitam za Vas. Za kraj, što da kažem osim naklon do poda! Riječi su doslovno nepotrebne. Hvala svima Vama!
Poštovani gospodine,
OdgovoriIzbrišibiti će mi drago ako mi se javite kad dođete u moj kraj. Ja živim u Auguštanovcu i pitate li bilo koga u njemu, znati će Vas uputiti do moje kuće.
Antun Jozing
Dali ima nastavak price..knjiga?
OdgovoriIzbrišiPostovani gospodine Ante
OdgovoriIzbrišiDali mi mozete reci sta je bilo s Petrom i gdje bih mogao pronaci vasu knjigu?